Ovoga ljeta sudjelovala sam na godišnjoj konferenciji  engleskih učitelja povijesti.  Konferencija se  održavala  u Horsforthu,  nedaleko od Leedsa gdje je smješten Leeds Trinity University College, a edukaciju učiteljima s prostora bivše Jugoslavije uključenim u projekt History that connects (http://www.euroclio.eu/new/index.php/former-yugoslavia-2011-2013-history-that-connects) ponudio je EUROCLIO ( www.euroclio.eu ).

Tweet

Ambiciozno osmišljen program uključivao je zahtjevan tempo cjelodnevnih predavanja i radionica te plenarna predavanja u večernjim satima, ali tekao je lagano i bez većih napora. U pauzama smo komentirali radionice i  njihovu  primjenjivost u nastavi i zaključili da je svaka od ponuđenih radionica bila zanimljiva, izuzetno kvalitetnog sadržaja, interaktivna te osmišljena primjerima iz prakse, tako da sam sigurna da ću ih već u idućoj školskoj godini  primijeniti u praksi.

Prva radionica u kojoj sam sudjelovala bila je „Fina šalica čaja“ Richarda McFahna.  Na zanimljiv način, putem igre pamćenja i pogađanja kroz jednostavnu priču o povijesti čaja prošli smo povijest  novovjekovne  Engleske.  Autor  radionice dokazao je da već i originalnom najavom sata možemo pobuditi interes učenika: dio sudionika je zamolio da iziđu, a ostatku je na nekoliko minuta pokazao desetak predmeta koji su dotad bili skriveni pod maramom na katedri. Nakon što se ostatak sudionika radionice vratio, nabrajali su sve što su vidjeli.  Svi su predmeti na neki način predstavljali „priču o čaju“ (od čajnika do okova). Zanimljivom analizom poznatog umjetničkog djela (J.M.W. Turner,Oluja/ Brod robova), zorno je  prikazao kako korelacijom likovne umjetnosti  i povijesti možemo  učenike navesti da „uđu u sliku“  te im tako približiti priču o ropstvu i imperijalizmu. Iako je meni priča o brodu prikazanom na slici bila nepoznata,  engleski učitelji brzo su prepoznali poznatu priču o brodu za prijevoz robova „Zong“ (Slave ship Zong) na kojem je  krajem  18. st. tijekom prijevoza robova iz Afrike počinjen  nečuven čin bacanja  živih, ali okovanih, robova u more.

Nakon analize umjetničkog djela i razgovora o  samom događaju,  uočili smo koliko je ljudskih prava prema Međunarodnoj konvenciji o ljudskim pravima ovim činom poništeno. Na kraju smo proučavajući izvore i svrstavajući ih po ideološkom, ekonomskom i zakonskom ključu organizirali „suđenje“ vlasniku broda. Ono što će zasigurno zapanjiti učenike jesu izvori iz tog doba koji odobravaju i podržavaju  čin te  otvorene rasističke izjave tada eminentnih političara.

Tijekom posljednjeg predavanja, u večernjim satima, Jonathan Even-Zohar i Steven Stegers predstavili su djelovanje  i ciljeve EUROCLIA kao  aktivne udruge nastavnika povijesti koja  povezuje  ljude istih interesa i struke i putem cjeloživotnog obrazovanja olakšava im  rad te potiče na  daljni razvoj.  Promicanjem aktivnog učenja  putem izvora teži  se k razvoju multiperspektivnosti, tolerancije i  građanske svijesti, što je najpotrebnije  u područjima visokih političkih tenzija, postratnim društvima, zemljama s nerazvijenim sustavom edukacije učitelja.  Navedeni  su najvažniji projekti Euroclia u budućnosti   te su predstavljeni  ciljevi i  novi planovi.  ( www.euroclio.eu )

