Progoni vještica u Varaždinskoj županiji

Priče o vješticama oduvijek su pobuđivale veliku znatiželju. Pučka kultura našeg varaždinskog kraja obiluje takvim pričama o „coprnicama“, o njihovim čaranjima i drugim magijskim djelovanjima. Glavni izvori takvih priča obično su naše bake koje su nas kao djecu često znale plašiti coprnicama i raznim jezivim pričama o njihovim mračnim vezama sa samim đavlom. Popularna kultura današnjice je spremno prihvatila ova narodna vjerovanja i komercijalizirala ih za neke svoje svrhe. Time ih je poprilično izmijenila tako da se danas ponekad teško može vidjeti granica između onog izvornog značenja čarobnjaštva (coprije) i onoga što je stvorila (uglavnom američka) filmska industrija.

Tweet

Budući da nas dvije ova tema već dulje vrijeme zanima, odlučile smo se malo detaljnije njome pozabaviti. Najprije smo uz pomoć dostupne literature proučile fenomen čarobnjaštva i progona vještica u Europi. Nakon toga uslijedio je još zanimljiviji dio zadatka: proučiti podatke o progonu vještica na području Varaždinske županije. Pritom smo nastojale doći do odgovora na dva temeljna pitanja:

1. da li je u našem kraju uopće bilo progona vještica?
2. ako ih je bilo, koliko su se oni razlikovali od progona vještica u Europi?

Do podataka smo dolazile istražujući postojeću literaturu o toj temi, ali i posjetom ustanovama koje su nam pružile uvid u izvornu građu o fenomenu vještica: Hrvatskom državnom arhivu u Varaždinu i Gradskom muzeju Varaždin.

U tekstu koji je pred Vama izloženi su rezultati našeg istraživanja, kao i odgovori na ovdje postavljena pitanja.

Čarobnjaštvo

Prema crkvenom vjerovanju čarobnjaštvom se smatralo svako nedozvoljeno povezivanje čovjeka s đavlom. Prema tada popularnim predodžbama, to povezivanje se vršilo sklapanjem formalnog ugovora s đavlom kojim se čovjek stavio njemu u službu, a zauzvrat je dobio neke posebne moći i sposobnosti. Čarobnjaštvo se smatralo herezom jer je ono u svojoj biti idolopoklonstvo (obožavanje đavla) i kao takvo je došlo pod udar inkvizicije.(1)

Razdoblje najvećih progona čarobnjaka i vještica u Europi započinje sredinom 15. stoljeća i traje do sredine 18. stoljeća. Budući da su u tom razdoblju najviše stradale žene, ti procesi se obično nazivaju procesima protiv vještica.

Sudski postupak protiv vještica i čarobnjaka

Do 15. stoljeća razvio se u Europi jedinstveni način definiranja pojma čarobnjaštva i izjednačen je način procesuiranja onih koji se bave tom heretičkom djelatnošću. Pojam čarobnjaštva se sastojao od nekoliko glavnih elementa:

1. Tajna sekta. Smatralo se da čarobnjaštvo nije izolirana pojava već ona pretpostavlja postojanje sekte koju predvodi sam đavao.
2. Održavanje tajnih sabata. Radi se o redovitim sastancima vještica na tajnim lokacijama (obično raskrižjima putova ili vrhovima visokih brda), kojima predsjeda sam đavao i na kojima se vrše različita svetogrđa.
3. Let na sabat. Smatralo se da vještice jašu na metli na svoje sastanke (ili na nekoj životinji, pa čak i na samom đavlu).
4. Ugovor s đavlom. Vjerovalo se da svaka vještica sklapa formalni ugovor s đavlom u kojem pristaje biti njegova službenica u zamjenu za određene natprirodne sposobnosti.(2)

I sam sudski postupak protiv vještica je bio identičan za područje cijele Europe. Da bi netko bio pozvan na sud bila je dovoljna samo anonimna prijava. Nakon toga su uslijedili različiti pokusi kojima se utvrđivalo da li je optuženica vještica ili nije. To je bio samo uvod u najužasniji dio sudskog procesa, a to je tortura. Mučenjima se nastojalo od okrivljenice ishoditi priznanje svoje krivnje, ali i dobiti imena drugih suučesnika u heretičkom djelovanju. Čim bi okrivljenica priznala svoju krivnju, kazna je bila smrt na lomači. Jedini način za spas bio je ne priznati krivnju, ali s obzirom na načine mučenja to je bila velika rijetkost.

