HBO in association with the BBC, 2007. Na povijesnom portalu prije koju godinu osvrnuo sam se ukratko na seriju Rim, izrazivši zadovoljstvo viđenim i najavivši visoka očekivanja od nastavka serijala. Drago mi je da odmah na početku mogu reći da nastavak nije razočarao. Čak štoviše, nije pretjerano kazati da je u nekim elementima znatno nadmašio prvu sezonu. Razloge tome velikim dijelom treba vidjeti u mnogo većem budžetu koji je, za razliku od umjerenog za prvu sezonu, omogućio da nastavak postane pravi spektakl za oči, usporediv s, da se malo našalimo, gladijatorskim borbama carskog doba.

Tweet

Drugu sezonu čini deset epizoda: «Pasha», «Sin Hada», «Ovo su riječi Marka Tulija Cicerona», «Kornjača i zec», «Junaci Republike», «Filipi», «Posmrtna maska», «Nužna obmana», «Niti jedan bog ne može zaustaviti gladna čovjeka» te «O tvom ocu». Izdana je u DVD boxu s pet DVD-a, od kojih svaki sadrži po dvije epizode, te posebne dodatke o tome kako je snimana serija i kako se živjelo u antičkom Rimu.

Svaku je epizodu režirao drugi redatelj, što je također pridonijelo svojevrsnoj lepršavosti i razigranosti. U drugoj se sezoni priča nastavlja na istom mjestu gdje je radnja prve prekinuta, umorstvom Julija Cezara, a glavni junaci i dalje su Lucije Voren i Tit Pulon, dvojica profesionalnih vojnika, čija se imena doista uzgred spominju u Cezarovim Komentarima Galskom ratu, i oko kojih su scenaristi oblikovali fiktivne likove. Voren i Pulon tek su marginalne figure u važnim povijesnim zbivanjima, ali autori serijala neprekidno ih uključuju u presudne događaje, dok su pak glavne povijesne osobe i zbivanja ključna za transformaciju Republike u Carstvo smješteni u drugi plan. Iako serija u osnovnim crtama točno slijedi tijek povijesnih zbivanja, a u filmskoj industriji dosad nezabilježenu pozornost posvećuje autentičnosti i najsitnijih detalja, poput odjeće, obuće i običaja ili pak vjerskih obreda vremena pa sve do građevnih materijala, rekonstrukcije objekata i izgleda građevina ili prostora, ona ipak obiluje i mnoštvom spornih detalja koje prosječno obrazovani gledatelj neće ni zamijetiti, niti bi mu mogli, ili bolje rečeno trebali, biti poznati. Povjesničaru po struci oni ne mogu tek tako promaknuti. Ipak, nepravedno bi bilo o takvom «odmaku od povijesti» suditi kao o pogreškama, propustima, neznanju ili nebrizi autora ove scenografski i budžetski raskošne serije. Radi se dakako o autorskoj slobodi jer to je djelo ipak namijenjeno tržištu i priča određenu priču smještenu u zadano vrijeme i prostor. Ne radi se, dakle, o dokumentarnom filmu čija bi zadaća bila do najsitnijih detalja vjerno rekonstruirati prošlost. Pristupajući navedenome na način da se «zamjerke» ili «propusti» tumače isključivo kao autorska sloboda u sljedećim ćemo recima nastojati tek evidentirati dijelove, događaje, scene ili likove u kojima je, u odnosu na stvarna povijesna zbivanja, osobe i njihovu ulogu ili karakter napravljen najveći iskorak, a na ponekima od njih možda će biti potrebna i opširnija argumentacija.

No, prije samog prelaska na temu nužno se ukratko osvrnuti na izvorni materijal. Na žalost, iako se radi o turbulentnom i izrazito dramatičnom razdoblju rimske povijesti, od «prvoklasnog» izvornog materijala nije se sačuvalo gotovo ništa. Nije sačuvano povijesno djelo Azinija Poliona, nastavljača Salustijeve Povijesti, kao ni Livijeve knjige koje su opisivale razdoblje građanskih ratova. Sačuvani su, doduše, Ciceronovi govori i pisma, kao i Cezarovi Ratovi, ali ta djela nužno nose pečat subjektivnosti. Zato smo prisiljeni oslanjati se na izvore iz «druge ruke», poput Apijana iz Aleksandrije, Putarhove životopise i Dionovu Rimsku povijest, te na uvijek popularne Svetonijeve biografije Cezara i Augusta.(1) No, u Dionovu slučaju radi se o povjesničaru koji piše gotovo tri stoljeća nakon navedenih zbivanja, a djelo mu je sačuvano za razdoblje tek od 67. pr. Krista. Plutarhovi pak sačuvani životopisi (Ciceron, Cezar, Antonije, Brut)(2) prvenstveno su literarna, a manje strogo povijesna djela, s temeljnim ciljem oslikavanja moralnog karaktera glavnih junaka. Za razliku od Plutarha, Svetonija su zanimale mnogo banalnije stvari iz carske svakodnevnice. Upravo stoga jedini kontinuirani prikaz povijesnih zbivanja za razdoblje propadanja Rimske Republike, njezinu krizu i transformaciju u monarhijski državni oblik čine Apijanovi Rimski građanski ratovi, ustvari dio mnogo opsežnijeg djela Rimske povijesti u 24 knjige. Preciznije rečeno, razdoblje građanskih ratova opisano je u knjigama XIII. do XVII. Kako su, dakle, najdetaljniji sačuvani izvor upravo za razdoblje i zbivanja obrađivana u seriji Apijanovi Građanski ratovi, na tog ćemo se autora morati češće pozivati.(3) Osim navedenih sačuvano je i djelo bivšeg vojnika Gaja Veleja Paterkula,(4) kratak prikaz svjetske povijesti, u stvari površna kompilacija sastavljena na brzinu, što autor osobno u djelu i naglašava na više mjesta. Upravo stoga Paterkul nije uvijek pouzdan jer često preskače pojedine događaje ili ih smješta u pogrešan kontekst. No, njegova je Rimska povijest ipak važna jer se nadovezuje na kraj Apijanovih Građanskih ratova i čini poveznicu s prvim desetljećima principata kao jedino sačuvano djelo između Livija i Tacita.

