Govoreći o tome Zašto proučavamo rani srednji vijek? U ovom slučaju ne mislimo na filozofsku opravdanost ili intrinzičnu motivaciju bavljenja poviješću. Također, bespredmetno je raspravljati zaslužuje li neko razdoblje više pozornosti od drugoga. Ovo Zašto? usmjereno je prema jasnoj definiciji ciljeva i traženju odgovora na pitanja koja si povijesna znanost postavlja kako bi se dobila potpunija i jasnija slika toga vremena. Razlog zbog kojega je ovo razdoblje važno proučavati leži u činjenici da je rani srednji vijek doba u kojem je zapadna Europa ucrtala smjer svog povijesnog razvitka, doba u kojem će ona postati ono što je dobrim dijelom i danas - prostor razjedinjen politički, ali kulturno i duhovno blizak. U razdoblju od 5. do 11. stoljeća, prostor čitave Europe, a osobito njezinoga kršćanskoga zapada, bio je poprištem vrlo dinamičnog slijeda događaja koji su u mnogome promijenili lice kontinenta. Kroz nekoliko stoljeća ta će Europa izaći iz višetisućljetne sjene civilizacija na istočnoj obali mediteranskoga bazena i započeti ekspanziju koja će je pri kraju srednjeg vijeka na dulje vrijeme postaviti u središte svjetskih zbivanja.

Budući da je problematika puno šira od onoga što se može obuhvatiti kratkim esejom, izbor treba suziti na jedno od općih pitanja. Među intrigantnijim svakako je pitanje oblikovanja etničkih, političkih i kulturnih identiteta na zapadu Europe, budući da upravo u ovom razdoblju počinje geneza kako nadetničkih identiteta, tako i pojedinačnih lokalnih identiteta koji tom civilizacijskom krugu pripadaju. Da bi se bavio ovom temom, povjesničar treba razumjeti neke od osnovnih problema kojima se historiografija duže vrijeme bavi, a to su: problem konteksta (prostornog i vremenskog okvira; kontinuiteta i diskontinuiteta) te problem metodološkog pristupa ovoj materiji i dostupnim izvorima.

Zašto nam je važno poznavati povijest ranoga srednjega vijeka da bismo razumjeli razvoj identiteta? Odgovor je vrlo jednostavan: bez proučavanja ovoga razdoblja ne može se objasniti geneza identiteta zapadnoeuropskih naroda. Na početku velike seobe naroda imamo kaotičnu sliku velikog broja etničkih grupa koje međusobno dolaze u doticaj, miješaju se i u jednom se trenutku trajno nastanjuju na nekom području kao začeci modernih naroda. Ti isti narodi u razvijeni srednji vijek ulaze definirani i jasno određeni zapadnoeuropskim identitetom koji je evoluirao do današnjih, zadržavajući pritom temeljne elemente proizašle iz zajedničkog kulturnog i duhovnog razvoja. Taj identitet nije određen pripadnošću nekoj geopolitičkoj tvorevini, iako na postoje takve tendencije (Franačko Carstvo, odnosno Sveto Rimsko Carstvo). On je nastao prihvaćanjem zajedničke duhovne i materijalne kulture novonastalih naroda na zapadu Europe. Jacques Le Goff u svojoj knjizi The Birth of Europe (u originalu Europe est-elle née au moyen âge) detaljno razrađuje pitanje nastanka moderne Europe, govoreći o novim podjelama koje nastupaju krajem 5. stoljeća. Podjele, bilo one političke, vjerske ili kulturne, bile su generatori stvaranja lokalnih identiteta koji se od toga vremena razvijaju. Limes, kao granica između civiliziranog juga i barbarskog sjevera, širenjem kršćanstva blijedi (doduše pritom nikada u potpunosti ne nestaje), ali je sve izraženija nova polarizacija na europski (i kršćanski) istok i zapad. Okupljanje više naroda unutar jednog ili drugog kulturnog kruga dovelo je do stvaranja dvaju zajedničkih nadetničkih identiteta – istočnog i zapadnog.

Spomenute pojave nužno je staviti u kontekst prostora i vremena u kojem se javljaju. Iako je val promjena nešto širih razmjera, procese i pojave o kojima ovdje govorimo uglavnom vežemo uz europski kršćanski zapad. Konačno, pojam „srednji vijek“ zapadni su humanisti namijenili opisu vlastite povijesti. Taj prostor obuhvaća područje nekadašnjeg Zapadnog rimskog carstva, germanskih prostranstava sjeverno od Rajne i područje slavenske srednje Europe. Padom Zapadnog carstva i širenjem zapadnog kršćanstva razlike između istoka i zapada postale su, možemo slobodno reći, civilizacijske. To ipak ne znači da istraživač ovoga razdoblja na zapadu smije zanemariti povijest Bizanta, čija je vanjska politika, kulturni i duhovni utjecaj neosporan. Njegova politika na Jadranu (Venecija, Dalmacija), kristijanizacija slavenskih naroda pod duhovnim vodstvom sv. Ćirila i Metoda dokaz su njegove snažne prisutnosti zapadno od Teodozijeve granice. Također, ne treba zanemariti ni narode istočne Europe (prvenstveno zbog trgovine), koji će se tek kasnije priključiti krugu kristijaniziranih naroda i postati dijelom europske povijesti.

