Logor smrti Majdanek

Koncentracijski logor Majdanek bio je nacistički koncentracijski i logor smrti smješten na rubu grada Lublina u okupiranoj Poljskoj. Logor je započeo s radom 1. listopada 1941. i ostao operativan do 22. srpnja 1944., kada ga je Crvena armija oslobodila zatekavši ga gotovo netaknutim. Premda je prvotno uspostavljen radi prisilnog rada Majdanek je ubrzo postao i logor smrti – mjesto masovnog ubijanja u sklopu Holokausta i nacističke politike „konačnog rješenja“. Kroz logor je prošlo oko 150 000 logoraša različitih nacionalnosti, a aktualna istraživanja procjenjuju da je ondje stradalo približno 78 000 ljudi.

Osnivanje logora

Planovi za osnivanje logora u okolici Lublina nastali su ubrzo nakon njemačkog napada na SSSR 1941. Heinrich Himmler, šef SS-a, posjetio je Lublin u srpnju 1941. i tom prilikom naložio lokalnom SS vođi Odilu Globoczniku da izgradi veliki logor za smještaj 25 000 sovjetskih ratnih zarobljenika. Odluka je donesena u kontekstu golemog priljeva zarobljenika s Istočnog bojišta i potrebe za radnom snagom i prostorom za internaciju neprijatelja Trećeg Reicha. Početni kapacitet ubrzo je povećan. Nakon bitke kod Kijeva i daljnjeg rasta broja zarobljenika, planirana veličina logora proširena je najprije na 50 000 mjesta, potom na 125 000 (u studenome 1941.), a do ožujka 1942. čak na 250 000 mjesta za zarobljenike. Ipak, ti grandiozni planovi nikada nisu potpuno ostvareni jer logor nikada nije istodobno držao više od 50 000 ljudi, a prosječan broj zatvorenika bio je znatno manji.

Izgradnja logora započela je 1. listopada 1941. Prvi radnici bili su skupina od oko 150 židovskih prisilnih radnika iz drugih logora u Lublinu, a ubrzo im je pridruženo oko 2000 sovjetskih ratnih zarobljenika. Uvjeti gradnje bili su izuzetno teški. Logoraši su radili pod vedrim nebom bez skloništa, trpjeli su glad i zimu te su bili izloženi zaraznim bolestima. Već do sredine studenoga 1941. od 2000 dovedenih sovjetskih zarobljenika preživjelo je samo 500, od kojih je mnoge iscrpila bolest i neuhranjenost. U prosincu 1941. u logoru je izbila epidemija tifusa koja je pokosila preostale radnike. Do siječnja 1942. gotovo svi inicijalni graditelji logora bili su mrtvi. Zbog toga su građevinski radovi privremeno obustavljeni do proljeća 1942., kada pristižu nove skupine zatvorenika te se logor postupno dovršava.

Paralelno s time, mijenjao se i kontekst uporabe logora. Tijekom 1942. nacisti započinju Operaciju Reinhardt, tajni plan masovnog uništenja preostalih Židova u Generalnoj guberniji (okupirana poljska područja). U sklopu te operacije izgrađeni su logori smrti Belzec, Sobibor i Treblinka, namijenjeni isključivo ubijanju ljudi. Iako je Majdanek izvorno bio zamišljen kao radni logor, zbog velikog broja Židova u okolnim getima (Lublin, Varšava, Kraków, Lavov, Zamość) ubrzo je uključen u Operaciju Reinhardt kao sekundarno mjesto za istrebljenje i logističko središte. Već krajem ožujka 1942. logor je djelomično prenamijenjen u logor smrti. Izgrađene su plinske komore, a od tog trenutka zatvorenici u Majdaneku bivaju ne samo izrabljivani radom nego i masovno ubijani. Logor je službeno nazivan Konzentrationslager Lublin (Koncentracijski logor Lublin), no u narodu je već 1941. dobio nadimak “Majdanek” (što znači mali Majdan) prema obližnjem predgrađu Majdan Tatarski.

