Prva grupa hrvatskih nastavnika na edukaciji u Memorialu de la Shoah

Prošle je godine Agencija za odgoj i obrazovanje, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, potpisala sporazum o edukaciji hrvatskih nastavnika u programima pariškog Memoriala de la Shoah. Memorial de la Shoah je francuska javna ustanova sa glavnim zadacima čuvanja sjećanja na događaje iz razdoblja Holokausta, edukacija i podrška nastavnicima, te muzejska djelatnost. Od 21. do 24. listopada 2013. godine prva hrvatska grupa od 18 nastavnika i 2 više savjetnice AZOO-a sudjelovala je na seminaru “Conveying the Holocaust history”.

Temeljem prijava na natječaj (link na objavu) odabrano je 18 kandidata koji su završili edukaciju u Yad Vashemu i u dosadašnjem radu su iskazali veći interes za podučavanje o holokaustu. U četiri intenzivna dana sudionici su slušali predavanja o francuskoj povijesti, problematici kolaboracije i provođenju “konačnog rješenja” u Francuskoj, genocidu nad Romima u Drugom svjetskom ratu, o suđenjima ratnim zločincima od Drugog svjetskog rata do danas, primjere iz nastavničke prakse, svjedočanstvo preživjele logorašice, te su posjetili područje nekadašnjeg sabirnog logora Drancy.

Seminar je otvorio Alban Perrin, koji je tijekom sva četiri dana bio voditelj programa i vodič na terenskoj nastavi. Jacques Fredj, ravnatelj Memoriala, je pojasnio da je Francuskoj trebalo 50 godina da se suoči sa svojom prošlošću i ulogom Francuza u Holokaustu. Prevladao je mit da su svi Francuzi bili antifašisti i mnogi su teško prihvaćali suprotno. Prva zadaća Memorijala je bila prikupiti građu i arhivu o tim događajima, a ključnu zadaću u cijelom društvu imaju upravo učitelji. Na to se nadovezao Greg Schneider iz Claims konferencije istaknuvši da nastavnici (poput Supermena!) imaju nevjerojatnu moć i odgovornost u prenošenju obrazovanja o Holokaustu kako u budućnosti neke druge skupine ne bi izgubile život.

Niz predavanja otvorio je Tal Bruttmann temom “Evolucija genocidne prakse”. Osvrnuo se prvo na samo korištenje pojmova vezanih uz holokaust. Tako npr. kada koristimo “konačno rješenje” u biti koristimo formulaciju koju su koristili nacisti. Riječ holokaust označava žrtvu bogu što je opet neugodna konstatacija jer Židovi nisu bili žrtvovani božanstvu. Riječ shoah počeli su koristiti preživjeli i svjedoci zbivanja i označava veliku tragediju. Koristi se i riječ churban iz jidiša koja u originalu označava rušenje drugog hrama u Jerusalemu, a sada se koristi i za događaje koje poznajemo pod nazivom Holokaust. Antisemitizam je bio centralni pojam nacizma što je vidljivo i po tome što su čak 1945. neposredno pred poraz koristili resurse da unište Židove umjesto koncentriranja na vojsku. Antisemitske mjere su stupnjevane od početnog onemogućavanja poslovanja do progona i nasilja. U nacističkoj politici Židovi su uvijek predstavljani kao prijetnja pred kojom se moraju braniti. Dakle, nacisti prema tome nisu napadali već su se branili od opasnosti. Politika progona je za naciste do početka rata bila poprilično uspješna, a s velikim osvajanjem teritorija broj se Židova opet povećao. Sljedeći, za naciste logični korak, je bila koncentracija stanovništva u getoe i logore. Operacija Barbarossa označila je početak razdoblja u kojem se vodi rat u kojem samo jedna strana može preživjeti. Za “židovsko pitanje” nacisti su namjeravali primijeniti “konačno rješenje” koje je definitivno potvrđeno nakon Pearl Harboura i ulaska SAD-a u rat.

Alban Perrin i Tal Bruttmann

Alban Perrin je sudionike seminara proveo kroz stalni postav muzejskog dijela Memoriala de la Shoah kroz koji je prikazana povijest antisemitizma, francuska kolaboracija i otpor u Drugom svjetskom ratu. Dr.sc. Ivo Goldstein, povjesničar i trenutni hrvatski veleposlanik u Francuskoj, održao je predavanje “Holokaust u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji”. Napomenuo je da ustaški pokret u počecima nije bio antisemitski već antijugoslavenski i antisrpski. NDH je smišljeno zločinačka država koja je provodila genocid nad Židovima, Romima i drugima, te je stoga relativizacija zločinačkog karaktera NDH nemoguća. Partizanski pokret je preveo hrvatski narod na antifašističku stranu na čelu s Hrvatom Josipo Brozom. Istaknuo je da je zadaća intelektualca da propituje prošlost svog okruženja. To je naše intelektualna i moralna obaveza za stvaranje zdrave nacije.

