Uskrsni ustanak predstavlja prekretnicu u irskoj povijesti i povijesti irskog otoka jer označava početak stvaranja moderne irske države kakvu danas poznajemo. Iako brutalno ugušen, ustanak je potaknuo izbijanje Anglo-irskog rata koji je dodatno izoštrio irsku nacionalnu svijest te natjerao vladu Velike Britanije da učini ustupke i ozbiljno se posveti rješenju irskog nacionalnog pitanja.

Tweet

Irsko pitanje, koje svoje korijene vuče još iz dvanaestog stoljeća, počinje se zaoštravati nakon uspjeha Francuske revolucije i revolucije 1848. godine kada nacionalno buđenje nije zaobišlo ni irski narod. Britanska je vlada s vremenom popuštala Ircima u njihovim zahtjevima, ali nije bila spremna odreći se vlasti na irskom otoku jer se bojala da bi otok mogao poslužiti njenim neprijateljima kao baza za napade na britansko tlo. U drugoj polovici devetnaestog stoljeća Irci se počinju znatnije udruživati u revolucionarne i paravojne organizacije, ali ne uspijevaju pronaći sredstva i pravi put za oslobođenje od britanske krune. Tek početkom dvadesetog stoljeća i izbijanjem Prvog svjetskog rata dobivaju priliku da vojnim sredstvima i pritiscima na britansku vladu ishode znatnije ustupke i krenu putem ostvarenja Irske Republike. No iako se pred sam početak Prvog svjetskog rata građanski rat na irskom otoku činio neizbježan ipak ga je, radi sveopćeg dobra, izbijanje svjetskog rata potisnulo u drugi plan jer se britanska vlada potrudila dobiti podršku Iraca za sukob protiv Njemačke i njenih saveznica.(1)

Irsko pitanje osim političke sadrži i vjersku dimenziju jer na otoku uz većinsko irsko katoličko stanovništvo živi i velik broj protestanata, potomaka engleskih doseljenika, koje je britanska kruna i vlada stoljećima sustavno naseljavala na otok. Protestanti su ponajviše živjeli (a žive i danas) u pokrajini Ulster na sjevernom dijelu otoka. Bili su politički i društveno povlašteni što je dodatno pojačavalo irsku frustraciju i pridonosilo jačanju irske nacionalne i državotvorne svijesti. Protestanti su se s pravom pribojavali da će osnivanjem Irske Republike postati građani drugog reda te da će vjerojatno biti i protjerani s otoka. Ponajviše iz tih razloga počinju se udruživati u političke i militantne organizacije kojma je cilj političkim i vojnim sredstvima očuvati uniju Velike Britanije i Irske. Godine 1905. osnivaju Ulstersko unionističko bratstvo (Ulster Unionist Council) koje od samog osnivanja ima velik utjecaj na kompletni unionistički pokret i protenstantski ekstremizam.(2) U siječnju 1913. godine protenstantski ekstremisti osnivaju militantno udružnje pod nazivom Ulsterski dobrovoljci (Ulster Volunteer Force) kojemu je cilj svim mogućim sredstvima onemogućiti uspostavu irske republike ili nekog oblika samouprave.(3) Njihove su nasilne metode rezultirale nastankom katoličkih militantnih organizacija među kojima se počinju isticati Irski dobrovoljci (Irish Volunteer Force) koji su na početku brojali oko 170 000 ljudi, a dobili su podršku i Irskog republikanskog bratstva, prve nacionalne organizacije osnovane još sredinom devetnaestog stoljeća.(4) Na uskrsni ponedjeljak 1916. Irski dobrovoljci zajedno s ostalim katoličkim militantnim organizacijama pokreću Uskrsni ustanak (Easter Rising) u glavnom irskom gradu Dublinu.

Prvotno je planirano da se ustanak pokrene u 1915. godini, ali je zbog straha od neuspjeha pomaknut za proljeće 1916. godine. Ustanici su se nadali da će se njihova akcija poklopiti s očekivanim njemačkim iskrcavanjem na otok te da će uz njemačku potporu ostvariti potpunu pobjedu. Britanska je vlada došla do informacija da Irci spremaju nekakav ustanak te da im Njemačka daje logističku potporu pa je počela raditi na njegovom sprečavanju, odnosno gušenju. Dana 24. travnja 1916. oko 1000 dragovoljaca krenulo je prema glavnoj pošti u Dublinu koju osvajaju bez puno muke te u njoj osnivaju glavni stožer ustanka, a zaposjeli su i još neke važnije zgrade u Dublinu pri čemu su zarobili nekoliko britanskih vojnika. Na samom čelu ustanika nalaze se profesor Patrick Pearse, vođa Irskih dobrovoljaca, te James Connolly, vođa Irske građanske armije (Irish Citizen Army).(5) Ustanak se proširio na gotovo cijeli Dublin u kojem su ustanici zauzeli nekoliko zgrada i važnijih strateških lokacija, a podignut je i u nekoliko gradova u ostatku Irske. Ustanici su proglasili Irsku Republiku, na zgradu pošte postavili dvije irske zastave, a odmah potom je Patrick Pearse okupljenom mnoštvu pročitao tekst proglašenja Republike.(6)