Upravna struktura logora i odgovorne osobe

Upravom logora rukovodio je SS preko svoje posebne jedinice za koncentracijske logore SS-Totenkopfverbände. Na čelu hijerarhije nalazio se zapovjednik logora (komandant), koji je imao sveukupnu kontrolu nad logorskim osobljem, sigurnošću i svakodnevnim radom logora. Tijekom rada Majdaneka izmijenjalo se pet zapovjednika:

Uz zapovjednike, važnu ulogu imao je zamjenik zapovjednika, koji je u praksi vodio administrativne poslove. Najpoznatiji je bio SS-Obersturmführer Anton Thernes koji je ostao u logoru do samog kraja te nije uspio uništiti inkriminirajuće dokaze prije dolaska Crvene armije. Uhićen je i obješen u prosincu 1944. nakon suđenja u Lublinu. Zapovjednik je imao niz pomoćnika i šefova odsjeka – za rad, za čuvare, za evidenciju, liječnike SS-a itd. Cjelokupno osoblje logora pripadalo je SS-u, a brojčano je variralo. Prema poslijeratnim istraživanjima, identificirano je 1037 pripadnika osoblja SS-a koji su službovali u Majdaneku tijekom njegova postojanja (uključujući i one u pripojenim podlogorima). Pored njemačkog osoblja, u čuvanju logora pomagali su i pomoćni stražari – regrutirani uglavnom među bivšim sovjetskim ratnim zarobljenicima ukrajinskog podrijetla, obučavani u obližnjem centru Trawniki. Ti „Trawniki stražari“ sudjelovali su u vanjskom osiguranju logora i u nekim masovnim strijeljanjima.

Specifičnost Majdaneka bila je i u tome što je od listopada 1942. u logoru služilo žensko pomoćno osoblje SS-a – nadzornice (Aufseherinnen), zadužene za čuvanje ženskih baraka. Među njima su bile zloglasne stražarke poput Elsa Ehrich, Hermine Braunsteiner, Hildegard Lächert i druge. Više tih žena kasnije je osuđeno za ratne zločine.

U upravnom smislu, Majdanek je isprva potpadao pod nadležnost Globocnikova ureda u Lublinu (koji je koordinirao Operaciju Reinhardt). U travnju 1943. formalno je preimenovan u koncentracijski logor (KL) Lublin i uključen u sustav koncentracijskih logora pod upravom Glavnog upravnog i ekonomskog ureda SS-a (WVHA). Od jeseni 1943. njemu su priključeni i okolni radni logori (npr. Budzyn, Trawniki, Poniatowa i dr.) kao podlogori Majdaneka, čime je zapovjednik Majdaneka preuzeo nadzor nad cijelim sustavom logora u okolici Lublina.

Žrtve

Kroz Majdanek je od 1941. do 1944. prošlo više desetaka tisuća ljudi različitih nacionalnosti i statusa. Točan broj logoraša nije moguće utvrditi zbog nepotpune dokumentacije, no suvremene procjene govore o oko 150 000 registriranih logoraša koji su u nekom trenutku bili pritvoreni u logoru. Najveću skupinu činili su Židovi, primarno poljski Židovi iz getâ u Generalnoj guberniji, ali i deportirani Židovi iz drugih europskih zemalja pod nacističkom kontrolom (Njemačke, Češke, Slovačke, Nizozemske, Francuske, Belgije, Grčke i sa područja bivšeg SSSR-a). Židovski zatvorenici u Majdanek stizali su i iz drugih logora. Primjerice, nakon gušenja ustanka u Varšavskom getu 1943. dio preživjelih Židova privremeno je poslan u Majdanek kao radna snaga.

Drugu veliku skupinu činili su Poljaci. Među njima je bilo političkih zatvorenika (članova pokreta otpora, intelektualaca i dr.), ali i talaca, te cijelih obitelji poljskih seljaka iz regije Zamość koji su bili deportirani u sklopu njemačke kolonizacijske akcije (etničkog čišćenja toga kraja 1942.–43.).

U logoru je bio znatan broj sovjetskih ratnih zarobljenika, osobito u prvim fazama – upravo su oni činili jezgru prvih zatočenika i prisilnih radnika na izgradnji logora, a kasnije su stizale i nove skupine zarobljenih vojnika Crvene armije (neki su naknadno klasificirani kao “civilni radnici” ili su pak likvidirani kao „neupotrebljivi“ kad bi onemoćali).

Osim Židova, Poljaka i Sovjeta, u manjim brojevima bili su prisutni i zatvorenici drugih nacionalnosti – Bjelorusi, Ukrajinci, Rusi, ali i određeni broj zapadnoeuropskih zatočenika (npr. Francuza, Talijana, Nizozemaca) te Jugoslavena i Čehoslovaka, što svjedoči o internacionalnom karakteru nacističkog sustava logora. U posebnim kategorijama bilo je nešto Roma i Sinta, zatim njemačkih i poljskih kriminalnih zatvorenika i osuđenika, pa čak i nekoliko homoseksualaca ili svjedoka Jehovinih, premda su te skupine brojčano bile malobrojne u usporedbi s glavnim grupama žrtava.

