9. razvoj NOP-a u Dalmaciji nakon kapitulacije Italije

Usprkos četvrt godine teških borbi nakon kapitulacije Italije NOVH u promatranom prostoru uspijeva prikupiti ogromnu količinu talijanskog ratnog materijala, osloboditi velik dio regije i značajno povećati svoj formacijski sastav. Prva su dva procesa već opisana, te preostaje pregled stvaranja novih, odnosno obnove rasformiranih postrojba NOVH u razdoblju rujan-listopad 1943. godine. Značajan doprinos razvoju NOP-a u promatranom periodu dalo je i II. zasjedanje ZAVNOH-a kojim se nastavila definicija političke platforme kao ishodišta narodnooslobodilačke borbe hrvatskog naroda.

Tweet

9.1. Osnivanje novih [dalmatinskih] brigada NOVH

Dotok velike količine opreme i značajnog broja novih boraca omogućio je stvaranje mase partizanskih dalmatinskih brigada u razdoblju rujan – listopad 1943., koje možemo smatrati razdobljem neposrednih posljedica kapitulacije Italije. Na teritoriju današnje Hrvatske tijekom 1943. osnovana je 21 brigada, od čega 10 u Dalmaciji nakon razoružanja talijanske vojske. Kvantitativno, proces stvaranja dalmatinskih brigada u danom periodu možemo nazvati „prenaglašenim“ u odnosu na prosječan broj novoosnovanih brigada po Operativnim zonama u podjednakim vremenskim odsječcima, a kvalitativno ga možemo nazvati izražavanjem većinskog raspoloženja stanovništva Dalmacije prema okupatorima i kolaboracionistima, odnosno NOP-u. Kako god etiketirali te procese, njima zahvaljujući stvoren je iznimno velik broj operativnih postrojba u kratkom vremenu, što je odlučujuće djelovalo na skokovit rast snage NOVH i NOVJ jeseni 1943. godine. Ostaje dati pregled osnivanja brigada u promatranom prostoru i vremenu, što ću napraviti uzlazno prema njihovoj numeraciji, ne odražavajući nužno i kronološki slijed osnivanja.

Četvrta dalmatinska brigada osnovana je prvi put 6. siječnja 1943., ušla je u sastav 9. divizije 13. veljače, a rasformirana 12. travnja. Nova 4. dalmatinska brigada nije, osim numeracije, imala ništa zajedničko s prethodnicom. Osnovana je od splitskih dobrovoljaca 12. rujna 1943. u okolici grada, zbog čega je dobila pridjev „splitska“, a pri osnivanju je brojala oko 1.000 vojnika u 4 bataljuna. Brigada je 15. listopada ušla u sastav 9. divizije, uz 1. i 3. dalmatinsku brigadu, s kojima je sudjelovala u rujanskim borbama oko Klisa.

Šesta dalmatinska brigada je s formiranjem završila 8. listopada u Erveniku, a prvotno je bila nazvana 2. brigada Kninskog sektora. Brigada je izrasla iz 1. grupe sjevernodalmatinskih bataljona. Imala je 1.256 vojnika u 4 bataljuna, a tri dana po formiranju brigada je uključena u sastav 19. divizije.

Sedma dalmatinska brigada osnovana je sredinom rujna u Karinu od 2. grupe sjevernodalmatinskih bataljona. Prvotno je bila pod Štabom Kninskog sektora, da bi od 11. listopada do polovice prosinca bila u 19. diviziji, a potom pod Operativnim štabom za Liku i konačno u 35. diviziji. Pri napuštanju sastava 19. divizije brigada je imala 1.420 boraca u 4 bataljuna.

Osma dalmatinska brigada nosila je i pridjev „šibenska“, jer je bila sastavljena od Šibenskog partizanskog odreda i novih boraca iz šibenskog područja. Deseti listopada preimenovana je u 8. dalmatinsku brigadu i uključena u 20. diviziju. Prema stanju 30. listopada raspolagala je s 890 vojnika razvrstanih u 4 bataljuna.

