Bernardo Bertolucci je sa svojim  prvim filmom na engleskom jeziku Posljednjim kineskim carom ostvario golemi uspjeh u Europi, ali i u Sjedinjenim Državama. Film je dobio devet Oskara te je postao jedan od najnagrađivanijih filmskih ostvarenja te je uz mjuzikl Gigi iz 1958. do tada bio jedino filmsko ostvarenje s toliko Oskara. Posljedni kineski car je povijesno biografski fim, a i ima i obilježa političke drame. Iz samog naslova se naslućuje sam sadržaj filma, a riječ je o tužnoj i neobičnoj sudbini zadnjeg kineskog cara Aisina Gioro Pu Yia koji je nosio i titulu "sin Neba". Bernardo Bertolucci režiser taljanskog podrijetla je bio prvi strani redaetelj koji je dobio dozvolu za snimanje u komunističkoj Kini. Tome je svakako pridonjela i njegova lijeva orijentacija kao i pripadnost komunističkoj partiji Italije. Film predstavlja kolosalan projekt  i doista ima epske razmjere u njemu je sudjelovalo oko 19 tisuća statista i korišteno je preko 9 tisuća kostima. U cjelosti je snimljen u Kini čak i  uz potporu vlasti koje su odbile prvotnu zamisao B.Bertoluccia  da napravi ekranizaciju romana A.Malrauxa koji se bavi šangajskim ustankom, a koji je za vlasti u Pekingu bio previše politički osjetljiv. Pripreme su trajale čak dvije godine, ali je zato konačni uradak naprosto fascinirao svojom dubinom pristupa temi i finom analizom cijele jedne epohe. Film je označio veliki povratak B.Bertoluccia autora Posljednjeg tanga u Parizu (1972.) i 1900 (1977.)  u sam vrh svjetskih redatelja, nakon šest godina tijekom  kojih su mu dva projekta propala.

Posljedni kineski car je biografska drama koja se dijelom temelji na samim memoarima Pu Yia “Od cara do građanina”. U filmu pratimo život jedne osobe koja je samim rođenjem dobila poseban status poput božanstva, gospodara života i smrti i koja na kraju završava kao i ostale stotine miljuna za koje je bio nedodiriv.

Bernardo Bertolucci

Sam početak već liči na farsu i grotesku jer carem ogromnog carstva postaje trogodišnji dječak koji je postavljen na Zmajevo prijestolje 1908. godine i koji normalno uopće ne shvaća važnost i značaj svoje uloge za državu i društvo. On je prije svega razigrano dijete kojeg cijeli taj ceremonijal zabavlja, ali i guši njegovu osobnost i prirodni razvoj. Da stvar bude još abnormalnija dijete car je postavljeno na prijestolje u najgorjem trenutku za samo carstvo koje u rasulu i anarhiji postalo plijen velikih sila koje su ga nemilosrdno iskorištavale  i ponižavale držeći ga neprestano u polukolonijalnom položaju. Tu se uviđa razlika između stvarnosti, one u carskoj palači Zabranjenog grada u Pekingu gdje sve naočigled funkcionira, poštuje se stoljetna tradicija i strogi dvorski običaji i vanjske realnosti, van zidina gdje se država sve više rasipa i propada, a narod sve teže i lošije živi. Car je osoba koja ima posvećeni status, koja apsolutistički vlada, za koju ne vrijede zakoni, ali to sve više ne vrijedi jer sa slabljenjem države i ovlasti cara drastično se smanjuju. Revolucija 1912. godine je prekinula tu agoniju i parodiju i sedmogodišnji car je svrgnut te je postao zatočenik vlastite palače.  Glavni lik cara glumila su četri glumca, najsimpatičniji je trogodišnjak Richard Vuu čija spontanost i dječi duh nasmijavaju i razdraguju gledatelje. Najveći dio uloge u dobi od dvadesete do smrti odigrao je hongkoški glumac John   Lone koji je vrlo dobro odigrao sve faze i metamofoze u ličnosti samog cara od playboja do japanske marionete i konačno vrtlara nakon kulturno-ideološke preobrazbe u Maovoj Kini. Radnja film se odvija kroz sjećanja, refleksije samog bivšeg cara za vrijeme njegovog preodgoja u komunističkoj Kini, iz sadašnjosti vraćamo se u prošlost doznajući sve više o životu samog cara. Sam pristup temi kroz retrospekciju je vrlo dobro odabran jer nam pokazuje totalnu promjenu statusa i položaja Pu Yia koji je od cara sveden tek na običnog, bezličnog građanina. Kineske komunističke vlasti nisu ga htjele pogubiti jer nisu htjele stvoriti mučenika, već su preodgojem imale namjeru pokazati kineskom narodu da je i on samo običan čovjek kao i oni sami. Dobru karakternu ulogu u filmu je odigrao i legendarni britanski glumac Peter O’ Toole koji glumi britanskog učitelja mladog cara koji ga upoznaje sa drugačijim modernim, naprednim svijetom i  potrebom da se razvije kao samostalna ličnost  bez obzira na stroga, rigidna pravila koja su u novom svijetu postala obsolentna i nesvrhovita.

