Željko Ivan Dučmelić, pisac, dipl. ing. geodezije. Rođen je u Vinkovcima 10. studenog 1919. u trgovačkoj građanskoj obitelji. Pučku školu i gimnaziju završio u rodnom gradu 1938. Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu studirao geodeziju. Dana 10. travnja 1941. u trenutku proglašenja NDH, bio nazočan na tom velikom građanskom skupu kao sveučilištarac, tada je ušao u ustaški pokret, u redarstvene snage NDH. Za vrijeme rata u borbama oko Karlovca nekoliko puta je ranjavan. Nakon sloma NDH povlači se prema Austriji s ostalom razbijenom NDH vojskom pred partizanima. Kako nije vidio nakon rata nikakve perspektive u komunističkoj Jugoslaviji, sa ženom i kćerkom izbijegao u Trst, rujna 1945. Neko je vrijeme u izbjegličkom logoru Fermo, kod Ancone u Italiji. Uz mnogo problema dovršava studij geodezije u Padovi. Ratna tragedija u Drugom svjetskom ratu ga je razdvojila od ostalih članova obitelji, roditelja i brata Zdravka.

Otac Ž. I. Dučmelića, Franjo Dučmelić je bio gradonačelnik Vinkovaca u vrijeme NDH-a od 1941. do kraja travnja 1945. Brat Zdravko, rođen 16. srpnja 1923., također učenik naše gimnazije, u matičnim knjigama piše da je bio osrednji učenik ali izvanredan crtač, kasnije student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, poslije rata diplomirao Akademiju Lijepe umjetnosti u Madridu, bio je u drugoj polovici 20. st. jedan od najpriznatijih i najskupljih argentiskih slikara. Umro je u Argentini 1989.

Krajem prosinca 1947. Ž. I. Dučmelić odlazi u Argentinu kao zidarski djelatnik, ostavljajući ženu i kćerke u izbjegličkim logorima u Italiji. Za vrijeme boravka i rada u Argentini, raspituje se preko „Crvenog križa“ o svojoj obitelji, saznao je da mu je brat u Madridu, a roditelji u jednom drugom hrvatskom izbjegličkom logoru u Italiji.

Sredinom pedesetih godina cijela se vinkovačka obitelj Dučmelića okupila u Argentini, u Buenos Airesu. Željko Dučmelić je marljivim radom postigao status građevinskog inženjera, brat mu Zdravko postaje jednim od najpoznatijih argentinskih slikara, dok su otac i majka živjeli od očevog trgovačkog biznisa.

Kako se obitelj Dučmelić često sastajala s ostalim hrvatskim emigrantskim prijateljima, Ž. I. Dučmelić je nagovoren od bliskih prijatelja da opiše svoj životopis, i stradanja Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata, te život hrvatske političke emigracije u Argentini kao i njihovo sociološko prilagođavanje novim životnim prilikama. Početkom osamdesetih objavljuje svoj autobiografski rukopis u šapirografskom izdanju hrvatskim Argentincima „Četiri mjeseca u raju“, što je na Zapadu do danas normalna stvar, u vlastitom izdanju. Tada ga prijatelji nagovaraju da nastavi sa pisanjem, uslijedilo je pisanje još 4 knjiga životopisnog i hrvatopisnog karaktera od 1988. do 1992. Za knjige se saznalo u Republici Hrvatskoj 1993. Autor se potrudio da knjige stignu i u rodne Vinkovce 1994. Željko Ivan Dučmelić umro je u Argentini, u Buenos Airesu 5. rujna 1997. godine.