Pitanje plana Z-4 zauzima važno mjesto u tumačenju završne faze rata u Hrvatskoj te predstavlja relevantan primjer odnosa politike, diplomacije i vojne strategije u oblikovanju suvremene povijesti jugoistočne Europe. Iako formalno nikada nije stupio na snagu, plan Z-4 ostaje ključna referenca u analizama pokušaja mirnog rješenja sukoba između Republike Hrvatske i pobunjenih Srba okupljenih u samoproglašenoj Republici Srpskoj Krajini (RSK). Njegovo odbacivanje i političko instrumentaliziranje omogućili su vojno razrješenje sukoba, a način na koji se danas interpretira u javnom i obrazovnom prostoru Hrvatske i Srbije pokazuje kako se povijesni narativi često koriste za učvršćivanje postojećih političkih identiteta i poredaka.
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Plan kojeg nitko nije htio
Plan Z-4 osmišljen je krajem 1994. godine u okviru međunarodnih diplomatskih napora. Njegovi autori bili su predstavnici Sjedinjenih Američkih Država, Ruske Federacije i Europske unije, uz podršku Ujedinjenih naroda i Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Plan je predviđao visoki stupanj političke i teritorijalne autonomije za Srbe u Hrvatskoj, osobito u područjima poput Knina i Gline, uz mogućnost vlastitih institucija, simbola, sigurnosnih snaga i kulturne samouprave. Cilj takvog prijedloga bio je očuvati teritorijalni integritet Hrvatske, ali ujedno stvoriti institucionalni okvir koji bi zadovoljio zahtjeve srpske zajednice za političkom samostalnošću.
Službeno predstavljanje plana dogodilo se 30. siječnja 1995., kada su međunarodni posrednici tekst dostavili hrvatskom državnom vrhu u Zagrebu te vlastima RSK-a u Kninu. No reakcije dviju strana bile su različite, ali u oba slučaja odbacujuće. Vodstvo RSK-a, na čelu s Milanom Martićem i Milanom Babićem, odmah je proglasilo plan neprihvatljivim jer nije uključivao priznanje njihove samoproglašene državnosti. Istovremeno Franjo Tuđman nije plan izrijekom odbio, ali ga nikada nije prihvatio u punom sadržajnom smislu. Deklarativno je izražena spremnost da se Plan koristi kao osnova za buduće pregovore, no ključna odrednica dokumenta – teritorijalna i politička autonomija Srba – bila je izričito neprihvatljiva s hrvatskog političkog stajališta.
U kasnijim izjavama, osobito u svjedočenjima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), američki diplomat i suautor plana Peter Galbraith isticao je da je Tuđman strateški prihvaćao Plan Z-4 kako bi očuvao međunarodnu podršku, ali bez stvarne namjere da prihvati njegove ključne odrednice. U to vrijeme hrvatsko političko vodstvo sve je više naginjalo vojnom rješenju krize, koje se počelo konkretizirati sredinom 1995. godine kroz planiranje operacije „Oluja“.
Promjena stava s druge strane nastupila je u posljednjim danima prije početka vojne operacije. Dana 2. kolovoza 1995. godine, vodstvo RSK-a dalo je signal da je spremno razgovarati o Planu Z-4 kao osnovi za pregovore. Istoga dana, hrvatske oružane snage već su bile mobilizirane i operativno pripremljene za djelovanje. Sljedećeg dana, 3. kolovoza, u švicarskom Genthodu održani su hitni pregovori uz posredovanje međunarodne zajednice. No razlike u stajalištima ostale su nepremostive. Hrvatska je zahtijevala trenutnu i potpunu reintegraciju okupiranih područja pod središnju vlast, dok je delegacija RSK-a inzistirala na implementaciji autonomije kakvu je predviđao Plan Z-4. Pregovori su time završeni bez dogovora, a samo dan kasnije, 4. kolovoza, pokrenuta je operacija „Oluja“.
