U okviru šireg sustava represije i genocida koji je Nezavisna Država Hrvatska provodila nad Srbima, Židovima i Romima tijekom Drugoga svjetskog rata, osobito tragično mjesto zauzima dječji logor u Jastrebarskom. Otvoren 12. srpnja 1942. godine, neposredno nakon velikih vojnih operacija na Kozari, ovaj je logor predstavljao jedinstven slučaj u okupiranoj Europi – koncentracijski logor isključivo namijenjen djeci. Zločini počinjeni u Jastrebarskom odražavaju duboko ukorijenjenu namjeru ustaškog režima da iskorijeni ne samo političke protivnike već i čitave obitelji, uključujući i najranjivije – djecu.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Osnivanje i struktura logora u Jastrebarskom
Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941., uspostavljena je NDH kao kvislinški režim oslonjen na nacističku Njemačku i fašističku Italiju. Režim Ante Pavelića provodio je sustavno nasilje i progon etničkih manjina, s ciljem stvaranja “etnički čiste” države. Jedan od vrhunaca te politike bio je njemačko-ustaški pohod na Kozaru u ljeto 1942., u sklopu kojeg su deseci tisuća civila, ponajprije srpskih seljaka, bili ubijeni, deportirani ili internirani. Posebno su stradala djeca, koja su odvojena od roditelja i, bez ikakve skrbi ili podrške, postala izravna meta. U odgovoru na masovni priljev ratne siročadi, ustaške vlasti organizirale su posebne logore za djecu.
Logor Jastrebarsko službeno je otvoren 12. srpnja 1942. godine. Sastojao se od nekoliko razasutih lokacija – bivših vojnih objekata, dvorca Erdödy, franjevačkog samostana i napuštene ciglane u Donjoj Reki – u kojima su bila raspoređena djeca u dobi od nekoliko mjeseci do četrnaest godina. Tijekom ljeta 1942. u logor je prebačeno više od 3300 djece, uglavnom srpske nacionalnosti, deportirane iz jasenovačkih logorskih ekonomija (Stara Gradiška, Jablanac, Mlaka), ponajviše s područja Kozare i Korduna. Transport je bio neljudski – djeca su putovala u stočnim vagonima, bez hrane i vode, a dio je preminuo već na putu. Po dolasku su bila obrijana, obučena u ustaške uniforme i sustavno lišavana svog identiteta.
U nesnosnoj vrućini trpali su nas u vagone gdje smo cijeli dan putovali do Zagreba bez vode i mogućnosti da vršimo nuždu; po dolasku su nas ošišali i obukli u ustaške uniforme. Spavali smo u barakama na slami i vrlo brzo nastupila je dizenterija koja je pokosila mnogo djece.
Mihajlo Veljić, preživjeli logoraš koji je kao dvanaestogodišnjak prošao put od Kozare do Jastrebarskog
Logorom je formalno upravljalo Ravnateljstvo za javni red i sigurnost NDH, a neposrednu skrb nad djecom preuzele su redovnice reda sv. Vinka Paulskog. Ključno ime u upravi bila je časna sestra Pulherija, povezana s vrhom ustaškog režima, osobito s doglavnikom Milom Budakom. Osiguranje i straža bili su ustaški, a logor je bio ograđen žicom i čuvan kao i svaki drugi koncentracijski logor. Djeca su bila tretirana kao zatočenici, a ne kao štićenici, što je jasno ocrtavalo represivnu narav ustanove. Ujutro su bila prisiljena pozdravljati ustaškim pozdravom, sudjelovati u molitvama i slušati propagandu, dok su redovnice provodile i prisilna krštenja pravoslavne djece.
Uvjeti u logoru i svakodnevni život
Životni uvjeti u logoru bili su katastrofalni. Djeca su bila smještena u prenapučene i nehigijenske prostorije, bez odgovarajuće odjeće, obuće ili higijenske skrbi. Hrana se sastojala od skromnih i nutritivno oskudnih obroka, najčešće kukuruzne kaše. Zarazne bolesti (dizenterija, tifus, pjegavac) širile su se brzo, a osnovna zdravstvena skrb gotovo nije postojala. Smrtnost je bila svakodnevna. Prema grobaru Franji Ilovaru, u samo šest tjedana zakopano je gotovo 470 djece u zajedničke grobnice izvan katoličkog groblja, budući da pravoslavna djeca nisu smjela biti pokopana u posvećenom tlu.
Zlostavljanje je također bilo sustavno. Djeca su bila kažnjavana batinama, vrijeđana i ponižavana. Svjedočanstva preživjelih logoraša bilježe kako su redovnice koristile brezove šibe namočene u ocat, te prijetile smrću djeci koje su nazivale “banditima” i “malim četnicima”. Psihološko nasilje bilo je jednako prisutno: kroz svakodnevnu indoktrinaciju, propagandne vijesti i prisilnu asimilaciju, djeca su se nastojala “preodgojiti” u skladu s ustaškom ideologijom.