Da pođemo od karakterizacije likova, na prvome mjestu trebalo bi istaknuti ulogu Oktavijanove majke i Cezarove nećakinje Acije. Njezin je lik, što ga je, neka mi bude slobodno reći, maestralno odglumila Polly Walker, zbog potreba radnje doživio najveću transformaciju. Dotična je kroz svih 22 epizode u obje sezone glavni spletkar i pokretač velikog dijela zapleta, fatalna žena koja među desetak rimskih patricijskih obitelji širi omrazu i pritom ljubuje s Markom Antonijem nadajući se braku s tim slavnim vojskovođom. U stvarnosti o Oktavijanovoj majci postoji vrlo malo spomena u sačuvanim izvorima. Prema Svetonijevim riječima «sam August ne piše ništa drugo nego da se rodio od stare i bogate viteške obitelji u kojoj je njegov otac prvi bio senator.»(5) Svetonije Aciju spominje nešto dalje tek usputnom rečenicom da je bila kći Marka Atija Balba i Julije, sestre Gaja Cezara.(6) Nikakvih naznaka o njezinim moralnim kvalitetama ne daje ni kad je opet uzgred spominje u svezi s Oktavijanovom odlukom da prihvati Cezarovu baštinu. Zbog toga «… mu se majka skanjivala, a očuh ga Marcije Filip, bivši konzul, živo od toga odvraćao.»(7) I Tacit Aciju spominje tek usput, i to kao kreposnu Rimljanku.(8) U svojim Usporednim životopisima tu i tamo spominje ju i Plutarh, ali bez ikakvih komentara već isključivo kao Oktavijanovu majku,(9) baš kao i Velej Paterkul.(10)

Među živopisnim likovima rimske povijesti koji defiliraju serijom najfascinantniji lik svakako je Marko Antonije u sjajnoj glumačkoj izvedbi Jamesa Purefoya. Antonije je prikazan potpuno u skladu s američkim mentalitetom koji preferira snagu, muževnost i odvažnost. Daleko od toga da takvu sliku o njemu ne daju i antički pisci. Šarmantni vojničina neodoljiv ženama, voljen od svjetine i obožavan od vlastitih vojnika u seriji je prikazan sad kao nagao i nesnalažljiv politički naivac, sad pronicljiv i dalekovidan političar, ovisno o potrebama radnje, ljubavnik Oktavijanove majke s kojom ne dijeli samo postelju već i zajednički život. U stvarnosti se Antonije ženio dva puta, pa i s Oktavijanovom sestrom(11) iz političkih razloga, što autori serije nisu propustili prikazati, ali pouzdano nije imao nikakvih veza s Acijom. Pogotovo s njom nije dijelio život i postelju jer je dotična, prema naprijed navedenom Svetonijevu svjedočanstvu, nakon smrti supruga bila ponovno udata za Marcija Filipa, dok je Antonije živio u vlastitoj kući, tada u braku s Fulvijom s kojom je imao i djece.(12)

U povijesnom smislu najvažniji lik svakako je Oktavijan, kojega u drugoj sezoni serije tumače Max Pirkis kao mladića i Simon Woods u muževnoj dobi. Kao filmski lik prikazan je pokvarenim manipulatorom ljudima, hladnim i proračunatim spletkarom, dvoličnom osobom pokvarenom do srži. Usudio bih se kazati da je i Oktavijanov lik u filmu prikazan daleko od stvarnosti. No, radi se o suviše kompleksnoj osobi, koja je obilježila ne samo svoju epohu, a da bismo na ovako ograničenu prostoru mogli ulaziti u opsežnu analizu njegova karaktera. U svakom slučaju, povijesno je točna ocjena da se radilo o velikom demagogu i populistu.

Posljednja velika povijesna ličnost na koju ćemo se osvrnuti u kratkom pregledu je Marko Tulije Ciceron u izvedbi Davida Bambera. Iako je Ciceron prikazan u skladu sa slikom kakvu je o njemu sačuvala povijest,(13) kao intelektualac i uvjereni republikanac, ali i strašljivac koji se ustručava akcije(14) i priklanja jačem, ne mogu se oteti dojmu da životna dob glumca nije najprimjerenija povijesnoj osobi koju tumači, na što se u seriji inače prilično pazilo, kao i na fizičku sličnost protagonista sa stvarnim povijesnim osobama. U obrađivano vrijeme Ciceron je bio čovjek u dobi od šezdeset i tri godine. Uzgred, možda je ovo pravo mjesto da se ukaže i na jedan općenit nedostatak serije. Naime, od Cezarove smrti 44. pr. Kr. do Antonijeve smrti 30. pr. Kr. prošlo je četrnaest godina. To je razdoblje koje bi u stvarnosti na osobama moralo ostaviti traga. No, likovima serije, osim u Oktavijanovu slučaju, vrijeme kao da na licu nije utisnulo ni jednu boru. Diskutabilna je u većoj ili manjoj mjeri i uloga i prikaz gotovo svih znamenitih osoba, poput Kleopatre, Agripe, Bruta i Kasija, ali, kako je već naznačeno, radi se o autorskoj slobodi i slobodnoj reinterpretaciji karaktera povijesnih likova. Tek uzgred da spomenemo kako je u seriji Brut prikazan kao pristao slobodan mladić, dok je dotični u stvari živio u skladnom braku s Katonovom kćeri Porcijom.(15)

U kategoriju povijesnih kontradiktornosti i njihovu analizu upustio bih se kronološki, prateći radnju po epizodama. Već u prvoj sceni prve epizode vidimo Cezarovo truplo kako leži na podu zgrade Senata. Građevina je kružnog tlorisa pa nema dvojbe da se radi o staroj senatskoj vijećnici. Takav zaključak potvrđuje i sljedeća scena u kojoj Antonije izlazi iz zgrade izravno na Forum. Ta vijećnica, dakle, može biti jedino stara Curia Hostilia. Iako o definitivnom mjestu atentata na Cezara još ponetko možda i može sporiti,(16) apsolutno je nemoguće da bi to ubojstvo bilo izvršeno u senatskoj kuriji na Forumu. Dotična je građevina, naime izgorjela do temelja 52. pr. Kr. prilikom pogreba Cezarova pristaše Publija Klodija stradalog u sukobu s Titom Anijem Milonom. O rečenom događaju piše Apijan iz Aleksandrije: «Kad se za to saznalo u Rimu, narod je uplašen noćio na trgu, a kad je svanulo neki staviše Klodijevo tijelo na govornicu. Odatle ga digoše neki narodni tribuni s Klodijevim prijateljima i ostalom svjetinom te ga preniješe u Vijećnicu – bilo iz počasti, jer je bio senator, bilo iz inata prema Senatu, koji nije volio gledati takve stvari. Neki od nepromišljenih među nazočnima nabacaše na hrpu klupe i stolice senatora, napraviše mu lomaču te je zapališe. Tada zajedno s Klodijevim tijelom izgorje Senat i mnoge okolne kuće.»(17) Da Cezar nije ubijen u Kuriji na Forumu svjedoči Apijan i na drugome mjestu kad piše o zbivanjima neposredno prije Cezarove smrti: «Tada su u Pompejevu kazalištu održavane igre, i Senat se trebao sastati u jednoj kući u blizini kao što je bio običaj za vrijeme predstava. Brut i Kasije, kao pretori, već su rano u trijemu ispred kazališta u najvećem miru dijelili pravdu moliteljima.»(18) Općenito se prečesto zaboravlja ili pak zanemaruje činjenica da je senat zasjedao na onome mjestu koje su odredili konzuli, a ne nužno i isključivo u senatskoj kuriji na Forumu. Senat je često zasjedao u hramu Kastora i Poluksa, a čuvena senatska sjednica na kojoj je tadašnji konzul Ciceron razotkrio Katilininu urotu održana je u hramu Jupitera Statora, koji se nalazio u neposrednoj blizini kasnije podignutog Titova slavoluka. Po Plutarhovu svjedočanstvu, tijekom razotkrivanja Katilinine urote, jedna od senatskih sjednica sazvana je u hramu Sloge, koji se nalazio u neposrednoj blizini Hostilijeve kurije na Forumu.(19) Prema Apijanovim riječima, nakon Cezarove smrti «… Antonije proglasi odluku da se Senat sastane u hramu Božice Zemlje, koji bijaše sasvim blizu njegove kuće.».(20)

