1. Uvod

Objava kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., bila je konačna potvrda prekretnice II. svjetskog rata u Europi, a uslijedila je kao kruna čitave serije za Osovinu nepovoljnih događaja u 1943. godini: predaje njemačke 6. armije u Staljingradu; kapitulacije talijansko-njemačkih snaga u Tunisu; neuspješne njemačke ljetne ofenzive, odnosno uspješne sovjetske protuofenzive kod Kurska; gubitka Sicilije skopčanog s Mussolinijevim uhićenjem i padom fašizma u Italiji.

Tweet

Ispadanje Italije iz rata imalo je velikog upliva na događaje na Balkanu, posebno u zahvatu istočne jadranske obale. Talijanskom kapitulacijom jadranski je prostor postao strateški izrazito važan zbog prijetnje savezničkom invazijom, gdje bi već „iskrcane“ vojske[1] u njemačkoj pozadini mogle pružiti odlučujuću podršku frontalnom savezničkom udaru. Zahvaljujući tim i takvim geostrateškim kombinacijama Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske (dalje NOVH), organizacijski najrazvijenija komponenta Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (dalje NOVJ), dobiva iznimno veliku važnost u promatranom prostoru, kao jedina snaga koja je u stanju poništiti, ili barem pomrsiti, njemačke defenzivne kombinacije za jadransku regiju.

Osim što bi mogućoj savezničkoj invaziji pružila neprocjenjivu pomoć, NOVH u Dalmaciji postala je Nijemcima velik problem sama po sebi, jer je ojačana ratnim plijenom jeseni 1943. dobila mogućnost opremanja mase novih boraca koji su obnovili stare, odnosno stvorili nove operativne jedinice, a vrhunac ustroja oslobodilačke vojske u Dalmaciji označilo je stvaranje VIII. korpusa – najveće takve postrojbe u Jugoslaviji – koji je samostalno oslobodio čitavu regiju jeseni 1944. godine. Postrojbe VIII. korpusa bile su u proljeće 1945. kralježnica novostvorene 4. armije koja je potukla dva njemačka korpusa i izbila na jugoslavensko-talijansku granicu.

2.Italija u ratu od lipnja 1940. do rujna 1943.

Italija je, privredno i vojno nepripremljena, ušla u rat 11. lipnja 1940. godine. Nakon kapitulacije Francuske Mussolini je Hitleru ponudio pomoć u očekivanom napadu na Britanske otoke, kako bi uz nizak ulog kapitalizirao na mirovnoj konferenciji umjesto da se troši u vlastitim ratnim operacijama. Hitler je izbjegao odgovor na tu ponudu i zatražio od Talijana napad na krila britanskog geostrateškog rasporeda – Sueski kanal i Maltu, što ovi nisu bili u stanju izvesti. Štoviše, u Sahari i istočnoj Africi doživjeli su sramotne poraze od znatno manjih britanskih postrojba, a talijanska flota je pretrpjela teške, iako ne odlučujuće, udarce nedugo po početku neprijateljstava.

2.1.Talijanske vojne kampanje 

Operacije u Sahari počele su već u lipnju, odmah po objavi ratnog stanja između Italije i Velike Britanije, a inicijativu su zgrabili Britanci napredujući u Libiju i osvajajući utvrdu Capuzzo. Talijani su u rujnu 1940. uzvratili udarac i ušli oko 100 km u Egipat, no tad su stali i počeli se ukopavati, što su Britanci iskoristili i pokrenuli novu ofenzivu u siječnju 1941., izbacivši Talijane prvo iz pograničnog područja, a potom iz čitave Kirenaike[2].

Kampanja u Somaliji, jedina koju su uspješno izveli bez njemačke pomoći, dovela je do pada tog britanskog posjeda u talijanske ruke tijekom kolovoza 1940. godine. Britanci pokreću svoju protuofenzivu u siječnju 1941. vraćaju kontrolu nad Somalijom, da bi u travnju osvojili Adis Abebu, glavni grad Etiopije, a do listopada 1941. padom grada Gondara, u sjeverozapadnoj Etiopiji, okončali talijansku vojnu prisutnost u istočnoj Africi.

