Josip II. Habsburgovac bio je hrvatsko – ugarski kralj od 1780. – 1790. godine. Nakon smrti oca 1765. postao je suvladar majci Mariji Tereziji. Baš kao i Marija Terezija ostao je upamćen kao prosvijećeni apsolutist koji je brojim reformama pokušao izgraditi modernu i efikasnu državu. Njegove brojne i ekstenzivne reforme sezale su u sva polja državne djelatnosti – uprava, vojska, crkva, školstvo, društveni odnosi.

Tweet

Vjerske reforme jedne su od najvažnijih jer su se održale na snazi nakon povlačenja većine patenata i smrti vladara. Donjele su velike promjene ne samo na vjerskom, već i društvenom planu. Josip II bio je prvi vladar koji se usudio realizirati svoje ideje o podvrgavanju crkve državi i pretvaranju svećenstva u državne službenike. Katolička Crkva je kao najveći zemljoposjednik predstavljala prepreku ranonovovjekovnim vladarima pri uspostavljanju apsolutističke vladavine i moderniziranju države. Katolička teologija je ideje na kojima je počivala Josipova politika osudila – pod imenom jozefinizam – kao krivovjerne. Ipak treba imati na umu da su Josip II i njegovi dvorjani bili katolici. Ukinuo je velik dio samostana diljem Monarhije te je novac od prodaje zemljišta iskoristio za podizanje državnih škola i zdravstvenih institucija koje su zamijenile crkvene institucije pod vodstvom samostana. Osim toga povećao je poreze kako bi se financirale novoosnovane škole. Treba napomenuti da Josip II ipak nije bio prvi vladar koji je nastojao reformirati stoljećima nepromijenjenu instituciju crkve. Određeni napredak je postignut u doba vladavine Marije Terezije, međutim Kaunitz nije uspio većinu svojih namjera pretvoriti u djelo. Osim promjena u crkvenoj strukturi i organizaciji Josip II je Patentom o vjerskoj toleranciji osigurao svim protestantima, pravoslavcima i grkokatolicima slobodno ispovijedanje vjere što će dovesti do povećanja građanskih prava Židova. Glavni ciljevi mog seminarskog rada su objasniti razloge i pretpostavke Josipove vjerske politike te na temelju strane i domaće literature vidjeti kako se ona manifestirala. Osim toga vidjeti ću kakve je posljedice Josipova vjerska politika imala na hrvatske zemlje, a kakve na Habsburšku Monarhiju i Europu. Također ću pokušati analizom Patenta o vjerskoj toleranciji zaključiti da li je domaća literatura ispravno predstavila ovaj važan dokument. Na kraju ću usporediti statističke podatke austrijskih nasljednih zemalja o brojnosti, prihodu i strukturi klera te vidjeti koliko se oni poklapaju sa zaključcima koji se izvode u literaturi.

Literatura koju sam koristila mogu svrstati u nekoliko skupina. Prva su domaće sinteze povijesti. Najvažnija sinteze od koje polaze sve druge je Pregled povijesti hrvatskoga naroda Ferde Šišića koji mi je bio temelj za osnovne podatke i smjernice mog seminarskoga rada. Osim Ferde Šišića koristila sam i druge sinteze hrvatske i svjetske povijesti od kojih neke donose više, a neke manje novih podataka: Pavličević, Budak, Ćoralić, Goldstein, Ilustrirana povijest svijeta. Među ovim sintezama istaknula bih najnoviju sintezu hrvatske povijesti u izdanju Matice hrvatske – U potrazi za mirom i blagostanjem – Hrvatske zemlje u 18. stoljeću, urednice Lovorke Ćoralić. Ona osim osnovnih podataka i direktnih posljedica Josipove politike jedina nastoji pronaći razloge Josipove vjerske politike i sagledati problem iz šire društvene perspektive. Ilustrirana povijest svijeta i Pavličevićeva sinteza ne donose nikakve nove informacije, štoviše ne posvećuju ovoj temi preveliki značaj. Pavličević iz nedovoljno razrađene teme iznosi nespretne zaključke. Prema njemu Josip II je odbacio sve povijesne, vjerske, narodne i druge tradicije te je sve reforme nastojao izjednačiti sa svojim modelom idealne države. Glavna obilježja Josipove vladavine bila je centralizacija i gruba germanizacija što je natjeralo Hrvate u suradnju s Mađarima. Također smatra jozefinizam negativnim pojmom koji se danas upotrebljava za sve Josipove reforme. Njegova je interpretacija Josipovih reformi, a pogotovo vjerske politike, izuzetno negativna. Naša ispitna literatura i Goldsteinov pregled Hrvatske povijesti nešto se više posvećuju posljedicama koje je vjerska politika imala na Hrvatske zemlje, ali i dalje na površnoj razini. Strana literatura i biografije Josipa II ipak donose više zaključaka potkrijepljenih statističkim podatcima koji su doduše na razini svih Austrijskih nasljednih zemalja, ali nam donose uvid u stvarno stanje. Još jedan nedostatak statističkih podataka članka P. G. M. Dicksona je nedostatak zasebnih podataka za Hrvatsko Kraljevstvo. On donosi ekstenzivne podatke temeljene za istraživanjima, ali istovremeno Hrvatsko Kraljevstvo ne odvaja od Ugarskoga. To je šteta jer se zbog specifičnosti situacije u Ugarskoj ne može jasno vidjeti uspješnost Josipovih reformi na hrvatskom području. Upravo je zato na području Josipovih vjerskih reformi potrebno provesti daljnja istraživanja.

