Pravne osnove za posjedovanjem nekretnina, Židovi su stekli 1860. carskom naredbom Franje Josipa, a ujedno su ukinute razne odredbe koje su im sužavale privredni život. 1873. Židovi su, prema odluci Hrvatskog sabora, izjednačeni u pravima s ostalim građanima. Kako su do tog razdoblja cehovi ukinuti, Židovi su mogli ući i u druge djelatnosti u kojima im je nekad bilo zabranjeno poslovanje. Pozitivne političke promjene utjecale su na povećanje broja Židova u kontinentalnoj Hrvatskoj, osobito u gradovima koji su ušli u razvojno industrijsko–željezničko razdoblje.

Tweet

Ludbreška Podravina je do kraja Drugog svjetskog rata bio izrazito agrarno orijentiran kraj. Preko 90 % od ukupnog stanovništva se bavilo poljoprivredom. Tako izrazito agrarno orijentirano stanovništvo nije moglo samostalno pokrenuti razvoj industrije i uslužnih djelatnosti, što je opet pogodovalo židovskim poduzetnicima koji su mogli doći do izražaja upravo u tim djelatnostima. Većina poljoprivrednog zemljišta ionako se nalazila u rukama veleposjednika, Crkve ili bogatijih seljaka. Veleposjednici su bili i inicijatori osnivanja manjih proizvodnih pogona (ciglane, pilane, mlinovi, pecare žeste) zbog što boljeg iskorištavanja sirovinskog blaga.

Prve banke u Ludbregu

Da bi čim bolje pospješili razvoj gospodarstva bilo su potrebna veća financijska sredstva pa su pojedinci pristupili osnivanju novčarskih institucija. Banke su bile prijeko potrebno ovom kraju jer postojeće domaće kreditne zadruge nisu mogle zadovoljiti poduzetničke apetite. 1892. Vilim Scheyer, jedan od najbogatijih Židova u ludbreškom kraju, osniva “Ludbrešku dioničku štedionicu” sa glavnicom od 1,000.000 dinara. Banka se nalazila u Scheyerovoj kući, u zgradi koja još postoji, a od 1932. u novosagrađenoj jednokatnici, nekoliko kuća dalje. Udio židovskog kapitala u banci je iznosio 82,03 %. Promet banke 1938. godine je iznosio preko 6,000.000 dinara. Banka je 1940/1. poslovala s gubitkom.1906. Scheyerov bankarski monopol prekida Ignac Gross, postavši direktorom novoosnovane ludbreške “Banke i štedionice d.d.” Banka je do Drugog svjetskog rata radila u kući na središnjem trgu Svetog Trojstva. Židovski udio u banci je iznosio 44,18 %. Članovi uprave i nadzornog odbora su bili lokalni dužnosnici i uglednici. 1938. banka je imala promet od 2,986.739 dinara. Obje židovske banke su poslovno usko surađivale.

Novac, većinom dobiven iz novoosnovanih banaka, se počeo ulagati u manje proizvodne objekte. Od 1900. kao vlasnik trgovačkog paromlina u Malom Bukovcu  spominje se lokalni trgovac Jakob Stern. Na početku Stern ima velike planove, budući da je 1902. zapošljavao čak 120 radnika koji su imali plaću 6-10 kruna tjedno (među većim plaćama u ludbreškom kotaru). No već sljedeće, 1903. godine, u Paromlinu radi samo 60 radnika sa istom plaćom, a 1905. samo 4 radnika što je znak da poslovi nisu tekli povoljno za paromlin. 1906. Stern pokušava ponovo proširiti posao, uzimajuću u zakup i vlastelinsku ciglanu na parni pogon u Malom Bukovcu koja je zapošljavala jednog stalnog radnika te 36 prema potrebi. Sternovi poslovi posve zamiru poslije Prvog svjetskog rata kada i njegovu trgovinu mješovitom robom otkupljuju braća Sternberger. Oko 1910. se spominje ciglana na parni pogon Hinka Friedfelda u Kapeli. Židovski kapital je ušao i u druge investicije, poput mlina “Nevenka” u Donjem Martijancu, u vlasništvu Ivana Kerstnera iz Ludbrega. Poduzetnik Oskar Sonnenschein iz Lepavine je postao zakupnik rudnika ugljena “Crnković” u Subotici Podravskoj, Sabolovićevim rudnikom upravljaju koprivnički trgovci Blauhorni, a rudnik u Bolfanu drži Hinko Elles.

