Povijest osnovnog školstva Međimurja – druga polovica 19. stoljeća

Posted on 05/08/2009 by Lidija Branilovic in Regionalno

Osnovno školstvo od druge polovine 19. do prve polovine 20. stoljeća

Osnovno školstvo od 1848. do 1861. godine

Hrvatska banska vojska zauzela je 1848.godine Međimurje i proglasila ga sastavnim dijelom Hrvatske. U novoj upravi stvorena je čakovečka podžupanija s kotarima Čakovec i Prelog. Ovim područjem upravljao je varaždinski podžupan. Godine 1854. novo je „političko i sudbeno ustrojstvo Kraljevine Hrvatske i Slavonije.“ Međimurje je i dalje ostalo u sastavu varaždinske županije, ali sada s 3 kotara: Čakovec, Prelog i Štrigova. Veliki utjecaj na njegov gospodarski razvoj imat će novootvorena željeznička pruga Kanizsa – Pragersko koja prolazi i Međimurjem.

Na društveni život uopće pa i na stanje školstva u Hrvatskoj i Varaždinskoj županiji poslije 1848.godine utjecala je politika Bachovog apsolutizma. Germanizacija postupno zahvaća sve upravne i administrativne službe, njemački jezik postaje službeni nastavni jezik i sredstvo komuniciranja bogatijih građanskih staleža. Ban Jelačić 1848.godine ozakonjuje i uvodi u škole i urede ilirski jezik.

Usprkos jačini utjecaja germanizacija nije nalazila plodno tlo na osnovnoškolskoj nastavi. Nastava se u seoskim školama održavala na materinskom jeziku. Uz materinski postupno se učio i ilirski jezik (čitanje, pisanje, recitiranje, …). „U doba neoapsolutizma (1851.–1860.) gimnazija je sa šest razreda produžena na osam i postala je škola za opću naobrazbu.“

Vraćanjem Međimurja u granice tadašnje Hrvatske trebalo je ozbiljnije poraditi na nacionalnom osvješćivanju međimurskog naroda. Župljane se potiče na gradnju novih i nadograđivanje ranije građenih školskih zgrada. Najuspješnije akcije vode župnici naklonjeni idejama ilirizma i prosvjećivanja puka.

U 1857.godini u Međimurju radi 26 osnovnih škola s oko 3.711 učenika, od kojih je 1.571 djevojčica. U školama rade 32 učitelja. U čakovcu rade dvije pučke škole (katolička i židovska). Ukupno je 558 učenika (297 dječaka i 261 djevojčica), a poučavaju ih 4 učitelja. Židovska osnovna škola osnovana je u Čakovcu oko 1850.godine.

1858. godine sagrađena je nova škola u Hodošanu pa se upravo ta godina uzima kao godina utemeljenja samostalne Osnovne škole Hodošan. Školsko područje bilo je seoskog karaktera, a najveći problem je sve manji broj djece (npr. u zadnjih 10 godina broj učenika sa 390 je smanjen na 250). Nova školska zgrada u Hodošanu sagrađena je 1903.godine. Već spominjana osnovna škola sv. Juraj u Trnju danas je područna škola osnovne škole Hodošan (dakle, situacija iz 1841.g. se preokrenula).

Školski prostor je predstavljao velik problem pa općina 1859.g. podiže veliku zgradu za pučku školu. Međutim, u zapisima kanonskih vizitacija za 1864.godinu nalazimo i podatak o samo 181 polazniku. Sklapanjem konkordata između Austrije i Pape Pija IX. 1855.g., crkva dobiva neograničenu vlast nad osnovnim školama. Mjesni župnici su ujedno i ravnatelji osnovnih škola.

Osnovno školstvo od 1861. do 1918. godine

Vrijeme „političkog provizorija“ od 1861.–1867.godine označeno je u povijesti Ugarskog školstva kao vrijeme „potpunog nereda“ kada se ništa bitnije nije događalo. Školstvo je ponovno u nadležnosti Namjesničkog vijeća. Snaga germanizacije donekle popušta. Mijenjaju se i učevne osnove, ali time se ne mijenja i kvaliteta nastavnog rada. Nadzor škola gotova da ne postoji.

U unutrašnjem političkom životu tadašnje Ugarske vodila se borba za pretvaranje višenarodne i višejezične države u jedinstvenu s jedinstvenim mađarskim jezikom, koji je bio državni jezik.
Novim Zakonom o osnovnom školstvu trebalo je temeljitije urediti i modernizirati osnovno školstvo. Najvažnije odredbe Zakona odnose se na uvođenje obaveznog devetogodišnjeg osnovnog školovanja, uvođenje mađarskog kao nastavnog jezika, osnivanje državnih osnovnih škola postupnim ukidanjem konfesionalnih, općinskih i drugim koje postoje.