U logističkom smislu, Majdanek je imao i funkciju tranzitnog i skladišnog centra. Tijekom Operacije Reinhardt, ondje su privremeno dopremani viškovi zatvorenika iz pretrpanih logora smrti Belzec, Sobibor i Treblinka. Također, ogromne količine oduzete imovine žrtava (odjeće, obuće, dragocjenosti) bile su sortirane i čuvane u skladištima u Majdaneku, prije slanja u Njemačku ili podjele među okupacijskim vlastima. Jedan od potresnih simbola logora do danas su hrpe cipela zatočenika – desetci tisuća pari obuće pronađene nakon oslobođenja, svjedočanstvo razmjera zatočeništva. Dio te zbirke uništen je u požaru 2010., ali znatan dio i dalje je izložen u memorijalnom muzeju.

Utvrđivanje ukupnog broja žrtava Majdaneka pokazalo se složenim zadatkom koji je godinama bio predmet historiografskih rasprava. Razlog tome su fragmentarni sačuvani podaci, propagandne brojke neposredno nakon rata te različite metodologije istraživača. Danas se, na temelju najnovijih istraživanja i dokumenata, službeno procjenjuje da je u Majdaneku stradalo oko 78 000 ljudi, od čega približno 59 000 Židova, a ostatak čine uglavnom Poljaci, te manji broj sovjetskih zarobljenika i drugih. Ovu brojku utvrdio je povjesničar Tomasz Kranz 2005. godine, nakon analize dostupnih njemačkih transportnih dokumenata (uključujući otkriće tzv. Höfleova telegrama iz 1942. koji daje podatke o deportacijama u logore Akcije Reinhardt). Kranzov rad revidirao je ranije precijenjene brojke i uskladio se s demografskim procjenama gubitaka židovske zajednice u Lubelskoj oblasti. Moderna istraživanja pokazuju i da je oko 150 000 ljudi ukupno bilo zatočeno u logoru tijekom njegovih 34 mjeseca postojanja, ali mnogi od njih nisu svi tu i ubijeni – neki su prebačeni u druge logore ili su preživjeli do oslobođenja.

S druge strane, ranije historiografske procjene znatno su varirale i bile osjetno veće. Poljski istražitelj Zdzisław Łukaszkiewicz je već 1948. procijenio broj žrtava na oko 360 000. Ta se brojka temeljila na pretpostavkama o kapacitetu logora i iskazima svjedoka neposredno nakon rata, u uvjetima ograničenog pristupa dokumentima. 1992. godine, povjesničar Czesław Rajca, zaposlenik muzeja Majdanek, iznio je procjenu od oko 235 000 žrtava. Ta je brojka dugo godina bila navođena u postavu muzeja. Obje ove procjene danas se smatraju pretjeranima – Rajca osobno drži da je novoutvrđenih ~78 000 „nevjerojatno niska“ brojka, ali ju je Muzejsko vijeće prihvatilo uz određenu rezervu, čekajući daljnje dokaze.

Dodatno, sovjetski izvori davali su ekstremno visoke brojke odmah nakon oslobođenja, što je imalo propagandnu svrhu. Na Nürnberškom procesu 1946. sovjetski tužitelji tvrdili su da je u Majdaneku ubijeno 400 000 Židova, odnosno ukupno oko 1 500 000 ljudi različitih nacionalnosti. Čak je i nezavisni kanadski novinar Raymond A. Davies, nakon posjeta logoru u kolovozu 1944., telegrafski javio da je ondje ubijeno „1 000 000 Židova i 500 000 drugih“. Te vrlo napuhane brojke odražavale su šok i užas prvih svjedoka, ali nisu bile utemeljene na čvrstim podacima te ih povjesničari nisu uzeli ozbiljno.

Razlike među procjenama posljedica su različitih metodologija i dostupnosti izvora. Sovjetske brojke oslanjale su se na krajnje simplificirane metode (poput kapaciteta krematorija ili ideološke koristi propagande). Kasniji istraživači nastojali su koristiti što više dokaznog materijala: od sačuvanih logorskih evidencija i transportnih lista do demografskih podataka o nestalima. Računica Raula Hilberga, pionira historiografije Holokausta, još 1961. došla je do brojke od 50 000 ubijenih Židova u Majdaneku, što se pokazalo zapanjujuće bliskim konačnim rezultatima (kada se doda i nežidovske žrtve, ukupno ~78.000).