U nastavku je profesor Mladen Tota dao mikropovijesni primjer o sudbini židovske obitelji u Međimurju. Kroz povijest obitelji Hiršler iz Donje Dubrave dao je pregled povijesti jednog područja od industrijalizacije koncem XIX. stoljeća do njihove propasti. Zanimljivo je da je prema predaji jedan od predaka obitelj Hiršler bio osobni krznar Napoleona III.

Jovan Byford je predavanje započeo problematikom logora Staro Sajmište izrazivši negodovanje što taj prostor još uvijek nije na dostojan način obilježen spomenikom. U vrlo zanimljivom predavanju istaknuo je da se na “našim” prostorima na kojima se nedavno desio rat sjećanje na Holokaust koristi kao retoričko sredstvo za “komparativno mučeništvo”. Holokaust sam po sebi u Srbiji nije vrijedan sjećanja sam po sebi već se koristi kako bi se prisjetili nečeg drugog. Po mogućnosti velikih srpskih žrtava koje se prikazuju kao da su veće od broja židovskih žrtava. Izgleda kao da postoji natjecanje u tome tko je veći mučenik u Holokaustu. Pritisak da se na pravi način razmisli o Holokaustu na prostorima istočne Europe najčešće dolazi izvana, pa se Byford nada da će Srbi profitirati kroz “univerzalnu moralnu odgovornost” koju promovira EU.

Drugi dan je tematski posvećen Holokaustu u Francuskoj, pa je i sama edukacija održana u memorijalnom centru uz sabirni logor Drancy. Logor Drancy je izgrađen neposredno prije rata kao moderno stambeno radničko naselje i vrlo je neobično vidjeti stambenu zgradu u obliku slova U koja je služila kao logor. Podrobno predavanje o krahu “moćne” Francuske i promašajima Vichyjevskog režima održao je Tal Bruttmann. Prvo je pojasnio da od 1789. godine država ne propituje o vjerskoj pripadnosti Francuza. Antisemitska politika službeno nije postojala do njemačke okupacije, ali se povremeno pojavljivala i prije (npr. afera Dreyfus). Početkom Drugog svjetskog rata Francuska je smatrala da ima najjaču vojsku na svijetu što se nakon trotjedne borbe pokazalo kao velika i strašna zabluda. To je za Francuze bila velika trauma pa su od srpnja 1940. potpunu vlast i povjerenje dali u ruke proslavnjeg Pétaina. Pétain je smatrao da je za poraz Francuske odgovoran unutarnji neprijatelj pa je na tu ideju nadovezao antisemitsku politiku. Vrlo je važno znati da su se na cijelom teritoriju Francuske primjenjivali zakoni iz Vichyja i uz to da su se provodili njemački zakoni na okupiranom području. To je važno za istaknuti jer su francuske vlasti antisemitske zakone provodile samostalno i imale su toliku autonomiju da ih okupacijske snage nisu na ništa morale prisiljavati (posebno jer se njihovi zakoni provode i u Indokini i Madagaskaru pa je trebalo pokazati da francuska vlast još uvijek ima upravnu moć). U kasnoj vazi antisemitske politike francuske su vlasti djelovale agilnije od nacističkih traženja. To je djelomično bilo iz razloga što su francuske vlasti svom narodu nastojale prikazati da sami upravljaju državom i da nisu potpuno zavisni od nacista. Antisemitska politika je provođena postepeno i u početku indirektno kako bi se izbjegla reakcija naroda. Židovi u Francuskoj su prvo koncentrirani u sabirne logore ili geta te su nakon toga transportirani prema logorima smrti na istoku Europe. Narod je vjerovao Pétainu da su određene mjere uvedene s dobrim razlozima. U to ratno vrijeme mjere koje se odnose na manjinu nisu brinule gladnu većinu. “Konačno rješenje” u Francuskoj je provereno od ljeta 1942. do kraja 1943. godine. U tom su razdoblju uvedene žute zvijezde na okupiranom području, a na slobodnom teritoriju Židovi su dobili crvene pečate na osobne dokumente. Sa povratkom rata na francuski teritorij povećava se broj likvidacija Židova, uhićenja su bila sve češća i odnos prema Židovima je bio sve brutalniji. Od ukupno 85.000 francuskih Židova koji su stradali oko 10.000 je ubijeno na području Francuske.