Zakon propisuje obaveznost školovanja za svu djecu od šeste do petnaeste godine. Svakodnevnu osnovnu školu djeca pohađaju od šeste do dvanaeste godine, a od dvanaeste do petnaeste pohađaju opetovnicu. Obavezan je popis svih školskih sposobnjaka. O tome kontrolu vode odgovorne školske vlasti. Od svakodnevne škole oslobađaju se fizički i psihički nesposobna djeca. Djeci povlaštenih staleža omogućeno je privatno, kućno obrazovanje uz obavezno polaganje ispita na kraju školske godine u javnoj pučkoj školi. Roditelji moralno i materijalno odgovaraju za uredno pohađanje škole.

O radu, uzdržavanju i nadzoru škole brinu školski odbori, školski nadzornici i županijske upravne komisije. Škole obavezno osnivaju općine, a pravo na osnivanje, koje je ozakonjeno, imaju i pojedinci i društva. Općina je obavezna uzdržavati školu. Ako na području općine ne postoji općinska škola, namaknutim sredstvima mogla se uzdržavati i konfesionalna škola. Zakonom iz 1868.g. bio je dozvoljen rad konfesionalnih škola ako one nisu radile na štetu državnih nacionalnih interesa.

Pored općinskih, konfesionalnih i drugih zakonom priznatih škola bilo je i onih koje su osnivane u manjim naseljima i u njima se podučavali pismeniji seljaci, žandari i drugi..
Zakonom se određuju i uvjeti za osnivanje škola i gradnju školskih zgrada. Po učeniku određen je 1–1,2m2 prostora. Kasnijim zakonskim odredbama gradnja školskih zgrada je tipizirana, od jedne do četiri školske sobe.

Osnovne škole su se dijelile na jednorazredne i višerazredne šestogodišnje škole. Jednorazredne su radile u jednoj učionici i s jednim učiteljem, a višerazredne u dvije i više učiona s dva do šest učitelja. Prema broju učitelja nastavni rad se organizirao u različitim kombinacijama razreda. Ako su se npr. u školi radila dva učitelja, jedan je radio u odjeljenju prvog i drugog razreda, a drugi je radio s ostala četiri razreda. Nastavni rad se izvodio najčešće cjelodnevno. Iako zakon o načelu odvaja poučavanje dječaka i djevojčica, u praksi je velik broj škola s mješovitim odjeljenjima.

„Na temelju člana 55. školskog Zakona (Eötvösov Zakon), 1869.godine donesen je nastavni plan kojim su određeni ovi nastavni predmeti:
– nauka o vjeri i moralu
– materinski jezik
– govorne vježbe i stvarna nastava
– pisanje i čitanje
– gramatika materinskog jezika
– račun (i geometrija)
– zemljopis
– povijest
– državljanska prava i dužnosti
– prirodopis
– prirodoslovlje
– praktične vježbe u gospodarstvu
– tjelesni odgoj
– pjevanje
– crtanje.“
Sadržaji nastavnog programa raspoređeni su kroz prva četiri razreda. U 5. i 6. se uglavnom ponavlja učeno, a težište je na praktičnim vježbama iz gospodarstva.

Za jednorazredne, nepodijeljene škole određen je ovakav nastavni plan:

PREDMETI	RAZREDI
PREDMETI	I.	II.	III.	IV.	V.	VI.
Nauka o vjeri i moralu	1	1	1	1	1	1
Stvarna nastava	1	1	–	–	–	–
Čitanje i pisanje	2	2	1	1	1	1
Gramatika materinskog jezika	–	–	12/4	12/4	–	–
Račun (i geometrija)	1	1	1	1	11/4	12/4
Zemljopis	–	–	2/4	2/4	2/4	–
Povijest i drž. Prava i dužnosti	1	1	–	–	11/4	1
Prirodopis	–	–	–	–	2/4	2/4
Prirodoslovlje	–	–	–	–	1/4	1/4
	ZAJEDNO
Pjevanje	1	1	1	1	1	1
Tjelovježba	1	1	1	1	1	1
Vježbe u gosp. i vrtlarstvu	–	–	poslijepodne srijedom i subotom po 1 sat