Prema autorima serijala Marko Antonije jedva je izbjegao sličnu sudbinu, iako ni to ne odgovara povijesnim činjenicama.(21) Radnja se, da se zadržimo samo na krupnim političkim događajima, ostavivši po strani Vorena i Pulona, nastavlja tako da se zadihani Antonije pojavljuje u Acijinoj kući. Uz Aciju, već obaviještenu o zbivanjima, nalazi se i Oktavije, koji se već tada zove Oktavijanom. No, svi se literarni izvori slažu kako u trenucima Cezarova umorstva Oktavije uopće nije bio u Rimu, već se nalazio u Apoloniji, kamo ga je poslao Cezar pripremajući veliki vojni pohod na Dačane i dalje na Parte.(22) Prema Svetoniju, u Apoloniji «… se neko vrijeme zadržao baveći se naukama. Čim je saznao, da je Cezar ubijen, a on imenovan baštinikom, dugo je oklijevao bi li najbliže legije molio za pomoć, ali tu namjeru napusti kao naglu i nezrelu.»(23) Apijan daje mnogo opširniju, iako ponešto drugačiju sliku,(24) od Svetonijeva vrlo kratka osvrta. Odjeljak je izrazito važan jer daje potpuno suprotnu sliku o uvjetima i čitanju Cezarove oporuke. Prema filmskoj verziji, Antonije, Oktavije, sestra mu Oktavija i majka Acija prvi dolaze u Cezarovu kuću. Namjeravajući pobjeći iz grada Antonije zaključuje da moraju sa sobom povesti i Cezarovu udovicu Kalpurniju. Međutim, kraj Cezarova odra Kalpurnija zahtijeva da se pročita Cezarova oporuka, što Antonije zbog žurbe vrlo nerado prihvaća. Tom je prilikom Oktavije saznao da je proglašen baštinikom Cezarova imena i imovine.

Prema Apijanu, Paterkulu i Svetoniju stvari su se odvijale potpuno drugačije. Apijan navodi kako su Oktavijeva majka Acija i njezin muž Filip pisali Oktaviju «… da je bolje i sigurnije u sadašnjim prilikama da se uzdrži kao privatna osoba i da požuri k njima u Rim dobro se čuvajući. Prepustivši se njima, … Oktavijan se oprosti s vojnim tribunima i otplovi preko Jadranskoga mora, ne u Brundizij (iz opreza, jer još nije znao kakvo je raspoloženje tamošnjih legija, budući da je bio oprezan u svemu), već u drugi grad, po imenu Lupije, izvan puta nedaleko od Brundizija.»(25) Apijan dalje nastavlja: «Kad je dobio točne vijesti o ubojstvu i narodnoj žalosti i kad su mu stigli prijepisi oporuke i senatskih odluka njegovi ljudi… savjetovali su mu da odbije i nasljedstvo i usinovljenje. On, pak, … krenu u Brundizij… Kad ga je tamošnja vojska presrela i primila kao Cezarova sina, on se ohrabri i prinese žrtvu, pa odmah uze Cezarovo ime. Kod Rimljana je, naime, običaj da usvojeni uzimaju ime onoga tko ih usvoji.»(26) Paterkul tvrdi kako «Majci Aciji i očuhu Filipu nije bilo drago što se preuzima ime Cezarove ljubomorne sudbine…»(27)

Cezarova pak oporuka, kako tvrdi Svetonije, otvorena je i pročitana u kući Marka Antonija na zahtjev Cezarova tasta Lucija Pizona. «Tu je oporuku Cezar načinio 13. rujna prethodne godine na svome dobru kod Lavika i povjerio je vrhovnoj Vestalki. … Na kraju oporuke još je posinio Gaja Oktavija primivši ga u svoju porodicu i davši mu svoje ime.»(28) I prema Apijanu Cezarova oporuka pročitana je i objavljena na Pizonov zahtjev.(29) Za razliku od njih, Plutarh izričito navodi kako je Antonije bio taj koji je «… tražio da se oporuka javno pročita i da se sprovod ne održi tajno niti bez počasti da se time ne razdražuje narod.».(30)

Politički kompromis, sporazum između ljutih neprijatelja Antonija i Cezarovih ubojica, prema Apijanu nije postignut ni približno jednostavno ni brzo, kako je to prikazano u seriji. Ali ni Cezarov pogreb nije tako protekao. U sceni u kojoj gori lomača s Cezarovim tijelom u pozadini se jasno vidi zabat kružne građevine ispod kojeg se čita: Senatvs popvlvsqve Romanvs. Natpis sugerira da se radi o Kuriji Senata, o kojoj je već bilo riječi. Međutim, umjesto izgorjele Kurije Hostilije novu je kuriju počeo graditi Julije Cezar nakon povratka iz ratova, ali gradnju nije uspio privesti kraju. Kao i sve nedovršene Cezarove graditeljske projekte, dovršio ju je tek Oktavijan.(31) Cezarova posmrtna lomača nije se dakle nalazila ispred senatske kurije nego kojih sedamdesetak metara dalje, tik uz Regiju, na mjestu na kojem je kasnije sagrađen hram Božanskog Julija.(32)