Prosvijećeni apsolutizam i Josip II.

Samostalna vladavina Josipa II bila je u velikoj mjeri pod utjecajem njegovih ideja i nemogućnosti ostvarenja tih ideja za vrijeme suvladavine s majkom koja je imala završnu riječ. Terezijanske crkvene reforme su u jednom smislu uvertira jozefinskim reformama jer je i Marija terezija nastojala crkvu podrvgnuti državi, ali je u tome bila mnogo opreznija i blaža[1]. Primjerice bilo je zabranjeno stupanje u samostan prije 24 godine života. Počelo je oporezivanje svećenstva te je zapljenjena imovina isusovačkog reda 1773./1774[2]. Otac Franjo I. imao je utjecaja na njegov odgoj i prosvijećenu vladavinu, ali je svojom vladavinom bio sličniji Mariji Tereziji. Ona ipak nije imala toliko snažan prosvjetiteljski duh te  je većinom postupala po savjetima ministra za razliku od sina koji je odlučio stvari uzeti u svoje ruke. Bio je dobrih manira, zdrav, ali ne toliko snažan – unatoč tome spreman raditi. Cijenio je obrazovane ljude i volio je biti u njihovom društvu. Uzor mu je bio pruski vladar Fridrik II čiju je vladavinu nastojao oponašati i prenjeti njegove modele upravljanja državom na Habsburšku Monarhiju. U tom smislu Josip je sebe nazivao prvim činovnikom države jer je smatrao da pravi vladar ne daje samo smjernice, već ih dosljedno i samostalno provodi. Htio je biti blizak svojim službenicima, posebno vojsci, zato se često oblačio u vojničku odjeću. On je bio vladar na kojeg su utjecale europske ideje o prosvijećenom apsolutizmu, ali je preuzeo samo one koje su služile njegovim ciljevima. Uspio je modernizirati državnu upravu i sačuvati jezgru države.[3] Njegovu vladavinu karakterizira intenzitet i brojnost reformi kojima premašuje sve druge reformne vladare. Godišnje je izdavao oko 700 patenata u usporedbi s majčinih 100 te su brzina i brojnost reformi onemogućavali njihovo uspješno provođenje[4]. Htio je udovoljiti potrebama i željama staleža, poglavice puka, zbog čega je primjerice proputovao Slavoniju 1768. i Hrvatsku 1775./1776. pod imenom grof von Falkenstein[5]. Njegov odgojitelj u mladosti bio je hrvatski grof Karlo Batthiany. Može se reći da je Batthiany imao veliki utjecaj na Josipove vojničke poslove i prilike u Hrvatskoj. Tijekom svojih putovanja Josip je primijetio da treba uzdignuti puk, unaprijediti obrt i trgovinu, nastavu, te priznati privilegije hrvatskim staležima. Žarko je želio biti pravedan, dobar i pametan poput Matijaša Korvina[6]. Briga za Hrvatsko – Slavonsko Kraljevsko očituje se i u njegovoj graditeljskoj djelatnosti: Jozefinska cesta 1779., i cesta od Kastva do Pazina 1785. koja je povezala hrvatske prostore (do tada komunicirali preko slovenskog teritorija)[7]. Unatoč tome što je želio unaprijediti hrvatske staleže radio je to u svoju korist. Htio je potlačenima dati slobodu i prava, ali i oduzeti ideale jer je njegov krajnji cilj bilo stvaranje jedinstvenog, snažnog i centraliziranog Carstva što bi značilo stapanje Hrvatske i Ugarske u Austrijske nasljedne zemlje. Na njegovu nesreću u to doba su se hrvatski nacionalni osjećaji u određenoj mjerili već razvili tako da je najveća prepreka njegovoj vladavini u Hrvatskoj i Ugarskoj bila narodna svijest[8]. Pod utjecajem tadašnjih teoretičara države vladao je u interesu općeg blagostanja podanika, a njegovu je politiku provodila brojna birokracija. Time je jačala država, međutim po nagovoru savjetnika odlučio je da krunidba i prisega narodu nije važna. Zato se nikada nije okrunio krunom Svetog Stjepana već ju je otpremio u Kraljevsku riznicu u Beč[9]. Taj je potez doveo do otpora u Ugarskoj te je u početku svoje vladavine kralj stvorio velik broj protivinika[10]. Što se tiče njegove politike u Ugarsko – Hrvatskom Kraljevstvu nastojao je riješiti tri važna problema: sukobe Katolika i Protestanata u Ugarskoj; odnose nižeg i višeg plemstva, kmetova i vlastelina (koji su često rezultirali bunama što se naravno negativno odrazilo na prosperitet i mir u Monarhiji); te problem vojske pod oružjem. Ipak, prioritet je dao crkvenim reformama jer je smatrao da su u tom polju reforme najnužnije. Glavni cilj njegove vjerske politike bilo je podvrgnuti Crkvu državi i približiti konfesije i dati veća prava i slobode pripadanicima drugih vjera što bi potaknulo „bratsku slogu podanika“ te ojačalo i ujedinilo državu. Pri tome veliku je prepreku predstavljala Ugarska dvorska kancelarija koja je najprije dobila opomenu da vjerskim problemima pristupa liberalnije. Njegova ideja je bila protestante učiniti ravnopravnim Katolicima, ali ne na štetu Katoličke Crkve.[11]  Vjerska je politika bila glavni kamen spoticanja Marije Terezije i Josipa II pa je već u doba suvladarstva s majkom Josip oblikovao svoje mišljenje o tom problemu.  Vjerske su reforme proizlazile iz njegova poimanja države kao zaštitnice naroda, no država se u isto vrijeme ne upliće u pitanje vjeroispovijesti naroda sve dok narod vjerno služi svom vladaru. Benefiti ovakve vjerske politike mogli su se vidjeti i s gospodarskog gledišta pošto su brojni progoni i vjerski sukobi bili loši za unutarnje stranje države čime je država bila ranjiva i na vanjskopolitičkom planu.  Reforme Katoličke Crkve trebale su regulirati odnos crkve, države i pape. Svećenstvo je, baš kao i svi drugi društveni slojevi,  trebalo biti podložno vladaru. Zato vanjskog autoriteta poput papinom ne bi smjelo biti jer nitko nije kompetentan vladaru.[12]