Talijanska flota je, unatoč pretrpljenim gubicima u zračnom napadu na Taranto (studeni 1940.) i u pomorskoj bici kod Matapana (ožujak 1941.), bila jedina svjetla točka na talijanskom ratnom nebu, no i ona je podlegla borbi iznurivanja štiteći „afričke“ konvoje, odnosno pokušavajući prekinuti britansku konvojsku plovidbu Mediteranom. Jedan od glavnih uzroka gubitka talijanske pomorske [pre]moći na Mediteranu bilo je zrakoplovstvo i u tom kontekstu izuzetno važan otok Malta, koji su Talijani mogli lako i brzo zauzeti čak čitavih godinu dana po početku neprijateljstava[3]. Propust osvajanja Malte je, u konačnici, doveo do sloma osovinske vojske u sjevernoj Africi!
Osim u Africi, Duce je želio carstvo povećati i balkanskim zemljama, pa je s tim u skladu započeo avanturu u Grčkoj 28. listopada 1940. godine. Nakon početnih uspjeha Talijani zapadaju u probleme, a uskoro su pod grčkim protunapadima prisiljeni na povlačenje u Albaniju. Od tog trenutka [Talijani] postaju sve ovisniji o njemačkoj pomoći, pa se mnogi u njemačkom vojnom vrhu počinju pitati ne bi li bilo pametnije za interese Osovine da je Italija ostala neutralna.

Hitleru postaje krajem 1940. jasno da će, želi li očuvati granice tek stvorenog Reicha, morati svom glavnom savezniku pružiti pomoć u Africi i na Balkanu. Na Balkanu je njemačka pomoć rezultirala kapitulacijom Jugoslavije i Grčke u proljeće 1941., dok je u Africi njemački angažman[4] promijenio tijek rata, te su se uskoro britanske snage povlačile iz Kirenaike pod brzim i teškim udarcima njemačkih oklopno-motoriziranih snaga. Operacije u Sahari nastavile su se, s promjenjivom ratnom srećom, do druge bitke kod El Alameina (Egipat), gdje britanska 8. armija nanosi odlučujući udarac Osovini koja se povlači stotinama kilometara prema zapadu prepuštajući protivnicima čitavu Libiju i pripremajući posljednji otpor britanskim i američkim[5] jedinicama u Tunisu. Nakon kapitulacije osovinskih snaga u Africi, 12. svibnja 1943., Saveznici se ustremljuju na Siciliju gdje se iskrcavaju 10. srpnja 1943. godine.

2.2. Il gioce e finito, Mussolini

Nakon savezničke invazije Sicilije pojavljuju se dvije struje protiv Mussolinija: fašistička, čiji je cilj bio inauguracija odlučnijeg i uspješnijeg fašističkog vođe uz distanciranje od Njemačke; te ona s ciljem svrgavanja Ducea i fašista uopće, koja je uključivala tri politički i vojno važne osobe –  kralja Victora Emmanuela III., maršala Badoglia i generala Ambrosia. Obje su struje odigrale važne uloge u procesu rušenja Mussolinija s vlasti.

Sam pad diktatora započeo je 24. srpnja 1943., sastankom Velikog fašističkog vijeća. Nakon petnaestosatnih rasprava Vijeće je izglasalo nepovjerenje Mussoliniju s odnosom glasova 19:7[6]. Budući da je riječ o najvišem tijelu fašističke partije, Vijeće je time dalo legitimnost daljnjim akcijama protiv diktatora. Kad je idućeg popodneva došao u audijenciju kod kralja Mussolini je očekivao njegovu podršku, no ovaj ga je bez sustezanja verbalno napao i naposljetku otpustio s riječima „Il gioce e finito – igra je gotova, Mussolini…“[7]. Bio je to samo početak poniženja koje se nastavilo diktatorovim uhićenjem odmah po napuštanju kraljeve rezidencije[8]. Kralj je potom proglasio novu vojnu vladu pod maršalom Badogliom koji je već uvečer 25. srpnja pokušao uvjeriti Nijemce u talijansku odanost, što ovi nisu progutali, a zabrana Nacionalne fašističke partije samo dva dana kasnije nije doprinijela izgradnji povjerenja. Badogliova je vlada gotovo odmah počela „ispipavati“ Saveznike preko diplomatskih predstavništava u Portugalu, a uskoro su se početni kontakti pretvorili u tajne pregovore o potpisivanju primirja[9].

2.3. Njemačke pripreme za kapitulaciju Italije 

Iako bez saznanja o talijanskoj izdaji, Nijemci su zaključili da je kapitulacija Italije postala akutnom prijetnjom. Za taj su se događaj pripremili stvorivši grupu armija „B“, pod zapovjedništvom feldmaršala Erwina Rommela, na području sjeverne Italije, Slovenije i Istre sa zadatkom intervencije prema planu „Alarich“[10]. Osim u Italiji, Sloveniji i Istri [Nijemci] su pristupili i reorganizaciji vojne strukture na Balkanu gdje je odgovornost pala na grupu armija „F“, pod zapovjedništvom feldmaršala Maximiliana von Weichsa, ujedno i glavnog zapovjednika sektora „Jugoistok“, sa stožerom u Beogradu.