Deveta dalmatinska brigada osnovana je u drugoj dekadi rujna od Trogirskog partizanskog odreda i novih boraca, a inicijalno se zvala Trogirska brigada. Naziv joj je promijenjen sredinom listopada kad je brigada ušla u sastav 20. divizije, a prema stanju krajem istog mjeseca brojala je 780 boraca.

Deseta dalmatinska brigada osnovana je 14. rujna na planini Kamešnici kao Cetinska brigada od Cetinskog partizanskog odreda i Kamešničkog bataljona. Pri osnivanju je imala 795 boraca u 4 bataljuna. Deseti listopada preimenovana je u 10. dalmatinsku brigadu i ušla u sastav 20. divizije.

Jedanaesta dalmatinska brigada osnovana je 2. listopada na Biokovu od po jednog bataljuna iz Imotskog, Makarskog i Neretvanskog partizanskog odreda, s ukupno 800 vojnika. Početno je bila nazvana Biokovska brigada, da bi 10. listopada promijenila ime u 11. dalmatinska brigada i bila uključena u 26. diviziju. Mjesec dana kasnije u brigadu su ušli preostali dijelovi Imotskog i Neretvanskog partizanskog odreda čime su oformljeni 4. i 5. bataljun, a brojno stanje boraca skočilo na 1.500.

Dvanaesta dalmatinska brigada osnovana je pod nazivom 1. otočka brigada 21. rujna, od postrojba s Brača, Hvara i Šolte i Visa. Pri osnivanju je imala 3 bataljuna s ukupno 1.350 boraca, a četvrti je bataljun dobila tijekom listopada, kao i novi naziv 12. dalmatinska pod kojim je ušla u sastav 26. divizije.

Trinaesta dalmatinska brigada ustrojena je 25. rujna kao Južnodalmatinska brigada od Južnodalmatinskog partizanskog odreda i novih boraca s otoka Korčule, Lastova, Mljeta i poluotoka Pelješca. Početkom listopada brigada je preimenovana u 13. dalmatinsku i uključena u sastav 26. divizije, a u siječnju 1944. prebačena je u 9. diviziju. Pri osnivanju brigada je brojala 1.350 vojnika u 4 bataljuna.

Prekomorska brigada osnovana je 20. listopada u južnoj Italiji (Carbonara) od 1. i 2. slovenskog, 3. hrvatskog i 4. crnogorskog bataljona, da bi kasnije dobila još dva bataljuna. Tijekom prosinca brigada je prebačena na Korčulu, Vis i Hvar, te je tada podijeljena u dvije brigade: 1. i 2. prekomorsku. Prva prekomorska je imala 1.086 boraca u tri bataljuna i bila je smještena na Korčuli, a Druga jačine 1.150 ljudi u 4 bataljuna nalazila se na Hvaru i Braču. Krajem prosinca obje su brigade nanovo ujedinjene u 1. prekomorsku, početkom siječnja 1944. prebačenu na kopno i rasformiranu 23. siječnja dok je ljudstvo raspoređeno u 6. ličku i 1. proletersku diviziju.

Stvaranjem velikog broja novih brigada NOVH u Dalmaciji dolazi u priliku obnoviti Devetu i osnovati nove divizije, u koje će se osim brigada stopiti i najveći broj partizanskih odreda, nezavisnih bataljuna i sličnih manjih postroja.

9.2. Osnivanje novih [dalmatinskih] divizija NOVH

Novostvorena masa dalmatinskih brigada je tijekom jeseni 1943. uobličena u četiri divizije NOVH: 9., 19., 20. i 26., koje ću ukratko prikazati uzlazno prema njihovoj numeraciji, bez obzira na kronološki slijed njihova osnivanja. Sve su se četiri divizije borile u sastavu VIII. korpusa, odnosno u sklopu 4. armije po ukidanju korpusa i osnivanju Jugoslavenske armije u ožujku 1945. godine.