O povijesti Židova u Europi i Francuskoj do Drugog svjetskog rata pričala je Béatrice Philllippe.

Stručno vodstvo na prostoru logora Drancy

Nakon razgledavanja prostora bivšeg sabirnog logora Drancy vrhunac dana je bilo potresno svjedočanstvo Ide Grinspan. Grinspan je gotovo dvosatnom svjedočenju ispričala detalje djetinstva prije rata, transporta prema logoru, život u Auschwitzu i oslobađanje. Kada joj je majka uhićena na Vélodrome d’Hiver ona i stariji brat su već bili skriveni u neko udaljenije francusko selo. Nije očekivala da će loviti Židove u Francuskoj, pa je iznenađenje bilo još veće kada su koncem siječnja 1944. došli po nju. Imala je 14 godina. Tražili su je da izda očevu adresu i smještena je u Drancy. Iz Drancyja je ukrcana na transport za koji im je rečeno da kreću na rad u Njemačku. Detaljno je opisala grozne uvjete 3,5 dnevnog transporta do logora za koji je poslije doznala da se radi o Auschwitzu. Bilo joj je rečeno da će “u Njemačkoj” ponovno vidjeti majku i onda je tijekom cijelog transporta čuvala neke zalihe hrane koje je prikuplila. Kada je vlak stao mnogi su u vagonu bili sretni što je putovanje završilo da bi u sljedećih sat vremena doživjeli potpuni šok. Po skoku iz vagona u snijeg morala je ostaviti svu prljagu uključujući i hranu koju je čuvala za majku. Muškarci su odvojeni na lijevu stranu, a žene na desnu. Zahvaljujući frizuri, koju je naučila raditi od majke, izgledala je starije pa je otišla u radni logor Birkenau. Sve žene su se morale skinuti do kraja na što su ih čuvarice prisile udarajući ih polugama. Druge zatvorenice su tu odjeću pokupile. Usred velike sramote i straha druge zatvorenice su im obrijale glave, pazuhe i stidne dlake. Nakon toga su im tetovirali brojeve, a sljedeći dan su te iste brojeve morale prišiti na radne uniforme.

Ida Grinspan sa fotografijama “prije” i “poslije” logora

Obrijali su nas, ogolili, oduzeli čovječnost! U pola dana od otvaranja vrata vagona do bića bez ičega. Postali smo broj.

Ida Grinspan

Prva hrana je bila nekakva smrdljiva juha koju je iz jedne posude bez pribora morala podijeliti sa 5 logorašica. Kada je došla u baraku doznala je kamo je došla, ali je kad je čula za plinske komore nije razumijela. Dim iz dimnjaka je više podsjećao na tvornicu. Iz njenog trasporta u kojem je bilo oko 1.500 ljudi preživjela su 22 muškarca i 32 žene. Otac i majka nisu preživjeli Auschwitz, a brata je pronašla nakon rata. Odgovorila je na mnogobrojna pitanja između ostalih i o tetovaži broja. Istaknula je da je poslije rata razmišljala o uklanjanju, ali je zaključila da “moj broj na ruci nije moja sramota”.

Treći dan seminara posvećen je odnosu masovnih zločina i sudstva. Henriette Asséo je u predavanju o nacističkoj politici prema Romima dala kratki pregled povijesti Roma u Europi. Osvrnula se na sam naziv “Romi” te je istakla da od srednjeg vijeka u dokumentaciji prevladava naziv “Cigani”. Prema rasnoj i socijalnoj reorganizaciji njemačkog naroda nacisti su provodili biogenička istraživanja rasa. Romkinje su često sterilizirane “na živo” (djevojčice od 8. godine na više) i odvođeni se u logore istrebljenja.

Annette Wieviorka detaljno opisala Eichmannov put od njemačke do suda u Izraelu. Upravo je to suđenje potaknulo mnoge preživjele do konačno javno progovore o strahotama koje su proživjeli tijekom rata. Istaknula je da je tijekom suđenja među nacistima postojao “pakt solidarnosti” u kojem se međusobno nisu optuživali već su često nešto učinili oni koji nisu bili uhićeni ili oni koju su već umrli.