U drugoj epizodi povijesno najsporniji detalj upravo je Kleopatrin dolazak u Rim otprilike mjesec dana nakon Cezarove smrti, što će reći negdje u travnju 44. pr. Krista. Tom prilikom Antonije, prema filmskom prikazu, upoznaje Kleopatru, ali u njoj, u skladu s vlastitim karakterom, gleda ponajprije seksualni objekt, a potom i priliku za sklapanje unosnog posla. No, prema svjedočanstvima povijesnih izvora prvi diplomatski susret Antonija i Kleopatre odigrao se tek 41. pr. Kr. u Tarzu u Kilikiji.(33) Pravi razlog tog, povijesno možda i presudnog, sastanka s egipatskom kraljicom bila je potreba za novcem za predstojeći Antonijev pohod protiv Parta, a izgovor je bio razgovor kako bi je ukorio što nije sudjelovala u ratnim naporima protiv Cezarovih ubojica.(34) Apijan navodi kako se Antonije već prilikom tog prvog susreta «…zadivljen kako njenim izgledom tako i razboritošću, odmah mladalački u nju zaljubi, premda mu je već bila četrdeseta godina.».(35) Slično napominje i Plutarh u Antonijevu životopisu.(36) Susret se dakle, odigrao, nakon Antonijeve pobjede nad Brutom i Kasijem kod Filipa. Osim toga, nakon Cezarove smrti Kleopatra se više nikad nije pojavila u Rimu. Diplomatski susret Antonija i Kleopatre prikazan u filmu zanimljiv je i s povijesno-urbanističkog gledišta. Scena pregovora između egipatske kraljice i rimskog konzula odvija se u uvjetima koji nikako nisu mogli odgovarati stvarnosti. Pregovara se u nazočnosti jednog roba u maloj i zagušljivoj prostoriji. Nakon završenih pregovora Kleopatra s pratnjom izlazi na, (o tome nema nikakve dvojbe jer se nasuprot nje opet vidi Kurija) Forum i kreće se nadsvođenim vanjskim brodom građevine koja, s obzirom na smještaj, može biti samo Julijeva bazilika. No, i tu je baziliku otpočeo graditi Cezar, ali za njegova života nije dovršena.(37) Shodno tome, ni pregovori prikazani u toj epizodi nisu mogli biti održani u nekom sobičku dotične građevine. Povijesnoj stvarnosti ne odgovara ni tučnjava između Antonija i Oktavijana, nakon koje potonji, sav u modricama, napušta Rim i odlazi u Kampaniju na imanje svoga prijatelja Agripe, kojeg još nismo imali prilike susresti u seriji. Oktavijanov put do vlasti, o čemu je već bilo riječi, protekao je sasvim drugačije.

I treća epizoda donosi pregršt zanimljivosti. Pođimo od scene u kojoj Antonije objašnjava Aciji vlastite političke planove. Njegova je namjera odraditi konzulski mandat do kraja, a potom se povući u provinciju Makedoniju. Prema seriji, Antonije se uopće ne namjerava obračunati s Cezarovim ubojicama, već uživati u zasluženoj političkoj mirovini. No, Acija ga nagovara da se obračuna s Brutom i Kasijem i za sebe zatraži Galiju. Zanimljivo je da se u seriji ne spominje činjenica da Antonije ima politički aktivnu braću Gaja i Lucija, kao ni njihova nemala uloga u političkim zbivanjima. Također je preskočena i druga važna činjenica, to jest da je Senat Antoniju kao kolegu u konzulatu nametnuo Dolabelu da mu oponira. U pozadini ove političke borbe bilo je to što se u Siriji nalazila velika vojska prikupljena za rat protiv Parta, a nakon isteka njegove službe Sirija je, kao i tamošnje postrojbe, trebala pripasti Kasiju. Ali, Antonije je kolegu u konzulatu pridobio i uspio postići da Sirija i vojno zapovjedništvo zakratko pripadnu Dolabeli, a ne Kasiju.(38) Iako su tijekom cijele treće epizode opisivana zbivanja koja se odnose na razdoblje tekuće godine Cezarova umorstva, Brut i Kasije nalaze se u Bitiniji, gdje od kraljeva i lokalnih moćnika s područja Male Azije traže novac za podizanje i uzdržavanje republikanske vojske. Antonije za to vrijeme pregovara s Ciceronom oko namjesništva u Galiji. Dakako da su i ta zbivanja jako daleko od povijesnih činjenica. Niti su Brut i Kasije bili u Bitiniji, niti su tamo tražili novce. Prema Plutarhu, nakon odlaska iz Italije Kasije i Brut rastali su se u Pireju, a prvi puta su se ponovno susreli tek 42. pr. Kr. u Smirni.(39) Kasije je otišao u Siriju, gdje je ratovao protiv Dolabele, pa čak planirao pokrenuti veliki pohod protiv Kleopatre, ali tu je njegovu odluku osujetio Brutov poziv da mu se priključi sa svojim snagama protiv Antonija i Oktavijana.(40) Brut se, pak, zadržao u Ateni, pohađao predavanja akademičara Teomnesta i peripatetičara Kratipa i vodio s njima filozofske rasprave, ostavljajući dojam da se prepustio besposlici i naukama, dok je u stvarnosti u Makedoniju poslao Herostrata da pridobiva zapovjednike tamošnjih trupa.(41) Antonije je pak isprva bio zainteresiran za Makedoniju, ali prvenstveno zato što se tamo nalazilo «… šest legija, mnogo strijelaca, praćkara i drugih lako naoružanih vojnika, mnogobrojno konjaništvo i potpuna ratna sprema.»(42) Antonije je tu vojsku namjeravao prevesti iz Makedonije u Italiju, a kako za to nije imao bolje prilike, zatražio je od Senata da mu umjesto Makedonije povjeri Cisalpinsku Galiju, kojom je upravljao Decim Brut, pa bi izgledalo da on tu vojsku ne poziva u Italiju, nego u Galiju. Kako Senat to nije odobrio, Antonije je Galiju umjesto od Senata zatražio od naroda. A kako bi zaplašio Senat, naredio je bratu Gaju da tu vojsku odmah prebaci preko Jadranskog mora u Brundizij.(43) Što se Bruta i Kasija tiče oni su potkraj 44. g, napustili Italiju, a za sljedeću, 43. godinu, Brutu je povjerena na upravu Makedonija i Ilirik s vojskom koja je tamo preostala. Brut je već imao i vlastitu vojsku, a još je vojnika dobio i od Apuleja. Osim toga, Brutu je pošlo za rukom pridobiti većinu vojnika što ih je Gaj Antonije trebao prevesti u Italiju, te mu je uspjelo potonjega i zarobiti.(44) Gaj je kasnije pogubljen, nakon što je Brutu dojavljeno da su se Antonije i Oktavijan nagodili i proveli proskripcije.(45) Osim toga imao je Brut i ratne i teretne brodove, te mnogo oružja ostavljenog od Cezara.(46) Od novčanih sredstava imao je na raspolaganju 16.000 talanata, najvjerojatnije u srebru. «Senat odluči da se Brut svim tim sredstvima posluži u korist države. Također je odlučeno da Kasije upravlja Sirijom i ratuje s Dolabelom, a svi ostali koju upravljaju rimskim provincijama ili vojskama istočno od Jadranskog mora da se pokoravaju Brutu i Kasiju. Tako su senatori za kratko vrijeme, budući da im se pružila prilika, jako uvećali moć Kasija i Bruta.»(47) U tim trenucima i Oktavijan je već raspolagao snažnom vojskom, a Antonije je proglašen neprijateljem države i natjeran u građanski rat. Stvarnim zbivanjima ne odgovara ni scena u kojoj napisani Ciceronov govor u kojem vrijeđa Antonija u Senatu čita jedan senator. Njega Antonije potom prebije do smrti razjaren Ciceronovim riječima. U stvarnosti, u Senatu je govorio Ciceron, ali ne u Antonijevoj nazočnosti. Potkraj 44. i tijekom 43. g. Ciceron je protiv Antonija u Senatu održao 14 govora nazvanih filipikama. Za sve to vrijeme Oktavijan je bio aktivni sudionik zbivanja, dok je u filmskoj verziji još u Kampaniji. Antonije je u stvarnosti, naprotiv, već bio u pohodu protiv Decima Bruta, u tzv. Mutinskom ratu. Općenito je u seriji cijelo to vremenski kratko, ali suparništvima i sklopljenim pa raskinutim sporazumima bogato razdoblje, prikazano s povijesnog stajališta potpuno netočno,(48) ali bi nas detaljnija raščlamba, bojim se, predaleko odvela. Recimo samo da je Oktavijanov sporazum s Antonijem, kako je to prikazano na filmu, posljedica njegove slabosti i straha od republikanske vojske Bruta i Kasija koja na Ciceronov poziv kreće u Italiju.(49) Posrednik u sklapaju sporazuma između Antonija i Oktavijana je opet majka potonjeg – Acija. Dakako da su razlozi njihova pomirenja bili sasvim drugačiji.(50) Zanimljivo je da u seriji nema spomena o sklapanju drugog trijumvirata,(51) dok je kao glavni inicijator proskripcija prikazan Oktavijan. Naravno da i Acija sudjeluje u kreiranju popisa kandidata za smrt. Sam čin sklapanja političkog sporazuma opisao je Plutarh u Antonijevu životopisu,(52) a gotovo do najsitnijih detalja i Apijan.(53) Autori serijala propustili su i činjenicu da je sporazum između Antonija i Oktavijana učvršćen sklapanjem političkog braka. Oktavijan je, na traženje vojske, uzeo za ženu Antonijevu pastorku Klodiju, kćer njegove žene Fulvije i Publija Klodija, «… premda je bila jedva za udaju.».(54)

