Tweet

Bez članka o Heinrichu Neuhausu, pijanistu i legendarnom klavirskom pedagogu, osvrt na rusku pijanističku školu ne bi bio potpun. Iz obitelji njemačkog (otac) i poljskog porijekla (majka) Heinrich je rođen u Ukrajini 1888. godine. U ruskoj praksi identifikacije očevog imena u srednjem imenu (otac Gustav – Gustavovič) i ruskom izgovoru slova ‘h’ kao ‘g’, punim imenom u nekoliko varijanti: Hajnrih Gustavovič Nojhauz  ili Heinrich Gustavovič Neuhaus ili Genrih Gustavovič Nejgauz, sadržana je na neki način i obiteljska tradicija bavljenja glazbom, ali i legenda o samom Heinrichu Neuhausu. Ja ću u tekstu koristiti varijantu Heinrich Neuhaus. O nacionalnoj pripadnosti teško je raspravljati, ali Heinrich se danas ipak smatra ‘zlatnim stupom’ ruske pijanističke škole, jer je na moskovskom konzervatoriju podučavao čak 42 godine, premda se u Ukrajini, gdje je rođen i podučavao 3 godine, zasigurno silno ponose, i s pravom, djelovanjem ovoga klavirskog pedagoga. Nekada se to moglo pojednostaviti ‘sovjetskom’ etiketom, ali danas te i druge etikete gube na važnosti. Postavimo u fokus Heinrichovo glazbeno djelovanje i životni put.

I otac i majka bili su profesori klavira. U malom ukrajinskom gradiću – Elizavetgradu – osnovali su prvu glazbenu školu u kojoj su oboje po cijeli dan podučavali klavir.
Otac, Gustav Vilhelmovič Nojhauz, i majka, Olga Blumenfeld, za nadarenog su Heinricha samo izvjesno vrijeme mogli pružiti adekvatnu poduku. Na savjet majčinog brata Felixa Blumenfelda, skladatelja, pijanista, dirigenta i profesora na petersburškom konzervatoriju, Heinrich je u dobi od 17 godina poslan u Berlin, kako bi učio kod Leopolda Godowskog.

Leoplod Godowsky (1870-1938), litvanski skladatelj i pijanist, čovjek je posebne životne priče, veliku većinu onoga što je znao, naučio je sam. Takav autodidaktički potencijal rijetko je susretan u glazbenoj povijesti. Nakon kraćeg perioda poduke kod Godowskog, Heinrich je otputovao u Italiju gdje je boravio sljedeće dvije godine. Po svjedočenju njegove studentice, Nine Svetlanove, Heinrich je taj boravak u Italiji smatrao svojim najsretnijim periodom u životu.

Na inzistiranje roditelja vratio se u Elizavetgrad, ali to ga je izuzetno deprimiralo, pa je uskoro ponovno otišao u Berlin, na Hochschule für Musik, gdje je klavir studirao kod Heinricha Barta, ali je slušao i sve predmete iz glazbene teorije i kompozicije. Razočaran što njegov profesor Bart i tada tradicionalna njemačka glazbena obrazovna struktura, nisu prihvaćali suvremene skladatelje i suvremene pijaniste kao relevantne, Heinrich se bez dovršenog studija vratio u Elizavetgrad. Roditelji su ga potom poslali u Beč, ali tek je 1915 Heinrich diplomirao na petersburškom konzervatoriju. Tada je imao 27 godina.

Te godine dobio je poziv da podučava na konzervatoriju u Tbilisiju, što je i prihvatio. U nadolazećim nemirima vratio se u Ukrajinu i od 1919 do 1922  podučavao na konzervatoriju u Kijevu. 1922 je prebačen na mjesto profesora na moskovskom konzervatoriju, na kojem je ostao sve do svoje smrti 1964. godine. Uz pedagoški rad, Heinrich se bavio i koncertiranjem, a postoje i zvukovni zapisi njegovog sviranja, dostupna u CD izdanjima.

Ovdje možete poslušati kratke isječke izvedbi Heinricha Neuhausa:

http://www.musicabona.com/catalog/RCD16245.html.en

http://www.musicabona.com/catalog/RCD16247.html.en

http://www.musicabona.com/catalog/RCD16246.html.en

Iz njegove klase izašli su mnogi legendarni pijanisti – Svjatoslav Rihter, Emil Gilels, Radu Lupu, Lev Naumov, Vera Gornostaeva, Elisso Virsaladze, Valerij Voskobojnikov i drugi.

