U kolovozu 1941. američka novinarka Dorothy Thompson objavila je u Harper’s Magazine esej pod naslovom Who Goes Nazi?, tekst koji je na prvi pogled oblikovan kao misaona društvena igra, no zapravo predstavlja duboko promišljanje o ljudskoj naravi, društvenim lomovima i skrivenim potencijalima autoritarnosti. Thompson se u tekstu ne bavi onima koji su već postali nacisti u tadašnjoj Njemačkoj, nego promatra ljude iz vlastitog društvenog okruženja i analizira tko bi, u drugačijim okolnostima, bio sklon prigrliti nacizam.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Tko je Dorothy Thompson?
Dorothy Thompson (1893. – 1961.) bila je jedna od najutjecajnijih američkih novinarki prve polovice 20. stoljeća. Prva je američka novinarka koju je nacistički režim 1934. godine protjerao iz Njemačke, čime je postala jedna od najranijih javnih osoba na Zapadu koja je prepoznala i otvoreno kritizirala opasnosti Hitlerova režima.
Godine 1931. intervjuirala je Adolfa Hitlera. Njezin dojam bio je razoran i, kako će se kasnije pokazati, djelomično pogrešan:
To je bio nevažan čovjek – sitan, neurotičan, nesposoban da nadahne ijedan narod.
Dorothy Thompson
Unatoč podcjenjivanju njegove političke snage, Thompson je ostala dosljedna u svom javnom angažmanu protiv nacizma i drugih oblika totalitarizma. Njezini novinski tekstovi i radijske emisije dosezali su milijune slušatelja i čitatelja u Sjedinjenim Državama, a njezino protjerivanje iz Njemačke doživljeno je kao čin profesionalne i osobne hrabrosti.
Poruke eseja
Esej je napisan kao misaoni eksperiment: autorica zamišlja večeru s raznolikom skupinom uzvanika iz američkog i europskog društva te svakoga od njih pažljivo promatra, analizirajući osobnost, motive, ambicije i unutarnje konflikte. Na temelju toga odlučuje tko bi, suočen s društvenom krizom, bio sklon prikloniti se nacističkoj ideologiji.
Thompson odbacuje objašnjenja temeljena na klasnim ili političkim odrednicama. Po njoj, nacist ne postaje netko zato što je bogat, siromašan, obrazovan ili neuk, nego zato što posjeduje određeni psihološki profil. Nacizam ne vidi kao posljedicu zlih ideja, već kao etički bankrot osobe u potrazi za statusom, osvetom ili pripadanjem.
Jedan od ključnih citata glasi:
Nacisti nisu na vlasti zato što su okrutni. Oni su okrutni zato što su na vlasti.
Drugim riječima, autoritarnost ne izrasta iz nužne ideološke gorljivosti, već iz potrebe za moći. Nasilje i ideološka dogma tek su instrumenti koji omogućuju tim osobama da potvrde i prošire svoj položaj.
Najopasniji su, po Thompson, oni koji nemaju čvrst moralni kompas, osobe potisnutih ambicija, emocionalno hladni pojedinci spremni odreći se etike radi koristi.
Frustrirani, ambiciozni, zlobni, osvetoljubivi, društveno neprilagođeni – to su vaši nacisti.
U tom opisu izostaje ideološka odanost. Presudna je karakterološka sklonost manipulaciji, strahu, snobizmu i moralnoj fleksibilnosti. Takvi ljudi ne trebaju nužno biti zli da bi činili zlo – dovoljna je njihova pasivna, ali dosljedna spremnost da odaberu stranu koja obećava dobitak.
Esej ne završava beznadno. Thompson razlikuje one koji bi u svakoj situaciji ostali moralno postojani i otporni na iskušenja autoritarizma. No i njih opominje:
Pristojni ljudi ne postaju nacisti. Ali pristojni ljudi nisu dovoljni.
Ova rečenica donosi temeljnu poruku eseja: moralna neutralnost nije zaštita od zla, već često njegova podloga. Ljudi koji nisu aktivno zli, ali nisu ni spremni suprotstaviti se nepravdi, omogućuju njezino širenje. Time se Thompson obraća ne samo prošlosti, već i budućnosti: autoritarnost ne dolazi izvana, već iz nas samih – ako joj otvorimo vrata.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