Procesi protiv vještica u Varaždinskoj županiji

U Varaždinskoj županiji možemo pratiti procese protiv vještica od 16. pa sve do sredine 18. stoljeća. Najstariji dosad sačuvani sudski proces potječe iz Varaždinskih Toplica iz 1585. godine.(3)

Proces se vodio protiv triju mještanki Varaždinskih Toplica (Urše Bešeničke, Dore Golubice i Kate Kavničijanke) koje su okrivljene da su se bavile čaranjem i da su sklopile savez s vragom. Tužitelj je bio toplički mještanin Matija Škof. On u svojoj prijavi navodi da su spomenute žene svojim čaranjem pokušale nauditi njegovom zdravlju. Naime, kad se jednom prilikom vraćao iz vinograda, zahvatio ga je snažan vjetar od čega je toliko onemoćao da je tri dana bio nijem. Osim toga, Škof navodi da su okrivljenice već od prije poznate po sličnim nedjelima. Odmah po prijavi, općinske vlasti su odlučile „na svoj način“ ispitati spomenute vještice da ne bi taj đavolji zločin ostao nekažnjen i prešao na potomke.

Tijekom sudskog postupka Kata je, navodno dobrovoljno, priznala krivnju iako je puno vjerojatnije da je njeno priznanje posljedica torture. Kata je priznala da su je druge dvije okrivljenice odvukle u družbu vještica (ili „vražje spravišće coprničko“ kako tu družbu naziva jedna zagrebačka vještica), da je prisustvovala velikom sastanku te družbe na raskrižju putova i da je na te sastanke letjela s drugim vješticama.

Iz ovih priznanja se vidi da su tužitelji bili jako dobro upoznati sa sličnim procesima europskih sudova. To su pokazali time što su prisilili Katu da prizna one svoje zločine koji su po svojem opisu savršeno odgovarali sveeuropskom pojmu čarobnjaštva. Tako Kata priznaje postojanje „družbe vještica“ (dakle tajne sekte vještica), priznaje sastanke vještica (dakle imamo prisutan i sabat) i na kraju priznaje i letenje na sastanke (što također odgovara definiciji čarobnjaštva).

S druge strane, neki elementi sudskog postupka se bitno razlikuju od istih takvih procesa u Europi. Naime, u ovom procesu se još uvijek u dokaznom postupku koristi zakletva svjedoka. Tako je sud osudio Uršu i Doru (koje nisu priznale krivnju) da se zajedno s 25 svjedoka zakunu da nisu krive. Ako im to uspije, bit će oslobođene, a ako ne bit će spaljene. Za Katu je odlučeno da se mora spaliti jer je priznala svoju krivnju. Na presude su uložene žalbe, ali nam ishod parnice kao i daljnja sudbina okrivljenica nije poznata.

U isto vrijeme sud u Varaždinskim Toplicama bavi se još jedim procesom protiv mještanke Jele Suštićeve koja je također optužena zbog čaranja.(4) Njoj se na teret stavljalo da je magijskim moćima prorekla smrt jednog djeteta. Sud je zato zaključio da „kad Jela zna proricati nečiju smrt, onda mora znati i više od toga“.(5) U presudi je odlučeno da će okrivljenica biti oslobođena ako se uspije opravdati uz pomoć dva poštena sukletnika, a ako joj to ne uspije da će biti protjerana zajedno sa svojim mužem da ne bi „trulo sjeme otrovalo zeleni usjev i da se šugava ovca odstrani od zdravih“.(6)

Dakle, i ovdje, kao i u prethodnom slučaju, vidimo da se korisi mogućnost „čišćenja“ od krivnje uz pomoć čestitih svjedoka.

Tijek sudskog postupka

Postupke protiv vještica vodile su se na tri vrste sudova u Hrvatskoj: sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca koji su sudili za djela počinjena na njihovom posjedu. Sve tri vrste sudova djelovale su i na području Varaždinske županije i nisu se međusobno puno razlikovali: sudili su po istim pravilima i najčešće donosili slične presude.