Smrtnost i broj žrtava
Točan broj umrle djece nikada nije u potpunosti utvrđen, ali postoje pouzdane procjene. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora zabilježila je najmanje 449 smrti do kraja kolovoza 1942. Grobar Ilovar navodi 468 ukopa u istom razdoblju. Prema kasnijim procjenama, ukupni broj umrle djece u logoru i neposredno nakon evakuacije iznosi između 750 i 1500. Konzervativnije procjene hrvatskih povjesničara navode broj od oko 800 djece, dok pojedina svjedočanstva i dokumentacija (npr. dnevnici pokopa) upućuju na veći broj. Čak i najniža procjena potvrđuje da je riječ o sustavnoj i masovnoj smrti djece koja su, umjesto zaštite, bila izložena smišljenom zlostavljanju i zanemarivanju s kobnim ishodom.
Akcije spašavanja
Unatoč zločinačkoj naravi logora, postojale su i inicijative spašavanja djece. Najznačajnija vojna intervencija dogodila se 26. kolovoza 1942., kada su partizanske jedinice 4. kordunaške brigade izvele napad na Jastrebarsko i uspjele osloboditi stotine djece iz dvorca Erdödy. No, zbog nepoznavanja terena, logor u Donjoj Reki ostao je netaknut, a mnoga oslobođena djeca kasnije su ponovno zarobljena.
Paralelno s partizanskom akcijom, odvijala se humanitarna inicijativa pod vodstvom Diane Budisavljević. U suradnji s Crvenim križem i uz podršku pojedinaca iz NDH-ove uprave te Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, Budisavljević je uspjela izvući preko 1600 djece iz Jastrebarskog i smjestiti ih u obitelji, bolnice i domove diljem Hrvatske. Precizna kartoteka koju je vodila, s podacima za oko 12000 djece iz više logora, predstavlja jedinstveni primjer sustavne humanitarne akcije tijekom rata.
U ovom kontekstu treba spomenuti i ulogu nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je, iako kontroverzno, podržao da Crkva preko Caritasa preuzme dio djece. Dio historiografije tumači taj čin kao iskrenu brigu za živote djece, dok drugi autori ukazuju na motiv asimilacije i prikrivene konverzije. Odluka oduzima djece iz logora svakako je doprinijela spašavanju mnogih života, ali i ostavila niz identitetskih trauma koje su u nekim slučajevima bile nepovratne.
Časne su se sestre držale loše, iako ne mogu reći da su ubijale djecu, ali su ih maltretirale i tukle… Smrtnost je bila velika, pa je svakodnevno dolazio mjesni grobar i dječja tijela pokapao na livadi, na kojoj su se pokapali Židovi i neki žandari, jer po tadašnjim zakonima pravoslavna djeca nisu mogla biti pokopana na mjesnom groblju.
bivši logoraš Mihajlo Veljić
Budakova svastika je govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Bernadeta i Gracioza. Dječji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je dolazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.
bivša logorašica Zorka Delić-Skiba
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Poslijeratna memorijalizacija i revizionistički izazovi
U poraću je logor Jastrebarsko postao simbolom stradanja djece u režiji ustaške vlasti. Zemaljska komisija prikupila je opsežnu dokumentaciju, a već 1946. objavljeni su prvi tekstovi o logoru. Godine 1955. podignut je spomenik djeci žrtvama skulptura “Majka s djetetom” kipara Steve Petanića, koji je i danas središnje mjesto komemoracija.
Nakon raspada Jugoslavije, komemoracije su oslabile, a državna podrška izostala. Povremene izjave lokalnih dužnosnika svodile su se na distanciranje od događaja (“mještani nemaju ništa s time”), dok su medijski odjeci bili minimalni. Tek posljednjih godina, posebice nakon prikazivanja filma o Diani Budisavljević (2019.), javni interes za sudbinu djece iz Jastrebarskog ponovno raste.
Istodobno, suočavamo se i s pokušajima revizionističkog reinterpretiranja logora. Pojedini publicisti i crkveni krugovi pokušali su predstaviti logor kao “prihvatilište” ili “dječji dom”, a redovnice kao humanitarke. Takvi narativi, često podržani od strane krajnje desno orijentiranih medija, negiraju dokumentirane činjenice i umanjuju žrtve. Historiografski izvori, svjedočanstva, fotografije, dnevnici ukopa i poslijeratna dokumentacija nedvojbeno potvrđuju da je riječ o logoru u punom smislu – represivnom prostoru s elementima ideološkog nasilja, nebrigom i svjesnim zanemarivanjem koje je rezultiralo smrću stotina djece.