Današnja znanost prihvaća Kranzovu procjenu ~78.000 kao najvjerodostojniju, uz napomenu da bi se s novim otkrićima dokumentacije broj mogao neznatno korigirati. No u svakom slučaju, razmjer zločina ostaje ogroman – Majdanek je mjesto stradanja desetaka tisuća nevinih ljudi te značajan segment ukupnog broja žrtava Holokausta u Poljskoj.

Postupanje prema logorašima

Životni uvjeti u Majdaneku bili su iznimno okrutni i surovi, slični onima u drugim nacističkim koncentracijskim logorima, iako s nekim specifičnostima. Zatvorenici su bili smješteni u drvenim barakama ograđenim dvostrukom bodljikavom žicom pod visokim naponom, uz stražarske tornjeve duž perimetra.

Logor je bio podijeljen u više odvojenih cjelina (polja) – ukupno pet ograđenih sekcija – unutar kojih su se nalazile barake za spavanje, apel-plac (prostor za postrojavanje i prozivu), pomoćne zgrade (kuhinja, praonica, spremišta) i objekti za mučenje i ubijanje (poput plinskih komora i vješala).

Svakodnevni život logoraša bio je obilježen režimom iscrpljujućeg rada, gladi, straha i nasilja. Dan je započinjao ranojutarnjim apelom – postrojavanjem i prebrojavanjem zatvorenika, koji je često trajao satima na otvorenom bez obzira na vremenske prilike. Nakon apela, logoraši su bili raspoređivani na radne zadatke.

Mnogi zatvorenici bili su angažirani na građevinskim radovima unutar logora (dogradnja baraka, iskopavanje jarkova, održavanje infrastrukture). Ovi poslovi bili su posebno teški u ranim mjesecima logora (1941.–42.) kada nije bilo osnovnih alata ni skloništa, što je dovelo do visoke smrtnosti graditelja.

Druga skupina bila je uposlena u obližnjim industrijskim pogonima pod kontrolom SS-a. Nedaleko logora nalazila se tvornica oružja i municije Steyr-Daimler-Puch, gdje je radilo više stotina zatočenika u sklopu njemačkih ratnih napora. Rad u tvornici bio je težak i opasan, a radnici su bili izgladnjivani i često izloženi sabotažama i odmazdama.

Unutar logora postojale su radionice i pogoni za potrebe SS-a: stolarske, bravarske, krojačke i postolarske radionice gdje su zatvorenici popravljali odjeću, obuću i opremu, praonice rublja i slično. Zatvorenici su također sortirali i popravljali predmete oduzete Židovima – odjeću, igračke, posuđe – što je za mnoge bio psihički mučan posao, dok su istodobno SS-ovci profitirali od pljačke židovske imovine.

Jedan dio zatočenika bio je zadužen za radove oko krematorija i u Sonderkommandu – oni su morali odvoziti leševe, iskapati masovne grobnice i paliti tijela na otvorenim lomačama ili u krematorijskim pećima. To je bio fizički i psihički najstrašniji „posao“ u logoru, a ti su zatvorenici povremeno likvidirani kako ne bi ostali svjedoci.

Uvjeti rada bili su robovski. Radilo se od zore do mraka, s minimalnim prekidima. Hrana je bila krajnje oskudna – komad crnog kruha i tanjur vodene juhe dnevno – nedovoljno za preživljavanje. Zatvorenici su patili od stalne gladi i pothranjenosti; mnogi su umirali od izgladnjivanja nakon tjedana i mjeseci polagane agonije. Odjeća je bila neadekvatna (ljeti prljava i iznošena, zimi nedovoljno topla), higijenski uvjeti gotovo nepostojeći, što je dovodilo do čestih epidemija bolesti (tifus, dizenterija, tuberkuloza). Liječničke skrbi praktično nije bilo – u logorskoj “bolničkoj” baraci bila su tek mjesta gdje bi bolesnici čekali smrt ili bili selektirani za likvidaciju.