Patent o vjerskoj toleranciji

Najvažniji patent Josipove vjerske politike definitivno je bio Patent o vjerskoj toleranciji koji je stupio na snagu 25. 10. 1781. Tim su patentom pripadnici drugih konfesija (protestanti i pravoslavi vjernici) dobili jednaka prava kao i Katolici. Protestanti su primjerice dobili mogućnost ulaska u javne službe, sveučilišne profesije te osnivanje crkvenih općina. Prijelaz na protestantizam također je postao dozvoljen. Tim su patentom i Židovi uskoro stekli određena građanska prava i slobode koja su im do tada bila uskraćivana. Mogli su osnivati crkvene općine, škole, baviti se obrtom i trgovinom kao i slobodno oblačiti, međutim njemačka prezimena su im i dalje bila nametnuta. [13] Patentom je bilo dozvoljeno privatno bogoštovlje te gradnja crkva u određenim mjestima[14]. Iako je donešen 1781. počeo se provoditi tek 1783. godine što može potvrditi povećano useljavanje protestanata i Židova nakon tog razdoblja[15]. Ovaj patent je značajan jer je time za neko vrijeme prestao vrijediti posebni hrvatski vjerski zakon kojem je dopušteno djelovanje isključivo Katoličkoj Crkvi. Za razliku od nekih drugih Josipovih patenata ovaj je vrijedio i provodio se ne samo u Austrijskim nasljednim zemljama, već i u Hrvatskoj i Ugarskoj. Zato sam odlučila usporediti tekst patenta o vjerskoj toleranciji s informacijama koji se nalaze u literaturi.

Prema dokumentu u „ U duhu prave kršćanske tolerancije“ car je dopustio Luteranima, Kalvinistima te grčkoj istočnoj crkvi da privatno ispovijeda vjeru. Katolička će Crkva i dalje imati prerogativu, ali će se pripadnicima gore spomenutim vjeroispovijesti osim privatnog prakticiranja vjere omogućiti i javno prakticiranje u određenim uvjetima. Neka prava koja su dobili pripadnici drugih vjeroispovijesti:

1. U mjestima gdje se nalazi više od sto obitelji određene vjeroispovijesti imaju pravo sagraditi mjesto štovanja te vlastite škole koje mogu slobodno pohađati. Mogu pohađati i bolesne i obavljati druge dužnosti kao i katolički svećenici uz uvjet da ne sprečavaju katoličke svećenike u njihovom radu. Takvo mjesto štovanja ne bi smjelo imati zvona, zvonik, ili portal na ulici[16]. Ipak u potpunosti su slobodni slaviti svoje obrede i prakticirati svoju vjeru.

2. Mogu slobodno uposliti ravnatelja škole koji će biti pod nadzorom Provincijalnog školskog direktorija.

3. Imaju pravo odabira vlastitih svećenika ako ga sami financiraju.

4. Pitanje sudskih sporova riješit će provincijalni administrativni činovnici i suci uz asistenciju teologa i svećenika određene vjeroispovijesti.