Za pokretanje postupka ponekad je bila dovoljna samo glasina ili mišljenje susjeda da se neka osoba bavi magijom. Postupak bi pred sudom pokrenuo činovnik zvan prokurator (danas bi to bio javni tužilac) koji je kod nas poznat pod nazivom fiškal. Da bi sudski proces uopće bio pokrenut, fiškal je morao sudu predočiti neke dokaze. Dokaz je mogao biti i iskaz neke druge okrivljenice koja bi na torturi „odala“ imena svojih tobožnjih suučesnica. Kao dokaz mogla je služiti i izjava dvaju ili više svjedoka koji optužuju određenu osobu za čarobnjaštvo. Na osnovu tih dokaza fiškal bi zatim  sastavio optužnicu u kojoj bi naveo sve zločine za koje se okrivljenica tereti.(7) Iz sačuvanih zapisnika sudskih postupaka u Varaždinu možemo ilustrirati o kakvim se sve optužbama radi. Tako u procesu iz 1691. godine protiv optuženog Mihaela Kučanića, saznajemo da ga se optužuje radi raznih čarobnjačkih čina kojima je, „dijelom oružjem, dijelom otrovom i vradžbinama ugrozio život tužitelja Matije Dimnjakovića“. U optužnici se navodi da je optuženik „podupiran đavoljim duhom zapostavio strah prema Bogu, ljudima i zakonima domovine“.(8)

Sud je zatim odredio datum suđenja. Nakon toga bi stražari uhitili okrivljenika i zatvorili ga u zatvor u kojem bi ostao za vrijeme sudskog postupka. Kolika je bila bezobzirnost tih sudova pokazuje primjer iz Varaždina iz 1718. godine kada je u zatvor bačena jedna trudna žena koja je tamo bila zatočena čitavo vrijeme trudnoće. Možemo samo zamišljati u kakvim užasnim higijenskim uvjetima je morala iznijeti svoju trudnoću, u smrdljivom zatvoru prepunom štakora i nečisti. Nakon poroda ona, ne samo da nije bila puštena, nego je tek tada stavljena na torturu da prizna zločine za koje je okrivljena.

Na saslušanju su suci nastojali od optužene dobiti priznanje njezinih zločina. Budući da je priznanje krivnje redovito značilo smrtnu kaznu, rijetki su bili oni koji su već tada bili spremni priznati krivnju. Kako je za osudu bilo nužno dobiti priznanje krivnje, sud je u pravilu donosio odluku da se okrivljenica (uglavnom se radi o ženama) stavi na torturu na kojoj bi se iznudilo njezino priznanje, ali i imena njezinih suučesnica tj. drugih vještica.

Prije same torture provodili su se tzv. pokusi kojima se nastojalo utvrditi da li je netko vještica ili nije.(9) Najčešće se vršio pokus s hladnom vodom. Izvodio se tako da bi ženu zavezali užetom oko pasa i zatim bacili u vodu. Ako je žena plivala, bio je to dokaz da je ona vještica pa bi je stavili na torturu. Ako bi žena potonula, to joj opet nije ništa pomoglo jer bi se tada ustvrdilo da pokus nije uspio pa bi ženu stavili na torturu dok ne bi priznala svoju krivnju. I u Varaždinu je zabilježen slučaj takve vodene probe. Nalazimo je u zapisima sudskog postupka održanog 7. kolovoza 1699. godine u kojem se mještanke  Doroteja Žganica, Margareta Deušica, Magdalena Čuleg i Margareta Perec optužuju zbog nekih vračarskih čina. Optuženice su sve redom odbile priznati krivnju za koju ih optužnica tereti. Tužitelj je protestirao zbog njihovog nijekanja jer je tvrdio da su sve kod provjere vodom isplivale („ in aqua probatae Supernatarunt”(10)) što je sigurni znak da su vještice. Zato je zatražio da se podvrgnu torturi i da, ako priznaju, da ih se spali.(11)

Tortura

Nakon pokusa uslijedila je tortura. Torturu je obavljao krvnik sa svojim pomoćnicima. Glavni ciljevi torture bili su iznuditi priznanje krivice i dobiti imena drugih suučesnika u zločinu. Mučenja su bila strašna i trajala su tako dugo dok okrivljenik nije priznao ili dok nije umro. Opisat ćemo neke faze i načine mučenja kroz koje su okrivljenici morali proći tijekom torture. Najprije bi se okrivljenice dovele u prostoriju u kojoj se vršilo mučenje gdje bi im inkvizitor potanko opisivao sprave za mučenje i način na koji one djeluju. Time se željelo odmah dobiti priznanje.