Režim kazni i terora u Majdaneku bio je neumoljiv. SS-ovci i nadzornici su svakodnevno primjenjivali fizičko nasilje. Logoraši su tučeni kundacima, bičevima i pendrecima iz najbeznačajnijih razloga ili radi zastrašivanja. Mučenja su bila učestala – primjerice, vješanje zatvorenika na stupovima za vezane ruke, klečanje na kamenju satima, bičevanje pred drugim zatvorenicima i dr. Svako kršenje pravila (poput pokušaja krađe hrane, pa i iscrpljenost protumačena kao lijenost) kažnjavalo se okrutno, često pogubljenjem pred strojem. Posebno su ozloglašeni bili pseći napadi – dresirani logorski psi puštani su na zatvorenike da ih raskomadaju. Svakodnevica je bila ispunjena i psihološkim zlostavljanjem: ponižavanja, stalni strah od prozivke na “selekciju” (izdvajanje onih preslabih za rad, koji bi potom bili ubijeni) i potpun gubitak dostojanstva sustavno su lomili volju logoraša.

Unatoč svemu, postojali su fragmenti humanosti i otpora. Zatvorenici su potajno uspostavljali međusobnu solidarnost – dijelili su oskudnu hranu, pomagali bolesnijima, organizirali vjerske obrede ili kulturne aktivnosti u najvećoj tajnosti. Zbog blizine grada Lublina, neki su uspjeli uspostaviti ograničeni kontakt s vanjskim svijetom. Civilni radnici koji su radili u logoru krijumčarili su pisma i poruke za zatočenike. Ova krijumčarena pisma (njih preko deset tisuća) sačuvana su i danas u arhivu muzeja Majdanek, pružajući dirljiv uvid u osjećaje i nade logoraša. Od veljače 1943. nacisti su dopustili da Poljski Crveni križ i humanitarne organizacije dostavljaju ograničene pakete pomoći pojedinim zatvorenicima. Dokumentirano je 10.300 isporuka hrane i potrepština koje su primili logoraši poimence. Iako ti paketi nisu mogli spasiti većinu, ponekad su značili razliku između života i smrti za pojedince, osobito za poljske zatvorenike čije su obitelji ili Crveni križ uspjeli poslati hranu.

Mehanizmi i uzroci smrti u logoru

Stope smrtnosti u Majdaneku bile su izrazito visoke od samog početka, a zatvorenici su umirali uslijed kombinacije brutalnih uvjeta i smišljene politike ubijanja. Glavni uzroci smrti mogu se podijeliti na neizravne (posljedice životnih uvjeta) i izravne, namjerne likvidacije.

Neizravni uzroci smrti bili su integralni dio nacističkog plana „istrebljenja kroz rad“ (Vernichtung durch Arbeit). Tisuće logoraša podlegle su gladi, kroničnoj pothranjenosti i dehidraciji; organizam iscrpljen teškim radom i mršavom prehranom često nije mogao izdržati dulje od nekoliko tjedana ili mjeseci. Bolesti su harale logorom – posebno su smrtonosne bile epidemije pjegavog tifusa, koje su u više navrata (zima 1941./42., kasnije 1943.) desetkovale logoraše. Nedostatak higijene i liječničke skrbi značio je da je i najmanja rana ili infekcija mogla postati smrtonosna. Mnogi su umrli od smrzavanja zimi (zbog tankih odora i boravka vani na apelima satima) ili od toplotnog udara ljeti. Logoraši su također sustavno premlaćivani i mučeni, što je dovodilo do smrti ili trajnih ozljeda. Ubijanje glađu, radom i bolešću bilo je zapravo dio logorske rutine – čin namjernog zanemarivanja koji je nacističko osoblje svjesno provodilo kao metodu istrebljenja.

Pored toga, nacisti su u Majdaneku provodili i izravna masovna pogubljenja. Već od proljeća 1942. zabilježena su strijeljanja velikih skupina zatočenika, osobito bolesnih sovjetskih zarobljenika i onih nesposobnih za rad. U logoru su postojala dva vješala, gdje su vršene javne egzekucije zatvorenika (često iz odmazde za sabotaže ili pokušaje bijega). Međutim, najmasovnije ubojice bile su plinske komore i strijeljački vodovi.

Majdanek je bio opremljen s više plinskih komora (najmanje dvije operativne zgrade s komorama) koje su počele raditi oko rujna 1942. Komore su bile relativno male betonske prostorije, prikrivene izgledom tuš-kabina. U njima je korišten Zyklon B – pesticid na bazi cijanovodika u obliku kristalnih kuglica, identičan onome kojim se masovno ubijalo u Auschwitzu. Postojao je i drugi objekt u kojem su se Zyklonom B dezinficirale odjeća i posteljina (tzv. „odjel za dekontaminaciju“), što pokazuje dvostruku upotrebu tog plina.