5. Brakovi protestantskih vjeroispovijesti, ne unijatskih Grka i Katolika su dozvoljeni. Međutim, ukoliko je otac djece Katolik i djeca se moraju odgajati u katoličkom duhu.

6. Ne-katolici mogu slobodno kupovati kuće i drugu imovinu uz puna prava. Mogu se slobodno baviti obrtom, akademskim profesijama i javnim službama te pri tome ne moraju polagati zakletvu koja nije u duhu njihove vjeroispovijesti. Mogu slobodno pristupiti vojsci svi oni koje krase integritet, koju su kompetentni i koje krase kršćanski moralni maniri.

Već po ovim člancima se vidi da je Patent o vjerskoj toleranciji bio puno egzaktniji nego što ga se predstavlja u literaturi. Prava ne-katolika bila su jasno izražena, ali i ograničena različitim uvjetima koje je katkada bilo teško ispuniti – pogotovo u mjestima gdje pripadnici drugih vjeroispovijesti nisu toliko brojni. Treba imati na umu da je provođenje patenta započelo tek 1783. godine te je zasigurno bilo potrebno više godina da se ovakva praksa ustali i da se prava počnu koristiti. Također je jasno da su Katolička Crkva i njezine institucije ostale zaštićene od posezanja, ograničenja i konkurencije koje bi im institucije drugih vjeroispovijesti mogle predstavljati. [17]

Ostale vjerske reforme

Osim patenta od vjerskoj toleranciji koji je po prvi puta dopustio slobodno prakticiranje vjere ostalim kršćanskim vjeroispovijestima Josip II je donio još niz uredbi i patenata vjerske naravi kojima je nastojao urediti odnose države, crkve i pape. Jedna od prvih takvih naredbi bila je Ius Placeti 30. 5. 1781. Kojim se papina pisma mogu proglasiti javnim samo uz prethodno odobrenje cara. Time je ograničena komunikacija pape i svećenstva, a biskupi su morali davati zakletvu kruni prije ustoličenja. Osim toga normirao je crkvene blagdane, obrede i načine ophođenja te time pobudio ogorčenje katolika. Zabranjene su procesije, regulirane duljine svijeća na oltaru kao i pjesme koje su se mogle pjevati za vrijeme svete mise[18]. Neki su ga europski vladari zbog broja i pretjeranosti reformi nazivali sakristanom. Za razliku od mnogih drugih vladara, pa i njegove majke, visoka crkvena dostojanstva nije dijelio samo velikaškim obiteljima, već sposobnim i moralno dostojnim kandidatima. Ukinuo je biskupske beneficije te je nastojao približiti svećenstvo puku. Problem je bio što su biskupi i ostalo visoko svećenstvo imali brojne javne časti. U Ugarskoj su biskupi često bili Veliki župani, a imali su i veliki utjecaj u dvorskoj kancelariji, vladi i banskom sudu.  Zato je Josip nastojao ukinuti miješanje svećenstva i klera u javne poslove i politiku jer je smatrao da se kler mora posvetiti duhovnom životu i približiti puku. 1784. izvršio je popis dohotka i imovine klera diljem Monarhije na temelju čega su posjedi i imovina bogatijih župa i kapelanija bili konfiscirani radi financiranja novoosnovanih župa, škola i drugih insitucija.[19] Osnovna crkvena jedinica pod Josipovom vladavinom više nije bila biskupija s ogromnim bogatstvom već manje župe čiji je broj višestruko povećan jer je smatrao da niti jedan stanovnik Monarhije ne bi smio biti udaljen više od 1 sat hoda od najbliže župe. Time je htio približiti i ujedniti stanovništvo koje do tada često nije moglo sudjelovati u euharistijskim svečanostima. Posebnu pažnju posvetio je nižem svećenstvu čiji su prihodi bili višestruko manji od prosjeka te je zato odredio minimum prihoda koji su svećenici morali primati. Odlučujući i najrigorozniji korak učinio je 1782. kada je na primjeru isusovačkog reda 1773. ukinio sve muške i ženske samostane koji su se bavili isključivo kontemplativnim radom te je njihovu imovinu zaplijenio. To je bio težak udarac za mnoge koji će se pokazati izuzetno nepopularan i danas. Glavni razlog nezadovoljstvu bilo je ukidanje i nekih redova koji u teoriji nisu trebali biti ukinuti. Jedni od njih su i serviti koji su održavali bolničke ustanove[20]. Dio novaca i prihoda od konfiscirane imovine bio je preusjeren u novoosnovani Religijski fond, a dio je bio upotrjebljen za daljnje reforme, osnivanje novih župa, gradnju i popravljanje crkvi diljem Monarhije.[21]

Još jedan bitan cilj Josipa II bio je poboljšanje obrazovanja svećenstva. Ono se sada provodilo pod okriljem države. Osnovali su se generalni seminari 1783. na kojima se osim teologije uče prirodne znanosti, matematika, poljoprivreda, povijest[22]. Osnovano je svega šest velikih državnih škola koje su smjele obrazovati svećeničke kandidate; zahvaljujući utjecaju tih škola ideje Jozefinizma su dugo ostale aktualne. Monarh je odlučivao o imenovanju biskupa, a pošto je komunikacija s papom bila ograničena Crkva je u velikoj mjeri došla pod nadzor države.

