Akademik STJEPAN MATIČEVIĆ, pedagog i filozof. Rođen je 19. prosinca 1880. u Velikom Gradištu (Srbija). Zbog nedostatka škola u Srbiji roditelji mu se prebacuju u Austro-Ugarsku, Srijemsku Mitrovicu gdje završava nižu gimnaziju, a višu u Vinkovcima 1899. godine sa odlikom na ispitu zrelosti za polazak na sveučilište. Studij filozofije i klasične filologije pohađa u Zagrebu a završava u Beču 1907. doktorskom dizertacijom iz logike. Na Leipzigškom sveučilištu specijalizira filozofiju i pedagogiju kod tada poznatih znanstvenika.

Kao gimnazijski nastavnik službuje u Osijeku i Senju, zatim prelazi u Zagreb na novoosnovanu Višu pedagošku školu 1919. kao profesor pedagogije. Iduće godine habilitira raspravom iz opće i gimnazijske pedagogije a 1924. postaje izvanrednim, i nešto kasnije redovnim profesorom Pedagoške akademije.

Kao fakultetski profesor surađuje s brojnim stručnim i znanstvenim glasilima domaćim i stranim, društvima i akcijama: Nastavni vjesnik, Rad, Krščanska Škola, Hrvatska Revija, Seljačka Prosvjeta, Jugoslavenska Njiva, Obzor, Novosti i drugima, član je „Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, „Matice hrvatske“, predavač je na „Pučkom sveučilištu“. Član je državnih prosvjetnih komisija u kojima dirigira smjernicama obrazovanja, ispravlja pedagoške tekstove i odlučuje o školskim udžbenicima svoga vremena, a kao profesor Akademije odgaja i obrazuje niz dobrih generacija učitelja, nastavnika i profesora. Tvorac je prve naše orginalne pedagogije, poručuje odgajateljima i učenicima: „Živi punim svojim konkretnim životom…živi u Istini i Vječnosti – u Bogu“.

Bibliografija Matičevićevih radova je brojna pa ću izdvojiti samo najznačajnije radove: „Zur Grundlegung der Logik“ (1909) „Pojam rada ili aktivnosti u radnoj školi“ (1934), „Osnovi nove škole“ (1934), „Priroda, kultura i odgoj“ (1935), „Uzgoj, škola, i učitelj u novoj pedagogiji“ (1938). Naš je prvi hrvatski pedagog akademik. Umro je 16. lipnja 1940. u Zagrebu.