Deveta divizija je prvi put osnovana 13. veljače 1943. u Imotskom, a Dalmaciju je napustila u sklopu prodora VŠ i pratećih divizija prema dolini Neretve, kad je štitila desni (južni) bok čitave grupacije NOVJ. Divizija je rasformirana 12. travnja 1943., a obnovljena 8. rujna iste godine. Obnovljena 9. divizija bila je u početku sastavljena od 1., 3. i 4. dalmatinske brigade s ukupno 3.182 vojnika, a u takvom je sastavu ušla u VIII. korpus NOVJ. Tijekom siječnja 1. dalmatinska brigada je bila prebačena u sastav 26. divizije, a u sastav. 9. divizije je iz 26. div. prebačena 13. dalmatinska brigada.

Devetnaesta divizija osnovana je 11. listopada u području Bukovice od 5., 6. i 7. dalmatinske brigade, te Kninskog, zadarskog i Sjevernodalmatinskog partizanskog odreda. Divizija je pri osnivanju imala 3.599 vojnika, da bi samo tri tjedna kasnije njihov broj porastao na 6.053! Sredinom studenog 7. dalmatinska brigada prelazi pod kontrolu Operativnog štaba za Liku, a kasnije u sastav 35. divizije. Tijekom prosinca pod zapovjedništvo Divizije dolazi i Grupa sjevernodalmatinskih odreda.

Dvadeseta divizija stvorena je 10. listopada u selu Vrdovo na Dinari od 8., 9., i 10. dalmatinske brigade, te Dinarskog, Mosećko-svilajskog, Segetsko-marinskog, Livanjskog, Glamočkog i Grahovsko-peuljskog partizanskog odreda. Divizija je u listopadu imala 3.110 vojnika, a krajem prosinca 4.001.

Dvadesetšesta divizija osnovana je 8. listopada od 11., 12. i 13. dalmatinske brigade, te Orjenskog, Neretvanskog i Makarskog partizanskog odreda, a pri osnivanju je imala 3.769 vojnika. Krajem siječnja 1944. iz divizije je izašla 13., a ušla 1. dalmatinska brigada.

Iz danih podataka vidljivo je kako je riječ o jedinstvenom događaju u historiji narodnooslobodilačkih ratova. Za samo tri dana, 8.-11. listopada, stvorene su tri potpuno strukturirane divizije NOVH, odnosno u razdoblju od mjesec dana četiri divizije, ukupne snage oko 13.700 vojnika pri formiranju. Tijekom 1943. ustrojeno je sedam[1] divizija NOVH. Dvije od njih osnovane su prije kapitulacije Italije, od čega jedna u Dalmaciji, a pet ih je osnovano po kapitulaciji Italije, od čega četiri u Dalmaciji. Usporedi li se Dalmacija s ostalim dijelovima Hrvatske, odnosno Jugoslavije, vidljiva je premoć te regije u osnivanju divizija NOV tijekom najteže i odlučujuće ratne godine[2], što samo po sebi podvlači iznimnu važnost Dalmacije u NOP-u.

9.3. Osnivanje i ratni put VIII. [dalmatinskog] korpusa NOVJ

Glavni štab Hrvatske započeo je s osnivanjem korpusa NOVH 22. studenog 1942. počevši s I. korpusom NOVH (od 5. listopada 1943. IV. korpus). Sredinom svibnja 1943. osnovan je II. korpus NOVH (od 7. listopada 1943. VI. korpus). Kao treći korpus NOVH osnovan je VIII. korpus 7. listopada 1943., a kako se u to doba upravo usklađivala numeracija postrojba na saveznoj razini, taj korpus je nosio isti naziv od osnivanja do kraja rata.