Glavni pobornik Josipovih reformi bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Za vrijeme Josipove vladavine osnovao je 104 nove župe, no nije podržavao Josipovu politiku germanizacije. U početku je bio postavljen za upravitelja Sjemeništa u Zagrebu, a nakon njegova ukinuća bio je premješten u Peštu 1787. godine. [23]

Josipove vjerske reforme nisu bile ograničene samo na crkvenu organizaciju, obrede i upravu. Provedene su brojne reforme koje su duboko dirale u vjerske običaje – primjerice je bilo propisano da se ne smije mrtve pokapati u lijesovima, nego umotane u platno, a pogrebne povorke nisu smjele do groba nego samo do ulaza u groblje. Radikalno je smanjen broj svećenika i podržavljen vrlo veliki broj školskih, zdravstvenih i socijalnih ustanova koje je vodila Crkva.[24] Brak je postao građanski ugovor izvan jurisdikcije crkve[25]. Cilj je bilo iskorijeniti praznovjerje i poboljšati kvalitetu života puka.

Prema vjerskoj politici Josipa II katolička crkva je iskazivala protivljenje, ali je odlučila izbjeći otvorenu konfrontaciju s bečkim dvorom. Često se govorilo o febronianizmu i povlačile paralele s idejama koje su se provodile desetljećima ranije. Papa Pio VI. nije bio oduševljen Josipovim crkvenim reformama koji su ugrožavali poziciju pape. Zato je Josipa II papa Pio VI 1782. posjetio u Beču kako bi pokušao izgladiti stvari. Josip II ga je prijatno primio i pokazao se dobrim katolikom, no nikakav dogovor nije postignut. Josip je čvrsto odlučio nastaviti svojim putem. Jedino što je katoličkoj crvi preostalo bilo je diplomatskim putem nastojati učvrsiti svoj utjecaj u nekim federalnim jedinicama Svetog Rimskog Carstva čiji su vojvode ostvarivali suverenu vlast.[26] S druge strane na Josipa su utjecale ideje masona – loža slobodnih zidara koji se u to doba javljaju u Europi, jer su odgovarale njegovim prosvjetiteljskim idejama i filozofiji. Ipak, treba napomenuti da nikada nije postao član jedne takve lože[27].

Uspješnost vjerskih reformi

Premda domaća i strana literatura donose glavna obilježja Josipove vjerske politike i način na koji se ona manifestirala nedostaju joj konkretni podatci koji bi potkrijepili različita mišljenja i zaključke. Zato je potrebno analizirati statističke podatke o brojnosti, sastavu i prihodu klera kako se se vidjela uspješnost Josipove vjerske politike. Njegove su reforme bile radikalne u namjeri, ali mnogo manje u praksi zato što su se crkveno bogatsvo i resursi pokazali mnogo manje ekstenzivni nego što je Josip zamišljao. Osim što je smatrao da država ima pravo upravljati crkvenim poslovima želio je ojačati episkopat i stvoriti sekularizirani i obrazovaniji kler u službi države koji će se razlikovati od do tada brojnijeg samostanskog (pastoralnog) klera. To je uz veliko crkveno bogatsvo bilo glavni razlog mnogih Josipovih reformi i radikalnih poteza poput ukidanja velikog broja samostana. Investigacija i reorganizacija crkve malo je popraćena u literaturi. Započela je u Galiciji 1782. Hofdekretom kada je prvi puta popisan kler i oduzeta mu određena imovina. Iduće godine uslijedile su prve precizne statistike o broju, vrsti i prihodima klera. Josip je takvim velikim popisima i istraživanjima želio utvrditi stvarne prihode crkve i klera, međutim u praksi je trebalo više godina da se ta investigacija do kraja provede. Tako da su se prve konfiskacije posjeda dogodile tek: Gornja i Donja Austrija 1783-84; Tirol 1785; Galicija 1786; Ugarska s Hrvatskom 1787; Transilvanija 1789. Ti posjedi nakon konfiskacije bili su grupirani te je njima upravljala državna vlast. Treba napomenuti da ovo nije bio prvi pokušaj ovakvog popisa klera. Sličan popis izvršio je Haugwitz 1748/1749 i Kaunitz u Milanu 1760. [28]

Istraživanja su pokazala da su prije reformi na prostoru Monarhije postojala 994 samostana i 47 000 pripadnika klera. Od tog je broja svjetovnom kleru pripadalo 22 000, a samostanskom 25 000. Nije to toliko značajna razlika ako se ne uzme u obzir da je broj samostanskog klera u Gornjoj i Donjoj Austriji bio veći od 70% što je Josipa posebno pogodilo. Mnogi se slažu da je Crkva u Habsburškoj Monarhiji bila modernija od primjerice onoj u Španjolskoj, ili Portugalu, no zbog velikog broja samostanskog klera posebno u srcu Monarhije razvilo se mišljenje da bi se obujam klera trebao smanjiti te organizacija promijeniti. Josip je smatrao da će se upravo kroz jačanje svjetovnog klera poboljšati život podanika i osnažiti veza naroda, države i crkve.[29]

