Novo:

Prava žena kroz povijest

Pregled povijesti i borbe za prava zena

Povijest su pisali muškarci te zbog toga prevladavaju politički i vojni događaji u povijesnoj literaturi. Zanemaruju se žene kao aktivne sudionice u oblikovanju civilizacije. Prevladavalo je mišljenje da je aktivnost u javnom životu muška uloga, dok je privatnost doma domena žene. U literaturi se spominju muški lovac, muški obrtnik, muški umjetnik… te možemo doći do zaključka da su muškarci jedini nositelji svake vrste napretka tijekom povijesti. Istina je da su žene u svim razdobljima bile aktivne ali je to velikim dijelom zaboravljeno i zanemareno. Žene su obavljale niz djelatnosti i vještina koje su razvijale i generacijama prenosile. Malo je žena dospjelo u povijesne knjige, ''isplivale'' bi samo u pomanjkanju muškaraca na vodećim položajima (npr. Kleopatra, Ivana Orleanska, Elizabeta I.).

Prapovijest

Povijest čovječanstva počinje sa ženom. Znanost smatra da su žene izvorni, prvi spol jer se ključni genetski podaci prosljeđuju i prenose isključivo preko žene. Ona je nosila prvi ljudski kromosom, njena je evolucijska prilagodba osigurala opstanak i uspjeh vrste, njena majčinska briga stvorila je u ljudskom mozgu poticaj za razvoj komunikacije i društvene organizacije. Ženin rad i njene vještine su bile ključne za sudbinu ljudske vrste.

Žene u prapovijesti živjele su kratko, umirale su prije 20-te godine života, rijetko doživljavale 40-te, a teško radile od jutra do mraka. U tom kratkom životnom vijeku žene su razvile golem raspon djelatnosti i vještina:

  • sakupljanje hrane
  • skrb za djecu
  • kožarstvo i izrada odjevnih predmeta i posuda od životinjske kože
  • kuhanje
  • lončarstvo
  • oblikovanje perli i ukrasa od zubi i kosti
  • podizanje skloništa
  • izrada oruđa raznih namjena
  • uporaba biljaka i trava za medicinske svrhe

Za razliku od sječiva sjekira, vršaka koplja i strijela, jako je malo ženskog oruđa preživjelo da svjedoči o ženskoj sposobnosti i domišljatosti. Svaka je žena morala posjedovati nekakvu torbu za sakupljanje plodova. Njihov se teret sastoji od trava, lišća, bobica, korijena, mrava, guštera, puževa, žabi, jaja, ličinki, skakavaca… Žena se vraćala kući sa sakupljenim plodovima i morala te sirovina pretvoriti u nešto nalik na jestiv obrok. Također su žene morale izumiti i nekakvu nosiljku za dijete jer nije u plemenu postojala starija skupina žena koje bi pazile djecu.

Glavni argument o važnosti lovca za povijest čovječanstva je bila tvrdnja da je muški lov u skupini zahtijevao dodatnu vještinu u komunikaciji i društvenoj organizaciji te tako poticao razvoj složenijih funkcija u mozgu. Međutim, ženski izum dijeljenja hrane unutar plemena i skrb za djecu morao je biti jednako značajan korak u razvoju suradnje unutar plemena. Odgoj djece i druženje s drugim majkama također je povećavalo kvocijent inteligencije.

U tim prvim primitivnim društvima žene su bile mnogo manje potlačene nego u kasnijim društvima. Tamo gdje je opstanak skupine glavni dnevni zadatak, ženska je jednakost naglašena. U plemenskim skupinama žene imaju suviše važnu ulogu kao dobavljačice hrane da bi ih se podjarmljivalo ili im se branio rad i sloboda. Primjer su i današnja plemena u brazilskoj prašumi ili na Novoj Gvineji.

Dakle, od samog početka  uloga prvih žena bila je veća, a njihov doprinos ljudskoj evoluciji važniji nego što je ikada prihvaćeno.