Kad su sredinom rujna započele pripreme za osnivanje divizija i korpusa NOVH u Dalmaciji, zapovjednik GŠH, Ivan Gošnjak, odlučio je osnovati dva dalmatinska korpusa, jedan u sjevernoj Dalmaciji i Lici, a jedan u središnjoj i južnoj Dalmaciji. Usprkos opravdanoj i smislenoj odluci GŠH, Josip Broz 7. listopada naređuje osnivanje jednog korpusa, uz objašnjenje kako je Dalmacija jedno operativno područje. To bi bilo istina za vojsku koja raspolaže najmodernijom komunikacijskom opremom i ostalim prijeko potrebnim alatima, no Štab 8. korpusa je, raspoloživim sredstvima, samo uz velike poteškoće mogao zapovijedati četirima divizijama na tako velikom i razvedenom prostoru. Tek je sredinom 1944. [Štab VIII. korpusa] bio dovoljno dobro opremljen za vođenje velikog broja divizija u prostranom operativnom području, iako ni tada bez problema koji su proizlazili iz velikog broja postrojba po jednoj zapovjednoj liniji.

Korpus je imao trostruku zapovjednu funkciju: operativnu za jedinice NOV u njegovom sastavu; partizansku za partizanske odrede u njegovom području; te vojnopozadinsku u oslobođenim područjima. Osmi korpus je inkorporirao i Mornaricu NOVJ, a s njom i čitav hrvatski akvatorij. Korpus je pri osnivanju brojao 13.049 vojnika, što je zamjetno odstupanje (od oko 700 ljudi) u odnosu na snagu njegovih pojedinih divizija pri formiranju. Najveći dio te razlike najvjerojatnije otpada na gubitke prvorođene Devete divizije, s obzirom da su preostale tri formirane oko mjesec dana kasnije u vremenskom rasponu od svega tri dana, a plastično prikazuje žestinu rujanskih bitaka oko Splita. Kako je 9. divizija bila dvostruka prvakinja Dalmacije, možemo slobodno reći da je njezinim učešćem u borbama za Split započeo ratni put VIII. korpusa. Korpus je bio protivnik njemačkim i snagama NDH tijekom operacija u Dalmaciji do siječnja 1944. Najsnažnija divizija VIII. korpusa, Dvadesetšesta, bila je od kraja siječnja stacionirana na Visu s kojeg je provodila aktivnu obranu poduzimajući napade na Brač, Šoltu, Hvar, Pelješac, Korčulu i Mljet.

Izrazito važnu ulogu Korpus je odigrao tijekom operacije „Rösselsprung“ (napad na Drvar) krajem svibnja 1944., kad je uspio usporiti njemačko napredovanje u svom sektoru olakšavši Vrhovnom štabu bijeg iz njemačkog planiranog obruča: 9. divizija u blizini Drvara odmah je napala njemačke padobrance; 19. divizija je usporavala njemačke kolone koje su napredovale od Knina i Grahova; a 20. divizija je usporila njemački prodor od Livanjskog polja.

Tijekom jeseni 1944. godine VIII. korpus je oslobodio čitavu Dalmaciju od Dubrovnika do Knina, u kojem je njemačka 264. divizija bila u potpunosti uništena. Unatoč gašenju korpusa 1. ožujka 1945. osnivanjem četiriju armija unutar Jugoslavenske armije – novog naziva za Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede Jugoslavije – 4. armiju možemo kvantitativno i kvalitativno smatrati proširenim VIII. korpusom. Ta je armija oslobodila dijelove Like, Gorski kotar, Rijeku, Istru, Slovensko primorje, zauzela Trst i postavila straže na Soči. Tijekom završne ofenzive 4. armija je uništila dva njemačka korpusa, XV. i XCVII. – ekvivalent armije. Dalmatinske divizije su od osnivanja korpusa, pa do kraja rata iz stroja izbacile oko 52.000 neprijateljskih vojnika, od čega oko 24.000 mrtvih, što je za 511 ratnih dana na partizanskom ratištu izvrstan, u Jugoslaviji nepremašen, rezultat. Djelovanjem VIII. korpusa Dalmacija se, upravo kao na Neretvi i Sutjesci, dokazala kao jedno od najvažnijih područja NOP-a, kako u Hrvatskoj, tako i u Jugoslaviji.