Proskripcije, Ciceronova smrt i bitka kod Filipa čine okosnicu radnje šeste epizode naslovljene Filipi. Iako bismo mogli detaljno raspravljati o opisu Ciceronove smrti, spomenimo tek da je u filmskoj verziji Ciceron umoren u vlastitoj vili. Po Antonijevu i Oktavijanovu nalogu ubio ga je Pulon, kojemu, što je zgodan detalj, Ciceron dopušta da ubere zrele breskve sa stabla u peristilu njegove vile. Međutim, Ciceron je umoren 7. prosinca 43. pr. Kr., pa o zrelim breskvama, s obzirom na doba godine, ne može biti govora. Iako mu je bilo dojavljeno da je njegovo ime na popisu proskribiranih, Ciceron je opet bio neodlučan. Prema Plutarhovu svjedočanstvu Ciceron je za svoju osudu saznao na ladanju u Tuskulu. «…doznavši za proskripcije, odlučiše prijeći u Asturu, Ciceronovo primorsko imanje, a odanle otploviti u Makedoniju k Brutu… Ciceron, donesen do Asture i našavši lađu, odmah se ukrca i zaplovi uz obalu sve do Circeja uz povoljan vjetar. Dok su njegovi kormilari htjeli odande odmah otploviti, Ciceron, bilo uplašivši se mora bilo što još nije posvema izgubio povjerenje u Cezara, iskrca se na obalu i prijeđe pješice sto stadija idući u pravcu Rima. Ali opet gubeći odlučnost i mijenjajući odluku, siđe k moru kod Asture. I ondje provede noć u strašnim i očajničkim razmišljanjima… Ali i od toga ga odvrati strah od mučenja; i prevrćući u mislima mnoge zbrkane i protuslovne odluke, prepusti se u ruke svojim slugama da ga morem voze u Kajetu, gdje je imao imanje i ubav zaklon u ljetno doba.»(55) Sačuvana su i imena Ciceronovih ubojica, a to su bili centurion Herenije i vojnički tribun Popilije. Ciceron «…pak, obuhvativši, kao što mu je bio običaj, lijevom rukom bradu, upirao je napregnut pogled u ubojice, lica prekrivena prljavštinom i kosom te ispijena od briga tako da je većina pokrila lice dok ga je Herenije ubijao. A ubijen bi, pošto je istegao vrat iz nosiljke, u svojoj šezdeset četvrtoj godini.»(56)

