Kako izgleda posao nastavnika povijesti u Poljskoj, Sloveniji, Srbiji ili nekoj drugoj zemlji? Koliko sati Povijesti imaju učenici, što od njih zahtijeva kurikulum, koliko nastavnik može samostalno odlučivati o sadržajima i metodama, kako se vrednuje učeničko znanje i koje je povijesne teme najteže otvoriti u učionici? Odgovori na ta pitanja često nam pomažu bolje razumjeti ne samo obrazovanje u drugim državama nego i vlastitu nastavnu praksu.
Na Hrvatskom povijesnom portalu još smo 2014. započeli razgovore s nastavnicima povijesti iz drugih država. Ideja rubrike Povijest kod drugih jednostavna je: o obrazovnom sustavu ne želimo govoriti samo kroz zakone, kurikulume i službene dokumente, nego i kroz iskustvo ljudi koji svakodnevno ulaze u učionicu. Dosadašnji razgovori pokazali su koliko se iza naizgled jednostavnog pitanja „Kako je biti nastavnik povijesti u vašoj zemlji?” mogu otvoriti teme profesionalnog statusa nastavnika, kurikuluma, udžbenika, stručnog usavršavanja, političkih pritisaka, kontroverznih tema i odnosa društva prema prošlosti.
Nakon više godina želimo rubriku ponovno pokrenuti i učiniti je sustavnijom. Cilj nije tražiti „najbolji” obrazovni sustav niti sastavljati rang-listu država. Zanima nas kako različiti sustavi odgovaraju na slična pitanja: što očekuju od nastave Povijesti, kakav prostor ostavljaju nastavnicima i učenicima te kako se školska povijest odnosi prema društvu u kojem nastaje.
Model 12 + 2
Kako bi se razgovori mogli čitati zasebno, ali i međusobno uspoređivati, budući će intervjui imati zajedničku jezgru. Svakom ćemo sugovorniku postaviti 12 stalnih pitanja, a zatim još dva pitanja prilagođena zemlji, aktualnom obrazovnom kontekstu ili profesionalnom iskustvu sugovornika.
Stalnih dvanaest pitanja bit će:
- Gdje i što predajete i koliko dugo radite kao nastavnik/ca?
- Kako je danas biti nastavnik/ca povijesti u vašoj zemlji? Koje biste dobre strane, a koje najveće izazove izdvojili?
- Kakav je društveni i profesionalni status nastavnika povijesti?
- Koje mjesto Povijest ima u obrazovnom sustavu vaše zemlje? Od kojeg se razreda poučava, koliko sati učenici imaju i kakav je položaj predmeta u različitim vrstama škola?
- Kako je organiziran kurikulum Povijesti i koliko autonomije nastavnik ima pri njegovoj provedbi?
- Kako u praksi izgleda dobra nastava Povijesti u vašoj zemlji? Koliko su prisutni rad s povijesnim izvorima, istraživanje, rasprava, multiperspektivnost, projektni rad i terenska nastava?
- Kako se biraju i koriste udžbenici i drugi nastavni materijali? Kakvu ulogu pritom imaju digitalni izvori i materijali koje izrađuju sami nastavnici?
- Kako se vrednuje učeničko učenje Povijesti? Koliko se vrednuju činjenično znanje, a koliko analiza izvora, argumentiranje i povijesno mišljenje?
- Kako izgleda obrazovanje i stručno usavršavanje nastavnika povijesti? Kakvu ulogu imaju profesionalne udruge i međunarodna suradnja?
- Koje su povijesne teme danas najteže ili najkontroverznije za poučavanje i kako im nastavnici pristupaju?
- Kakvu ulogu Povijest ima u današnjem javnom i političkom životu vaše zemlje? Jesu li povijesna pitanja prisutna u politici, medijima, komemoracijama i javnim raspravama te osjećaju li nastavnici zbog toga određene pritiske?
- Može li nastava Povijesti pridonijeti očuvanju demokratskih vrijednosti, ljudskih prava i sloboda? Ako može, kako?
Posljednje pitanje namjerno ne polazi od pretpostavke da nastava Povijesti sama po sebi proizvodi demokratske građane. Povijest može pomoći učenicima u razumijevanju nastanka i urušavanja demokratskih institucija, prepoznavanju propagande, radu s dokazima, razumijevanju različitih perspektiva i razvoju argumentirane rasprave. No povijesno obrazovanje tijekom prošlosti jednako je tako služilo nacionalizmu, isključivanju, autoritarnim režimima i opravdavanju nasilja. Upravo nas zanima kako nastavnici u različitim društvima vide taj potencijal i tu odgovornost.