9.4. Ratna mornarica NOVJ

Između osnivanja Sekcije za ratnu mornaricu i stvaranja Štaba mornarice NOVJ tražilo se najpogodniji organizacijski oblik, a sastav flotila brodova i jedinica mornaričkog pješaštva se višekratno prekrajao, kao i zapovjedna struktura čitave mornarice. Proces je završio 18. listopada 1943. kad je prema naređenju VŠ bio osnovan Štab mornarice NOVJ podređen Štabu VIII. korpusa. Bila je to logična odluka, jer su i mornarica i kopnene snage velikim dijelom ovisile jedne o drugima, pogotovo u operacijama na dalmatinskim otocima. Stavljanjem mornarice u sastav VIII. korpusa stvorena je cjelina koja je osiguravala samodostatnost u planiranju i provođenju operacija u čitavom dalmatinskom prostoru.

Mornarica je dobila i novu administrativnu strukturu u vidu Pomorsko-obalskih sektora[3] (dalje POS) osnovanih 10. studenog 1943. godine. Ukupno ih je bilo osnovano šest, no kako bokeljski sektor nije dobio svoje zapovjedništvo bio je 25. siječnja 1944. inkorporiran u 5. POS. Početkom 1944. mornarica je raspolagala sa 17 naoružanih brodova, 75 patrolnih čamaca, stotinjak motornih jedrenjaka, te većim brojem manjih motornih i ribarskih čamaca. Ti su brodovi u razdoblju 9. rujna 1943. – 26. listopada 1944. prebacili 90.000 vojnika, 11.600 ranjenika, te 110.000 putnika i izbjeglica. Mornarica je odigrala važnu ulogu u oslobađanju Dalmacije jeseni 1944., kao i u završnim operacijama 1945. godine.

Gašenjem republičkih vojska i njihovih korpusa centralizacija je zahvatila i Mornaricu NOVJ koja je 1. ožujka 1945. preimenovana u Jugoslavensku mornaricu. Dva tjedna kasnije restrukturirana je teritorijalna organizacija, tako da su POS-ovi bili zamijenjeni trima Pomorskim komandama – južnog, srednjeg i sjevernog Jadrana. Bez obzira na promjene krajem rata, mornarica je organski pripadala VIII. korpusu, a time i NOV Hrvatske, te ju se kao takvu treba promatrati u čitavom trajanju rata u Jugoslaviji.

9.5. Drugo zasjedanje ZAVNOH-a

Nedugo po kapitulaciji Italije održano je II. zasjedanje ZAVNOH-a u sasvim novoj vojno-političkoj situaciji koja je tražila prilagodbu postojećih i izradu novih planova rada. Zasjedanje je započelo uvečer 12. listopada 1943. u zgradi Sokolskog doma u Plaškom. Sukladno zaključcima prvog zasjedanja Izvršni odbor ZAVNOH-a, CK KPH, pokrajinski i okružni NOO uspijevaju proširiti legitimacijsku bazu i diversificirati sastav plenuma Vijeća na kojem je bilo: „…13 članova CK KPH, 33 člana drugih partijskih organizacija, 28 vojnih i vojno-političkih rukovodilaca, 22 funkcionera NOO, 34 funkcionera HSS, 3 funkcionera SDS, 3 predratna istaknuta politička i javna radnika, 4 predratna sindikalna funkcionera, 5 umjetnika i kulturnih radnika…“[4] i drugi.