Stari vijek

U primitivnim društvima vjerovalo se da je žena božansko, a ne ljudsko biće, obdarena najvažnijom moći na svijetu-rađanjem. Smatralo se da se djeca jednostavno rađaju ženama, i samo su žene mogle stvoriti novi život pa su u skladu s time i štovane. Zatim je otkriveno načelo razmnožavanja te počinje dominacija muškaraca. Žene gube svaku društvenu ulogu osim rađanja djece.

Mnogi starovjekovni zakonici bave se i pravima žena. Jedan od najstarijih i najbolje sačuvanih je Hamurabijev zakonik iz 17.st.pr.Kr. iz Babilona. Prema tom zakoniku koji je  poznat po načeli ”oko za oko, zub za zub”, žena u braku zadržava miraz u svom vlasništvu do svoje smrti, nakon toga ga nasljeđuju djeca, ali njime u toku braka upravlja muž. Također je muž dužan u slučaju razvoda, kada žena dokaže da je muž krivac za razvod, uzdržavati ženu i djecu. Ali u slučaju da žena javno ponižava muža ili je rastrošna muž je može pretvoriti u robinju i uzeti drugu ženu. Također muž ima pravo na mjestu ubiti ženu nevjernicu.

Stela Hamurabi

Stela Hamurabi

U staroj Grčkoj i Rimu žene su svedene na položaj malo bolji od ropskog. Grčki zakonodavac Solon iz 6.st.pr.Kr. zabranio je ženama izlazak iz kuće noću, zbog čega im je i danju sve više bilo ograničeno kretanje. Žene u Sparti, za razliku od žena u ostalim grčkim gradovima, imale su pravo na posjed i veću slobodu kretanja, iz jednostavnog razloga što je Sparta organizirana kao vojnički grad-država gdje se muškarci veći dio svog života pripremaju za rat, te je žena gospodarica kuće.

U starom Rimu otac obitelji je imao vlast nad sinovima i kćerima, bez obzira na njihovu životnu dob. Također je bio vlasnik svega što je porodica posjedovala. Što se tiče materijalnog posjedovanja, ono ženi u Rimu nije bilo dozvoljeno. Vlast nad kćerkom najprije ima otac, kasnije njezin muž kojeg joj izabere otac. Žene su smatrane pravno i poslovno nesposobne i stavljane su u kategoriju s robovima, strancima, maloumnicima i senilnim osobama. Ograničavanje žena u građanskim pravima opravdavali su riječima: ”zbog prevrtljivosti njihove pameti”.

Hipatija

Hipatija

Ipak, nisu sve žene pristale na robovski život i mnoge su ostavile trag u povijesti. Grkinja Agnodika (4.st.pr.Kr.) smatra se prvom poznatom ginekologinjom na svijetu. Liječila je žene prerušena u muškarca te je zbog svojih liječničkih uspjeha optužena da zavodi svoje pacijentice. Na sudu je otkrila da je žena i oslobođena je optužbi. Rimljanka Fabiola (4.st.pr.Kr.) smatra se prvom poznatom kirurginjom. Hipatija iz Aleksandrije (4.st.) prva je po imenu poznata žena matematičarka. Oko 400.g. dolazi na čelo Platonove akademije u Aleksandriji, gdje drži predavanja iz matematike i filozofije. Sudjelovala je u pisanju mnogih poznatih matematičkih djela iz tog razdoblja. Osmislila je astrolab i  bila je posljednja knjižničarka poznate aleksandrijske biblioteke. Godine 415. ubila ju je na cesti kršćanska rulja koja je smatrala da ženama nije mjesto u znanosti.

Aspazija iz Mileta je nazvana ”prvom damom Atene” jer se borila za školovanje žena. Koristila se pravom ne-Grkinje i oglušila se na pravila da žena mora biti kod kuće te je podučavala žene u njihovim kućama. Ni najstroža ograničenja nisu mogla spriječiti privatno učenje.