Posljednjih trideset godina svjedoci smo povijesnog revizionizma čiji zagovornici lažima, poluistinama, prešućivanjem i izvrtanjem nastoje od fašista učiniti humanitarce, a od antifašista zločince. Tako je na red došao i ovaj dječji logor čijoj se negaciji, nažalost, priključio sam vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ustaški režim je bio zločinački i marionetski…
Marin Korman, antifašistički aktivist (2023.)
Preporuke učiteljima
Poučavanje o ustaškom logoru za djecu u Jastrebarskom predstavlja izazov zbog emotivne težine teme i političkih prijepora koji ga okružuju. Kako bi se ova tema obradila historiografski odgovorno i pedagoški primjereno.
Koristite prije svega znanstveno utemeljene i provjerene izvore. To uključuje radove uglednih povjesničara (npr. Slavko Goldstein, Ivo Goldstein, Ljubo Boban, Sabrina Ramet, Zdravko Dizdar, etc.), publikacije memorijalnih ustanova (poput JUSP Jasenovac), te arhivsku građu (izvještaje Zemaljske komisije, suđenja ratnim zločincima, dnevnike i sl.). Izbjegavajte literature i web-stranice koje pokazuju revizionistički pristup (nijekanje ili relativizaciju ustaških zločina) – njihov sadržaj može poslužiti kao primjer ideološke manipulacije, ali ne kao činjenicama potkrijepljena istina.
Objasnite učenicima da logor Jastrebarsko nije nastao slučajno, već u sklopu genocidne politike NDH i konkretnog povijesnog trenutka (kozaračka ofenziva, masovna stradanja civila). Povežite ga s drugim logorima i praksama ustaškog režima kako bi učenici razumjeli da je to dio sustava, a ne izolirani incident. Također, istaknite jedinstvenost Jastrebarskog kao logora za djecu, što ga čini iznimno važnim za razumijevanje krajnje brutalnosti režima prema najranjivijima.
Iza brojki i opisa, nastojte dočarati učenicima pojedinačne sudbine djece. Koristite autentična svjedočanstva preživjelih (poput izjava Mihajla Veljića, Vase Davidovića, Zorke Delić-Skiba, Gojka Kneževića i drugih).
Učinite to promišljeno – svjedočanstva su potresna, ali mogu snažno utjecati na suosjećanje i razumijevanje. Fotografije logoraške djece (postoje originalne fotografije iz Jastrebarskog npr. iz arhiva USHMM) mogu biti moćne, no prikazujte ih s osjetljivošću, uz prethodnu pripremu razreda. Na poveznici prema USHMM arhivu možete vidjeti i video snimke svjedočanstva u kojima se govori o logoru Jastrebarsko. Svjedočanstva su obično duža od sat vremena pa se u nastavi mogu pogledati izdvojeni dijelovi.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Diskutirajte zašto je NDH koristila terminologiju poput “dom za izbjegličku djecu” i što je bila stvarnost iza te fasade. Usporedite i poslijeratni izvještaj jugoslavenskih vlasti s modernim revizionističkim člankom, kako bi učenici uočili elemente negiranja – npr. osporavanje broja žrtava, preuveličavanje uloge časnih sestara kao spasiteljica i sl. Time ih učite medijskoj i povijesnoj pismenosti: da prepoznaju poluistine i iskrivljavanja. Izbjegavajte jezik mržnje ili generalizacije. U kontekstu Jastrebarskog to znači: jasno osuditi ustaški režim i počinitelje zločina, ali ne pripisivati krivnju cijelom hrvatskom narodu ili katoličkoj zajednici.
Iako je primarna tema zločin, važan dio priče su i oni koji su se suprotstavili zlu. Istaknite pozitivne primjere: Diana Budisavljević i njezina mreža (koja je spasila tisuće djece – to može biti inspirativna priča usred tragedije), partizani koji su riskirali živote da bi bar pokušali osloboditi djecu, pa i ljudi iz naroda – hrvatski i slovenski seljaci, liječnici, časne sestre pojedinke (npr. s. Amadeja Pavlović) koje su se stvarno brinule za djecu kasnije, kao i Caritas (uz kritičku notu o konverzijama).
Ako je izvedivo, organizirajte posjet lokalitetu Jastrebarskog – groblju sa spomenikom ili obližnjem muzeju (npr. postoji li kakva izložba o tome). Direktan susret s mjestom i spomenikom može ostaviti dubok dojam. Ako ne, pokažite slike spomenika i objasnite simboliku. Uputite učenike na činjenicu da je spomenik dignut 1955. dok su svježa sjećanja bila prisutna, a pitajte zašto misle da je trebalo gotovo 70 godina da se službeno obilježi obljetnica (to otvara diskusiju o odnosu društva prema neugodnim istinama).
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