Lik učitelja unosi dašak vedrine, slobode i normalnog, zdravog poimanja stvari. Likovi carice Wan Jung (Joan Chen) i druge carske supruge Wen Hsiu (Wu Ju Mei)  su također vrlo doimljivi te nam daju sliku i o položaju žena u Kini i shvaćanju o njihovoj ulozi u društvu. Uz caricu se veže i jedan veliki problem koji je teško uništavao kinesko društvo od 19. stoljeća i bio je i jedan od uzroka kolapsa i raspada same carevine. To je problem ovisnosti o opijumu koji je rastakao i potkopavao kinesko društvo i njegove vrijednosti, a  zbog  ilegalnog uvoza opijuma sama carska Kina je vodila i dva rata koji su na njenu nesreću završili porazom i teškim reparacijama. Film je i povijesni spektakl i svjedok jednog minulog vremena. Napravljen je vrlo raskošno i autentično vjerno prikazujući i probleme kako pojedinca tako i  kineskog društva kroz jedan dugački, tragični i teški period njegove suvremene povijesti. Film je osvojio Oscare za režiju, scenarij, kameru, scenografiju, kostimografiju, zvuk, montažu i muziku. Usprkos trajanju od čak 167 minuta film ne gubi na kvaliteti i ne stvara zamor kod gledatelja već ga suprotno drži vezanim  za žalosnu, ljudsku sudbinu Henrya Pu Yia ( pozapadnjačena varijanta imena) što se prije svega mora zahvaliti profesionalnoj režiji i dakako montaži koja ne stvara praznine i grube prijelaze u radnji. Film Posljedni kineski car je djelo koje redatelj rijetko kada postigne u svom stvralačkom radu, a kada ga ostvari ono postaje evergreenom filmske umjetnosti.

Posljedni kineski car, taljansko/britansko/francuski film, 1987., u boji, trajanje 160 minuta, producent: Jeremy Thomas, redatelj: Bernardo Bertolucci, scenarij: Mark Peploe, snimatelj:Vittorio Storaro, glazba:David Burne, Ryuichi Sakamoto, Cong Su, scenografija: Chunpu Wang, kostimi: James Acheson, montaža: Gabriella Cristiani, Anthony Sloman

Uloge: John Lone (Pu Yi odrasli), Joan Chen (Wan Jung), Peter O’Toole (Reginald Johnston), Ruocheng Ying (guverner), Victor Wong (Chen Pao Shen), Vivian Wu (Wen Hsiu), Richard Vuu (Pu Yi u dobi od 3 godine), Tsou Tijger (Pu Yi iu dobi od 8 godina), Tao Wu ( Pu Yi u dobi od 15 godina), Lisa Lu (Tzu Hsi)…