Teodora

Teodora

Mnoge su žene u starom vijeku poznate kao vladarice ili su utjecale na vlast preko svojih sinova ili muževa. Poznate egipatske kraljice Hatšepsut i Kleopatra vladale su samostalno. Kleopatra se smatra i najslavnijom ženom staroga vijeka. Bizantska carica Teodora (6.st.) ostvarila je bajku o Pepeljugi. Bila je cirkuska zvijezda i kurtizana, ali se uspjela udati za princa Justinijana, bizantskog prijestolonasljednika, kasnijeg cara, te postala najutjecajnijom bizantskom caricom svih vremena. Izborila se za to da se donesu zakoni koji su ženama davali pravo na imovinu, nasljeđivanje i razvod.

Srednji vijek

U srednjem vijeku u Europi Crkva i svećenstvo ima veliku ulogu u životu ljudi. Katolička crkva, kao i ostale velike monoteističke religije, pripisuju ženama šutnju i pasivnu podložnost muškarcu. Ženama je oduzeto pravo izbora muža, uskraćivana im je sigurnost unutar braka (razvod je muška povlastica), isključene su iz javnih djelatnosti, proglašene manje vrijednima, postale vlasništvo muškaraca… Uloga žene je odgoj djece i upravljanje kućom. Zbog učestale smrti pri porođaju stopa smrtnosti žena bila je viša nego kod muškaraca. I u slučaju komplikacije radije se spašavalo dijete nego majka. Djevojčice su bile manje željene prilikom rođenja. U seoskim područjima kraće je zvonilo crkveno zvono kada se krstila djevojčica, kao i kada se sahranjivala žena. Dakle, i zvučni svijet je bio spolno određen.

zene-srednji

Ženama se objašnjavalo da su drugorazredne spram muškaraca, ali žene su često bile tvrdoglave i odbijale se miriti s vlastitom podčinjenošću, što su muškarci smatrali znakom njene nerazumnosti. ”Jedina dobra žena je tiha žena.” To je poslovica koja se može čuti na svim jezicima svijeta. Žene koje nisu poštivale zakon šutnje u srednjem vijeku bile su kažnjavane. U Engleskoj se koristila naprava zvana ”brnjica za jezičavke”. To je bila željezna naprava, učvršćena preko glave i lica, s velikim željeznim čepom i jezičcem uguranim u usta tako da ih ranjava do krvi. S brnjicom na glavi jezičave žene bi vodili ulicom na uzici. Također je izumljena i stolica za potapanje, drvena stolica učvršćena na vrh duge motke na obali vode, kojom su žene potapane u vodu ili mulj, pri čemu su se nerijetko utapale.

Žene su od pamtivijeka pod teretom zabrane znanja. Budući da je sveto, znanje je privilegija Boga i muškarca. Crkva nadalje zabranu znanja kod žena objašnjava time što muškarci imaju veće glave, a time i veće mozgove i više razuma od žena. Knjige bi dalje kvarile ženske mozgove koji su sami po sebi slabi. Obrazovanje žena ne donosi ekonomske prednosti, već može izazvati izravnu ekonomsku štetu, jer nitko ne želi oženiti ženu koja je pametnija od muškarca, što bi izazvalo bračnu neslogu. I europska sveučilišta donose zakone kojima se zabranjuje upis žena. Brojna srednjovjekovna djela ističu nedostatke žena-nesposobnost, prevrtljivost, pasivnost, zavodništvo. Žene su u to doba plaćale visoku cijenu za nedostatak učenosti. Njihova neupućenost služila je kao potvrda manje vrijednosti i izlagala ih je zlostavljanju, mučenju i čak ubojstvima.