Kulminacija masovnih ubojstava dogodila se 3. studenog 1943., u operaciji kodnog imena “Aktion Erntefest” (Žetvena svečanost). Tog dana je u Majdaneku i okolnim podlogorima izvedeno najveće jednodevno masovno strijeljanje Židova u cijelom razdoblju Holokausta. U samom Majdaneku, jedinice SS-a i pomoćnih stražara cijelog su dana postrojavale skupine židovskih zatvorenika pokraj prethodno iskopanih rovova i strijeljale ih mitraljeskom vatrom. Ubili su oko 18 400 Židova u jednom danu. Kako bi prikrili vriske i pucnjeve, nacisti su s razglasa puštali glasnu glazbu. Preživjeli su posvjedočili da je tlo još dugo „disalo“ od gomile zatrpanih, nedovoljno mrtvih tijela. Sljedećeg jutra pronađeno je još 25 preživjelih Židova koji su se bili pritajili; i oni su odmah pogubljeni. Nakon masakra, preostalim zatvorenicima (njih oko 611, među kojima 311 žena) naređeno je da uklone tragove – izvlače tijela, slažu odjeću ubijenih i zatrpavaju rovove. Muškarci iz te skupine ubrzo su i sami likvidirani (poslani su u specijalnu jedinicu Sonderkommando 1005), dok su žene transportirane u Auschwitz, gdje su ubijene u plinskim komorama. Poslije „Erntefesta“ u cijelom Majdaneku ostalo je jedva 71 Židov na životu od dotadašnjih nekoliko tisuća logoraša.

Masovna ubijanja nastavila su se i nakon studenog 1943. iako u manjem opsegu. Od prosinca 1943. do ožujka 1944. bilježe se tzv. „transporti invalida“ – oko 18 000 zatočenika iz drugih logora (bolesnih, ozlijeđenih, iscrpljenih do radne nesposobnosti) prebačeno je u Majdanek i ubijeno plinom Zyklon B odmah po dolasku. Istodobno su se sporadično nastavila i strijeljanja preživjelih zatvorenika: npr. 600 ih je strijeljano 21. siječnja 1944., 180 zatvorenika 23. siječnja, te još 200 u ožujku 1944. (ti podaci potječu iz svjedočanstava, iako nisu svi potkrijepljeni sačuvanim dokumentima). Ubijanje je dakle postalo rutinski dio funkcioniranja logora sve do njegova kraja.

Naposljetku, nacisti su nastojali prikrivati tragove zločina gdje je to bilo moguće. Od ljeta 1942. pokrenuta je akcija Sonderkommando 1005 – iskapanje i spaljivanje već pokopanih leševa u logoru. Zatvorenici su bili prisiljeni otvarati masovne grobnice i paliti posmrtne ostatke na lomačama složenim od tračnica i drva. Pepeo i zdrobljene kosti zatim su rasipani ili plitko zakapani u nastojanju da se izbrišu dokazi masovnih ubojstava. Unatoč tim naporima, nakon oslobođenja logora pronađene su goleme količine pepela i ljudskih ostataka – dovoljno da se i golim okom razazna razmjer zločina.

Oslobođenje logora

Kako su se savezničke snage približavale u ljeto 1944., nacisti su pokušali evakuirati i uništiti tragove logora, ali djelomično neuspješno. Operacija Bagration, velika sovjetska ofenziva, probila je njemačku frontu i munjevito napredovala kroz istočnu Poljsku. Do sredine srpnja 1944. Crvena armija približila se Lublinu. Logorska uprava tada je započela žurnu evakuaciju Majdaneka. Tisuće zatvorenika premještene su u druge logore dublje u Njemačku. Oko tisuću preostalih sposobnih logoraša potjerano je na marš smrti prema Auschwitzu. Tek je polovica stigla živa do odredišta dok su ostali umrli putem od iscrpljenosti ili su ubijeni. U žurbi povlačenja, SS je 22. srpnja 1944. pokušao uništiti neke ključne objekte u logoru – novoizgrađeni krematorij s pet peći zapaljen je i djelomično izgorio, a dokumentacija logora djelomično je spaljena. Međutim, zbog brzog napredovanja Crvene armije i kaosa povlačenja, veći dio logora ostao je netaknut.