Upravo je u tijeku (od 16. do 28. ožujka 2007) festival posvećen sinu Heinricha Neuhausa – Stanislavu Neuhausu, u Moskvi. Festival se sastoji od mnogobrojnih koncerata, a održava se povodom 80-te obljetnice rođenja Stanislava Neuhausa (1927 – 2007). Stanislav Neuhaus umro je 1980. godine. Nastavljajući slavnu tradiciju svoga oca, Stanislav je također bio pijanist i pedagog. Radio je kao asistent svome ocu na moskovskom konzervatoriju, a kasnije i kao redovni profesor na moskovskom konzervatoriju. Iz njegove klase također je izašlo puno izvrsnih pijanista. I sam je bio vrlo aktivan kao koncertni pijanist. Festivalu će nazočiti Stanislavov sin – također pijanist i pedagog Heinrich Neuhaus Junior i Stanislavov unuk Adi Neuhaus. Bit će predstavljena i knjiga koja opisuje tri generacije glazbene obitelji Neuhaus.

Ovdje možete poslušati audio zapise izvedbi Stanislava Neuhausa:

http://www.neuhausfamily.com/sg/rec.shtml

te audio zapise sviranja unuka Heinricha Neuhausa Juniora

http://www.neuhausfamily.com/gs/rec.shtml

 

Moj osobni susret sa ruskom pijanističkom školom dogodio se, u svom najkoncetriranijem obliku, na pijanističkom ljetnom seminaru u Francuskoj, 1993. godine, dok sam još bila studentica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Imala sam tada 18 godina, ali se svega sjećam kao da je bilo prije dva sata. Seminar je vodila profesorica Vera Gornostaeva, učenica upravo profesora Heinricha Neuhausa (starijeg).

Vera Gornostaeva je fantastičan pedagog i pijanist, sa dugogodišnjim iskustvom i jednom sveobuhvatnom muzikalnošću i velikim znanjem. Predaje na moskovskom konzervatoriju, a uz to podučavala i na seminarima u mnogim zemljama Europe, te u Americi i Japanu. Iz njene klase izašlo je 26 pobjednika međunarodnih pijanističkih natjecanja.

Ayako Uehara (rođena 1980. godine), japanska pijanistica mlađe generacije, s vrlo uspješnom međunarodnom karijerom, također je bila učenica Vere Gornostaeve. Uehara je bila prva japanska umjetnica koja je pobjedila na Međunarodnom pijanističkom natjecanju P. I. Čajkovski u Moskvi, 2002. godine.

Kada je profesorica Gornostaeva pokazivala kako neku skladbu odsvirati, bilo je evidentno da je u sjajnoj pijanističkoj formi i da nevjerojatno dobro vlada tonom i izražajem.
Ovdje možete poslušati nekoliko isječaka izvedbi Vere Gornostaeve:

Vera Gornostaeva Plays Complete Chopin Sonatas

Ja sam bila, možda nije ni potrebno naglašavati, upravo začarana mnoštvom impresija i novim spoznajama. Dorađivali smo Chopinovu Baladu u g molu. Na kraju seminara profesorica Gornostaeva je bila vrlo zadovoljna i imala sam čast nastupiti svirajući tu Baladu na završnom koncertu seminara. Na tom koncertu je nastupio, osim nas nekoliko odabranih polaznika seminara i tada vrlo mladi, sjajni pijanist Boris Berezovsky. Sljedeće sam godine uzela i jedan privatni sat kod profesorice Gornostaeve i njene asistentice u Münchenu, kako bih doradila Griegov Klavirski koncert u a molu, kojeg sam 1994. javno izvela na koncertu sa Zagrebačkom filharmonijom u KD Vatroslav Lisinski, pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja. Na tom koncertu nastupilo je još nekoliko tada najboljih studenata Muzičke akademije. Za taj koncert sam dobila Dekanovu nagradu Muzičke akademije.

Kamo god nas pijaniste životni put odveo, sjajno je (bilo) biti u direktnom i osobnom susretu sa izvrsnom ruskom pijanističkom školom.