Britanska je vlada odmah reagirala i poslala vojne jedinice u Dublin da riješe stvar po kratkom postupku. Primjenu sile pravdala je svjetskim ratom s kojeg joj pozornost ne smiju skretati domaći problemi, a ironija je u tome što su postrojbe zadužene za gušenje ustanka većinom bile sastavljene od vojnika irske nacionalne pripadnosti.(7) Vojska je ispočetka djelovala sporo, ali je onda dobila znatna pojačanja, a na njeno je čelo postavljen general John Maxwell. On je odlučio topovskom paljbom slomiti glavna ustanička uporišta pri čemu ga nimalo nije brinulo očuvanje obližnjih spomenika i zgrada, a ni životi civila mu izgleda nisu bili previše bitni. Kako je tjedan odmicao ustaničke snage su se povećavale, ali nedovoljno da bi brojčano nadmašile britanske snage. Na vrhuncu ustanka irski su revolucionari brojali oko 1600 vojnika dok su britanske snage s prvotnih 4500 povećane na oko 20 000 vojnika.(8)

Irski otpor je doslovno razbijem topovima, a trajao je do subote 29. travnja 1916. Tada je Patrick Pearse uvidio da je daljna borba uzaludna te da otporom neće postići ništa osim još većeg broja poginulih irskih civila i dobrovoljaca. Izašao je iz ruševina s bijelom zastavom u rukama, položio oružje te se bezuvjetno predao britanskim vojnim zapovjednicima.(9) Zatim su u narednim danima uslijedila smaknuća 15 istaknutih ustanika, a sveukupno je na smrt osuđeno 90 Iraca.(10) Ukupan broj vojnih žrtava za vrijeme i nakon ustanka procjenjen je na oko 550, broj poginulih civila na oko 250 dok je ranjenih i ozlijeđenih bilo nešto više od 3 tisuće.(11)

Iako nije poprimio široke teritorijalne razmjere, odnosno nije bio sveirski, ustanak je zahvaljujući sudjelovanju političke stranke Sinn Fein dobio političku dimenziju koja je osigurala nastavak borbe i legitimnim sredstvima. Stranka Sinn Fein (Ourselfs Alone, We Alone), osnovana 1907. godine, ispočetka nije zastupala radikalne republikansko-nacionalističke stavove nego je radila na stvaranju jedinstvenog nacionalnog pokreta, oslobođenog vjerskog utjecaja te se borila za irsku autonomiju.(12) No, stranka je iskoristila atmosferu uzrokovanu brutalnim gušenjem ustanka te se nametnula kao vodeći politički faktor irskog republikanskog pokreta. Njezin je vođa, Eamon de Valera, bio jedan od rijetkih vođa ustanka koji je uspio izbjeći smaknuće te će u sljedećim mjesecima i godinama odigrati vrlo važnu ulogu u irskoj borbi za neovisnost. Osim toga, ustanak je označio početak Anglo-irskog rata koji će završiti podjelom irskog otoka na Sjevernu Irsku i Slobodnu Irsku Državu koju će kasnije naslijediti Irska Republika. Iz Uskrsnog ustanka i Anglo-irskog rata izrodila se Irska republikanska armija (Irish Republican Army) kao sljednica Irskih dobrovoljaca, a kao jedna od najbolje organiziranih i najdugotrajnijih paravojnih organizacija odigrat će vrlo važnu ulogu u irskoj i britanskoj povijesti dvadesetog stoljeća.

Bilješke

1. Mirko Bilandžić, Sjeverna Irska između rata i mira, Zagreb, 2005., str. 94.
2. Isto, str. 91.
3. Mirko Bilanždić, Perspektive sjevernoirskog sukoba: kraj Ira-e ili jedinstvena Irska, Polemus 9 (2006) 2, str. 73.-99.
4. Mirko Bilandžić, Sjeverna Irska između rata i mira, Zagreb, 2005., str. 93.
5. Dominique Venner, Povijest terorizma, Zagreb, 2005., str. 74.
6. Easter Rising, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Easter_Rising (04.09.2010.)
7. Dominique Venner, Povijest terorizma, Zagreb, 2005., str. 75.
8. Easter Rising 1916, dostupno na: http://www.easter1916.net/ (04.09.2010.)
9. Dominique Venner, Povijest terorizma, Zagreb, 2005., str. 75.
10. Easter Rising, dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Easter_Rising (04.09.2010.)
11. Easter Rising 1916, dostupno na: http://www.easter1916.net/ (04.09.2010.)
12. Mirko Bilanždić, Perspektive sjevernoirskog sukoba: kraj Ira-e ili jedinstvena Irska, Polemus 9 (2006) 2, str. 73.-99.