Kao najjača predratna građanska politička opcija, Hrvatska seljačka stranka (dalje HSS) je bila predstavljena s oko 20% udjela u plenumu, a to je, otprilike, bio i udio prvaka stranke koji su se priklonili NOP-u. Među njima je posebno bio aktivan Božidar Magovac, koji je svojom verzije Izjave Izvršnog odbora HSS izazvao privremeni prekid zasjedanja ZAVNOH-a. Magovac je u Izjavi zatražio da članovi HSS preuzmu vođenje NOO-a tamo gdje čine većinu sastava odbora, no tome se usprotivila većina članova Izvršnog odbora HSS. Tijekom 13. listopada sastavljen je novi tekst Izjave, pročitane u nastavku zasjedanja ZAVNOH-a, kojom HSS kao jedina predstavništva hrvatskog i drugih jugoslavenskih naroda prihvaća ZAVNOH i AVNOJ, te odriče pravo predstavništva članovima stranke koji surađuju s okupatorima i kvislinzima, odnosno emigrantskom vladom u Londonu.

Drugo zasjedanje ZAVNOH-a je završilo donošenjem Proglasa i Rezolucije u kojima je najvažnije isticanje prava na samoodređenje [hrvatskog] naroda kroz jugoslavensku zajednicu, kao i zahtjev za demokratskim uređenjem poslijeratne države. Kroz rasprave, pogotovo Hebrangovu, tijekom zasjedanja izneseni su zahtjevi za zabranom povratka kralja u zemlju, uspostavom demokratske republike i federativnim uređenjem međurepubličkih odnosa. Ti se zahtjevi nisu eksplicitno naveli u Proglasu i Rezoluciji, jer je ocijenjeno da ih, s obzirom na njihovu dalekosežnost, mora prvo objaviti AVNOJ – što se i dogodilo oko mjesec i po dana kasnije. Donesen je i Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i radu ZAVNOH-a koji uz Izvršni odbor uvodi Tajništvo i razne odjele, kao temelj buduće vlade.

Drugim zasjedanjem počela je konsolidacija snaga NOP-a u Hrvatskoj i gradnja poslijeratne hrvatske državnosti. ZAVNOH je svojim političkim djelovanjem, ugledom i utjecajem na funkcionalnu organizaciju narodne vlasti postao „izričita državnopravna negacija čina osovinske okupacije zemlje“ [5] i svega što je iz okupacije proizišlo.

10. ZAKLJUČAK

Narodnooslobodilačka borba bila je zajednički poduhvat nekoliko „jugoslavenskih“ naroda, te se u sintezi mora promatrati kao združeni poduhvat, no analiza sastavnica NOVJ doprinosi boljem uvidu u relativnu važnost pojedinih republika i regija za NOP. To je za Hrvatsku iznimno važno zbog fašističke stigme koju je u dijelu svjetske javnosti dobila tijekom devedesetih godina 20. stoljeća zbog nekritičke i, u konačnici, kontraproduktivne rehabilitacije NDH na domaćoj sceni, kao i zbog velikosrpske propagande koja je početkom Domovinskog rata koristila sve trikove ne bi li diskreditirala hrvatsku želju za samostalnošću.

Primjer Dalmacije je posebno zanimljiv, jer se radi o području s pretežno hrvatskim stanovništvom koje je bilo jedan od vitalnih faktora opstanka Josipa Broza i VŠ tijekom odlučujućih osovinskih operacija u prvoj polovini 1943., kao i jednom od dijelova Hrvatske i Jugoslavije koji je doživio najveći kvantitativni i kvalitativni porast NOP-a kao direktnu posljedicu kapitulacije Italije. NOVH je kapitulacijom Italije dobila dovoljno ratnog materijala za izražavanje slobodarskog i antifašističkog duha naroda Dalmacije u potpunosti. Od novih boraca stvoreno je 10 dalmatinskih brigada, četiri divizije i jedan korpus. Te su snage ujesen 1944. oslobodile čitavu Dalmaciju i mostarsko područje. Dalmatinci su bili temelj 4. armije koja je u proljeće 1945. prodrla do Trsta oslobađajući velike dijelove Hrvatske i Slovenije.