Europski srednjovjekovni samostani su bili jedini odobreni put za bijeg od tiranije prisilnih brakova. Mnoge žene se povlače u samostane nakon što bi podigle obitelj. To se smatralo ”sporazumnim razvodom” i jedinim izlazom iz braka. Žene koje su vodile samostane mogle su se kretati u javnosti, preuzimati odgovornost i pokretati promjene. Redovnice su bile više od političarki, bile su poslovne žene, liječnice, učiteljice, feudalke na čelu neovisnih imanja, upravljale različitim djelatnostima (proizvodnja hrane, rješavanje sporova…).

spaljivanje-vjestica

Srednji vijek poznat je i po spaljivanju vještica. Doduše, pravi progoni vještica uopće se nisu događali u srednjem vijeku, nego početkom novoga vijeka, u 16. i 17.st. Činjenica je da u srednjovjekovnim statutima postoje odredbe protiv čaranja. Čaranjem se navodno bave sve one žene koje su liječile ljude napitcima različitih trava. Ali te ”vještice” nisu bile senilne ili lude starice nego mlade i učene žene koje su objedinjavale znanje vjere, botanike, astrologije, kemije… One su bile veoma vješte u bavljenju ljudima i napitcima, izazivanju pokojeg pobačaja ili prisvajanju zasluga za poneko začeće. Njihovo poznavanje prirodnih lijekova i otrova vrlo je vjerojatno nadmašivalo znanje najstručnijeg muškog liječnika u to doba.

Novi vijek

Rad žena i njihov život uziman je zdravo za gotovo. To je razlog zašto u zapisima nema žena. Službeni spisi pomno bilježe godišnje prinose ratara, ali se ne pita koliko je toga proizvedeno zahvaljujući ženskom radu. Budući da je žena pripadala mužu, pripadali su mu i njezin rad i njegovi plodovi. U priručnicima s početka novoga vijeka popisani su poslovi koje sve djevojke moraju naučiti do svoje udaje – presti, tkati, šiti i izrađivati odjevne predmete svih vrsta, kuhati, brinuti se o vrtu i domaćim životinjama… Očito je odrastanje u ženu bio beskrajan posao. Budući da je dvanaest godina sve do 19.st. bila donja dobna granica za udaju u cijeloj Europi, mada je stvarna dob udaje bila nešto viša, te su djevojčice zacijelo bile jako zaposlena djeca.

Nosačice ugljena

Nosačice ugljena

U gradskim spisima bilježene su samo djelatnosti onih žena koje su odudarale od većine, npr. udovice koje su se nastavile baviti obrtom pokojnog muža. U spisima o poreznim obveznicima u gradovima žene se spominju u 10-15%. One su hljebarice, mesarice, mlinarice, gostioničarke, tkalje, dojilje…

Nakon otkrića Novoga svijeta počinje iseljavanje Europljana, ali dugoročno naseljavanje diljem svijeta nije bilo moguće bez ženske pomoći. Iz Starog svijeta su slane djevojke u Novi svijet da budu supruge. Prvi guverner kolonije Cape, nizozemski pukovnik Van Riebeck, zgražao se nad nesposobnošću svojih ljudi da se brinu za stoku, rade maslac i sir i da se brinu za sebe. Zato je tražio da mu se hitno pošalju djevojke iz sirotišta u Amsterdamu i Roterdamu. Engleska je na vrijeme prepoznala problem, te su osnovane tvrtke koje su se bavile traženjem i slanjem djevojaka u Novi svijet. Ali bez obzira na obrazovanje, prema tim djevojkama i ženama koje putuju u Novi svijet ponašali su se kao prema robi. Primarna zadaća žena u  kolonijama bila je stvaranje djece, zbog velike smrtnosti. Većina poslovnih žena u kolonijama bavila se trgovinom, ali trguju najprije robom koja im je pri ruci – svojim tijelom. Ženske doseljenice u kolonije su bar donekle imale mogućnost izbora u životu, za razliku od urođenica, koje se nalaze na samom dnu društvene ljestvice i prema kojim su se ponašali kao prema ropkinjama.

