Tweet

U ranome novome vijeku hrvatske su se zemlje nalazile na dodiru tri politička sustava: habsburškog, osmanskog i mletačkog. Na dodirnim prostorima između tih sustava nastaju vojne krajine.

Nastavak obrambenog rata

Sultan Sulejman II. i veliki vezir Mehmed-pašom Sokolovićem, su na čelu brojne osmanske vojske 1566. krenuli u napad s ciljem zauzimanja Beča. Bivši hrvatski ban Nikola Šubić Zrinski je sa hrvatskim i mađarskim vojnicima utvrdu Siget. Kada se ugrožena utvrda više nije mogla braniti Nikola Šubić Zrinski je s preostalim braniteljima krenuo u protunapad te pružajući primjer neviđenog junaštva časno poginuo u boju s turskom vojskom. U vrijeme opsade Sigeta sultan Sulejman II. je umro od posljedica starosti pa su se unatoč pobjedi  Osmanlije morali vratiti. Ipak su prije povratka zauzeli prostor preko Drave od ušća Mure do Sigeta. Time je stvorena sjeverna hrvatsko-osmanska granica na rijeci Dravi.

U vrijeme ciparskog rata, u drugoj polovici 16. stoljeća, Osmanlije su napadali dijelove Dalmacije pod mletačkom vlašću, a po njegovom završetku obnovili su napade u Pounju, te zauzeli Cazin, Bužim, Kladušu, Gvozdansko i Zrin. Nakon toga je glavnina obrane Hrvatsko-slavonskog kraljevstva morala biti prenesena s Pounja u Pokuplje.

Posebno je teško bilo kada su 1592. Osmanlije osnovale utvrdu Petrinja te zauzele važni hrvatski grad i utvrdu Bihać, koji je bio važan za obranu današnjeg Korduna i Banovine. Nakon toga je došlo do velikog iseljavanja civilnog hrvatskog stanovništva prema zapadu i sjeveru. Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo se tada nazivalo “ostacima ostataka”.

Ustroj Hrvatsko-slavonske vojne krajine (granice)

Pojedini hrvatski plemići su usporedno s osmanskim osvajanjima tijekom 16. stoljeća kralju davali svoje pogranične utvrde. Sredinom 16. stoljeća je stvoren sustav pograničnih straža i utvrda s posadama financiranim od kralja koji se protezao od rijeke Drave do Jadranskoga mora. Taj sustav zovemo Hrvatsko-slavonska vojna krajina (granica). Između Drave i Save je utemeljena Slavonska krajina sa središtem u Koprivnici. Sastojala se od četiri kapetanije: Koprivničke, Križevačke, Ivanićke i Đurđevačka.

Od Jadranskog mora do Kupe se protezala Hrvatska krajina sa važnijim utvrdama: Hrastovica, Glina, Cetin, Slunj, Drežnik, Ogulin Modruš itd. Njen primorski dio se nazivao Primorska krajina, gdje su veću važnost imale utvrde: Senj, Otočac, Brinje i Brlog. Poseban su položaj unutar Hrvatske krajine imali uskoci naseljeni u prvoj polovici 16. stoljeća na prostoru Žumberka.

Između Slavonske i Hrvatske krajine se nalazila se Banska krajina pod neposrednim zapovjedništvom hrvatskog bana. Međimurje (Legradska kapetanija) je spadalo pod Kanišku krajinu, koja je bila sastavni dio ugarskih krajiških područja.

Kralj je 1577. godine upravu Slavonske i Hrvatske Vojne krajine prepustio nadvojvodi Karlu. Iduće 1578. godine održan sabor predstavnika staleža Štajerske, Kranjske, Koruške i Gorice u mjestu Bruck na Muri. Tamo je bilo određeno stalno financiranje utvrda Vojne krajine. Dogovoreno je da će Štajerska financirati Slavonsku Vojnu krajinu, a Kranjska, Koruška i Gorica Hrvatsku Vojnu krajinu. Osnovano je Dvorsko ratno vijeće u Grazu koje je postalo vrhovno vojno zapovjedništvo Vojne krajine.