Predavanje   „Njegujmo  sjećanje: oblikujmo  budućnost“  zanimljiv je osvrt na  suvremenu britansku povijest.  Predavač Andrew Wren  uveo nas je u priču zanimljivim podatkom kako je Velika Britanija  nakon Drugog svjetskog rata  konstantno  umiješana u neki sukob s izuzetkom jedne jedine godine – 1968.?! Zajedno smo navodili sve sukobe kojih smo se mogli sjetiti, a nakon prisjećanja uslijedila je virtualna  londonska memorijalna tura –  virtualno  putovanje  u potrazi za londonskim spomenicima koji su posvećeni žrtvama mnogobrojnih sukoba.  Na pitanje znamo li koliko je britanskih vojnika stradalo u Afganistanu većina nije znala odgovor. U tišini su nam predstavljene žrtve (fotografijom, imenom, prezimenom), a zatim projekt proveden u školi: između većih ratnih sukoba u kojima su sudjelovali britanski vojnici, učenici su odabrali jedan, pažljivo ga proučili te zatim sami  izrađivali  spomen obilježja (makete). Na kraju su  kratkim filmovima predstavili svoje spomenike te objasnili njihovu simboliku i izvedbu. Projekt mi se učinio kao zaista pravi izazov: primjenjiv je u nastavi,  kreativan, iziskuje promišljanje a ne oduzima mnogo vremena ni materijalnih sredstava i,  što je najvažnije,  stavlja težište na civilne i vojne žrtve ratnog sukoba.

Idućeg dana sudjelovala sam u  radionici „Kako poučavati STARI VIJEK“  voditelja Stevea Mastina . Bila je to mala  zanimljiva radionica o liku i djelu Aleksandra Velikog tijekom koje smo imali priliku pogledati i zanimljive učeničke uratke na tu temu. Učenici su izrađujući likove i scenografiju iz Lego kockica napravili kratke crtane filmove na temu  Trojanskog rata, osnutka grada Rima  i/ili  otmice Sabinjanki.  U posljednjem dijelu radionice osmišljali smo zadatke služeći se  umjetničkim interpretacijama i historiografskim ulomcima. Zaključili smo kako je za proučavanje i poučavanje ovog razdoblja povijesti domišljato koristiti  mitski, romantičan,  slikovit i narativni dio priče, ali da je pritom  važno poučiti učenike razlici između mita i povijesti.

Radionica „Vizualizacija povijesti: pomozimo učenicima promišljati i komunicirati služeći se video medijima“  mladoga kolege Richarda Kennetta odvijala se u kabinetu informatike. Svaki učitelj je za svojim računalom na temu Bitke kod Hastingsa kombinacijom slika i  glazbenih podloga  trebao izraditi svoj kratak film u Moviemakeru. Fotografije i glazbu skidali smo s predložene stranice www.wallwisher.com ,  gdje je voditelj radionice ponudio vrlo širok izbor glazbe i fotografija. Zadatak je, moram priznati, bio prilično težak, ali do kraja radionice svi smo uspjeli. Bilo je tu svega, od vrhunskih uradaka do nekoliko sklepanih sličica, ali nam je radionica  otvorila nove horizonte i inspirirala za nove učeničke projekte u idućoj školskoj godini.

U večernjim satima mogli smo uživati u nadahnutom predavanju/radionici/igrokazu karizmatičnog Iana Dawsona, sveučilišnog profesora, prijašnjeg direktora School History Projecta, promicatelja aktivnog učenja te  autora  mnogih priručnika i portala ( www.thinkinghistory.co.uk ).  Ovo interaktivno predavanje naslova „Što li su Anglosaksonci uopće učinili za nas?“ ( „What have the Anglo-Saxon ever done for us?“) nasmijalo nas je do suza. Prema kazivanju predavača, naslov je predavanja nastao nadahnut pitanjem njegova unuka: „Što su Rimljani uopće učinili za Englesku i zašto to on mora učiti?“ Na kraju smo uz puno smijeha  ponovili što su Rimljani, Vikinzi, a što Anglosasi učinili za Englesku. Na predavanju su korištene brojne tehnike poput: igranja uloga, maskiranja,  izrade košuljica (od papira) i lente vremena, video isječaka i glazbe, a sve je bilo interaktivno – uz  sudjelovanje publike.

