Tweet

Jean-Philippe Rameau (1683 – 1764), francuski je skladatelj i glazbeni teoretičar iz razdoblja baroka. Njegov otac bio je orguljaš, a majka kći javnog bilježnika. Javni bilježnik i njegova obitelj tada su imali status sitnog plemstva. Jean-Philippe imao je desetero braće i sestara.

Jean-Philippe rano je shvatio da želi biti glazbenik pa ga je otac poslao nakratko u Italiju odakle se vratio kao putujući svirač violinist, a povremeno je radio i kao orguljaš po raznim crkvama. Već je sa 19 godina skladao niz djela za čembalo. U dobi od 26 godina vratio se u Dijon gdje je preuzeo očevo radno mjesto orguljaša u glavnoj gradskoj crkvi. Već je tada počeo skladati – motete i kantate te djela za čembalo. Napisao je u dobi od 39 godina djelo iz glazbene teorije ‘Traktat o harmoniji’, koja mu je donijela slavu i priznanje. Ubrzo počinju nastajati i njegova prva scensko-glazbena djela, nažalost njegova prva četiri djela nisu sačuvana.

Motet je glazbeni oblik vokalnog djela u nekoliko dijelova za određeni broj različitih glasova. Pretpostavlja se da termin ‘motet’ dolazi iz latinskog ‘movere’ – kretati se ili iz starofrancuskog ‘mot’ – riječ, zbog živopisnog kretanja glasova i korištenja riječi, odnosno teksta u motetima, za razliku od instrumentalne glazbe u kojoj nema izgovaranja riječi, jer glazbu izvode samo instrumenti. Tekst je na latinskom. Moteti su nastajali već u 13. stoljeću, a skladatelji su motete koristili kao glazbeni oblik i u srednjem vijeku, i u renesansi i u baroku. Nakon baroka puno manje. Razvojem drugih glazbenih oblika/formi motet se sve manje koristio. Pokoji motet nastao je i u klasici, i u romantici i u 20. stoljeću.

Od velikih Rameauovih moteta čiji su zapisi sačuvani spomenut ću Deus Noster Refugium, Quam dilecta, In Convertendo, Laboravi Clamans.

Osim moteta, Rameau je napisao i između ostalih i ove kantate: Aquilon et Orithie, La Berger fidèle, Les Amants trahis. Kantata (od talijanskog ‘pjevana’) je glazbenik oblik vokalno-instrumentalnog djela, dakle skladbe za glas ili glasove uz pratnju jednog ili više instrumenata, obično u više dijelova (stavaka). Cantata je nastala puno kasnije od moteta, njenu pojavu pratimo od polovice 17. stoljeća nadalje, kad je instrumentalna glazba počela ravnopravnije dobivati pažnju i značaj, koju je do tada imala (samo ili u nesrazmjerno većoj mjeri) vokalna glazba. Tekst kantate bio je na ‘domaćem’ jeziku skladatelja, kod Rameaua na francuskom, što se vidi i po naslovima. Kantata je kao glazbeni oblik vrlo često korištena u baroku, kasnije sve manje, premda se i u romantici i u 20. stoljeću može pronaći pokoji primjer kantate.

Glazbeno-scenska djela su kod Rameaua brojna i raznovrsna. Nabrojat ću ih svega nekoliko: L’Endriague, komična opera u 3 čina, Les Jardins de l’Hymen ou La Rose, komična opera u 1 činu. Hippolyte et Aricie, tragedija u 5 činova i prologom, Castor et Pollux, tragedija u 5 činova. Les Fêtes de Ramire, opera-balet u jednom činu na tekst Voltairea, Platée ou Junon jalouse, komični balet u 3 čina i s prologom. Les Fêtes de Polymnie, herojski balet u 3 čina i sa prologom, Le Temple de la Gloire, svečanost u 3 čina i sa prologom. Nélée et Myrthis, pastoralni čin i druga.

