Poučavanje o Holokaustu obvezni je dio nastavnog kurikuluma povijesti i time neizostavna zadaća svakog učitelja i nastavnika. Međutim, aktualni rat Izraela i Hamasa, praćen izvještajima o mogućim ratnim zločinima i etničkom čišćenju, stavlja ovu temu u novu i izrazito osjetljivu perspektivu. Dok učenici svakodnevno prate vijesti i postavljaju pitanja, nastavnici se suočavaju s dodatnim pritiskom: kako očuvati jedinstvenost Holokausta, a istodobno učenicima omogućiti kritičko promišljanje sadašnjice, bez pojednostavljenih usporedbi i opasnih generalizacija. Ovaj tekst nastavlja ranije objavljene rasprave o ulozi edukatora i pokušava otvoriti prostor za promišljanje o nastavnim izazovima u vremenu kada povijest i suvremenost snažno ulaze jedna u drugu.
Nastavljajući razmišljanja iz prethodnog teksta o poukama Holokausta i odgovornosti edukatora u vremenu krize, vrijedi se osvrnuti na aktualni trenutak u kojem Država Izrael vodi rat protiv Hamasa, dok istodobno međunarodna javnost upozorava na moguće ratne zločine i etničko čišćenje nad Palestincima. Upravo u takvom kontekstu poučavanje o Holokaustu poprima dodatnu težinu, jer se pred nastavnicima otvara složeno pitanje: kako očuvati povijesnu jedinstvenost genocida nad europskim Židovima, a istodobno učenicima prenijeti univerzalne lekcije o opasnostima dehumanizacije, diskriminacije i institucionaliziranog nasilja koje mogu biti primjenjive i na današnje sukobe.
Holokaust je paradigmatski primjer procesa u kojemu su stereotipi, govor mržnje i postupna pravna i društvena isključenja otvorili put masovnom uništenju. Ta dinamika nikada ne smije biti zaboravljena, no jednako je opasno svako pojednostavljeno poistovjećivanje suvremenih sukoba s Holokaustom. Potrebno je jasno razlučiti ono što je usporedivo – jezične obrasce dehumanizacije, kolektivna kažnjavanja ili sustavne diskriminacije – od onoga što ostaje povijesno i moralno neusporedivo, a to je industrijski planirano uništenje čitavog naroda.
U takvom pedagoškom okruženju posebno je važno učenicima dati prostor da slobodno iznose kritičke stavove o aktualnoj situaciji, da pokušaju argumentirati svoje mišljenje te da istražuju i sadašnje događaje i povijesni kontekst Holokausta. Zadaća nastavnika nije da učenike usmjerava prema unaprijed zadanim zaključcima, nego da im omogući razvijanje kritičkog aparata i vještina potrebnih za razlikovanje povijesne jedinstvenosti Holokausta od suvremenih tragedija. To uključuje i obavezu da učenike upozorimo na opasnost od brzih i nepreciznih usporedbi poput nazivanja trenutnih događaja „novim Holokaustom“, jer se time trivijalizira povijest i gubi složenost sadašnjice. Podjednako je važno mlade osposobiti da se ne upuste u demonizaciju Židova i da ne poistovjećuju jedan narod s politikama aktualnog političkog režima. Takva generalizacija ne samo da reproducira obrasce mržnje protiv kojih poučavamo, nego i onemogućuje razvoj osjetljivosti za složenost društvenih i političkih odnosa.
Zadaća učitelja povijesti nije svoditi prošlost na politički argument, nego učenicima omogućiti da razviju sposobnost kritičkog razmišljanja i etičkog rasuđivanja. Učionica u tom smislu postaje prostor u kojemu se njeguje osjetljivost za jezik, razumijevanje kako propagandni narativi oblikuju percepciju „drugoga“ i osvještavanje univerzalne vrijednosti ljudskog dostojanstva. Poučavanje o Holokaustu istodobno zahtijeva naglašavanje jedinstvenosti tog genocida i poticanje na razmišljanje o tome kako se mehanizmi isključivanja i represije mogu prepoznati i u današnjici.
U vremenu kada medijski krajolik donosi slike ratnih razaranja u realnom vremenu i kada su učenici svakodnevno izloženi polariziranim interpretacijama, odgovornost nastavnika je još veća. Poučavanje o Holokaustu pritom nije samo prenošenje povijesnih činjenica, nego i oblik moralne orijentacije: podsjetnik da „nikad više“ mora ostati univerzalno načelo, neovisno o tome tko je u određenom trenutku nositelj moći ili žrtva njezina zloupotrebljavanja. Upravo ta univerzalnost daje snagu nastavnim razgovorima i čini ih mjestom u kojem se povijest i sadašnjost spajaju u etičkom promišljanju budućnosti.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