Nešto je teži zadatak odrediti vremenske granice ranog srednjeg vijeka. Pri uspostavljanju periodizacije u prošlosti se pokušavalo pronaći neke prijelomne trenutke u povijesti koji bi označili početak neke nove epohe. Izbor je često bio predmetom prijepora među historičarima jer nije lako sa sigurnošću reći koja je pojava bila primarni nositelj ili katalizator promjena. Za početak ranoga srednjega vijeka nameće nam se nekoliko mogućih datuma. Godine 313. dogodio se veliki zaokret kada je Konstantin Veliki tzv. Milanskim ediktom afirmirao kršćanstvo. Svakako je značajan trenutak bila i Teodozijeva podjela Carstva 395. Najprihvaćeniji datum je pad Zapadnog Rimskog Carstva 476. Konačno, fatalni udarac ostacima antike na Mediteranu zadala su arapska osvajanja u 7. i 8. stoljeću. Napuštanjem tradicionalnih pogleda sve se manje govori o prelamanju povijesti, a više o dužem prijelaznom razdoblju, tzv. kasnoj antici koja je trajala od 4. do 8. stoljeća. Kada je pak riječ o završetku ranoga srednjega vijeka, još je teže odrediti zajednički datum. Na koncu, u historiografiji se o tome manje raspravljalo. Od općih datuma možda je najdalekosežnije posljedice imao crkveni raskol 1054. Kako su na lokalnom planu promjene bile izraženije, poput izmjena vladarskih dinastija (Normani u Engleskoj od 1066., Arpadovići u Hrvatskoj 1102.), neke nacionalne historiografije poslužile su se tim kriterijem.

Istražujući kontekst razvoja identiteta u Europi, također nam je zanimljiv problem kontinuiteta i diskontinuiteta, odnosno što je od antičkog nasljeđa sudjelovalo u njegovom nastajanju. Renesansni, ali i kasniji, pisci oblikovali su sliku, još uvijek prisutnu u imaginariju modernoga čovjeka, o „mračnom dobu“ do kojeg su doveli rušilački pohodi naroda koji su se odlučili nastaniti na području Rimskoga Carstva, a tu barbarsku civilizaciju nazvali su srednjim vijekom. I najprihvaćeniji pokušaj periodizacije koji početkom srednjega vijeka smatra pad Zapadnoga Rimskoga Carstva 476. godine navodi na takvo razmišljanje. Misao o „mračnom dobu“ i ne čini se tako neutemeljenom kada razmišljamo o razmjerima civilizacijskog koraka unazad. Uistinu, od 5. stoljeća evidentno je nazadovanje u broju stanovništva, gradskog ponajviše, u broju pisanih djela, a politička razmrvljenost i opća nestabilnost koje nastupaju smanjuju trgovinu (osobito arapska osvajanja koja prekidaju pomorsku trgovinu Mediteranom) i komunikaciju među ljudima. Proći će tako nekoliko stoljeća do početka oporavka. Ali propast Carstva nikako nije u trenutku izbrisala antičku civilizaciju. Točno je da je ona gubitkom svoga oslonca u Carstvu doživjela tešku traumu od koje se neće oporaviti, ali promjene ipak nisu nastupile naglo. Moderna povijesna znanost sklonija je mišljenju da je riječ o evolucijskom procesu koji je započeo Velikom seobom naroda i opadanjem moći carstva, a završio prestankom arapske ekspanzije i osnivanjem novog carstva na zapadu. Treba dodati da su narodi koji su zavladali europskim zapadom već duže vrijeme bili u doticaju s rimskom kulturom ili su čak živjeli na području carstva pa su se neki i potpuno asimilirali. I još dugo nakon pada Carstva, novopridošli narodi bit će pod snažnim utjecajem rimske kulture. Tu će ključnu ulogu nositelja kontinuiteta odigrati Crkva, koju su promjene s vremenom osnažile i koja će nastaviti djelovati kao širitelj vjere i civilizacijskih vrijednosti onoga doba. Štoviše, zapadno kršćanstvo i latinska pismenost kao baština antičkoga Rima imaju možda najznačajnije mjesto u stvaranju identiteta zapadnoeuropske civilizacije.