'Tipični ženski poslovi' u Novome svijetu

‘Tipični ženski poslovi’ u Novome svijetu

U 18. stoljeću u Velikoj Britaniji ugljen i para promijenili su proizvodnu tehnologiju ali i živote žena. Industrijska revolucija je imala nepovoljan učinak na ženske živote – dvostruki rad (u tvornici i domaćinstvu), naporan rad u nehumanim uvjetima, manje plaćen rad od muškaraca, češći zdravstveni problemi i češće ozljede na radu zbog šire odjeće. U Velikoj Britaniji za isti posao muškarac dobiva 8 penija dnevno, a žena 6 penija. To se objašnjavalo time da su niske nadnice trebale žene zadržati doma da ne oduzimaju muškarcima posao. A po drugoj strani žene su poslodavcima isplativije jer su poslušnije i jednako djelotvorne kao muškarci. Najopasniji posao u kojem su sudjelovale žene, ali i djeca, je iskapanje ugljena. Žene bi u četrnaestsatnom radnom danu propuzale 15-30 km i iznijele 1-2 tone ugljena. Smrtnost tih žena bila je velika, a životni vijek kratak. Osim toga, svakodnevno su se morale suočavati i s omalovažavanjem čak i fizičkim kažnjavanjem i seksualnim napastovanjem od strane svojim nadzornika. Smještaj radnica je često bio vezan uz mužev posao, da bi s njegovom smrću nestao i njezin krov nad glavom. Zato je u gradovima porastao broj žena skitnica i žena samoubojica.

Uz kopanje ruda tipično žensko zaduženje je bio rad na motovilu

Uz kopanje ruda tipično žensko zaduženje je bio rad na motovilu

Početak borbe žena za prava glasa je Francuska revolucija. Parižanke su činile veliki dio snaga koja je 1789. pokrenula revoluciju zbog gladi u gradu. Žene su krenule u pohod na dvorac Versailles, u kojem se nalazila kraljevska obitelj, usput pljačkajući trgovine i gostionice. Također su sudjelovale i u napadu na tvrđavu Bastillu. To nije bilo prvo aktivno sudjelovanje žena u nekoj revoluciji (Amerikanke su sudjelovale u američkom ratu za neovisnost), ali je tada prvi put javno i glasno izrečeno da i žene moraju dobiti određena prava. Godine 1791. Olympe de Gouges, glumica i spisateljica, objavila je Deklaraciju o pravima žena koja počinje rečenicom ”Sva ženska bića rađaju se slobodna i jednaka muškarcima u dostojanstvu i pravima…” Ona traži pravo na obrazovanje i politička prava, jer smatra da neobrazovanost žena muškarcima pruža opravdanje da im uskrate politička prava i veće nadnice. Žene su jednake u pravima samo na stratištu pa trebaju imati pravo i da budu izabrane u parlament. I sama autorica Deklaracije je završila na stratištu jer je kritizirala pogubljenje kralja Luja XVI. Dakle, pitanje prava žena je postavljeno glasno i nakon toga počinje borba za prava žena.

Parižanke se kreću prema Versaillesu (listopad 1789.)

Parižanke se kreću prema Versaillesu (listopad 1789.)

Borba za prava žena

Godine 1848. u Seneca Falls u SAD-u održan je prvi skup o ženskim pravima na kojem je donijeta Deklaracija o pravima i osjećajima (Declaration of Sentiments). Žene su u Deklaraciji tražile pravo raspolaganja svojom imovinom, starateljstvo nad djecom u slučaju razvoda, proširene mogućnosti razvoda braka, bolji pristup obrazovanju i mogućnost zaposlenja i naravno, pravo glasa. Amerikanke, svojim glasnim traženjem ženskih prava postaju uzor Europljankama, koje tek organiziranu borbu počinju 60-ih godina 19.st. u Engleskoj. Tada dobivaju pravo glasa na najnižem nivou, u općinama.