Analizom cijelog procesa uočava se jasna kronologija neusklađenih političkih ciljeva i propuštenih diplomatskih mogućnosti. RSK je u kritičnom trenutku početkom 1995. godine odbacila međunarodnu inicijativu koja im je nudila vrlo visok stupanj autonomije, dok je Hrvatska istovremeno odgađala formalno prihvaćanje plana i postupno se pripremala za vojno rješenje. Kada je vodstvo RSK-a naknadno pokušalo oživjeti plan, vrijeme za diplomatski rasplet već je iscurilo. Mobilizacija hrvatskih snaga i neuspjeh pregovora 3. kolovoza pokazali su da je politički okvir za mirno rješenje bio već urušen.
Jugoslavija nije propala jer nije bilo rješenja, već zato što je Srbija odbila sva rješenja.
Latinka Perović
Reklame se ne prikazuju članovima Clionaut Akademije:
Postoji li prostor za rasprave nakon pobjede?
Historiografski značaj slučaja Z-4 nije isključivo u sadržaju samog dokumenta, već i u njegovoj simboličkoj funkciji. U Hrvatskoj se Plan Z-4 često prikazuje kao radikalna i neprihvatljiva ponuda koju je s pravom bilo odbaciti jer bi ugrozila državni suverenitet. U Srbiji, s druge strane, dominira narativ prema kojemu je upravo hrvatsko odbacivanje plana uzrokovalo vojnu akciju i egzodus Srba. Oba narativa pojednostavljuje i politizira kompleksnu diplomatsku dinamiku. U oba društva, pitanje Plana Z-4 učvršćeno je u dogmatskom okviru koji više služi legitimiranju političkih pozicija nego razumijevanju povijesnih procesa.
U razmatranju plana Z-4, kao i niza drugih kontroverznih točaka iz razdoblja Domovinskog rata, nameće se pitanje šireg društvenog i historiografskog okvira koji često onemogućava otvorenu i argumentiranu raspravu. Unatoč trideset godina vremenskog odmaka, mnoge teme iz suvremene hrvatske povijesti ostaju zatvorene u okvirima nacionalno dominantnog narativa, koji se rijetko preispituje izvan institucionaliziranih obrazaca. U tom kontekstu, ne iznenađuje činjenica da znanstveno-stručna zajednica – s izuzetkom pojedinaca – često pokazuje dozu konformizma, svjesno ili nesvjesno prilagođavajući interpretacije očekivanjima državne politike sjećanja i širem društvenom senzibilitetu.
Odsutnost snažnog historiografskog sučeljavanja s ključnim događajima proizlazi i iz institucionalne ranjivosti povijesne struke, njezine ovisnosti o političkim strukturama u pogledu financiranja, statusa i javne vidljivosti. U školskim kurikulumima i udžbenicima, ali i u medijskom prostoru, prečesto se reproducira pojednostavljen, heroizirajući pogled na prošlost, pri čemu je svaki pokušaj multiperspektivnosti ili kritičkog odmaka izložen etiketiranju i osudi. Takav obrazac stvara zatvoren krug u kojem se društveno nepovoljno percipira svaki pokušaj problematizacije nacionalnih mitova, a sama znanost gubi kapacitet da djeluje kao prostor slobodne i argumentirane interpretacije.
Zato Plan Z-4 i dalje zaslužuje pozornost povjesničara. Njegova sudbina ilustrira kako se mir ne ostvaruje samo dobrim namjerama međunarodnih aktera, nego i spremnošću domaćih političkih elita da prihvate kompromise. On također pokazuje kako političke strategije i oružane kalkulacije često nadvladaju diplomatske napore. U kontekstu nastave povijesti i javne historiografije, upravo ovakvi slučajevi pozivaju na otklon od pojednostavljenih tumačenja i na otvaranje prostora za multiperspektivni pristup i kritičko razmatranje izvora. Povijest, ukoliko želi biti znanost, mora imati hrabrosti propitivati ono što se uzima zdravo za gotovo – uključujući i Plan Z-4.
Profesor povijesti i sociologije, doktorand interdisciplinarnih obrazovnih znanosti. Autor i urednik udžbenika i drugih obrazovnih materijala. Zainteresiran za teme digitalne humanistike i povijesti, javnu povijest, suvremenu povijest, Holokaust, didaktiku povijesti i futurologiju.
