Dr.sc. Slavko Janković, glazbenik, sudac, sportaš, muzikolog. Ro­đen je 1. siječnja 1897. u Novim Mikanovcima, voljom seoskog župnika. Pučku školu završio u Cerni 1907., školovali ga djed i baka jer mu se majka preudala. Klasičnu gim­naziju je pohađao u Vinkovcima od 1907. do 1915. Studirao je pravo u Zagrebu. Zbog rata i „španjolske gripe“ više boravio u Vinkovcima, nego u Zagrebu. Kako je kao dječak, gimnazijalac i student volio igrati nogomet, dao je ideju tadašnjim gradskim ocima za osnivanje HGŽK „Cibalia“ (1919). Bio je prvi kapetan i stalni igrač, odigrao je 50-ak nogometnih utakmica za „Cibaliu“. Osnivač je Šahovskog kluba Vinkovci, prvi je predsjednik kluba.

Pravo završio 1921. u Zagrebu. Stjecajem okolnosti nije mobiliziran u Prvi svjetski rat, slučajno izbjegao služenje starojugoslavenske vojske. Radio je dugo vremena u Vinkovcima kao sudac. U to je vrijeme pokretao sveukupnu kulturnu i sportsku aktivnost u gradu. Bavio se glumom, režijom, vodio je pjevačke i tamburaške zborove (HPGD „M.A. Relković“), pisao humorističke članke i pjesme, objavio jednu dramu, tri knjige Šokačkih pismica, ali je najviše dao kao muzikolog. Sakupio je oko dvadeset tisuća dvostiha, komponirao skladbe na temelju izvornog na­rodnog melosa, a proslavio se kao autor Svatovca ili Slavonski bećarac (danas svima poznati svatovski bećarac) koji je izveden u završnoj slici njegovog dramskog komada „Generalna proba“ 1932. u Vinkovcima.

Tijekom službovanja kao sudac premještan od strane vlasti iz Vinkovaca u Pregradu, Zagreb, potom u druge službe gradskog poglavarstva Zagreba (1946), do nastavnika tamburanja na učiteljskoj i Višoj pedagoškoj školi. Umirovljen je 1959. Dobio je Nagradu AVNOJ-a 1970., za svoj muzikološki rad. Kaže da je preturio pet careva – kraljeva, ali ga, na žalost, nisu poznavali.

Od njegovih izuma, spomenut ću, Jankovićeve tambure koje su danas u uporabi i Šuplje šahovske figure koje nisu u uporabi, te Bećarac kao zapis kojeg danas svi pjevamo u svatovima i drugim prigodama. Kao umirovljenik živio je u Zagrebu i na moru, dolazio u Vinkovce od prvih „Vinkovačkih jeseni“, obilazio je stare prijatelje. Rado se sjećao svojih gimnazijskih dana. Umro je u Delnicama 29. lipnja 1971. godine.