Prve jedinice Crvene armije stigle su pred logor u noći 22./23. srpnja 1944. i do 24. srpnja potpuno zauzele grad Lublin. Majdanek je tako postao prvi veliki koncentracijski logor koji su oslobodile savezničke snage. Sovjeti su u logoru zatekli samo nekoliko stotina preživjelih zatvorenika. Prema izvješćima manje od 500 ljudi bilo je još živo u trenutku oslobođenja. Većinom se radilo o bolesnim zatvorenicima koji su ostavljeni jer nisu mogli hodati, te nekolicini sakrivenih. Prizori koje je Crvena armija ondje zatekla svjedočili su o užasima nacističkih zločina: logorska infrastruktura – bodljikave žice, stražarnice, barake – stajala je uglavnom očuvana. Plinske komore ostale su gotovo netaknute, s tragovima cijanidnih spojeva na zidovima; u krematoriju su pronađene ljudske kosti i pougljena tijela koja nisu stigla biti uništena. U otvorenim poljima logora ležale su hrpe pepela i ljudskih ostataka – u žurbi povlačenja nacisti nisu uspjeli rasuti ili zakopati sav pepeo iz spaljenih leševa. Sovjetski izvjestitelji pisali su o brdima pepela visine i do metar, koje su pregledavali forenzičari. U skladištima je pronađena golema količina predmeta: preko 800 000 pari cipela logoraša, na tone odjeće, naočala, dječjih igračaka i drugih osobnih stvari oduzetih žrtvama. Ove brojke vidljivo su nadilazile broj preživjelih i jasno ukazivale da je kroz logor prošlo daleko više ljudi nego što ih je zatečeno.

Sovjetske vlasti odmah su spoznale propagandni i dokazni značaj tog otkrića. Već u kolovozu 1944. formirana je specijalna Poljsko-sovjetska istražna komisija sastavljena od liječnika, pravnika i novinara, koja je imala zadatak dokumentirati zločine u Majdaneku. Komisija je uzela iscrpna svjedočanstva preživjelih, forenzički obradila mjesto zločina (npr. izračunavala količinu pepela kako bi procijenila broj spaljenih tijela) te prikupila materijalne dokaze (plinske komore, limenke Zyklona B, sprave za mučenje). U jesen 1944. objavljeno je prvo izvješće koje je potreslo svijet opisom industrije smrti u Majdaneku. Novinari iz savezničkih zemalja (Britanije, SAD-a) bili su pozvani da obiđu logor i osvjedoče se o strahotama. Time je razbijena svaka sumnja u vjerodostojnost ranijih izvješća o nacističkim logorima – Majdanek je bio prezentiran gotovo “uživo” svijetu. Fotografije plinskih komora, nagomilanih leševa i preživjelih logoraša obišle su svijet već krajem 1944. i koristile se kao dokaz na suđenjima ratnim zločincima.

Sovjetsku snimku izvještaja o Majdaneku možete potražiti u SHOP-u.

Za razliku od Auschwitza, gdje su nacisti uspjeli srušiti plinske komore prije dolaska Crvene armije, u Majdaneku su dokazi genocida ostali očuvani u izvornom stanju. Ova činjenica dala je Majdaneku posebno mjesto u povijesti – postao je prvi materijalni dokazni poligon Holokausta. Već u jesen 1944. na području logora osnovan je Muzej na otvorenom, a 1947. poljske su vlasti proglasile Majdanek spomen-područjem mučeništva i zaštitile ga zakonom. Time je Majdanek, praktički odmah po oslobođenju, pretvoren iz mjesta zločina u mjesto sjećanja i opomene.

Poslijeratna suđenja za zločine u Majdaneku

Dokazi o zvjerstvima bili su svježi, a neki preživjeli svjedoci su već tada svjedočili. Presuda je donesena brzo – petorica optuženih proglašeni su krivima za sudjelovanje u ubojstvima i mučenjima (jedan optuženik počinio je samoubojstvo tijekom postupka). Dana 3. prosinca 1944. četvorica SS-ovaca i jedan kapo obješeni su pred logorom, na očigled publike. Ova egzekucija imala je karakter i pravne kazne i moralne osude, a zabilježena je i na filmskim snimkama.

U godinama neposredno nakon rata, provedena su još neka suđenja u Poljskoj vezana uz Majdanek. Primjerice, Arthur Liebehenschel, posljednji zapovjednik logora, suđen je zajedno s ostalim osobljem Auschwitza u Krakovu 1947. te osuđen na smrt i pogubljen 1948.. Također, više nadzornica i stražara uhićeno je po okončanju rata: zloglasna stražarka Hermine Braunsteiner uspjela je pobjeći u inozemstvo, no Hildegard Lächert (poznata kao „Krvava Brygida“) uhićena je i 1947. osuđena u Poljskoj na 15 godina zatvora. Elsa Ehrich, zapovjednica ženskog odjela, također je osuđena na smrt u Poljskoj 1948. i pogubljena. U Poljskoj je ukupno tijekom kasnih 40-ih osuđeno oko 80 bivših djelatnika Majdaneka, uglavnom pred okružnim sudovima u Lublinu i Varšavi.