Prema ovom planu učitelj u nastavi radi preko 29 sati tjedno.
„Značajke reforme provedene su u školstvu. 1847.godine uvedeno je obvezatno četverogodišnje školovanje. Vrhovni nadzor nad školama oduzet je crkvi i predan je u ruke državnih tijela. Postupno je rastao broj škola i broj učenika. No, još uvijek mnoga djeca, posebno ženska, nisu polazila škole, a nije bilo niti dovoljno sredstava za osnivanje škola ili za plaćanje učitelja.“

1877.godine donesen je novi nastavni plan, tzv. Trefortov. Na nastavni plan osnovne škole se organski trebao vezati nastavni plan srednje škole. Poznata su Trefortova nastojanja oko uvođenja mađarskog jezika i u sve osnovne škole. U ovom nastavnom planu mađarski jezik u trećem i četvrtom razredu ima onaj fond sati koji je ranije pripadao materinskom jeziku. U prvom i drugom razredu prednost još uvijek ima materinski kao nastavni jezik.

1879.godine ministar za bogoštovlje i nastavu (Trefort) izdaje novi nastavni plan za osnovne škole s nemađarskim nastavnim jezikom. Učenje mađarskog jezika postaje obavezno za sve škole. U osnovi nastavni plan za škole s nemađarskim jezikom iz 1877.godine ne mijenja se – osim uvođenja mađarskog kao nastavnog jezika.
Novi nastavni plan i program za osnovne škole donio je ministar za bogoštovlje i nastavu Berzevicz 1905.godine.

Školskim Zakonom iz 1868.godine školske knjige i nastavna sredstva propisuju i određuju prosvjetne vlasti. U školama nema mjesta zabranjenim knjigama. Kontrola upotrebe knjiga vršila se i u konfesionalnim školama. Do 1868.godine u Međimurju se još uvijek koristite školske knjige. Molitvenici i katekizmi pisani hrvatskim jezikom. Postupno se iz upotrebe odstranjuju te „ilirskim“ jezikom pisane knjige, a mađarske vlasti rade na tome da se za potrebe pučkih škola i mađarskog puka izdaju udžbenici, novine i kalendari pisani „čistim međimurskim“ i mađarskim jezikom.

1881.godine Margitai „Horvát nyelvtan“ I. dio („Hrvatsku gramatiku“), 1884.godine i II. dio te 1906.godine III. dio. Jószef Margitai je autor i čitanki za učenike međimurskih osnovnih škola: „Muraközi horvat dvasókönyv“, a izdaje ih od 1882.godine. Također, piše i udžbenik „Magyar ABC és olásókönyu a muraközi népiskoák számára“ („Međimurska početnica i čitanka za međimurske pučke škole“), kao najprimjereniji izvor za početno uvođenje u poznavanje mađarskog jezika. Od 1885. do 1889.godine je izdao i nekoliko kratkih džepnih rječnika kao pomoćnih knjiga za učenje mađarskog i „hrvatskog“ jezika.

1885.godine u Zaladskoj županiji, kojoj pripada i Međimurje, djeluju 23 učeničke knjižnice. Udžbenici namijenjeni međimurskim učenicima pisani su s posebnim odgojno–obrazovnim pretenzijama. Povijesni, zemljopisni i drugi sadržaji isticali su političku snagu, kulturnu i nacionalnu moć „velike Mađarske“.

Prosvjetiteljske ideje 18.st. i zakonske odredbe austrijskih vladara o organizaciji i ustrojstvu pučkih škola utiru put stvaranju masovnije pučke škole u 19.st.
Polazak škole određen je školskim zakonima. Onaj mađarski iz 1868.g. obavezuje na šestogodišnje osnovno školovanje i pohađanje opetovnice. Školski praznici planirani su u vremenu glavnih poljoprivrednih radova kako bi polazak škole bio što redovitiji. Prema odredbama školskog zakona iz 1868.godine poslije završene šestogodišnje osnovne škole, učenici koji ne nastavljaju školovanje u drugim školama obavezni su pohađati opetovnicu. Opetovnice rade uglavnom uz općinske škole.

Opetovnica je škola u kojoj se ponavljalo gradivo osnovne škole po njenom završetku. Naime, učenici koji su završili osnovnu školu brzo bi zaboravljali ono što su naučili pošto se time nisu mnogo koristili u radu u životu. Da bi se to spriječilo, za njih he organizirana nastava jednom ili dva puta u toku tjedna (nekada samo nedjeljom). U ovim školama učili su se isti nastavni predmeti kao i u osnovnoj školi (čitanje, pisanje, račun, vjeronauk). Trajale su 2–4 godine.