Spomenuti civilizacijski korak unazad i slika o mračnom dobu osobito se odnose na količinu pisanih spomenika. Diplomatičkih vrela je dakako mnogo manje nego u razvijenom i kasnom srednjem vijeku kada se razvijaju uprava i gospodarstvo pa je i potreba za takvim dokumentima veća. Tako smo najraniju povijest prisiljeni proučavati dobrim dijelom iz narativnih tekstova i materijalnih ostataka. Među najpoznatijim narativnim djelima koja nam govore o najranijoj povijesti naroda u Europi su Jordanesova Getica, Historia Francorum Grgura iz Toursa, Historia ecclesiastica gentis Anglorum Bede Prečasnog i Historia Langobardorum Pavla Đakona. Ova se izvješća smatraju dragocjenim izvorima jer ne govore samo o povijesti naslovnih naroda (Gota, Franaka, Anglosasa i Langobarda), već i o drugim narodima poput Slavena. Osim toga, smatraju se dosta pouzdanima jer su napisana na temelju ranijih tekstova. Malobrojni diplomatički izvori donose nam uglavnom informacije pravne naravi, ali i sekundarne informacije koje iz njih možemo iščitati vrlo su nam važne. Njihovo postojanje samo po sebi govori o civilizacijskom stupnju razvoja, odnosno o prihvaćanju kršćanstva, tituli vladara, o imenu zemlje i naroda, itd.

Historiografija, osobito kada nedostaje pisanih izvora, nužno se mora koristiti dostignućima drugih disciplina. Arheologija je nezamjenjiv suradnik povijesne znanosti. Ako neki narod i nije za sobom ostavio pisani trag, ostavio je u svakom slučaju ostatke svoje materijalne kulture. Preko tih ostataka ne možemo saznati mnogo o njegovom identitetu, ali se mogu pratiti utjecaji drugih kultura, može se pratiti njegovo kretanje tijekom brojnih migracija, itd. Lingvistika, pogotovo socijalna lingvistika, može nam dati uvid u miješanje raznih etničkih i kulturnih grupa. Također, jezik je bio jedan od glavnih nositelja identiteta kroz povijest. Nažalost, jezik pismenih ljudi u to vrijeme bio je latinski, a spomenici na narodnim jezicima su rijetki. U najnovije vrijeme tehnologija nam je omogućila da istraživanjem ljudskog genoma saznajemo više i o genetskom porijeklu naroda. Rezultati ovih istraživanja mogu biti zanimljivi kada promatramo odnos starosjedilačkih i doseljenih naroda. U Hrvatskoj je, na primjer, genetika pokazala veću prisutnost potomaka ilirskog i romanskog stanovništva, pa je jasno da se dobar dio tog stanovništva asimilirao, odnosno ono nije nestalo kako se često govorilo. Problem ove metode je što se genetskim porijeklom, iz navedenog primjera se to dobro vidi, ne može objasniti „subjektivni“ identitet nekoga naroda.

Esej bih zaključio kratkim osvrtom na hrvatsku povijest. Pri stvaranju vlastitog identiteta u ranom srednjem vijeku, Hrvati prolaze iste razvojne procese kao i drugi zapadnoeuropski narodi, uz neke specifičnosti od kojih je najvažnija blizina Bizanta i njegov utjecaj. Taj utjecaj je bio prije svega politički, jer su se Hrvati i doselili na teritorij pod bizantskom upravom. Ali bio je i kulturni i duhovni. Ovo je ponajviše zasluga djelovanja sv. Ćirila i Metoda. Unatoč tomu, Hrvati u razvijeni srednji vijek ulaze kao pripadnici zapadnog civilizacijskog kruga, kojem pripadaju do danas. O ovome razdoblju dosta se pisalo u hrvatskoj historiografiji i gotovo svaka opsežnija studija dotiče pitanja porijekla, doseljenja i pokrštavanja Hrvata, dakle tema vezanih uz razvoj identiteta. Otvorenih pitanja je mnogo, od pitanja porijekla naroda i njegova imena, vremena i okolnosti doseljenja, etničke pripadnosti stanovnika tzv. sklavinija, i općenito tumačenja nekih od narativnih izvora poput De Administrando Imperio, Ljetopisa popa Dukljanina i Historia Salonitana. Potreba da se na ova pitanja konačno razriješe motiv je mnogim povjesničarima, arheolozima, etnolozima, antropolozima, a u novije vrijeme i genetičarima, da se bave ranim srednjim vijekom. Ta potreba ujedno je i najbolji odgovor na pitanje Zašto? u naslovu ovog eseja.