Sredinom 19.st. žene se počinju upisivati na medicinske fakultete u europskim državama. Ali moraju ulagati u obrazovanje duplo više truda nego njihovi muški kolege, jer imaju posebne usmene ispite. Osim toga, mogu se baviti medicinom samo u partnerstvu s muškim liječnikom.

U drugoj polovici 19.st. u Engleskoj su osnovane sufražetkinje, pokret za ženska prava. Osnivačica je bila Lydia Becker, a najpoznatija predvodnica Emmeline Pankhurst s početka 20.st., koja je organizirala brojne demonstracije i više puta uhićivana.

Uhićenje Emmeline Pankhurst u veljači 1908. godine

Uhićenje Emmeline Pankhurst u veljači 1908. godine

Prvi svjetski rat mijenja stvari. U ratu muškarci se bore, a žene ih njeguju, iščekuju, oplakuju. Ali istovremeno se ubacuju u muška područja i zanimanja, upravljaju plugovima, automobilima, tramvajima, izrađuju granate u tvornicama oružja, upravljaju svojim proračunom, rukuju novcem, primaju plaću, prosvjeduju za njihovo povećanje, posvuda se kreću, puše, daju sebi slobodu. Nakon rata postoji želja za uspostavljenjem starog poretka i žene su bile poticane da se vrate kućama, jer domaćinstvo trpi ako se žene bave drugim stvarima i otimaju muškarcima posao. U razdoblju nakon rata nekoliko je europskih država dalo ženama pravo glasa kao poklon i nagradu za ratni trud (Velika Britanija, Poljska, Bivši SSSR, Njemačka…), iako je Novi Zeland već 1893. dao ženama pravo glasa. Ali tek nakon Drugoga svjetskog rata žene će u svijetu masovnije dobiti pravo glasa. Kratkoročno žene nisu imale koristi od dobivanja prava glasa jer društveni stavovi i vrijednosti i dalje diskriminiraju žene. Muškarci i dalje odlučuju o ženskom radu i njihovoj imovini.

Tijekom rata žene su preuzele tipične muške poslove poput popravka automobila na fotografiji

Tijekom rata žene su preuzele tipične muške poslove poput popravka automobila na fotografiji

U SSSR-u između dva svjetska rata može se pratiti promjena odnosa  prema ženama. Zbog manjka radne snage nakon Prvoga svjetskog rata žene su poticane ali i prisiljavane da rade u industriji. Zakonom o braku, obitelji i skrbništvu iz 1926.g. smanjena je važnost obitelji, pojednostavljuje se razvod i žene imaju pravo pobaciti. SSSR je time postala prva država u svijetu koja je ozakonila pobačaj. Ali nakon gladnih godina početkom 30-ih i milijuna mrtvih, žene su poticane da imaju što više djece, te je otežan razvod i zabranjen pobačaj.

U Njemačkoj je nakon Prvoga svjetskog rata Weimarski ustav dao ženama pravo glasa, međutim, Hitler nakon dolaska na vlast to ukida. On je emancipaciju žena nazvao simptomom izopačenosti koja je posljedica frustracije i neispravnosti spolnih žlijezda. Ženama je zabranjen politički rad jer je ženska dužnost rađanje brojne djece na kojima počiva arijevski san. Čak im se zabranjuje uporaba kozmetičkih sredstava i nošenje stranih modnih odjevnih predmeta, zabranjene su im dijete za mršavljenje i pušenje i potican sport.