Primjenom odredaba školskog zakona iz 1868.godine župna škola u Čakovcu postaje gradskog tipa s većim brojem odjeljenja i učitelja. Dotadašnju župnu školu mogla su pohađati i djeca iz prigradskih naselja. Učionični prostor s vremenom postaje pretijesan za sve veći broj učenika iz trgovišta i prigradskih naselja. Zbog toga se na različite načine, npr. visinom upisnine, nastoji ograničiti broj učenika.

Problem školskog prostora u čakovečkoj školi izraženiji je od vremena ukidanja židovske škole u čakovcu, oko 1882.godine.
Eötvösovim školskim Zakonom iz 1868.godine određena je cjelokupna organizacija pučkog školstva u mađarskoj. Primjenom ovog Zakona određuje se istovremeni početak i završetak nastave, zajedničke osnove nastavnih planova i programa, potrebne školske knjige i učila, postavljaju se uvjeti za školovanje učitelja,…
Međimurje u vremenskom razdoblju od 1790. do 1918.godine administrativno i politički pripada mađarskoj županiji zala sa sjedištem u Zalaegerszegu, osim kraćeg razdoblja između 1849. do 1861.godine kad je pod hrvatskom upravom. Čitavo razdoblje od 1790. do 1918.godine značajno je zbog toga što Međimurje, kao i druge hrvatske zemlje, postepeno zahvaća proces pretvaranja tradicionalnog feudalnog društva u građansko sa svim njegovim značajkama.

U Kraljevini Ugarskoj se, kao i u svim državama Europe, pridavalo veliko značenje obrazovanju u cilju industrijalizacije i modernizacije cjelokupnog života. Proces modernizacije je istodobno tražio, radi sve bržeg razvoja ekonomije, tehnologije i politike, jedan zajednički jezik koji bi bio jezik masovne komunikacije, a to je trebao biti mađarski jezik. No, putem obrazovanja ostvarivali su se planovi o mađarizaciji nemađarskog stanovništva. Ministar Eötvös je najprije 1868.godine odredio Zakonom obavezno pohađanje škole za svu djecu od 6 do 12 godina. Nastava se izvodila na materinskom jeziku. Eötvösov nasljednik Ágoston Trefort donosi 1879.godine novi Propis o nastavnom jeziku, kojim se određuje da je u osnovnim školama Ugarske mađarski obvezatan jezik. Vrhunac i završetak razvoja u smjeru intenziviranja nastave mađarskog jezika je „Lex Apponyi“ iz 1907.godine koji je predvidio povećani broj sati nastave mađarskog jezika u svim osnovnim školama u Ugarskoj. Osim školstva i nastave mađarizacija obuhvaća novinstvo, agitaciju i političke procese, kulturne udruge, izborno pravo i javnu upravu.

Školske knjige namijenjene međimurskim učenicima pisani su s namjerom asimilacije međimurskih Hrvata od dječje dobi. Profesor hrvatskog jezika i direktor Učiteljske škole u Čakovcu Jószef Margitai izdaje niz udžbenika sa ciljem mađarizacije kao što je „Međimurska početnica“ i „Čitanka“ za učenike međimurskih osnovnih škola za početno uvođenje u mađarski jezik. Povijesni, zemljopisni i drugi sadržaji ističu političku snagu i kulturno i nacionalnu moć „velike Mađarske“, a u službi asimilacije su i napori oko osnivanja školskih učeničkih i učiteljskih knjižica u osnovnim i srednjim školama, a strogim nadzorom se onemogućavalo čitanje knjiga pisanih hrvatskim jezikom.

Zakonske odredbe o osnivanju državnih škola obavljene Eötvösovim Zakonom o školstvu iz 1868.godine u službi su potpune mađarizacije Međimurja. U praksi je to značilo da je organizacija rada i nadzor škola većinom u nadležnosti države, a ne kao što je to do 1870.godine u vjerskim pučkim školama koje su pod nadzorom Duhovnog stola u Zagrebu. Naime, novi normativi o prostoru i uvjetima rada u školama utječu na postepeno odumiranje konfesionalnih škola, koje su često i siromašne i ne mogu udovoljiti zahtjevima za kvalitativno drugačijim radom. Osnivanje Učiteljske škole u Čakovcu 1879.godine u cilju je odgoja i obrazovanja učiteljskog kadra koji će vladati mađarskim jezikom i izvoditi nastavu u školama s hrvatskim stanovništvom. U periodu od 1886. do 1894.godine potpuno su osposobljene 83 školske zgrade, a tempo gradnje novih školskih zgrada, obnavljanja i proširivanja postojećeg školskog prostora i dječjih zabavišta kakav je bio od 1880. do 1915.godine nije zabilježen u povijesti Međimurja.