Na dvanaest zajedničkih pitanja dodat ćemo +2. Ona mogu otvoriti ono što neku zemlju ili sugovornika čini posebno zanimljivim: primjerice federalne razlike među njemačkim pokrajinama, odnos prema kolonijalnoj prošlosti u Francuskoj, podijeljene obrazovne sustave u Bosni i Hercegovini, politiku sjećanja u Poljskoj ili iskustvo nastavnika koji se posebno bavi Holokaustom, lokalnom poviješću, digitalnim učenjem ili nekom drugom temom.
Time „Povijest kod drugih” nije istraživanje u strogom metodološkom smislu, ali zajednički korpus pitanja omogućuje nešto što dosadašnji povremeni razgovori nisu mogli: postupno stvaranje usporedivog međunarodnog mozaika nastave Povijesti.
Što su nam dosadašnji sugovornici već rekli?
Prvi razgovor objavili smo 2014. s Aleksandrom Todosijevićem iz Srbije. Razgovarali smo o statusu nastavnika, zastupljenosti Povijesti u školama, obrazovanju i stručnom usavršavanju nastavnika, Holokaustu, Drugom svjetskom ratu i ratovima 1990-ih te mogućnostima regionalne suradnje. Posebno je upozorio da nastavnik nije samo posrednik činjenica:
„Od suštinske je važnosti objasniti učenicima sadašnjost zbog budućnosti.”
Govoreći o internetu i dostupnosti povijesnih sadržaja, istaknuo je i širu odgovornost nastavnika da učenike nauči razlikovati pouzdane izvore od sadržaja koji mogu poticati nacionalizam, netoleranciju, ksenofobiju ili antisemitizam.
S Matejem Matkovičem iz Slovenije 2017. razgovarali smo o nastavničkoj autonomiji, izbornim dijelovima kurikuluma, digitalnim tehnologijama, obrazovanju budućih nastavnika i međunarodnom stručnom usavršavanju. Njegov je odgovor dobro pokazao zašto usporedba s drugim obrazovnim sustavima može biti važan oblik profesionalnog razvoja:
„Poznanstva s učiteljima iz ostalih europskih država, njihovi primjeri dobre prakse i moderni načini poučavanja […] omogućili su mi da postanem još bolji učitelj.”
Matkovič je istodobno upozorio na opasnost da nastavnik postane samo „interpretator” udžbenika, naglašavajući vrijednost slobode koju mu kurikulum daje za prilagodbu procesa poučavanja.
Godine 2019. razgovarali smo s Mirom Mladenovskim iz Makedonije. Njegovo iskustvo otvorilo je pitanje koje će ostati važno i u novom ciklusu razgovora: što se događa kada školska povijest postane dio aktualnih političkih i identitetskih sukoba?
„Živimo u vrlo turbulentnim i složenim vremenima gdje je povijest često u službi politike.”
Razgovor je pokazao koliko kurikulum, jezik nastave, izbor sadržaja i međunacionalni odnosi mogu biti međusobno povezani te koliko je teško govoriti o nastavi Povijesti odvojeno od društva u kojem se ona odvija.
Iste smo godine razgovarali sa Zsoltom Istvánom Vódlijem iz Mađarske, nastavnikom s bogatim iskustvom poučavanja o Holokaustu, ljudskim pravima i rada na povijesnim lokalitetima. Njegova jednostavna tvrdnja možda najbolje sažima jedan od razloga zbog kojih ovu rubriku želimo nastaviti:
„Povijest je osjetljivi predmet. Ovisi o politici i političkoj orijentaciji.”
Vódli je to ilustrirao vlastitim iskustvom: način na koji se u školi govorilo o mađarskoj revoluciji 1956. bitno se promijenio nakon demokratskih promjena 1989. godine.
Četiri razgovora iz Srbije, Slovenije, Makedonije i Mađarske nastala su u različitim godinama i nisu bila vođena potpuno istim pitanjima. Upravo iz njihova iskustva nastao je novi model 12 + 2. Njime želimo sačuvati osobnost svakog razgovora, ali istodobno omogućiti čitatelju da se iz zemlje u zemlju vraća istim ključnim pitanjima: kakav je položaj nastavnika, što društvo očekuje od Povijesti, koliko učitelj ima profesionalne slobode, kako se poučavaju kontroverzne teme i kakvu ulogu povijesno obrazovanje može imati u demokratskom društvu.
Novi ciklus Povijesti kod drugih započinjemo u rujnu. Nakon Srbije, Slovenije, Makedonije i Mađarske selimo u Poljsku, gdje ćemo o nastavi Povijesti, položaju nastavnika, kurikulumu, politici sjećanja i suvremenim izazovima povijesnog obrazovanja razgovarati s kolegicom Agom Wrzesińskom. Bit će to prvi razgovor prema novom modelu 12 + 2 i početak sustavnijeg putovanja po europskim učionicama Povijesti.
* Iskoristite mogućnost i ostavite komentar ispod ove objave (tijekom prvih 14 dana od objave).
