Ulazak Turske, odnosno Osmanskog Carstva, u Prvi svjetski rat daje sukobu novu dimenziju i  nove teritorije na kojima su bitke zahtjevale dručkiju taktiku te po prvi puta od početka rata vjera postaje bitan element vojne strategije i ratne promidžbe. Ušavši u rat kao posljednje od velikih imperija, Osmansko Carstvo je uspjelo ishoditi povoljne uvjete ulaska u rat te boriti se za svoju stvar bez pretjeranog osvrtanja na događanja u Europi. No, ispočetka se činilo kako Turska neće i ne može sudjelovati u Prvom svjetskom ratu. Rat je bio europska stvar i imao je malo značajnih veza s turskim interesima, a svakoj od zaraćenih sila bilo je draže da morske tjesnace, Bospor i Dardanele, kontrolira jedna slabašna Turska nego neka od suprostavljenih europskih sila što bi se moglo lako dogoditi ako Turska bude poražena u bilo kojem sukobu. Također, u prilog turskoj neutralnosti išla je i činjenica da je država žestoko poražena u Prvom balkanskom ratu, a ni u drugom nije prošla puno bolje. Vojska joj je bila prepolovljena, zalihe istrošene, državna riznica prazna, a međunarodni dug je strelovito rastao. I dok su neki europski narodi oduševljeno stupali u rat, narodi Osmanskog Carstva bili su gladni mira.

Tweet

Kako su se rat i ratna diplomacija razvijali tako je ulazak Turske u Prvi svjetski rat na stranu Centralnih sila bio sve izgledniji. Unatoč konstantnom naglašavanju neutralnosti od strane turskog državnog vrha, veze koje je Carstvo imalo s Njemačkom dale su naslutiti da će se Turci uskoro samovoljno i uz pritisak Njemačke uplesti u sukob. Svu moć Osmanskog Carstva u svojim su rukama držala tri čovjeka – Enver-paša, Talat-paša i Djemal-paša uz tradicionalnu, ali simboličnu vlast sultana, Mehmeda Rešada. Enver-paša je bio ljubitelj Njemačke, a pogotovo njemačke vojske i bio je odlučan da Tursku uvede u rat na stranu Centralnih sila. Osim toga, Enver je, kao ministar rata, bio svjestan činjenice da je turska vojska bila gotovo u potpunosti opremljena njemačkim ratnim materijalom i uvježbavana od strane njemačkih vojnih stručnjaka. Njemačka je vojna misija u Turskoj, na čelu koje se nalazio general Liman von Sanders, s vremenom stjecala sve veću kontrolu nad turskom vojskom pa je sve više služila u svrhu dodatnog njemačkog pritiska na vladu u Istanbulu. Dana 2. kolovoza 1914. Enver-paša je u Istanbulu s Njemačkom potpisao tajni sporazum kojim se Turska obvezala na daljnju vojnu suradnju s Njemačkom i da će ući u rat ukoliko se Rusija uplete u sukob između Austro-ugarske i Srbije.(1) Uslijedio je sporazum Turske i Bugarske, još jedne članice Centralnih sila, kojim su barem na papiru otklonjene dugogodišnje tursko-bugarske trzavice.

Želeći Tursku imati barem neutralnu, diplomacija sila Antante nije mirovala nego je Turcima nudila svakakve kompenzacije za neutralnost. Najdalje je u tome otišla Rusija čiji je ministar vanjskih poslova Sergej Sazonov nudio Turskoj najradikalnije ponude – bugarski teritorij, grčki teritorij, teritorijalni integritet, koncesije koje je Njemačka imala nad turskim željeznicama, ukidanje gospodarskih i trgovačkih povlastica koje je turska vlada dala Francuskoj i Velikoj Britaniji i još mnogo toga, ali nije uspio pridobiti turski državni vrh.(2) Rusi su razmišljali logično i s pravom se bojali da će ih ulazak Turske u rat na stranu njenih suparnica baciti na koljena bez ispaljenog metka jer se gotovo sav ruski morski promet odvijao preko Bospora i Dardanela.

Svjesni važnosti geostrateškog položaja Osmanskog Carstva i prilike koja im se nudi, Nijemci sve jače pritišću vladu u Istanbulu da objavi stupanje u rat, ali turski državni vrh, ponajviše zbog straha i međusobnog neslaganja, odbija se izjasniti do kraja nudeći argumente poput financijskih poteškoća i vojne nespremnosti. Enver-paša, odlučan da uvede Carstvo u rat, raznim spletkama i lažima zadobiva sve veću naklonost utjecajnih osmanskih političara, ali ipak ne uspijeva na brzinu pridobiti potrebnu većinu. Njemu i njemačkoj diplomaciji zlatna se prilika pružila 11. kolovoza 1914. kada su dvije njemačke krstarice, Göben i Breslau, uplovile kroz Dardanele i usidrile se u istanbulsku luku. Njemačke su krstarice u početnim ratnim danima plovile Mediteranom skrivajući se od britanske mornarice pa su „sasvim slučajno“ potražile sklonište u turskim vodama. U ključnim su trenucima držale Istanbul na nišanu svojih dalekometnih topova te su tako stvarale tihi pritisak na tursku vladu. Pošto je Turska u tim trenucima još uvijek bila neutralna, sile Antante su žestoko prosvjedovale protiv prisutnosti njemačkih ratnih brodova u turskoj prijestolnici jer time se narušava turska neutralnost. Pritisnuti sve glasnijim prosvjedima Nijemci i Turci su dogovorili da se brodovi „prodaju“ Turskoj uz argument da Turska time nadoknađuje gubitak već plaćenih krstarica koje joj je Velika Britanija nekoliko mjeseci ranije odlbila isporučiti.(4) Bila je to fiktivna prodaja i nije mogla nikoga zavarati pogotovo iz razloga što je na brodovima zadržana kompletna njemačka posada.

