Što ako vaši učenici ne vide problem? Banalnost zla u hrvatskom društvu

Koncert Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu 5. srpnja 2025. izazvao je javne rasprave, ne samo zbog glazbenog repertoara nego i zbog poslanih poruka. Istaknimo samo jednu – pjevač je nosio majicu s otisnutim zatvoreničkim brojem Zvonka Bušića (03941158), hrvatskog emigranta koji je izveo teroristički čin otmice zrakoplova TWA Flight 355 (1976. godine), pri čemu je poginuo američki policajac. Ta poruka nije bila slučajna, nego predstavlja svjesno pozivanje na određeni oblik herojskog mita o „borcima za hrvatsku stvar“. U hrvatskom društvu ovakvi simboli često nisu predmet dubinske javne rasprave, a upravo takva normalizacija problematičnih narativa upućuje na ključni izazov u obrazovanju – potrebu za razvojem kritičkog mišljenja o povijesti.

Banalnost zla i svakodnevica povijesnih revizija

Hannah Arendt, filozofkinja i politička teoretičarka, u knjizi Eichmann u Jeruzalemu: izvješće o banalnosti zla (1963) opisala je kako zlo ne mora uvijek imati lice sadističkog monstruma. Zlo se često pojavljuje u obliku poslušnosti, birokratske rutine i nedostatka promišljanja o posljedicama vlastitih postupaka. Adolf Eichmann, kojeg Arendt analizira, bio je čovjek koji „samo izvršava naredbe“, bez dublje svijesti o moralnim implikacijama svojih djela.

Premda kontekst hrvatskog društva i slučaj Thompsonova koncerta nije usporediv s Eichmannom u smislu razmjera zločina, Arendtina teza o „banalnosti zla“ nudi korisnu optiku za razumijevanje današnjih obrazovnih izazova. Pitanje je postajemo li i sami nesvjesni sudionici normalizacije nasilnih i ekstremističkih ideologija kada ih ne preispitujemo?

Simboli bez pitanja: tko kontrolira narativ?

Thompsonova glazba odavno se nalazi u središtu rasprava o nacionalizmu, identitetu i povijesnoj memoriji. Njegove pjesme – koje se često koriste kao materijal za propagiranje jedne verzije povijesti – redovito sadrže povijesne reference koje nisu nužno u skladu s kritičkim pristupom povijesti, već se oslanjaju na mitologizaciju i jednostavne dihotomije „mi ili oni“.

Kada popularni glazbenik nosi majicu s referencom na teroristički čin i time promovira osobu osuđenu za ubojstvo, to nije samo osobni izbor, već javna politička poruka. Time se događa ono što Arendt naziva „normalizacijom zla“ – društvo prihvaća poruke nasilja jer ih više ne prepoznaje kao problematične. Banalnost zla danas se očituje u tome što mnogi građani, a osobito mladi, mogu takve geste promatrati bez kritičkog odmaka – kao „običan folklor“ ili čak „domoljublje“.

Obrazovna odgovornost: kako učitelji mogu reagirati?

Zadatak obrazovanja nije cenzura niti moralna panika, već razvoj kompetencije za kritičko mišljenje i razumijevanje konteksta. Učitelji povijesti i građanskog odgoja mogu imati ključnu ulogu. Pitanje Thompsonove koncertne poruke, simbolike i glazbenog narativa nije trivijalno pitanje pop-kulture, nego izravno zadire u temelje građanskog odgoja, povijesnog obrazovanja i društvene odgovornosti.

Učitelji trebaju učenicima objasniti tko je bio Zvonko Bušić, koje su bile posljedice njegovih postupaka te kako su njegovi čini u kontekstu međunarodnog prava i politike kvalificirani kao terorizam. Pritom je važno pojasniti i kako različite skupine koriste simboliku, ne negirajući različite perspektive, ali inzistirajući na činjenicama.

Pitanja za kritičku raspravu:

1. Zašto je važno postavljati pitanja o simbolima koje netko nosi u javnosti?
2. Što znači kada netko javno veliča osobu osuđenu za nasilno djelo?
3. Može li se nasilje opravdati višim ciljevima?

Učitelji mogu s učenicima analizirati Arendtinu ideju, uz jednostavna pitanja:

1. Što znači „banalnost zla“?
2. Može li se zlo činiti nesvjesno, iz „poslušnosti“ ili „navike“?
3. Kako to vidimo u današnjim društvenim pojavama, posebno u glazbi, medijima i politici?

Učenici mogu analizirati medijske tekstove o Thompsonovu koncertu, pokušavajući detektirati različite perspektive te usporediti hrvatske i strane izvore.

Ključno je omogućiti učenicima da promisle o stvarnim žrtvama nasilja i o važnosti moralne odgovornosti. Povijest nije samo niz datuma i bitaka, nego i pitanje odnosa prema ljudskim životima.

Zadaća učitelja nije osuditi ili zabraniti, već učenike naučiti pitati, misliti i razlikovati između slobode izražavanja i prikrivene normalizacije nasilja. Ova tema nudi priliku za razvoj medijske pismenosti, moralnog prosuđivanja i građanske odgovornosti – što su sve temelji modernog obrazovanja.

O relativizaciji nacističkih simbola sam već pisao početkom godine i taj članak možete pročitati ovdje.