Hélène Dumas je pojasnila što su “gacaca” sudovi u Ruandi na kojima se na poseban način sudilo počiniteljima genocida. U Ruandi je od travnja do srpnja 1994. godine ubijeno oko milijun pripadnika plemena Tutsi, a u građanskom ratu je cijela država teško razorena. Na gacaca sudovima su sučeljeni počinitelji sa svjedocima često na javnim suđenjima na lokacijama na kojima su zločini i počinjeni. Sva svjedočanstva u poprilično živa i teatralna, a suci su “obični” ljudi iz lokalne zajednice. Optuženo je ukupno oko 120.000 osoba među kojima gradonačelnici, čelnici državne uprave, vojna lica, političari i mnogi drugi. Kroz nekoliko pojedinačnih slučajeva prikazan je način rada gacaca sudova. Suđenja su završena 2012. godine i bila su značajni faktor pomirdbe među dojučerašnjim susjedima.

Finale trećeg dana bilo je predavanje i diskusija s novinarkom Florence Hartmann. U predavanju je navela da u bivšoj Jugoslaviji prilično dobro znamo tko je koga i na koji način ubio, a znamo i većinu mjesta zločina. Zato žrtve više nisu samo brojke, a nestali se i dalje traže. Sukobljavanja su i dalje prisutna, ali je dobro što je veliki broj počinitelja osuđen na međunarodnom sudu ili na sudovima matičnih država. Na međunarodnom sudu je osuđeno 161 osoba, a 200 na nacionalnim sudovima. Neki su oduđeni u državama u koje su pobjegli (poput Njemačke i Francuske). Ti zločini ne zastarijevaju, ne postoji šutnja ni nekažnjovost. Sukobi se mogu ponoviti ako se o problemima ne raspravlja i ako se ne rješavaju. Hrvatska je prošla dugi put i sada se kreće u dobrom smjeru. Prestalo se s diskursom patnje u kojem se među generacijama prenosio osjećaj mučeništva i negiranje vlastitih zločina. Suđenja smanjuju mogućnost negacije prošlosti. Individualizacija odgovornosti omogućuje imenovanje počinitelja, ali u isto vrijeme se dio društva može upustiti u povijesnu amneziju. Potrebno je da i država prizna što se dogodilo da potakne društvo da se odmakne od zločinačke politike koja je dovela do zločina. Nužna je i politička volja što ju je Hrvatska pokazala i u tome treba ustrajati. Odgovorila je na mnoga pitanja među kojima je istaknula da je Oluja legitimna operacija, ali da zločini nakon operacije nisu legitimni. Dotakla se i pitanja obeštećenja hrvatskih žrtava te se zapitala zašto hrvatski iskusni pravnici “pro bono” ne pomognu žrtvama glede osude zločinaca ili odštete kada su dovoljno zaradili na slučajevima korupcije(!).

Posljednji dan je većim dijelom bio posvećen metodici podučavanja o Holokaustu. Ophir Levy je svoje predavanje posvetio filmovima postavljajući pitanje koja bi bila pravedna, odgovarajuća ili prikladna slika holokausta. Ograničenje kinematografije je što maksira događaje. Johann Chapoutot je pojasnio nekoliko simbola nacističke ideologije. Christophe Tarricone se osvrnuo na metodiku podučavanja o Holokaustu u francuskim školama. O holokaustu se podučava u tri ciklusa i svaki predavač samostalno bira način na koji želi podučavati. U prvom ciklusu u dobi od 11. godina inzistira se na emocijama i sjećanjima vršnjaka. Početkom srednje škole postavlja se pitanje genocida nad Židovima i Romima u sklopu teme o Drugog svjetskom ratu. Učenici mogu kritizirati nastavu i imigranti često poruču Holokaust ili komentiraju da je poučavanje o Holokaustu opravdavanje izraelskog ponašanja prema Palestincima. Radi satnice često se nema dovoljno vremena za dublje proučavanje teme. Barara Mellul je u posljednjem dijelu prezentirala online materijal “Sarin tavan” koji služi za upoznavanje mlađe djece s tematikom.

U zaključnoj riječi sudionici su izrazili zadovoljstvo temama koje su obrađene.

Kako citirati ovaj članak

Hrvatski povijesni portal · ISSN 1846-4432

Hajdarović, M. (2013, 3. prosinca). Prva grupa hrvatskih nastavnika na edukaciji u Memorialu de la Shoah. Hrvatski povijesni portal. https://povijest.net/hpp/2013/prva-grupa-hrvatskih-nastavnika-na-edukaciji-u-memorialu-de-la-shoah/

Miljenko Hajdarović
Miljenko Hajdarović

Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.

Članci: 763