Svećenstvo tijekom 19.stoljeća u Međimurju uglavnom je hrvatske narodnosti. Svećenici su se školovali u gimnazijama u Varaždinu, Kaniži, ili u Gimnaziji u Zagrebačkom sjemeništu, filozofiju i teologiju studirali su u Zagrebu, a neki i Bologni. Bili su jedina narodna hrvatska inteligencija koja je svjesno propovijedima, crkveni zborovi, preko različitih udruga čuvala hrvatsku kajkavštinu od naleta mađarizacije. Ipak se i među njima nalaze pobornici mađarske politike koji djeluju kao predstavnici mađarizacije.

Slika književnosti i pismenosti na tlu Međimurja u 19.stoljeću, mijenjala se ovisno o političkim prilikama u Ugarskoj, i djelomice o političkom, a napose, o kulturnim promjenama u Hrvatskoj. Do šezdesetih godina 19.st., u pismenosti, književnosti i u školstvu, zadržava se stanje kao i u 18.stoljeću, s razlikom što će biti više autora, a manje književnika. Od tridesetih godina dolazi do prekida Međimurja s tradicionalnom hrvatsko kajkavskom književnosti i pismenosti u Hrvatskoj uslijed prihvaćanja štokavštine. Od tada pa do 1918.godine u Međimurju je prisutan književni bilingvizam. Najopsežniji hrvatski rukopis na tlu Međimurja iz 19.stoljeća je „Vidovska knjiga“. Najveći dio knjige zauzimaju pripovijesti o životima svetaca i crkvenih otaca, žitki, ali se tu nalaze i popularne pučke i umjetničke pjesme, kao „Pet kumih“ koju Margitai objavljuje u „Međimurskom kolendaru“ za 1884.godinu, što govori o popularnosti pjesme.

Nove škole i školske zgrade

Iako se broj stalnih škola do ovoga vremena (do 1868.) povećao, još uvijek je bilo školama nepokrivenih područja. Siromašne međimurske općine do zemlje dolaze prilikom segregacija vlastelinske zemlje, kupovanjem, ili im se zemlja poklanja. 1869.godine grof Juraj Feštetić dariva općini Cirkovljan 7 rali i 600m2 pašnjaka s svrhom bogatije dotacije učitelja koji će tu biti postavljen. Tako je općina Cirkovljan mogla formirati svoju školsku općinu. Međutim, nova školska zgrada izgrađena je u Cirkovljanu tek 1888.godine.
U Zalaskoj županiji, kojoj je pripadalo i Međimurje, sagrađeno je 1870.godine 13, a 1871.godine 29 školskih zgrada. Oko 1869.godine u Županiji je bila 331 pučka škola.
1870.godine u velikom broju međimurskih naselja još nema školskih zgrada niti stalnih škola. Poslije 1880.godine, kada diplomiranju prvi polaznici čakovečke učiteljske škole, u međimurskim školama je sve više stručnih učitelja. Snaga poticaja za osnivanje i gradnju novih državnih škola izražajnija je poslije 1880.godine. U vremenu od 1880.–1900.godine grade se u Međimurju tri značajnije školske zgrade. Prva je osnovna škola u Prelogu oko 1885./86., a zatim Učiteljska 1888. i Građanska škola 1898. u Čakovcu.

1902.godine u Čakovcu se gradi najsuvremenija zgrada državne osnovne škole. Naredne 1903.godine se gradi nešto manja, ali funkcionalna i po vanjskim arhitekturnim obilježjima podjednako lijepa školska zgrada u Hodošanu. Državne školske zgrade su u funkciji „hramova“ mađarizacije pa ih i njihov vanjski i unutarnji izgled takvima treba činiti.

Nove školske zgrade se grade do 1915.godine i u drugim međimurskim naseljima. Tempo gradnje novih školskih zgrada, obnavljanja i proširivanja postojećeg školskog i prostora dječjih zabavišta, kakav je bio u vremenu od 1880.–1915.godine, u ranijoj i novijoj povijesti međimurja nije zabilježen.
U vremenu od 1900.–1915.godine gotovo da nije bilo općine koja se ugovorom nije obvezala da će državi svoju školu predati u onakvom stanju kako to Zakon o podržavljenju škola određuje. Najveći broj školskih zgrada sagrađenih u vremenu od 1900.–1915.godine lociran je u Čakovcu i njegovoj okolici.
Približavanjem prvog svjetskog rata mijenjaju se ekonomske i političke prilike. Sve je manje sredstava za potrebe prosvjete i školstva. Takvo stanje traje sve do 1918.godine.