Pad Italije bio je posebno važan za razvoj NOVJ koja je u kratkom vremenu narasla za oko 80.000 boraca visokog morala, dok su protivnička snaga i moral bili u silaznoj putanji. Od tog trenutka nadalje NOVJ se nametnula kao najjača „domaća“ snaga na teritoriju Jugoslavije potpuno deplasirajući kolaboracionističke takmace. Ta se slika odražavala i na stanje u Dalmaciji koja se nametnula kao posebno važna regija u vojnom, političkom i vanjskopolitičkom smislu, jer se preko njezinog akvatorija održavala veza sa Saveznicima u Italiji, a Vis je od lipnja 1944. do oslobađanja Beograda bio vojno-političko središte NOP-a i sjedište savezničkih vojnih misija pri NOVJ. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez odlučnosti Dalmatinaca da izbore slobodu.

BILJEŠKE:

[1] Deveta divizija osnivana je dvaput, no kako pri drugom osnivanju Divizija nije imala niti jednu od ranijih brigada možemo smatrati da je zapravo riječ o sasvim novoj diviziji. Deveta divizija iz veljače i ona iz rujna 1943. su zapravo dvije različite divizije s istom numeracijom. (op. a.)
[2] Na dan 31. prosinca 1943. NOVH je imala 11 od 27 divizija NOVJ, od čega 4 u Dalmaciji. Dalmacija je na dani datum u NOVH sudjelovala sa 36%, a u NOVJ sa 15%. Za usporedbu, na isti je dan Slovenija s 5 divizija na razini NOVJ sudjelovala sa 18,5%, a BiH i uža Srbija, mobilizacijskih potencijala najsličnijih hrvatskom, sa 26%, odnosno 0%, a pribrojimo li Srbiji i Vojvodinu, tada 3,7%! Iz ovih udjela očit je značaj Dalmacije za razvoj NOP-a u Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Vidi: Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske 1941-1945, Zagreb, 1996., str. 39
[3] Prvi POS obuhvaćao je područje od ušća Soče do Limskog kanala, a u vrijeme osnivanja bio je nedostupan partizanskoj mornarici zbog visoke koncentracije njemačkih pomorskih snaga; 2. POS (kvarnerski) se protezao od Limskog kanala do rta Vranjan; 3. POS (zadarsko-šibenski) se nastavljao do rta Ploče; 4. POS (splitski) je zauzimao prostor do Zaostraga; 5. POS (pelješački) se protezao do Cavtata; a 6. POS (bokeljski) do ušća Bojane.
Vidi: Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996., str. 61
[4] Sirotković, Hodimir, ZAVNOH. Rasprave i dokumenti, Zagreb, 2002., str. 130
[5] Ibid., str.141