Iako su prihodi klera bili za Josipovo mišljenje puno preveliki, prihodi svjetovnog klera bili su ukupno i po glavi veći od prihoda samostanskog klera. Prihod svjetovnog klera dijelio se na župe i kapelanije. Razlog zašto su prihodi samostanskog klera ponegdje bili tek 28% ukupnih prihoda klera je njihova brojnost. Primjerice, iako su medikanti imali isti ukupan prihod kao i svjetovni kler zbog dvostruke brojnosti njihov je prihod po glavi bio izuzetno mali pa su se često održavali prošnjom i darovima.

Nakon reformi broj pripadnika klera pao je s 47 000 na 38 000, a broj svjetovnog klera povećao se s 22 000 na 27 000 što bi značilo da je ukidanjem samostana broj samostanskog klera pao sa 25 000 na 11 000. Svoju namjeru povećanja svjetovnog klera je ostvario povećavši njihov broj za gotovo 5000, za više od pola samo u Ugarskoj. Josipova crkva je i dalje ostala pretežito muška pri čemu je broj časnih sestara smanjen za više od 50%.  Novi problem s kojim se država morala suočiti bio je velik broj umirovljenog klera, posebno u Ugarsko – Hrvatskom Kraljevstvu gdje je ta brojka dosezala 5375. Svi oni su svoje mirovine dobivali iz novoosnovanog vjerskog fonda tako da novac od konfiskacije imovine crkve nije bio upotpunosti iskorišten za prvobitne namjere. Plan o smanjenu crkvenih prihoda Josip nije uspio u potpunosti uspješno provesti. Problem je bio što su se prihodi razlikovali, pogotovo u nekim područjima kao što je bila Ugarska. Zbog povećanja broja svjetovnog klera i novih troškova gradnje, popravljanja crkava i osnivanja novih župa rashodi su nerijetko premašivali prihode. K tome car nije mogao dogovoriti cijenu prodaje crkvenih zemljišta, već je to učinjeno tek 1790. godine. Iako se dugo vrijeme smatralo, što i dalje smatra naša literatura, da je crkvene financije uspio dovesti pod kontrolu države tako da je kler dobio fiksnu državnu plaću – u stvarnosti mu to nije uspjelo. Većina je prihoda i dalje ostala pod kontrolom crkve dok je vjerski fond koji je osnovao financirao novi kler i mirovine.[30]

Brojnost i struktura klera 1790. godine.[31]

Područje	Ukupni kler	Svjetovni kler (prije)	Dodan svjetovni kler	Svjetovni kler (nakon)	Samostanski kler	Samostanski kler (%)
Gornja Austrija	3362	1445	366	1811	1551	46
Donja Austrija	1193	735	74	819	374	31
Unutrašnja Austrija	4390	2552	472	3024	1366	30
Tirol	1872	1367	178	1445	327	17
Prednja Austrija	1978	737	78	815	1163	58
Bohemija	4945	2823	758	3581	1364	27
Moravska – Šleska	2830	1660	509	2169	661	23
Galicija	7157	5128	309	5437	1720	24
Ukupno	27727	16447	2754	19201	8526	30
Ugarska	8505	3882	2212	6064	2411	28
	2243	1890	–	1890	353	15
Ukupno	38475	22019	4966	27185	11290	29

Kada se sve uzme u obzir Josipove reforme bile su uspješne. Uspio je smanjiti brojnost klera za 25%, i crkvene prihode na 20 milijuna, uz 3,6 milijuna koji su pripadali vjerskom fondu. Znatno je povećao broj svjetovnog klera, posebno u Ugarskoj, što je jasno vidljivo u tablici. Osnovao je 600 novih župa i uspio racionalizirati crkvenu organizaciju, te je napokon uspio provesti reforme koje mnogi prije njega nisu.