Ako to nije uspjelo uslijedila bi prva faza mučenja. Okrivljenice bi se mučilo stiskanjem palaca između dviju metalnih pločica. Pločice su se vijkom stezale sve dok se palci nisu slomili. Drugi stupanj mučenja uključivao je vezivanje ruku. Krvnik bi užetom privezao žrtvi ruke na leđima i potom ih snažno zatezao nanoseći joj veliku bol. U sljedećoj fazi krvnici su obično koristili tzv. španjolsku čizmu. Žrtvi bi stavili potkoljenicu jedne noge između dva željezna oklopa koja su iznutra imala jake čavle okrenute prema nozi. Kad bi krvnik snažno stezao te oklope, čavli su se zabijali u žrtvino tijelo uzrokujući nesnosne bolove.

Sve opisane vrste mučenja zabilježena su i Varaždinu. Sačuvan nam je zapisnik sudskog procesa Varaždinske županije iz 1729./30. koji se vodio protiv Nikole Dolovčaka.(13) On je optužen da je prodao svoju dušu vragu, te da se bavio raznim čarobnjačkim djelatnostima (npr. želio je kupiti hostiju što je protumačeno svetogrđem). Osim toga optužen je i za razne druge (svjetovne) kriminalne aktivnosti (prijetnja ubojstvom). Zbog svega navedenog, Nikola je stavljen na muke, i to najprije stiskanjem palaca, zatim mu je na nogu stavljena španjolska čizma i na kraju je mučen vezivanjem ruku. Mučenja su vršena u varaždinskoj tvrđavi. U zapisniku se ističe da okrivljeni Nikola unatoč dugom mučenju nije ništa priznao, nego je ustrajao u poricanju optužbe. Unatoč tome smrtnoj kazni ipak nije izbjegao. U nedostatku priznanja za zločin čarobnjaštva, sud ga je osudio za svjetovni zločin (postavljanje zasjede i prijetnje ubojstvom) i dosudio mu smrtnu kaznu (krvnik ga je pogubio mačem).

Ako bi žrtva uspjela izdržati ova prva tri stupnja mučenja, uslijedila je još strašnija tortura. Žrtve bi stavljali na posebnu spravu zvanu ljestve (ili kod nas lojtre) na kojoj bi im istezali tijela pri čemu je često znalo doći do pucanja udova. Pritom su se tijela nesretnika dodatno palila svijećom ne bi li muke bile još veće. U toj fazi u pravilu je svaki otpor žrtava bio slomljen i one su redom priznavale sve što je inkvizitor od njih tražio. Brojni su slučajevi da su žrtve torture, fizički i psihički slomljene, umirale nedugo nakon prestanka mučenja, prije nego im je izrečena presuda. Takav je bio slučaj i Varaždinke Bare Horvat iz 1717. godine.

Odmah nakon torture žrtva je još jednom, sada bez prisile, morala dobrovoljno ponoviti svoje priznanje, inače bi se ono smatralo nevažećim. Ako je okrivljenica to odbila učiniti uslijedila je nova tortura koja je trajala do novog priznanja. Takvi slučajevi su bili vrlo rijetki, ali zabilježen je jedan u Varaždinu 1709. godine. Tom prilikom je okrivljenica odbila dobrovoljno potvrditi priznanje dano na torturi pa je osuđena na novu torturu. Novo mučenje je moglo imati samo jedan ishod: priznanje i smrtnu kaznu.

Presuda

Nakon priznanja krivice, sud bi odredio konačno ročište na kojem se trebala izreći konačna presuda. Presuda je, u pravilu, mogla biti samo jedna: smrt spaljivanjem na lomači. Žrtvu bi u svečanoj ceremoniji odvodili na stratište, uz pogrde bijesne gomile. Nakon toga bi je živu privezali za stup, oko nje naslagali drva i zapalili je. Ponekad je prema žrtvi pokazana milost pa bi drva namazali smolom da brže gore, ili bi žrtvi oko vrata privezali vrećicu baruta koji bi eksplodirao čim je dohvati plamen i tako skratio njezine muke.(14)