BIBLIOGRAFIJA

KNJIGE
1.   Anić, Nikola: Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005.
2.   Anić, Nikola, Hitlerov Wehrmacht u Hrvatskoj od travnja 1941. do svibnja 1945., Zagreb, 2009.
3.   Anić, Nikola, Dvanaesta dalmatinska udarna brigada (Prva otočka), Supetar, 1984.
4.   Čerčil, Vinston: Drugi svetski rat V., Krug se zatvara, Beograd, 1964.
5.   Čulinović, Ferdo, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970.
6.   D’Este, Carlo, Bitter Victory. The Battle for Sicily 1943, New York, 1988
7.   Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996.
8.   Enciklopedija Jugoslavije 2 Bosna-Dio, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1956.
9.   Ferenca, Ivo, Partizani južne Dalmacije (Trinaesta južnodalmatinska narodnooslobodilačka udarna brigada), Beograd, 1975.
10.   Garland, N. & Smyth, H. M., United States Army in World War II. Mediterranean Theater of Operations, Sicily and the Surrender of Italy, Washington, D. C., 1993
11.   Gizdić, Drago, Dalmacija 1941, Zagreb, 1957.
12.   Goldstein, Ivo, Hrvatska 1918.-2008., Zagreb, 2008.
13.   Hoyt, Edwin P., Backwater War,  The Allied campaign in Italy 1943-1945, London, 2002
14.   http://www.znaci.net/00001/41_5.htm: Jelić-Butić, Fikreta, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945.
15.   Jellison, Charles A., Besieged. The World Wat II Ordeal of Malta, 1940-1942, University of New Hampshire, 1984
16.   Krizman, Bogdan, Ustaše i Treći Reich 1, Zagreb, Ljubljana, 1983.
17.   Kučan, Viktor, Sutjeska – dolina heroja, Beograd, Ljubljana, 1978.
18.   Kvesić, Sibe, Dalmacija u Narodnooslobodilačkoj borbi, Zagreb, 1960.
19.   Pavlowitch, Stevan K., Hitler’s new disorder: the Second World War in Yugoslavia, Columbia  University Press, 2008
20.   http://www.znaci.net/00001/96.htm: Petranović, Branko, Istorija Jugoslavije, knjiga II – Narodnooslobodilački rat i revolucija 1941.-1945.
21.   http://digitalcommons.liberty.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1053&context=fac_dis: Saxon, Timothy D., The German Side of the Hill: Nazi Conquest and Exploitation of Italy, 1943-45, University of Virgina, 1999
22.   Sirotković, Hodimir, ZAVNOH. Rasprave i dokumenti, Zagreb, 2002.
23.   Šalov, Mate, Četvrta dalmatinska (Splitska) brigada, Split, 1980.
24.   Tomasevich, Jozo, War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: occupation and collaboration, Stanford, 2001
25.   http://www.znaci.net/00001/40_12.htm: Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945
26.   Vojnopomorski muzej u Splitu, Album NB i PČ, Split, 1968.
27.   http://avalon.law.yale.edu/wwii/italy01.asp: Treaties and Other International Agreements of the United States of America 1776-1949, Volume 3 Multilateral 1931-1945, Washington, DC: Government Printing Office, 1969
28.   Vasiljević, Jovan, Dejstva na Jadranu u Narodnooslobodilačkom ratu, Beograd, 1957.
29.   Vuksic, Velimir, Tito’s partisans 1941-45, Osprey Publishing Ltd., 2003
30.   http://www.znaci.net/00001/4_13_2.htm: Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta: tom xiii – Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Kraljevine Italije, knjiga 2 – 1942. godina
31.   http://www.znaci.net/00001/4_13_3.htm: Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta: tom xiii – Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Kraljevine Italije, knjiga 3 – 1943. godina
32.   http://www.znaci.net/00001/4_12_3.htm: Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta: tom xii – Dokumenti jedinica, komandi i ustanova nemačkog Rajha 1943. – knjiga 3

ČASOPISI, NOVINE I OSTALE PUBLIKACIJE
1.   Arhivski vjesnik, god. 44 (2001), Bućin, Rajka, Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, str. 209-225
2.   Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, vol. 31, Zagreb, 1998., Barić, Nikica, Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943.-studeni 1944.), str. 55-79
3.   http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030912/feljton01.asp: Trgo, Fabjan, 60 godina od Splitskog ustanka u rujnu 1943., feljton, Slobodna Dalmacija, 12. rujna 2003.
4.   Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 2/2008., Degan, Vladimir Đuro, Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18.  svibnja 1941. godine, str. 265-278
5.   http://www.history.army.mil/books/wwii/balkan/intro.htm: The German campaigns in the Balkans (Spring 1941), United States Army Center of Military History, Washington, D.C., CMH Pub 104-4
6.   http://www1.yadvashem.org/odot_pdf/Microsoft%20Word%20-%204803.pdf Carpi, Daniel, The Rescue of Jews in the Italian Zone of Occupied Croatia
7.   http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska/hr-ww2/840-odnos-dinarske-cetnicke-divizije-i-talijanskog-okupatora.html: Zovak, Domagoj: Odnos dinarske četničke divizije i talijanskog okupatora, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432, 13.04.2010.
8.   http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska/hr-ww2/744-programska-osnova-cetnickog-pokreta.html: Zovak, Domagoj, Programska osnova četničkog pokreta, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432, 12.09.2009.