Bitka kod Filipa ipak zaslužuje malo detaljniju raščlambu, ne samo zato što se radilo o jednoj od najvećih bitaka antike, već i zbog toga što svakako spada među one presudne u rimskoj povijesti. Dotična bitka najmasovnija je scena cijele serije Rim, podrazumijevajući obje sezone, i snimljena je raskošno i dramatično. No, u filmu je prikazana kao jednodnevna krvava bitka. U stvarnosti je sam sukob kod Filipa trajao više od tri tjedna tijekom jeseni 42. pr. Kr., a riješen je u dvije velike bitke. Bojište kod Filipa prvi su zauzeli Brut i Kasije i njihov je položaj bio mnogo bolji jer su zaposjeli dva brežuljka koji su dominirali ravnicom i na njima utvrdili tabore. Osim toga, republikanci su imali osiguranu opskrbu hranom, dok su Antonije i Oktavijan s time imali velikih problema. Oktavijan se, osim toga, morao zadržati u Dirahiju zbog bolesti, pa je na bojište prvi stigao Antonije s dijelom svojih snaga. Njegova se baza za opskrbu nalazila u 40 milja udaljenom Amfipolu. «Antonijevi vojnici hitno podigoše mnoga utvrđenja i sve učvrstiše jarcima, bedemima i opkopima. I neprijatelj utvrdi ono što mu je preostalo.»(57) «Tako su se obje strane utvrđivale i za to su se vrijeme međusobno ogledavali samo konjaništvom i lakim odjelima. A kad su dovršili sve što su namjeravali, stiže i Oktavijan; još je bio slab pa su ga u nosiljci nosili kroz vojsku. I njegove se legije odmah svrstaše za borbu. Brut i Kasije postaviše svoje ljude na višem mjestu, nasuprot njima, ali se nisu odatle micali. … Ali oklijevanje je trajalo mnogo dana, jer se Brut i Kasije nisu htjeli sukobiti, već su čekali da neprijatelja iscrpi nestašica.»(58) Na posljetku je Antoniju uspjelo da izazove otvorenu bitku koja je u konačnici završila neriješenim rezultatom jer su obje strane uspjele osvojiti protivnički tabor – Antoniju je pošlo za rukom osvojiti Kasijev tabor, dok su Brutovi ljudi na lijevom krilu natjerali u bijeg Oktavijanove legionare i zauzeli njihov tabor.(59) Međutim, ovaj je okršaj, u kojem su Antonije i Oktavijan izgubili dvostruko više ljudi, imao katastrofalne posljedice za republikanske snage s obzirom da je Kasije, nakon gubitka tabora i nemogućnosti pregleda zbivanja na bojištu počinio samoubojstvo misleći da je bitka izgubljena. Kuriozitet priče je što mu je tog dana bio rođendan, što, dakako, u seriji nisu propustili napomenuti. No, prema autorima serije teško ranjenog Kasija donose pred Bruta, na čijim rukama on na posljetku i umire. Uvidjevši poraz Brut skida oklop i sam kreće u susret neprijateljskoj vojsci koja nastupa preko bojišta te junački pogiba. U stvarnosti, Brut je bio daleko od poraza jer su upravo u trenucima prve bitke kod Filipa, na Jonskom moru republikanske snage izvojevale blistavu pomorsku pobjedu nad brodovljem koje je u pomoć Oktavijanu prevozilo dvije legije pod zapovjedništvom Domicija Kalvina.(60) Antonije i Oktavijan bili su daleko od pobjede jer nisu bitkom riješili svoj ključni problem – nedostatak hrane. Prema Apijanu: «Oktavijanove ljude je gonila nužda: glad je već bila očigledna i rasla je svakim danom i zadavala im strah. Čak ni iz same Tesalije nije im stizalo dovoljno dovoza, niti su se mogli nadati ičemu s mora kojim su potpuno gospodarili neprijateljevi brodovi. Kad je uz to i do jedne i do druge vojske stigla vijest o nedavnom porazu Antonijeva i Oktavijanova brodovlja u Jonskom moru, te vojnike obuze još veći strah, a plašili su se i zime koja se približavala, jer su se nalazili u močvarnoj ravnici. Imajući to u vidu, Antonije i Oktavijan poslaše u Ahaju jednu legiju da prikupi sve što nađe i hitno im pošalje.»(61) Brut se opet mudro odlučio na taktiku izbjegavanja otvorenog sraza,(62) ali na posljetku su ga vlastiti vojnici prisilili da prihvati bitku. Krvava bitka otpočela je rano poslijepodne, oko 14,30, a poraz republikanskih snaga nastupio je kad su Oktavijanovi legionari uspjeli potisnuti, a zatim i probiti njihov bojni red, nakon čega je otpočeo opći bijeg republikanaca. Brut se sklonio na jedan brežuljak s nepotpune četiri legije. «Tada je i Antonije prenoćio pod oružjem, nasuprot Brutu, na straži, napravivši bedem od skupljenih leševa i plijena. Oktavijan se, pak, u ponoć povukao u šator, izmučen bolešću, predavši Narbanu tabor na čuvanje.»(63) Nakon što su ga napustili preostali vojnici Brut «… pozva svog prijatelja Stratona iz Epira i naredi mu da ga ubije. Pošto mu je ovaj savjetovao da još razmisli, on pozva jednog od robova. A Straton mu reče: «Neće ti, Brute, prijatelj više nedostajati nego rob za posljednje naloge, ako je već odlučeno» Rekavši to, on zabode mač Brutu u slabinu, a da se Brut nije ni okrenuo niti je odvratio pogled.»(64) Plutarh ponešto drugačije opisuje Brutovu smrt, ali se i on slaže da je Brut počinio samoubojstvo tek drugog dana nakon bitke, kao i Paterkul.(65)

Iako su nakon pobjede kod Filipa Oktavijan i Antonije krenuli u različitim pravcima, Antonije na Istok, a Oktavijan u Italiju i Rim, gdje su ostavili Lepida da čuva i osigurava vlast tijumvira, u seriji njih su obojica u Rimu. Sedma epizoda, naime, bavi se, na Oktavijanovu inicijativu, raspravom trijumvira o podjeli države.(66) Nakon Antonijeva pokušaja da zadrži novce utjerane od Heroda, rimskog eksponenta za prijestolje u Judeji, dolazi do sklapanja novoga političkog braka, ovoga puta između Oktavijanove polusestre Oktavije i Marka Antonija, za kojim pati Acija. Činjenica je da je do tog političkog braka došlo, ali mnogo kasnije,(67) kao što je još kasnije došlo i do braka Augustove kćeri Julije s Agripom.

Osma je epizoda zanimljiva jer u njoj Oktavijan upoznaje svoju buduću ženu Liviju. Prema autorima serije, Oktavijanu je to prvi brak, a Livija je već udata. Međutim, po Svetonijevim riječima, Oktavijan je u mladosti bio zaručen kćerkom Publija Servilija Izaurika, ali se nakon prvog razdora s Antonijem na zahtjev obiju vojski 42. pr. Kr. oženio Antonijevom pokćerkom Klaudijom. «Zavadivši se međutim s punicom Fulvijom, otpusti je kao netaknutu djevicu. Skoro iza toga oženio se Skribonijom … I od nje se rastao, jer mu je, kako sam piše, dodijao njezin razvratan život; …».(68) Prema autorima Serije, Oktavijanov susret s Livijom Druzilom odvija se na nekom prijemu, ali je najbitnije što je Livija vitka mlada djevojka. No, taj je susret protekao sasvim drugačije. Do njega je došlo 38. pr. Kr., četiri godine nakon Filipa, bio je, u stvari, planiran i organiziran, a Livija je bila u visokom stupnju trudnoće. Oktavijana to nije spriječilo da natjera njezina supruga Tiberija Nerona da je otpusti kako bi se on mogao vjenčati s njom. Dodatni su začini pojava novog spletkara, a to je Oktavijanov prijatelj Gaj Mecenat. Upravo je on u seriji zaslužan što je Oktavijan saznao da majka mu Acija i dalje spava s Antonijem, iako je ovaj sklopio brak s Oktavijanovom sestrom, koja pak održava burnu seksualnu vezu s njegovim prijateljem i pouzdanikom Agripom. Posljedica toga je da Oktavijan prisiljava Antonija da napusti Rim i ode na Istok.(69)