Prevlast židovskih trgovina

Židovi su se najprije afirmirali u trgovini i posredništvu robom, odakle su slobodna sredstva ulagali u manje proizvodne i servisne obrte. Dolaskom Židova u ludbreški kraj, oživjela je cjelokupna trgovina. Do tada su u Ludbregu postojale samo dvije trgovine, obje u vlastelinskom vlasništvu. Jedna se nalazila na Trgu, uz istočni zid crkve, a druga je bila popularni “štacun na grabi”, na mjestu kasnije Scheyerove banke. Kasnije se otvaraju nove prodavaonice. Među najunosnije trgovine ubrajale su se Grünfeld/Heimerova “Trgovina tekstilnih otpadaka” u Poljancu i Trgovina mješovitom robom “Samuel Weinrebe i sin” u Ludbregu sa prometom preko milijun dinara 1939-40. godine. U trgovinama su bili zaposleni i radnici kršćanske vjere, štoviše, činili su većinu radne snage. Neki su pomoćnici kasnije i sami pokrenuli vlastiti posao na temelju iskustava stečenih kod židovskih poslodavaca.

Židovske trgovine koncentriraju se u kotarskom središtu Ludbreg i to uz sami poslovni centar naselja: Trg Svetog Trojstva, Ulicu bana Josipa Jelačića i Strossmayerovu ulicu (dan. Ulica Petra Zrinskog). Seoske trgovine u židovskom vlasništvu nalazile su se u svim župskim središtima: u Donjem Martijancu  – trgovine Emanuela Schreibera i Julija Blühweissa, u Svetom Đurđu – trgovina Wilhelma Frankla, Alberta Mitzkya i Rudolfa Levija, u Velikom Bukovcu – trgovine  Wilhelma Hirschla i Ele Weiss, u Rasinji – Gaspara Reichenfelda, Šandora Kleina i Julija Hirschsohna. I u većim naseljima te onima na važnijim prometnicama nalazile su se židovske prodavaonice. Trgovci su se opskrbljivali robom u Mađarskoj, Sloveniji ili Međimurju pri čemu su koristili usluge podvoza domaćih seljaka. Zanimljiv je podatak da su Židovi ostavili utjecaj i na tradicionalnu podravsku nošnju – ona se uvijek izrađivala kod kuće od domaćeg materijala, a sada su se dijelovi (poput čipke, vrpci, svile) mogli kupiti u židovskim trgovinama tekstilom. Takvi su uvozni proizvodi posve istisnuli tradicionalnu podravsku nošnju te se Ludbrežani počeli oblačiti po uzoru na gradsku modu.
Osim trgovine i industrije, popularno židovsko zanimanje je bilo ugostiteljstvo. U Ludbregu je svratište “K crnom orlu” (dan. hotel Putnik) u zakupu duže vrijeme držao Židov Dragutin Klauser, gostionicu u Strossmayerovoj ulici je imao Šandor Pajtaš, a drugu gostionicu je u najmu držao Robert Steiner. Kao i trgovine i ugostiteljski objekti su se nalazili u većim selima – poznate krčme su držali Jakob Schulhof u Strugi (“Schulhof Inn”), Markus Mitzky u Svetom Đurđu te obitelj Lausch u Čukovcu. Krčma Josipa Sameka u Donjem Martijancu se održala sve do danas, no u promijenjenom vlasništvu. Oni koji su se bavili trgovinom i ugostiteljstvom često su nailazili na poslovne poteškoće. Prodavaonice i gostione na selu ipak nisu bile tako profitabilne kao one u Ludbregu.

Većina Židova posjedovala je od 19. stoljeća poljoprivredne parcele, a gostioničari su imali vlastite vinograde. 1891. na izložbi Gospodarskog društva Kraljevine Hrvatske i Slavonije u Zagrebu priznanje su primili Samuel Scheyer za dobro vino, a za izvrsnu rakiju Dragutin Klauser i Vilim Scheyer iz Ludbrega. I ludbreški gostioničar Šandor Pajtaš se bavio poljoprivredom kao glavnim zanimanjem.