Balet svoje začetke ima u Italiji, početkom 15. stoljeća, no tek je u Francuskoj procvjetao. Catherine de Medici je udajom za francuskog prestolonasljednika donijela interes za umjetnosti, pa tako i za dvorski ples i za balet, u Francusku, uz naravno neophodnu novačnu podršku. I dan danas je većina baletne terminologije na francuskom jeziku. Smatra se da je prvi javno izveden balet bio onaj kojeg je skladao i pripremio talijanski violinist Balthasar de Beaujoyeulx. Taj balet izveden je 1581. godine u Louvreu. Izvedba je trajal pet i pol sati. Baletna predstava nosila je naslov: Ballet Comique de la Reine i bila je zapravo dvorska zabava. Izvođači su bili kraljica i njene dvorjanke. Scenografija je bila raskošna, a sadržaj baleta odnosio se na doživljaje grčke božice Circe (Kirka). Kirka je bila božica – kći boga Sunca Heliosa i božice Persefone, koja je često opisivana kao zavodljiva, lijepa i opasna.

Catherine de Medici rođena je 1519, a umrla 1589. Bila je pripadnica poznate i kontroverzne talijanske obitelji Medici. Već sa 14 godina udala se za Henrija II, naravno slijedivši političke interese svoje obitelji. Od 1547 to 1559. godine bila je francuska kraljica kao supruga Hernija II. Bila je majka Hernija III. Henri II je isključivao Catherinu iz vladanja i sve povlastice davao svojoj ljubavnici Diane de Poitiers. Diane de Poitiers imala je veliki utjecaj na Henrija tijekom dugih 25 godina njihovog druženja. Catherinu je izluđivala ljubomora, pogtoov što je Henri otvoreno darovao Diani jedan dvorac, a jedan dvorac dao sagraditi za nju, te joj čak povejrio na čuvanje kraljevske dragulje. Catherine je bila nemoćna sve do nezgode Henrija II 1559. godine kada je Diani onemogućila prilaz Henriju i nakon Henrijeve smrti Dianu prognala. Henri i Catherine stvorili su desetoro djece. U to vrijeme nepososbnosti vladanja svog supruga Henrija II imala znatnu političku moć. Catherine je bila obožavateljica umjetnosti, imala je veliku kolekciju slika, voljela je ahitekturu i bila je vrlo upućena u nju, a podržavala je i balet kao novu umjetnost koja je spajala glazbenu, likovnu, plesnu i književnu umjetnost u jednom djelu kao ishodu stapanja svih tih umjetnosti. Diana je ostala živjeti u Francuskoj sve do svoje smrti, ali daleko od Catherine. Njen lik opisao je i Alexander Dumas u svom romanu ‘Dvije Diane’.

Rameauova brojna djela za čembalo u 20. su stoljeću snimljena i producirana na nosačima zvuka. Među poznatijim čembalistima Rameauova djela snimili su Trevor Pinnock, Kenneth Gilbert i Wanda Landowska. Pozamašan broj Rameauovih glazbeno-scenskih djela  također su snimljena i to u nekoliko različitih izvedbi.

U dobi od 43 godine Jean-Philippe Rameau oženio je devetnaestogodišnju Francuskinju, s kojom je imao četvero djece. Uprkos slavi koju je stekao poznavnajem glazbene teorije, teško je nalazio posao u Parizu. Od svoje 50. godine života Jean-Philippe napravio je velike korake i skladao djela po kojima ga se uglavnom danas pamti – počeo je skladati glazbeno-scenska djela, odnosno djela poput današnjih opera. Krenulo mu je i financijski jer je upoznao imućnog financijera koji je volio glazbenu umjetnost. Osim poboljšanih financija, upoznao je i mnoge tadašnje važne ličnosti intelektualnog i umjetničkog života, poput Voltairea.

Još u vrijeme Rameauovog života, njegova djela izazivala su i oduševljenje i oštre kritike, uglavnom iz tabora različitih estetskih percepcija i kriterija. Zanimljivo je da je tijekom cijeloga 19. stoljeća njegova glazba prolazila uglavnom bez javnih izvedbi. Tek su skladatelji Hector Berlioz i Claude Debussy ponovo vratili fokus na Rameauova djela. Tek polovicom 20. stoljeća interes za njegova djela uistinu je zaživio te su potaknute i ostvarene i snimke nekih od tih djela.

Jednu snimku izvedbe djela Rameaua na čembalu možete pogledati i u ovom video zapisu:

{youtube}Xr2odO-LkqQ{/youtube}

Na ovoj web stranici možete pročitati i vijesti odnosno najave koncerata ili glazbeno-scenskih izvedbi Rameauovih (i drugih baroknih) djela u svijetu.