Ostatak priče teče više-manje identično naprijed izloženom modelu. Antonijev život u Egiptu na Kleopatrinu dvoru prikazan je naravno u holivudskom maniru, bitka kod Akcija tek kao bojno poprište spaljenih i razlomljenih lađa s Antonijem u prvom planu. U seriji je, čak štoviše, Antonije prvi počinio samoubojstvo uvjeren da je Kleopatra već mrtva, dok ga je ona pokušala izigrati, kako bi se nagodila s Oktavijanom. Poslije se predomislila pa se i ona dala ubiti, i tako dalje, i tome slično. Ne propustimo za kraj spomenuti ni sudbinu nesretna Cezariona, Cezarova sina iz veze s Kleopatrom, kojega je Oktavijan dao umoriti iz razumljivih razloga, a koji u posljednjoj epizodi serije s Vorenom i Pulonom, čiji je u stvari sin, dolazi u Rim i otpočinje novi život. Ali, naglasimo još jednom, sve je to autorska sloboda, a serija je doista odlično osmišljena, kvalitetno napravljena i scenografski i glumački vrlo uvjerljiva. No, za kraj, dopustimo si jedno hipotetsko pitanje: «Bi li ova napeta i uzbudljiva serija možda bila i još napetija da su scenaristi i redatelji vjernije slijedili i povijesna zbivanja i karakterne osobine likova?»