Jedine razlike su bile u načinu na koji se pogubljenje trebalo izvršiti. Neke su vještice žive spaljene. Kao primjer za to imamo slučaj iz Varaždinskih Toplica iz 1700. godine gdje je presuđeno da se optužena Ana Kos i njezine pomagačice trebaju najprije mučiti, a zatim žive spaliti. No puno češće su osuđene vještice najprije pogubili odsijecanjem glave, a zatim bi im tijela bila spaljena. U Varaždinu je bilo i drukčijih slučajeva pogubljenja. Vješticama Bari Štrigarić i Dori Topolči je sud 1718. g. dosudio da se najprije užetom uguše, a zatim spale. U presudi se ističe da bi ih po pravilima trebalo žive spaliti, ali im sud daje ovu blažu kaznu da ne bi žrtve prilikom spaljivanja pale u očaj i tako upropastile svoju dušu. Kasnije je, na nagovor njihova ispovjednika, njihova kazna još dodatno ublažena jer sud odlučuje da im se prije spaljivanja treba odsjeći glava.(15)

Za izvršavanje kazni bio je zadužen gradski krvnik. On je za svaki obavljeni posao dobivao novčanu naknadu te vino iz gradskog podruma. Osim toga njegova godišnja plaća bila je veća od plaće ostalih činovnika.

Samo mjesto u gradu Varaždinu gdje su pogubljenja vršena nije moguće danas precizno utvrditi. Pretpostavlja se da se ono nalazilo u Brezju, danas prigradskom naselju uz Varaždin. Moguće je da je jedno stratište bilo i pokraj crkve sv. Vida gdje su bila izgrađena vješala, ali se ne zna da li su tamo bile pogubljivane i vještice.

Kod izricanja presude također je vidljiv utjecaj Europe, jer su varaždinski sudovi u presudama posebno isticali one elemente krivnje koji su odgovarali uobičajenom europskom shvaćanju pojma čarobnjaštva. Tako se u presudi protiv Margarete Mužinić iz 1692. godine posebno ističe da je ona sklopila pakt s đavlom („concluso cum daemone pacto“).(16) Time je jasno da su varaždinski suci bili dobro upoznati sa sličnim procesima koji su se vodili u Europi kao i s glavnim priručnikom za progon vještica (Malj koji ubija vještice).

Progoni na selu

Dosad smo se bavili uglavnom sudskim parnicama koje su se vodile pred gradskim ili županijskim sudom. Jednako veliki (ako ne i veći) progoni vještica vršeni su i od strane vlastelinskih sudova u selima diljem županije. Posebno su dobro dokumentirani procesi u župi Pod Bielom (danas župa Margečan).(17)

U tom kraju u narodnoj predaji postoji jedna legenda koja kaže da je u mjestu Beli samo u jednom danu u srednjem vijeku spaljeno 60 vještica. Iako u ovu informaciju možemo s pravom sumnjati (kao i kod svake legende), barem što se tiče vremenskog određenja tog događaja, ipak je nedvojbeno da je na tom prostoru bilo progona vještica.

O tome svjedoči i grbovnica hrvatsko–ugarskog kralja Vladislava II. iz 1514. godine upućena tamošnjoj plemićkoj obitelji Keczer de Radovan. U toj grbovnici kralj dozvoljava, ali i obvezuje dobitnika grbovnice i njegove nasljednike da, između ostalog, hvataju, zatvaraju i sude sve kradljivce, palikuće, čarobnice, ubojice i ostale zločince.(18)

U spomenici župe Margečan sačuvan je još jedan zapis koji nedvojbeno potvrđuje progone i pogubljenja vještica u tom kraju. Navodi se da je u vrijeme tadašnjeg župnika Petra Mihalića u tri odvojena progona tijekom 1742. i 1743. pogubljeno ukupno 11 tamošnjih župljanki. Sve su pogubljene na način da im je mesar najprije odsjekao glavu, a zatim su njihova tijela spaljena na lomači. Žrtve ovog progona bile su različite dobi: od najmlađe Agate Pučko koja je imala 21 godinu, do najstarije Katarine Kolar koja je imala 70 godina.(19) Pretpostavlja se da je ove presude donio neki lokalni vlastelinski sud.