Treba naglasiti da je Hrvatsko-slavonska vojna krajina tijekom 16. stoljeća predstavljala dubinsku bojišnicu protiv Osmanlija koja se oslanjala na stalnu plaćenićku vojsku u utvrdama. Tada nije postojala nikakva unutarnja granica prema matičnoj zemlji. Zbog toga možemo govoriti samo o organizaciji vojske u utvrdama, a ne o području sa stanovništvom koje bi se organizacijski razlikovalo od tada uobičajenih ustrojstava u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.

Položaj vojničke naseobine na Žumberku (koji je u 16. stoljeću bio dio Kranjske) je bio poseban. Tamo je vladar naselio vojničko stanovništvo na svom vlastitom posjedu i dao mu privilegije. U vojnom ga je pogledu stavio pod zapovjedništvo zapovjednika Hrvatske krajine, ali ga i pored privilegija nije izdvajao iz jurisdikcije Kranjske. Do 17. stoljeća izgrađena struktura vojnih zapovjedništava pružila je organizacijski okvir za novonaseljeno vojničko stanovništvo, kao i za formiranje poesbnog područja, ako ne “de iure”, a onda “de facto” odvojenog od Kraljevina Hrvatske i Slavonije. Pretvaranje vojnih zapovjedništava u teritorije odrazilo se i na Žumberak pa se on odvojio od Kranjske.

Osnivanje i izgradnja Karlovca

Kralj je u drugoj polovici 16. stoljeća upravu Slavonske i Hrvatske krajine prepustio nadvojvodi Karlu. Na sabor predstavnika staleža Štajerske, Kranjske, Koruške i Gorice je dogovoreno da će te te pokrajine plaćati troškove Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Karlovac je bio izgrađen 1579. godine kao glavna utvrda Hrvatske Vojne krajine, a dobio je ime po nadvojvodi Karlu iz obitelji Habsburg. Karlovac je bio građen planski na sutoku rijeka Korane i Kupe, u blizini stare utvrde Dubovac. Vodotoci što su okruživali novu utvrdu Karlovac omogućili su osiguranje s manjim nasipima. Njegovo značenje je bilo što je postao središnjom utvrdom za obranu od Osmanlija između Senja i Siska. Nova utvrda je osim hrvatskog trebala štititi prostor Kranjske od osmanskih prodora. Karlovac je ubrzo nakon utemeljenja postao stalno središte Hrvatske Vojne krajine koja se po njemu s vremenom počela nazivati Karlovački generalat.

Mletačka krajišta

Mletačka Republika je od 16. stoljeća na granici s Osmanskim Carstvom u Dalmaciji uspostavila vojnokrajiški sustav sa stalnom domaćom vojskom. Termin “krajina” su Mlečani upotrebljavali dvojako: kao prvo, njime se označavala vojna skupina domaćeg (nemletačkog) stanovništva u mletačkoj vojnoj službi i kao drugo, za upravno-vojne jedinice na kopnenom dijelu Dalmacije.

Kako je tijekom 15. i 16. stoljeća mletački posjed bio sveden na otoke i uski obalni pojas, mletačke su se vlasti mogle osloniti samo na mali broj za oružje sposobnih muškaraca. Mletačke su vlasti mamile kršćanske podanike Osmanskog Carstva kako bi se doselili na mletački teritorij te stupili u mletačku vojnu službu. U 17. stoljeću mnogo se kršćana iz Osmanskog Carstva preselilo u mletačku Dalmaciju  uz obavezu ratovanja za račun Mlečana. Kršćani katoličke i pravoslavne vjere vlaškog podrijetla, poznati pod nazivom Morlaci, su bili pretvoreni u graničare i branitelje svoga teritorija. Jedan je suvremenik izjavio da su oni bili “štit Dalmacije” u borbi protiv Osmanskog Carstva. S vremenom je došlo do izdvajanja gornjeg sloja morlačkih zajednica koji je postupno vio integriran u sustav vlasti.