Bilješke

1. Svetonije, Dvanaest rimskih careva, prev. S Hosu, Zagreb 1956.
2. Plutarh, Usporedni životopisi, prev. Z. Dukat, Zagreb 1988.
3. Koristio sam se prijevodom Bogdana Stevanovića u izdanju Rimskih građanskih ratova iz 1967. Shodno tome i citati i paginacija odgovaraju izdanju pa se XIII. knjiga citira kao I. knjiga, XIV kao druga itd. Radi pojednostavljenja u fusnotama se navodi samo Apijan, bez naslova djela.
4. Gaj Velej Paterkul, Rimska povijest, prev. J. Miklić, Zagreb 2006.
5. Suet., Aug., 2.
6. Suet., Aug., 4.
7. Suet., Aug., 8.
8. Tacit., Razgovor o govornicima, prev. J. Miklić, Zagreb 2007., 28, 4, 5.
9. Plut., Cic., 42. «Otac mu je bio Oktavije, čovjek ne baš ugledan, ali majka Atija bila je kći Cezarove sestre.»; Ant., 31.;
10. Vel. Pater., II, 59. Potpuno oprečno Plutarhu tvrdi Paterkul: »Gaj je Oktavije bio rođen, ako ne u patricijskoj, a ono u veoma uglednoj viteškoj obitelji, ozbiljan, besprijekoran, neporočan i bogat.»
11. Plut., Ant., 31. «Oktavija je, naime, bila Cezarova (Oktavijanova, op. aut.) starija sestra premda ne od iste majke; jer nju je rodila Anharija a njega kasnije Acija. Cezar je izvanredno volio sestru koja je bila, kako se pripovijeda, čudo od žene. Ona je bila udovica jer joj je nedavno umro muž Gaj Marcel.»
12. Plut., Ant., 10, 30.
13. Opširnije u Plutarhovim Usporednim životopisima, Cic., 5, 23-26, 29,
14. Plut., Cic., 31, 32, 37, 38, 42, 43.
15. Plut., Brut., 13.
16. Suet., Caes., 88. «O vijećnici, u kojoj je ubijen, donesena je odluka da se zazida, a Ide ožujske da se nazovu «Ocoubistvo» i da se nikada na taj dan ne održava senatska sjednica.»
17. App., II, 21.
18. App., II, 115.; Plut., Brut., 14, navodi da se senatska sjednica trebala održati u Pompejevu kazalištu, u jednom od trijemova oko kazališta koji je imao društvenu prostoriju s Pompejevim kipom. Prema Svetoniju, Caes., 80, sjednica senata bila je sazvana u Pompejevu vijećnicu.
19. Plut., Cic., 19. «U osvit dana, sazvavši (Ciceron, op. aut.) senat u hram Sloge, pročita glasno pisma i sasluša doušnike.»
20. App., II, 126.; Plut., Brut., 19.
21. Plut., Ant., 14. «Kad se to dogodilo prema dogovoru i Cezar pao u vijećnici, Antonije se sakrije odmah se preobukavši u roba. Ali kad razabere da ti ljudi ne napadaju nikoga, nego su opkoljeni na Kapitoliju, nagovori ih da siđu davši im svog sina kao taoca; i Kasija sam ugosti za večerom a Brut Lepida.» Slično navodi i Paterkul, II, 58, koji je izrazito nesklon Antoniju.
22. App., III. 9; Plut., Brut., 22; Ant., 16; Suet., Aug., 8; Vel. Pater., II, 59, navodi da je Cezar pripremao pohod na Gete.
23. Suet., Aug., 8. Prema Paterkulu, II, 59, još u Apoloniji «Čim mu je dojavljeno o smrti ujaka su mu centurioni iz najbližih legija stali odmah obećavati svoju i pomoć svojih vojnika, a Salvidijen i Agripa govorili kako je ne valja prezreti, on se žurio stići u grad te u Brundiziju saznao svekolik slijed i razlog i ubojstva i oporuke.»
24. App., III, 9-11. Prema Apijanu, Oktavije je u Apoloniji proveo 6 mjeseci.
25. App., III, 10.
26. App., III, 11.
27. Vel. Pater., II, 60.
28. Suet., Caes., 83.
29. App., II, 136, 143.
30. Plut., Brut., 20.
31. August, Junačka djela Božanskog Augusta, prev. M. Škiljan, Zagreb 1990., 19.
32. App., II, 148.; Svet., Caes., 84., navodi samo da je lomača zapaljena na Forumu ispred govornice, ali stara govornica nalazila se upravo u smjeru Regije, gledajući od Kurije.
33. App., V, 8; Antonijev prvi susret s Kleopatrom odigrao se možda već i u vrijeme pohoda na Egipat bivšeg konzula i kasnijeg Cezarova vojskovođe Gabinija, kome se Antonije pridružio kao zapovjednik konjaništva, o čemu piše Plutarh, Ant., 3.
34. App., V, 8.
35. App., V, 8.
36. Plut., Ant., 25.
37. Aug., 20. «Dovršio sam Julijev forum i baziliku koja se nalazila između svetišta Kastora i svetišta Saturna, posao koji je započeo i gotovo priveo kraju moj otac;…».
38. App., III, 7, 8.
39. Plut., Brut., 28.
40. Plut., Brut., 28.
41. Plut., Brut., 24.
42. App., III, 24.
43. App., III, 27.
44. Plut., Brut., 26.
45. Plut., Brut., 27. Plut., Brut., 25. U Demetrijadi se nalazilo mnogo oružja što ga je Cezar dao izraditi i tamo pohraniti u sklopu priprema za veliki vojni pohod protiv Parta.
46. App., III, 63.
47. O tome detaljno govori Apijan u trećoj knjizi Građanskih ratova.
48. Plut., Brut., 27. Izvorna podloga, mada sumnjam da su se autori serije time rukovodili, mogla bi biti Plutarhova rečenica u Brutovu životopisu, 27. «Ali kad je vidio da je čak i senat nezadovoljan time i da okreće pogled prema Brutu izglasavajući potvrđivanje njegove vlasti u pokrajinama, uplaši se. Zato šaljući k Antoniju stade ga pozivati na prijateljstvo, a onda, okruživši grad vojskom, pribavi sebi konzulat premda još nije bio, pravo da se kaže, niti potpun mladac nego tek u dvadesetoj godini, kako je sam naveo u svojim Sjećanjima.». Potpuno oprečnu sliku ponovno daje Antoniju izrazito nenaklonjen Paterkul, II, 65. Po njemu je inicijativa za sporazum potekla od Antonija. Paterkul, u stvari toliko ne podnosi Antonija, da kao inicijatore surovih proskripcija navodi (II, 66) samo Lepida i Antonija: «Kad je potom Antonije stao mahnitati, a zajedno s njime i Lepid, …, iako se Cezar (Oktavijan, op. aut.) tomu protivio, no uzalud protiv dvojice, obnovljeno je zlo po uzoru na Sulu – proskripcije.»
49. Svet., Aug., 12.
50. Pojam trijumvirat se u seriji spominje samo jednom i to prilikom čitanja vijesti na Forumu.
51. Plut., Ant., 19.
52. App., IV, 2.
53. Suet., Aug., 62; Vel. Pater., II, 65; Plut., Ant., 20.
54. Plut., Cic., 47.
55. Plut., Cic., 48.
56. App., IV, 107.
57. App., IV, 108.
58. Svet., Aug., 13. O Oktavijanovoj ulozi kod Filipa piše Svetonije vrlo sarkastično: «… u prvoj bitki izgubio je tabor i jedva pobjegao na Antonijevo krilo. U uspjehu te svoje pobjede nije se znao obuzdati: glavu je Brutovu poslao u Rim, da se baci do nogu Cezarova kipa; upravo protiv najodličnijih zarobljenika bjesnio je dobacujući pogrdne riječi.» S jedva nešto manje ironije o Oktavijanovu učešću u bici piše i Plutarh, Brut, 41, 42: 41. «… Cezara u zadnji čas dospješe iznijeti, kako sam priopćuje u svojim Sjećanjima, i vladalo je opće uvjerenje da je mrtav.»; 42. « …Jer Antonije se, kako kažu, uklonivši se u početku navali, povukao u močvaru a Cezara nigdje nije bilo vidjeti zato što je napustio tabor,…». Paterkul, II, 70, opet brani Oktavijana («sam je naime Cezar nastavio obavljati dužnosti vojskovođe iako je zbog bolesti bio veoma slab, zamoljen i od liječnika Artorija, preplašena vizijom u snu, da ne ostaje u taboru»), a Antonija ni ne spominje kao pobjednika kad govori o Kasijevu porazu.
59. App., IV, 115, 116.
60. pp., IV, 122.
61. Plut., Brut., 47. Prema Plutarhu, Brut nije saznao za tu pobjedu dvadeset dana, ali je u tu Plutarhovu vijest teško povjerovati.
62. App., IV, 131.
63. App., IV, 132. Vel. Pater., II, 70.
64. Trijumviri su državu dijelili tri puta. Prvi puta prilikom sklapanja sporazuma na otočiću rijeke Lavinije kraj Bononije. Tom prilikom Antonije je dobio cijelu Galiju, osim dijela uz Pireneje, koji se nazivao Stara Galija. Nju je zajedno s Hispanijom dobio Lepid, dok je Oktavijan dobio Afriku, Sardiniju i Siciliju s pripadajućim otocima. U toj je pogodbi on najgore prošao jer je Sicilija bila pod vlašću Seksta Pompeja. Druga je podjela države provedena nakon poraza republikanskih snaga kod Filipa.
65. Taj je događaj povezan s novim ratom u Italiji koji su protiv Oktavijana poveli Antonijev brat Lucije i Antonijeva žena Fulvija, dok je Antonije na Istoku bez velikih uspjeha ratovao protiv Parta. Na Fulvijin poziv Antonije s dvjesto ratnih brodova kreće put Italije. O tome opširno govori Plutarh u Antonijevu životopisu, 30. Na putu k Antoniju Fulvija je umrla, pa je to pružilo priliku za novo izmirenje. Antonije je uzeo za ženu Oktaviju, a država je ponovno podijeljena: Lepid je dobio Afriku, Oktavijan Zapad, a Antonije Istok. Usp. Vel. Pater., II, 74.
66. Svet., Aug., 62.
67. U stvarnosti je Antonijev odlazak na istok uslijedio odmah nakon pobjede kod Filipa. O tome u Antonijevu životopisu, 23, 24, opširno piše Plutarh: «Cezar se potom dade odnijeti u Rim jer se činilo da zbog svoje bolesti neće dugo živjeti a Antonije je s velikom vojskom prešao u Heladu da bi mogao na istoku po svim pokrajinama utjerivati novac; jer kako su obećali svakom vojniku pet tisuća drahmi, potrebno im je bilo energičnije prikupljanje novaca i skupljanje poreza.»; Svet., Aug., 13. «Poslije pobjede podijelili su poslove tako da je Antonije dobio upravu Istoka, a August je imao odvesti veterane u Italiju i ondje ih naseliti po municipalnim zemljištima.»

Korištena literatura:

• Apijan, Rimski građanski ratovi, prev. B. Stevanović, Beograd 1967.
• August, Junačka djela Božanskog Augusta, prev. M. Škiljan, Zagreb 1990.
• Flor Lucije Anej, Dvije knjige izvadaka iz Tita Livija o svim ratovima u sedam stotina godina, prev. J. Miklić, Zagreb 2005.
• Plutarh, Usporedni životopisi, prev. Z. Dukat, Zagreb 1988.
• Svetonije Trankvil Gaj, Dvanaest rimskih careva, prev. S Hosu, Zagreb 1956.
• Tacit, Razgovor o govornicima, prev. J. Miklić, Zagreb 2007.
• Velej Paterkul Gaj, Rimska povijest, prev. J. Miklić, Zagreb 2006.