Pripreme za konačno oslobođenje Međimurja

Posted on 16/04/2010 by Damir Horvat in Hrvatska u prvoj polovici XX. stoljeća, Regionalno

Poslije ovog neuspjelog pokušaja dr. Ivan Novak pokušao je diplomatskim putem ostvariti priključenje Međimurja domovini Hrvatskoj. Obratio se srpskom pukovniku Milanu Pribićeviću (vođa srpske misije u Državi SHS) da kod vrhovnog zapovjedništva srpske vojske pokuša ishoditi odluku o zaposjednuću Međimurja. Pribićević je to odbio jer je znao da je vojvoda Mišić 10. studenog 1918. izjavio potpukovniku Dragutinu Perku da je vrhovno zapovjedništvo srpske vojske sklopilo primirje s Mađarima. Tim sporazumom (13. 11. 1918. u Beogradu su Bela Linden (u ime mađarske vlade) i general Henry (u ime zapovjedništva savezničkih antantinih armija na Istoku) potpisali vojnu konvenciju kojom je rijeka Drava određena kao demarkaciona linija) rijeka Drava je prihvaćena kao demarkaciona linija od austrijske granice do Barča i tu liniju srpska vojska neće prelazili. Narodno vijeće Države SHS tražilo je tada od savezničkog zapovjedništva u Solunu da Međimurje zaposjednu francuske trupe. Kad je bio i ovdje odbijen dr. Ivan Novak je shvatio da Međimurje može osloboditi samo hrvatska vojska koju će poslati Narodno vijeće. Obratio se majoru Josipu Špoljaru (Josip Špoljar je još kao satnik u Karlovcu organizirao u noći od 28. na 29. listopada “Karlovačku pukovniju narodne vojske” koja je bila sastavljena od 96. pukovnije zajedničke vojske i 26. domobranske pukovnije. Znajući za njegove organizacijske sposobnosti potpukovnik Slavko Kvaternik uredio je njegovo promaknuće u čin majora i pozvao ga u Zagreb sebi za zamjenika), koji je tada bio zamjenik zapovjednika glavnog stožera vojske Narodnog vijeća, s molbom da hrvatska vojska oslobodi Međimurje. Major Špoljar je uskoro u Karlovcu pripremio odred vojske koja će poći u Varaždin s namjerom da oslobodi Međimurje. Taj odred sastojao se od 3000 vojnika pod zapovjedništvom majora Mirka Pogledića.

Na zamolbu majora Špoljara zapovjedništvo hrvatske vojske koja će oslobađati Međimurje preuzeo je potpukovnik Slavko Kvaternik. On je svoj glavni stožer smjestio u Varaždinu kamo je stigao 2. 12.
Oslobođenje Međimurja trebalo je biti provedeno 10. prosinca (Dragutin Perko u članku “Oslobođenje Međumurja” (zbornik Hrvati u borbama…) navodi da je za dan oslobođenja Međimurja bio određen 6. prosinac), ali to su spriječili događaji u Zagrebu od 5. prosinca. Naime, 24. studenog 1918. većina članova Narodnog vijeća zaključila je da se provede ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom u jednu državnu zajednicu. To ujedinjenje je i provedeno u Beogradu 1. prosinca. Zbog toga su se u Zagrebu 5. prosinca pobunili pripadnici 25. domobranske pukovnije i 53. pukovnije zajedničke vojske koji su demonstrirajući protiv monarhije i dinastije Karađorđerića krenula prema Trgu bana Jelačića. Na Trgu bana Jelačića otvorena je vatra te je poginulo 15, a ranjeno 20 demonstranata. Taj događaj odgodio je oslobađanje Međimurja za 14 dana. Međutim, unatoč tome pripreme su nastavljene.

Šestog prosinca u Varaždin dolazi potpukovnik Dragutin Perko kojeg je Narodno vijeće imenovalo zapovjednikom mjesta. Potpukovnik Perko je dobio zadatak da izvrši sve pripreme za uspješno oslobađanje Međimurja. U tome su mu pomagali varaždinski gradonačelnik dr. Pero Magdić te još neki ugledni Varaždinci i izbjeglice iz Međimurja.

U Varaždinu se polako skupljala hrvatska vojska. Jezgru oslobodilačke vojske činila su dva karlovačka bataljuna. Zapovjednici bataljuna bili su Tartaglia i major Josip Špoljar. Zajedničko zapovjedništva nad oba bataljuna imao je major Mirko Pogledić. Osim toga, iz Karlovca su u borbu pošli i pitomci kadetske škole i hrvatski sveučilištarci. Bili su pod zapovjedništvom satnika Šege, satnika Izera i natporučnika Krpana. Osim Karlovca, i u drugim gradovima organizirala se vojska za oslobađanje Međimurja. U Zagrebu je odvjetnik dr. Lav Mazzura organizirao “Dobrovoljačku sokolsku legiju” pod zapovjedništvom poručnika fregate Roberta Antića. Nju su činili hrvatski mornari bivše austro-ugarske ratne mornarice.

U Varaždinu su reorganizirane i pojačane snage koje su izvršile neuspjeli napad 13. i 14. studenog. Satnik Stjepan Sertić pojačao je svoj domobranski bataljun i pretvorio ga u “Varaždinski bataljun”. “Međimurska satnija” pod zapovjedništvom natporučnika Franje Glogovca pojačavana je tijekom mjeseca studenog i prosinca dobrovoljcima koji su pobjegli iz Međimurja. Osim toga, u Varaždinu je stvorena i konjica. Od vojnika bivše 10. husarske domobranske pukovnije sastavljena su 2 konjička eskadrona pod zapovjedništvom majora Mihajla Georgijevića i satnika Matije Čanića.
Major Ivo Henneberg doveo je u pomoć “Sisački bataljun”.

Na vrijeme za sudjelovanje u akciji stigao je i satnik Radoslav Rački koji je u Novoj Gradiški sastavio “Novogradiški bataljun” jačine 750 vojnika i 20. prosinca krenuo u borbu za oslobođenje Međimurja.
Od slovenskih vojnika sastavljene su 2 satnije pod zapovjedništvom satnika Rakuše i satnika Dekleva.
Osim tih snaga, prikupljene su i 2 bitnice poljskog topništva i 2 bitnice teškog topništva, 1 oklopni automobil, 11 kamiona i druge pomoćne snage.

Dva tjedna prije početka napada na Međimurje znalo se da vojska neće dobiti pionirske trupe. Zbog toga je stvoreno jedno improvizirano pionirsko odjeljenje od 30 seljaka iz Hrženice i okolice koje je pripremalo čamce (Feletar u djelu “Iz povijesti Međimurja”, str. 112, spominje da je prijelaz vršen sa 20 čamaca, a isti podatak iznosi i Horvat u djelu “Poviest Međimurja”, str. 286. ) i velike splavi za prijevoz vojske, konja, topništva i komora.

Dana 23. 12. 1918. potpukovnik Perko je izviđao duž rijeke Drave i kao točku prijelaza odredio je mjesto Hrženica sjeverno od Ludbrega. Istog dana je iz Varaždina teretnim automobilima prebačena pješadija majora Pogledića.
Nakon završetka svih priprema potpukovnik Kvaternik je odredio da akcija za oslobađanje Međimurja počne 24. prosinca 1918. godine u 6 sati.