Novo je činjenično stanje u tolikoj mjeri uznemirilo Rusiju da je Sazonov počeo sve više pritiskati Francusku da i ona Turcima obeća teritorijalni integritet i veliku financijsku korist na štetu Njemačke te da nagovori Veliku Britaniju da učini isto.(5) Ispočetka takve kombinacije nisu naišle na razumijevanje kod Britanaca, ali su na kraju ipak popustili i pristali dati jamstva Osmanskom Carstvu. U noti objavljenoj 30. kolovoza tri sile Antante izjavljuju da su spremne jamčiti teritorijalnu cjelovitost osmanskog teritorija, a zauzvrat traže striktnu neutralnost i povlačenje njemačke vojne misije iz Turske.(6) Nota je dala dodatnog prostora neodlučnim Turcima da se izmotavanjem i naglašavanjem svojih tehničkih poteškoća i dalje odupiru njemačkom pritisku i politici Enver-paše. No, Enver je uspio ishoditi da turska vlada odbije notu, a samo su tri člana glasovala protiv.(7)

Tromjesečnu raspravu i kolebanje turske vlade Njemačka je odlučila prekinuti te samo jednim činom prisiliti Osmansko Carstvo da uđe u rat. Göben i Breslau su 28. listopada 1914. isplovili iz istanbulske luke u Crno more te zatim bombardirali ruske gradove Odesu, Sevastopolj i Novorosijsk.(8) Turska je vlada time stavljena pred gotov čin i koliko god pokušavala uvjeriti Antantu da nije umješana u ratni čin njemačkih brodova povratak više nije bio moguć. Brodovi su formalno pripadali turskoj mornarici i napali su ruske gradove ploveći pod turskom zastavom. Rusija je 4. studenog objavila rat Turskoj, a sljedećeg dana učinile su to i Francuska i Velika Britanija.

Ulaskom Turske u rat na stranu Centralnih sila najviše se okoristila Njemačka. Turska je zabranila plovidbu Bosporom i Dardanelama svim ruskim, francuskim i britanskim brodovima. Rusija je tada polako prestajala biti velika sila jer je svoj status održavala ponajviše snabdjevanjem sa zapada i to plovidbom kroz turske vode. Uskoro je bila prisiljena i javno priznati da prelazi u defanzivu po pitanju rata s Njemačkom. Također, u prilog Njemačkoj strategiji išla je i činjenica što će Rusija morati otvoriti novi front za borbu s Turskom, a to se na području Kavkaza vrlo brzo i dogodilo. Za Francusku i Britaniju turska je intervencija također imala neposrednu i neugodnu posljedicu. Turski ulemi su 16. studenog 1914. pozvali sve muslimane da sudjeluju u svetom ratu protiv nevjernika te time unijeli nemir u one francuske i britanske kolonije u kojima je većinom živio islamski svijet.(9)

Za manje od dva tjedna Osmansko Carstvo se našlo u ratu na tri fronta – na Kavkazu protiv Rusije, u Mezopotamiji protiv Britanije i u Galipolju protiv združenih francuskih i britanskih snaga. Napad Velike Britanije na područje Mezopotamije, u svrhu zaštite naftnih polja koje su Britanci posjedovali na tom prostoru, označio je početak preplitanja nafte i politike u svjetskoj povijesti dvadesetog stoljeća. Osmansko Carstvo je izdržalo početne silovite nalete protivničkih vojski, nekoliko je puta prešlo i u protuofenzivu, ali više neće doživjeti nijedan dan mira.

Bilješke

1. Treaty of Alliance between Turkey and Germany, dostupno na: http://www.turkeyswar.com/documents/alliance.htm (20.08.2010.)
2. A. J. P. Taylor, Borba za prevlast u Evropi, Sarajevo, 1968., str. 479.
3. Pierre Renouvin, Europska kriza i Prvi svjetski rat, Zagreb, 2008., str. 188.
4. Livia Kardum, Suton stare Europe: europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Zagreb, 2009., str. 106.
5. Isto., str. 106. – 107.
6. Pierre Renouvin, Europska kriza i Prvi svjetski rat, Zagreb, 2008., str. 190.
7. Isto., 190. – 191.
8. Livia Kardum, Suton stare Europe: europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Zagreb, 2009., str. 107.
9. Isto., str. 107.