Objava talijanske kapitulacije ih [Nijemce] stoga nije uhvatila nespremne, ali im je stvorila velike probleme, jer su visoko kvalitetne oklopne, motorizirane i zračno-desantne postrojbe morali poslati na jug kako bi razoružale donedavne saveznike, zakrpale talijansku „čizmu“, te osigurale Istru i Dalmaciju, Crnu Goru, Albaniju i Grčku, umjesto da ih upotrijebe u životno važnim borbama na sovjetskom bojištu.

Bilješke

[1] Te su vojske bile Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije, odnosno Jugoslovenska vojska u otadžbini, ili četnici. (op. a.)
[2] Kirenaika (arap. برقه, Barqah; grč. Κυρηναϊκή) je istočna regija Libije.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Kirenaika (pristupano 2. listopada 2010.)
[3] Vidi: Jellison, Charles A., Besieged. The World War II Ordeal of Malta, 1940-1942, University of New Hampshire 1984, str. 19-28
[4] Njemački Afrički korpus pod zapovjedništvom generala Erwina Rommela stigao je u Tripoli 14. veljače 1941. godine i nedugo potom započeo s ofenzivnim operacijma. (op. a.)
[5] Američka vojska iskrcala se u Maroku i Alžiru u studenom 1942. (op. a.)
[6] D’Este, Carlo, Bitter Victory. The Battle for Sicily 1943, New York, 1988, str. 430
[7] Ibid. str. 431
[8] Nakon uhićenja Mussolinijeva je lokacija bila mijenjana nekoliko puta, da bi konačno bio smješten u hotelu na vrhu Gran Sasso u Abruzzima. Unatoč talijanskoj tajnovitosti SS-potpukovnik Otto Skorzeny otkriva Duceovu lokaciju i oslobađa ga 12. rujna 1943. u smjeloj akciji SS komandosa i padobranaca Luftwaffe. Po oslobađanju Hitler postavlja Mussolinija za šefa marionetske Talijanske Socijalne Republike (Repubblica Sociale Italiana) u sjevernoj Italiji. Potkraj rata Mussolini pokušava pobjeći u Švicarsku, no 28. travnja 1945. pada u ruke talijanskim partizanima koji ga strijeljaju po kratkom postupku. Idućeg dana su tijela Mussolinija i ljubavnice mu Clare Petacci, uz još nekoliko istaknutih fašista, naglavce obješena na trgu u Milanu. (op. a.)
[9] Primirje s Italijom bilo je potpisano 3. rujna 1943. na Siciliji (Fairfield Camp), a objavljeno pet dana kasnije.
Vidi: http://avalon.law.yale.edu/wwii/italy01.asp (pristupano 20. kolovoza 2010.): Treaties and Other International Agreements of the United States of America 1776-1949, Volume 3 Multilateral 1931-1945, Washington, DC: Government Printing Office, 1969
[10] Plan „Alarich“ je bio krovni naziv za više operacijskih planova koji su za cilj imali zauzimanje Italije i područja pod talijanskom okupacijom, te razoružanje talijanske vojske. Svi operacijski planovi izrasli su iz prve, svibanjske, verzije plana „Alarich“, a nosili su nazive „Schwarz“ (evakuacija Sicilije i Sardinije, zaposjedanje Korzike; prebacivanje XIV. i LXXVI. oklopnog korpusa na sjever Italije; razoružanje talijanske vojske na tlu Italije; zauzimanje područja Genova-Livorno i Venecija-Trst); „Konstantin“ (razoružanje talijanskih snaga na Balkanu i zaposjedanje područja pod talijanskom okupacijom); „Kopenhagen“ (zauzimanje alpskih prijevoja između Francuske i Italije); „Siegfried“ (zauzimanje dijelova južne Francuske pod talijanskom okupacijom). Kodna riječ za izvršenje svih dijelova „Alaricha“ bila je „Achse“ (Osovina).
Vidi: Garland, N. & Smyth, H. M., United States Army in World War II. Mediterranean Theater of Operations, Sicily and the Surrender of Italy, Washington, D. C., 1993, str. 50-51;
Hoyt, Edwin P., Backwater War,  The Allied campaign in Italy 1943-1945, London, 2002, str. 62;
http://digitalcommons.liberty.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1053&context=fac_dis (pristupano 25. rujna 2010.): Saxon, Timothy D., The German Side of the Hill: Nazi Conquest and Exploitation of Italy, 1943-45, University of Virgina, 1999, str 192-205;
http://hrvatska-povijest.com/smf/drugi-svjetski-rat/alarich-konstantin-achse/msg49/#msg49 (pristupano 21. studenog 2010.)