Posljedice Josipove vjerske politike

Najvažnija posljedica Josipove vjerske politike bila je stavljanje Crkve u velikoj mjeri pod državni nadzor. Dok je prije crkva kao izuzetno moćna i bogata institucija u mnogih dijelovima Monarhije mogla djelovati kao država unutar države, takvoj je praksi nakon Josipove vladavine došao kraj. Njegov cilj sekularizacije crkve i države je uspio tako da su se  posljedice njegove vjerske politike osjećale tijekom 19. st.  Važna posljedica za hrvatske zemlje bilo je ukidanje više od 700 samostana koji su se bavili kontemplativnim radom. Zatvoreni su samostani pavlina u Remetama i Lepoglavi 1784., te klarisa u Zagrebu 1782. Njihovu imovinu preuzelo je Ugarsko namjesničko vijeće te je upotrijebilo za vjerski i obrazovni fond. Posebno su stradali benediktinci i pavlini, iako su se bavili odgojnom i obrazovnom djelatnošću, a 1786. pavlinski je red bio ukinut. U poznati pavlinski samostan s fakultetom u Lepoglavi uselio se čazmanski kaptol nakon čega je 1854. postao zloglasna kaznionica[32]. Ukinuta je bila i Križevačka pavlinska gimnazija. Umjesto brojnih samostana ustanovljene su župe jer je Josip smatrao župnike glavnim odgovornima za obrazovanje i duhovno usmjeravanje puka. U duhu nastavka ovim reformi Ugarski je sabor 1790. donio odluku koja je vrijedila i za Hrvatsko – Slavonsko Kraljevstvo o izjednačavanju prava protestanata i katolika. Car Leopold je ubrzo tu odluku promjenio i dozvolio posebni vjerski zakon u Hrvatskoj suprotan Ediktu o vjerskoj toleranciji, kao sredstvo pritistka protiv Mađara. Josipova vjerska politika imala je još neke pozitivne posljedice. Jedna od njih bila je promjena odnosa prema nacionalnim manjinama što se jasno vidi u stajalištu Nikole Škrleca koji je zagovarao umjereno doseljavanje Židova (uz predočenje dokumentacije) i sedentiziranje Roma (mogućnost bavljenja obrtom i trgovinom i slobodna kupovina zemlje). Josipova vladavina zbog čvrste i sveobuhvatne germanizacije pobudila je nacionalne osjećaje, posebno u Ugarskoj. Ugarska će tako preuzeti brojne Josipove metode u 19. stoljeću i  nametnuti mađarizaciju. Direktne posljedice Patenta o vjerskoj toleranciji bile su osnivanje protestantskih, pravoslavnih i židovskih općina. Grko – istočni Srbi su 1786. u Zagrebu osnovali svoju vjersku općinu[33] u kojoj je od 1788. bilo dozvoljeno korištenje crkveno –slavenskog jezika u bogoslužju. 1793. otkupili su crkvu Svete Margarete, tj. Svetog Preobraženja[34] koju su učinili središtem novoosnovane općine[35]. Nešto prije bila je osnovana i prva židovska općina u Varaždinu 1785. godine[36]. U svrhu odgoja svećenstva koji je sada bio pod državnim nadzorom osnovano je glavno sjemenište u Zagrebu 1784. godine, ali je nekoliko godina poslije ukinuto te ga je zamijenilo ono u Pešti[37].

Osim u hrvatskim zemljama posljedice Josipove politike osjećale su se u narednom stoljeću diljem Monarhije i Europe. U Švicarskoj dio katoličkih kantona je 1834. godine prihvatio jozefinističku doktrinu o odnosu Crkve i države približavajući se time stanju koje je već postojalo u protestantskim švicarskim kantonima[38]. Židovi su u velikom dijelu Monarhije dobili puna građanska prava zahvaljujući Ediktu o toleranciji prema Židovima u Galiciji izdanog 1789[39]. Sredinom 19. stoljeća utjecaj jozefinizma počeo je slabiti. Pravi početak odustajanja od njegovih doktrina nastupa nakon 1848. zahvaljujući djelu ministra bogoštovlja i prosvjete Lea von Thuna und Hohensteina. U vrijeme nakon revolucije 1848. – 1849. on se založio za uspostavljanje odnosa države i Katoličke crkve koji bi bili sukladni katoličkoj vjerskoj doktrini. [40] Iako se stanovništvo kraljevstva udvostručilo do 1848. brojnost klera nije značajnije porasla; to je vjerojatno bilo povezano s ograničenim crkvenim prihodima koji se nisu uspjeli povećati jer crkva nije uspijela vratiti staro bogatstvo. Porast je zabilježen tek u Tirolu i Ugarskoj te je povezan tamošnjom politikom. Odnos samostanskog i svjetovnog klera također je ostao nepromijenjen, ali je broj časnih sestara povećan za 2500. Crkvena je uprava i organizacija održala svoj oblik sve do 1848.[41]

Zaključak

Nakraju mogu zaključiti da je jozefinska crkva zapravo kompromis carevih ekstremističkih namjera i financijsko-političkih limitacija. Ipak, većinu je svojih namjera ostvario te se Josipove reforme mogu proglasiti uspješnima. Razlozi uspjeha njegove vjerske politike su različiti: dovoljno sekularizirana država prije njegova dolaska na vlast, njegov prosvjetiteljski duh, utjecaj febronianizma i jansenizma na dvoru, pasivna opozicija koja se nije uspjela usprotstaviti caru. Današnji pogled na Josipove crkvene reforme je po mom mišljenju negativan najviše zbog radikalnih poteza poput ukidanja velikog broja samostana i gušenja nacionalne svijesti. Unatoč tome smatram da su njegove namjere bile pozitivne i da se jedino na taj način mogla stvoriti jedinstvenija i jača država te dokinuti višestoljetna dominacija crkve i crkvenih službenika ne samo u vjerskom, već i u političkim planu. Ipak smatram da je u svojim postupcima mogao biti taktičniji i umjereniji te mu zamjeram ukidanje velikog broja samostana koji nisu trebali biti ukinuti, a crkveni redovi raspušteni.