Radionica pod nazivom „Waterloo 200“ koju su osmilili Carole Dival i Michael Crumplin (povjesničarka i kirurg) nudila je vrlo zanimljiv pristup poučavanju o sukobima. Govorila je o napoleonskim ratovima i medicinskom aspektu  zorno prikazujući tipove povreda, uspoređujući statistike, sumirajući žrtve  sukoba, slijedeći medicinski aspekt života i sukoba  sve do suvremenog doba.   www.waterloo200.org

Najzanimljiviju radionicu, koju ću pokušati provesti već početkom godine, vodili su  Dr Carenza Lewis, arheologinja i  predavačica s Cambridgea, i  Richard Kerridge, profesor povijesti koji se aktivno bavi razvojem curriculuma. Intrigantnog naslova „Povijest oko nas – povijest pod nama!“ radionica je predviđala aktivno sudjelovanje učenika na terenu gdje se izvan škole provodi pravo malo arheološko  istraživanje. U dvorištu samog kampusa iskopali smo pravu arheološku sondu i   izvadili sve krute nalaze. Sva iskopavanja odvijala su se na istoj površini i dubini od po deset centimetara. Formirane su grupe prema aktivnostima: kopanje, računanje i označavanje terena, bilježenje, nošenje kanti, čišćenje materijala… Pronađeno  je pregršt zanimljivih materijala, a na kraju su kvadrati travnjaka pažljivo vraćeni na mjesto. Za realizaciju ovakve radionice potrebni su nam savjeti i vođenje profesionalca, ali vjerujem da bismo i to u okviru svoga rada mogli ostvariti.

Posljednja radionica u kojoj sam sudjelovala bila je „Učinimo to stvarnim“ profesora Martina Spafforda. Svoj rad opisao je kao grčevitu borbu za svakog učenika. Istaknuo je da je njegova specijalnost upravo rad sa slabije zainteresiranim učenicima koji postižu slabije rezultate te je u posljednjih nekoliko godina pokušavao pronaći nove metode aktiviranja učenika na satu, izgradnje pozitivnog stava prema učenju, oblikovanja gradiva kao  zanimljive i uzbudljive cjeline te postizanja što boljih rezultata kod učenika. Pozvao nas je da odaberemo „najjače“ učenike među nama. Nakon kratkog nećkanja i mnogo smijeha odabrali smo dvojicu korpulentnih kolega koji su zatim  morali odabrati svoj tim od po troje saveznika. Uskoro su se te dvije skupine oprobale u igri obaranja ruke. Cijela igra bila je osmišljena  kao simbolična  kombinacija  „protivnika“ i „saveznika“ (njihovih ulazaka i izlazaka u igru) koja je trebal ilustrirati Prvi svjetski rat u pet etapa odmjeravanja snaga: 1914., 1915., 1916., 1917., 1918. Kako se „Njemačka“ osjeća nakon rata? Ideja mi se učinila fantastična: nakon nje će i oni najslabiji u razredu upamtiti osnovne činjenice o omjerima snaga i savezništvima u Prvom svjetskom ratu. Pokazavši nam još mnogo zanimljivih trikova poput izrade košuljica s povijesnim ličnostima ili događajima, nuđenje kartica s točnim i netočnim tvrdnjama koje učenici moraju razlučiti, fotografija koje moraju povezivati s izvorima, kratkog diktata nakon kojega brzinski izvlačimo jezgru, izrade tablice kojom možemo pratiti inflaciju u Njemačkoj 1923. po mjesecima (usporedbom s inflacijom u osobnom  obiteljskom budžetu),  profesor Spafford zaključio je da je nezahtijevna koncepcija uvijek greška i da ono što je dosadno, nikako ne može biti izazov! Materijale s ove radionice možete naći na www.shpkeepingitreal.blogspot.com

I na  kraju, za one koji su imali  volje i strpljenja doći do kraja ovog teksta, moram vam priznati da sam ovim detaljnim izvješćem željela svoje iskustvo podijeliti s vama u što većoj mjeri. Vjerujem da će velik broj  ovih nadahnutih predavanja, zanimljivih radionica i  kvalitetnih ideja  zasigurno utjecati na moj daljnji rad, a nadam se da će i neke od vas inspirirati na igru,  istraživanja i nove pomake u  realizaciji nastave.