Rijetki pojedinci se javljaju kao obrtnici, poput stolara Mavre Bonyhadya iz Ludbrega, pekara Branka Rosnera iz Malog Bukovca, bravara Zvonka Hackera iz Poljanca i Ernesta Deutscha iz Ludbrega, električara Slavka Hackera iz Poljanca. Ignac Weinrebe je bio građevinski poduzetnik, bavio se izradom betonskih cijevi za bunare i propustima na potocima i jamama. 1914. izgradio je školu u Sesvetama, a 1928. izvršio je radove na pregradnji i proširenju škole u Rasinji.

Intelektualni poslovi

Zanimanja poput liječnika i veterinara su bila osobito popularna među Židovima na području cijele Hrvatske. Na području ludbreške Podravine je djelovalo nekoliko liječnika židovskog porijekla: dr. Ivan Erlewein, dr. Bernhard Horetzki koji je djelovao na području Malog Bukovca, dr. Adolf Spitzer, dr. Mavro Schreiber iz Martijanca, dr. Herman Hirschl, porijeklom iz Nagykanisze, dr. Julio Scheyer i Željko Selinger koji su djelovali u Koprivnici te posljednji dr. Milan Zohr. Studenti medicine su bili Radivoj Sattler, Mirko Gross i Josip Blühweiss koji su stradali u ustaškim logorima. Od farmaceuta poznati su mr.ph. Josip Milhofer, rođen u Cvetkovcu, a djelovao u Koprivnici i mr.ph. Selma Einhorn-Derenčin koja je sa svojim radom započela u Konovoj ljekarni u Ludbregu, a kasnije je odselila u Zagreb. Veterinari su bili Ferdinand Švrljuga (1888.–1944.) koji je službovao po raznim mjestima u Hrvatskoj te Rudolf i Slavko Samek koji su odselili u Požegu i tamo se nastavili baviti svojim zanimanjem.

U Ludbregu su dobro funkcionirali odvjetnički uredi od kojih su 2 bila u židovskom vlasništvu. Prvi je vodio dr. Leon Schlesinger sa svoja tri sina Dragutinom, Vladimirom i Božidarom koji su svi bili završeni pravnici. Drugi ured se nalazio na Trgu Svetog Trojstva u kojem je radio dr. Oton Spiegler.

Manji dio Židova se bavio činovničkim poslovima i to najčešće u židovskim poduzećima. Gizela (r. Deutsch) Vrančić je bila činovnica u “Ludbreškoj dioničkoj štedionici”, a Mira (r. Weinrebe) Dobec u ludbreškom katastru. Među činovnicima bili su i Dezider Grünfeld, Ignac Hirschsohn, Jakob Scheyer i Julka Fried. U općinskoj birokraciji nije bilo Židova, iako su pripadali ludbreškoj inteligenciji.

U doba kada je velik dio stanovništva još bio nepismen, bilo je mnogo visokoobrazovanih Židova koji nisu mogli naći posao u lokalnoj zajednici pa su se odseljavali u veće centre. Da se ne bi stekao dojam da su svi Židovi bili obrazovani i bogati, bilo je i primjera manje uspješnih: Filip Stern je umro u dobi od 61 godine u Slanju kao prosjak, a Milka Deutsch je umrla u Selniku kao ubogarka.

Na nekadašnje židovsko poduzetništvo podsjećaju poslovne zgrade koje su izgrađene prije Drugog svjetskog rata. Danas većinom imaju posve drukčiju namjenu. Poslovno-stambena zgrada Vilima Scheyera stoji prazna, a u banci Artura Scheyera je poslovnica FINA-e. Pivnica “Mejaši” je našla mjesto u Weinrebeovoj trgovini, dok u  Weissovoj Trgovini kožom stanuje druga obitelj. Odvjetnički ured obitelji Schlesinger godinama je ugostiteljski objekt. Trgovine po selima su napuštene ili porušene poslije rata.