Najveći poslijeratni pravni proces vezan uz Majdanek odvijao se, međutim, desetljećima kasnije u Njemačkoj. Tek 1970-ih godina Zapadna Njemačka započinje sustavnije procesuirati bivše niže rangirane naciste, uključujući osoblje logora. Tako je u Düsseldorfu od 1975. do 1981. održano tzv. “Treće suđenje za Majdanek” (njem. Majdanek-Prozess), jedno od najdužih i najsloženijih suđenja za nacističke zločine u poslijeratnoj Njemačkoj. Pred sudom se našlo 15 optuženika (bivših SS-ovih čuvara i djelatnika Majdaneka, uključujući i nekoliko žena – bivših nadzornica). Suđenje je trajalo 474 raspravna dana tijekom gotovo šest godina i uključilo je svjedočenja oko 350 svjedoka iz raznih zemalja. Bilo je to jedno od najpraćenijih suđenja te generacije, no suočeno s velikim izazovima: protekom vremena, nedostatkom pisanih dokaza (mnogi dokumenti su uništeni) i tadašnjim njemačkim zakonima koji su zahtijevali individualizaciju krivnje – tj. dokaz da je svaki optuženik osobno počinio određeno ubojstvo kako bi bio osuđen. Zbog tih kriterija, konačni ishod razočarao je mnoge.

Od 15 optuženih, samo je 8 proglašeno krivima, dok je jedan oslobođen, četvorici je suđenje obustavljeno zbog nedostatka dokaza, dvojica su proglašena nesposobnima za suđenje iz zdravstvenih razloga, a jedan je optuženik umro tijekom postupka. Izrečene kazne također su bile relativno blage s obzirom na razmjere zločina: samo je jedna optuženica – bivša stražarka Hermine Braunsteiner (koja je bila izručena iz SAD-a 1973. kako bi joj se sudilo) – dobila doživotnu kaznu zatvora, dok je druga čuvarica (Hildegard Lächert) osuđena na 12 godina zatvora. Šestorica bivših SS-ovaca dobila su vremenske kazne od 3 do 10 godina zatvora. Ovakve presude – gdje su mnogi de facto ubrzo bili na slobodi – izazvale su negodovanje preživjelih i dijela javnosti, koji su smatrali da je pravda djelomično iznevjerena s obzirom na težinu zločina. Unatoč tome, düsseldorfsko suđenje imalo je pozitivan učinak u povijesnom i obrazovnom smislu: kroz intenzivno medijsko praćenje, njemačka i svjetska javnost detaljno su upoznate s užasima Majdaneka, uključujući činjenicu da su u tom logoru ubijane i žene i djeca te da je i izvan Auschwitza postojao veliki logor smrti za Židove i druge skupine. Svjedočanstva 215 preživjelih logoraša na tom suđenju zabilježena su i trajno pohranjena, dajući glas žrtvama i osnažujući kolektivno sjećanje na Holokaust.

Ukupno, poslijeratna suđenja za Majdanek rezultirala su time da je od 1037 identificiranih pripadnika osoblja (toliko ih se poimence uspjelo utvrditi) oko 170 procesuirano pred sudovima raznih zemalja. Mnogi su dobili relativno blage kazne ili su oslobođeni zbog nedostatka izravnih dokaza, osobito u Zapadnoj Njemačkoj gdje je dugo vrijedilo načelo da „samo slijediti naređenja“ nije dovoljno za osudu za suučesništvo u ubojstvu. Ipak, neki glavnim krivcima je presuđeno: uz već spomenute zapovjednike i nadzornice, valja istaknuti da su Karl-Otto Koch i Hermann Florstedt već 1945. kažnjeni od strane samog SS-a (što je raritet) zbog krađe i korupcije; Martin Weiss i Arthur Liebehenschel smaknuti su kao ratni zločinci; Hermine Braunsteiner odslužila je u Njemačkoj 7 godina (od doživotne kazne, puštena 1996. zbog bolesti); Hildegard Lächert odležala je oko 9 godina zatvora nakon dva suđenja. Pravda je time barem djelomično dostignuta, a sudski procesi – osobito düsseldorfski – ostavili su bogatu dokumentaciju za buduće naraštaje o tome što se događalo u logoru Majdanek.