Tijekom ranoga novog vijeka među doseljenim kršćanskim stanovništvom na području mletačkih krajišta postojao je jedan oblik samouprave i vojne vlasti koja se oslanjala časnike –  serdare i harambaše. Oni su s vremenom postali nosioci vojne i civilne vlasti na svojim područjima. Istovremeno su bile uspostavljene još neke dužnosti, od kojih je najvažnija bila kolunela zadarskog kotara.
Unutar sustava mletačkih krajišta bile su građene brojne utvrde na granici s Osmanskim Carstvo. Posadu utvrda je u pravilu činila redovita plaćenička vojska. U 18. stoljeću mletačka krajišta u Dalmaciji nisu dostignula onaj stupanj homogenizacije u sustavu koji je imala Hrvatsko-slavonska Vojna krajina.

Osmanska krajišta

Pogranična područja Osmanskog Carstva su bila izložena čestim napadima. Uz velike vojne sukobe stalno su se događali manji upadi, pljačke i razbojstva. Osim toga, na pograničnim je područjima bila raširena i hajdučija.

Kako bi se zaštitilo Osmansko Carstvo je na svojim granicama organiziralo učinkoviti sustav obrane. Pogranična područja su dobila poseban status koji je bio vidljiv iz velikog broja utvrda sa stalnom posadom. Osobitost krajišta je bila slaba naseljenost i niski stupanj gospodarske proizvodnje. Krajište je pretežito naseljavalo vlaško stočarsko stanovništvo koje je imalo povlašteni položaj.

Kapetanije su nastajale kao pogranična vojna područja pod nadzorom kapetana. Kapetani su upravljali vojskom u utvrdama na pograničnom prostoru. Prve kapetanije su osnivane na pograničnim riječnim tokovima – Savi i Uni. Kapetanije su istovremeno služile u obrambene i napadne svrhe.

Sabor u ranome novom vijeku

Hrvatski (hrvatsko-dalmatinski) i Slavonski sabor su se 1558. spojili u jedinstveni Hrvatsko-dalmatinsko-slavonski sabor. U 17. stoljeća je odnose Sabora i kralja opteretilo postupno izdvajanje Vojne krajine u zaseban teritorij izvan vlasti bana. U sklopu toga je bilo i pitanje podvrgavanja vlaškog stanovništva pod vlast Sabora. Kako su časnici bili uglavnom stranci Sabor je postavljao zahtjeve za imenovanjem na časničke dužnosti domaćeg stanovništva. Sabor je bezuspješno tražio da se Vojna krajina podvrgne pod vlast hrvatskog bana i zalagao se za ukidanje vojne uprave u pojedinim gradovima.

Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo je u 17. stoljeću bilo opustošeno, a znatno mu smanjen   teritorij. Usprkos tome je dalje zadržalo sva obilježja posebne državnosti sa zasebnim teritorijem i državljanstvom. Ban i županijski aparati su bili izvršna, a Sabor je bio zakonodavna vlast.

U 17. stoljeću je porasla važnost Sabora. To je bilo povezano s gospodarskim i političkim jačanjem srednjeg i nižeg plemstva, koje je svoje interese vezalo uz Sabor. Temeljni izvori prihoda Sabora je od početka 17. stoljeća  bio porez zvan kraljevica koji je nastao objedinjavanjem dvaju poreza: kraljevske dike i zemaljske dimnice. Uz porez su i carine bile važni izvori novčanih prihoda.  U 16. i na početku 17. stoljeća se kao carina pobirala tridesetina, a njeni su prihodi pripadali kralju. Sabor je 1618. za svoje potrebe uveo novu carinsku daću.

No, djelatnost Sabora tijekom 17. stoljeća je pokazala nemoć hrvatsko-slavonskog plemstva u tome da bilo koji krupniji problem riješi političkim sredstvima. Tim više što je Dvor u Vojnoj krajini dobio snažno uporište koje mu je omogućilo da zaobiđe sve političke zahtjeve hrvatsko-slavonskih staleža, a neriješena pitanja su postala podloga za šire nezadovoljstvo politikom Dvora.