Na kraju, treba spomenuti da je mnoštvo žena (vještica) stradalo i bez ikakvog sudskog postupka ili presude. Bilo je to vrijeme u kojem je većina puka još uvijek živjela u velikom neznanju prožetom praznovjerjem. Neuki seljaci su uzroke raznim elementarnim nepogodama, bolestima ili drugim nedaćama koje su ih pogađale najradije pripisivali djelovanju vještica. Stoga su se često i samoinicijativno upuštali u progone i ubijanje vještica.

Zaključak

Nakon što smo proučile dostupnu literaturu i izvore koji svjedoče o progonima vještica u Varaždinskoj županiji, možemo dati odgovore na temeljna pitanja postavljena u uvodu.
Prije svega možemo ustvrditi da je progon vještica bio europski fenomen te da Hrvatska nije bila nikakva iznimka.

Što se tiče načina na koji su postupci vođeni, primijetile smo da postoje zanimljive razlike. Postupak sudova prema osumnjičenicima za herezu je u Hrvatskoj do 17. stoljeća bio puno blaži nego u Europi gdje je glavno dokazno sredstvo bila tortura. Sudovi u Varaždinskoj županiji su do tada u postupku koristili stari slavenski način dokazivanja. Prema njemu, ako osumnjičenik nije zatečen na djelu i ako nije želio priznati zločin, onda se on može jednostavno osloboditi optužbe tako da se zakune s još nekim čestitim ljudima (koji će jamčiti za njega) da nije počinio zločin. Takav primjer našli smo u parnici u Varaždinskim Toplicama.

No, pod utjecajem Europe, i u Hrvatskoj tortura od 17. stoljeća postaje glavno sredstvo dokazivanja krivice na inkvizicijskim sudovima. Osim torture iz Europe je usvojen i sam način sudskog postupka. Time su nestale sve razlike između procesa protiv vještica u Europi i kod nas u Varaždinu.

Bibliografija:

Izvori:

1. Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, Hrvatski državni arhiv u Varaždinu, Svezak X., 2005.
2. Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, Hrvatski državni arhiv u Varaždinu, Svezak XI., 2006.

Literatura:

1. Bayer Vladimir, Ugovor s đavlom, Zora, Zagreb, 1953.
2. Deduš Vladimir, Istina o vješticama, Seljačka sloga, Zagreb, 1952.
3. Filipan Božena i drugi, Pet stoljeća narodne prosvjete i školstva u Varaždinskim Toplicama, Zagreb 1980.
4. Institoris Heinrich, Sprenger Jacob, Malj koji ubija vještice, Stari grad, Zagreb, 2006.
5. Lukinović Andrija, Župa Margečan, Margečan, 1998.

Bilješke

1. Prilagođeno prema: Vladimir Bayer, Ugovor s đavlom, 111.-113.; 1953.
2. Prilagođeno prema: Bayer, 131.-134.
3. Prilagođeno prema: Božena Filipan i drugi, Pet stoljeća narodne prosvjete i školstva u Varaždinskim Toplicama, 44.-56.;1980.
4. Prilagođeno prema: Božena Filipan i drugi, 48.-49.
5. Božena Filipan i drugi, 49.
6. Isto, 49.
7. Prilagođeno prema: Vladimir Deduš, Istina o vješticama, 88.; 1952.
8. Hrvatski državni arhiv u Varaždinu, Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, Svezak X., 151.; 2005.
9. Prilagođeno prema: Deduš, 90.-92.
10. Hrvatski državni arhiv u Varaždinu, Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, Svezak XI., 145.; 2006.
11. Isto, 144.-147.
12. Prilagođeno prema: Bayer, 256.-264; Deduš 92.-94.
13. Prilagođeno prema: Bayer, 601.-609.
14. Prilagođeno prema: Deduš, 94.
15. Prilagođeno prema: Bayer, 267.
16. Hrvatski državni arhiv u Varaždinu, Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, Svezak X.,167.
17. Župa je poznata po utvrdi ivanovaca (Pusta Bela) i kao mjesto u kojem je imao posjed varaždinski ilirac Metel Ožegović.
18. Prilagođeno prema: Bayer, 226.
19. Prilagođeno prema: Andrija Lukinović, Župa Margečan, 137.-138.; 1998.

Napomena: Ovaj učenički istraživački rad je prezentiran na županijskom natjecanju iz povijesti 2009. godine. Učenice su istraživale uz pomoć mentora profesora Nikole Slunjskog.