Ulazak žena u politiku i vlast u svijetu bio je jako spor. Prva žena u povijesti SAD-a koja se kandidirala za predsjednicu 1872.g. bila je Victoria Woodhull. Bila je prva žena burzovni posrednik Wall Streeta i prva žena koja je govorila u Kongresu. U svojoj kampanji za predsjednicu države zagovarala je osamsatno radno vrijeme, programe o društvenoj skrbi, jednako obrazovanje za žene i naravno, pravo glasa. U svojim je zahtjevima bila daleko ispred svoga vremena. Podršku od žena na izborima nije mogla dobiti jer one nisu imale pravo glasa u to vrijeme. A i da je bila izabrana ne bi je mogli proglasiti jer nije imala 35 godina, što je uvjet za predsjednika SAD-a. Sama je financirala svoju kampanju dok nije bankrotirala. Postala je nacionalni skandal i predmet poruge.

Bandaranaike, Ghandi i Bhutto

Bandaranaike, Ghandi i Bhutto

Od druge polovice 20.st. sve više žena ulazi u politiku i na vodeće položaje u državama. Prva premijerka u povijesti je Sirimavo Bandaranaike, premijerka Šri La

Margaret Thatcher je bila britanska premijerka 11 godina

Margaret Thatcher je bila britanska premijerka 11 godina

nke od 1960.godine. Indira Ghandi 1966.g. postaje premijerka Indije, a 1979. Benazir Bhutto u Pakistanu, a Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. Prva predsjednica države u povijesti je Vigdis Finnbogadottir, predsjednica Islanda od 1980. godine. Danas se žene nalaze na čelu desetak država u svijetu kao predsjednice, ali se također povećava i broj žena u državnim parlamentima.

 

UN od svog osnivanja 1945.g. donosi dokumente protiv diskriminacije žena ali ti dokumenti nisu bitno promijenili položaj žena. Prava žena i dalje se krše u svim dijelovima svijeta jer mjere sankcioniranja nisu predviđene zakonima UN-a.

Žene danas čine 1/3 prijavljene radne snage u svijet, a za to primaju samo 10% ukupnog svjetskog prihoda i vlasnice su 1% svjetskog posjeda. Što znači biti žena u 21.st. ovisi o tome gdje ste se rodili i gdje živite. Na Zapadu su žene u drugoj polovici 20.st. postigle najveći napredak nego u proteklih nekoliko tisuća godina, ali muškarci još uvijek imaju vodeću ulogu u zakonu, politici, poslovanju i industriji. ”Ženska prava” još nisu dosegla jednakost s ”ljudski pravima”, odnosno s pravima koje muškarci prisvajaju i primjenjuju na sebe. Žene su potplaćene za posao koji obavljaju u odnosu na muškarce, često su žrtve zlostavljanja, vrlo teško dolaze do važnijih radnih mjesta. Žene su bolje plaćene samo u manekenstvu i prostituciji.

Tradicionalne muslimanke pokrivaju cijelo tijelo (osim eventualno lica, ruke i stopala)

Tradicionalne muslimanke pokrivaju cijelo tijelo (osim eventualno lica, ruke i stopala – hijab)

Na Istoku je položaj žena daleko gori nego na Zapadu. Ženama se uskraćuje obrazovanje, zdravstvena zaštita i pravo glasa, mada su prema zakonima dobile pravo glasa, osim u još nekoliko država svijeta (Katar, Oman, UAE, Bruneji). U zadnjih nekoliko godina žene u islamskim zemljama ulaze u parlamente, ali je njihova tradicija još uvijek veoma jaka, pa se i dalje primjenjuju stoljetne kazne za prekršaje, kao kamenovanje i ubojstvo žena iz časti.

Mada su raznim deklaracijama prava žena postale nedjeljivi dio ljudskih prava, realnost je drugačija. Da bi se krenulo s napretkom na području ženskih prava trebalo bi najprije educirati žene da bi se upoznale s pravima koje im jamči Ustav i međunarodno pravo.

borba-za-prava

Visnja Matotek
About Visnja Matotek (5 Articles)
Profesorica povijesti u I. OS Cakovec. Tajnica Udruge za edukaciju i promicanje ljudskih prava.