Za razliku od drugih Josipovih reformi vjerske su se reforme uspjele održati jer su po mom mišljenju bile potrebne. To je najveći dokaz važnosti Josipove vjerske politike koja je modernizirala odnose države i crkve i uvela Hasburšku Monarhiju i na vjerskom planu u novo doba.

Bibliografija

Izvor:

http://germanhistorydocs.ghi-dc.org/sub_document_s.cfm?document_id=3643 (posjet  11. studenoga 2013.)

Literatura:

Beale, Derek. Joseph II.: Against the World, 1780 -1790. Cambridge: Cambridge University Press, 2009.

Budak, Neven. Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam International, 2007.

Ćoralić, Lovorka, ur. U potrazi za mirom i blagostanjem: Hrvatske zemlje u 18. stoljeću. Zagreb: Matica Hrvatska, 2003.

Dickson, P. G. M. Joseph II’s Reshaping of the Austrian Church. The Historical Journal. Vol. 36, No. 1. (Ožujak, 1993).

Goldstein, Ivo. Hrvatska Povijest. Zagreb: Novi Liber, 2003.

Ilustrirana povijest svijeta XIII. Rijeka: O. Keršovani, 1974. – 1976.

Pavličević, Dragutin. Povijest Hrvatske. Zagreb: Naklada Pavličević, 2000.

Šišić, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb: Matica Hrvatska, 1962.

Wilson, Peter H. Absolutism in Central Europe (2000)

Elektronički izvori:

http://www.croatia.ch/zanimljivosti/070804a.php  (posjet  11. studenoga 2013.)

Bilješke

[1] Većina se terezijanskih reformi ne provodi dosljedno u Ugarskoj, već samo austrijskim nasljednim zemljama.

[2] Neven Budak, Hrvatska i Slavonija u ranome novom vijeku (Zagreb: Leykam International, 2007.), 42

[3] Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda (Zagreb: Matica hrvatska, 1962.), 332.

[4] Lovorka Ćoralić, U potrazi za mirom i blagostanjem: Hrvatske zemlje u 18. stoljeću (Zagreb: Matica hrvatska, 2013), 17.

[5] Budak, Hrvatska i Slavonija, 44.

[6] Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 333.

[7] Ivo Goldstein, Hrvatska povijest (Zagreb: Novi liber, 2003.), 182.

[8] Lovorka Ćoralić, U potrazi za mirom i blagostanjem, 18.

[9] Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 333.

[10] Krunidba je  trebala biti održana 25.6.1781.

[11] Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 334.

[12] Lovorka Ćoralić, U potrazi za mirom i blagostanjem, 18.

[13] Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 335.

[14] Lovorka Ćoralić, U potrazi za mirom i blagostanjem, 18.

[15] Goldstein, Hrvatska povijest, 183.

[16] To pravo zadržala je samo Katolička crkva.

[17]http://germanhistorydocs.ghi-dc.org/sub_document_s.cfm?document_id=3643 (posjet 13. veljače 2014.)

[18] Ćoralić, U potrazi za mirom i blagostanjem, 19.

[19] Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 335.

[20] Ibid.

[21] Ćoralić, U potrazi za mirom i blagostanjem, 18.

[22] Ćoralić, U potrazi za mirom i blagostanjem, 19.

[23] Budak, Hrvatska i Slavonija, 43.

[24] Ilustrirana povijest svijeta XIII (Rijeka: O. Keršovani, 1974. – 1976.), 5930. – 5945.

[25] Derek Bael, Joseph II.: Against the World, 1780 -1790. (Cambridge: Cambridge University Press, 2009.), 222.

[26] Bael, Joseph II., 256.

[27] Ilustrirana povijest svijeta XIII (Rijeka: O. Keršovani, 1974. – 1976.), 5930. – 5945.

[28] P. G. M., Dickson, Joseph II’s Reshaping of the Austrian Church, The Historical Journal, 36, 1. (Ožujak, 1993), 89–114.

[29] Ibid.

[30] Ibid.

[31] Dickson,  Joseph II’s Reshaping of the Austrian Church, 100.

[32]http://www.croatia.ch/zanimljivosti/070804a.php (posjet 11. studenoga 2013.)

[33] Do tada su pravoslavni vjernici imali pravo osnivanja crkvenih općina samo na području Vojne krajine.

[34] Nalazi se na današnjem Trgu Petra Preradovića

[35] Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 336.

[36] Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske (Zagreb: Naklada Pavličević, 2000.), 218.

[37] Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, 336.

[38] Ilustrirana povijest svijeta XIII, 5930. – 5945.

[39] Ibid.

[40] P. G. M., Dickson, Joseph II’s Reshaping of the Austrian Church, The Historical Journal, 36, 1. (Ožujak, 1993), 89–114.

[41] Ibid.