Pred velikom ofenzivom NOVJ i Crvene armije oružane snage, koje su bile u službi okupatora, ubrzano su napuštale Srbiju. Preko područja sjeverne Hrvatske išao je glavni pravac povlačenja tih snaga s istoka na zapad. To su uglavnom bile Nedićeve (Srpski udarni korpus) i Ljotićeve jedinice (Srpski dobrovoljački korpus), te dio ostataka Mihailovićevih četnika. Povlačenje je bilo organizirano od strane Nijemaca, tako da je uspješno izvršeno prebacivanje do Slovenije. U Ilirskoj Bistrici je Dimitrija Ljotića dočekao Dobroslav Jevđević, koji je tamo već bio otprije sa svojom postrojbom.(1)

O povlačenju je razmišljao i vojvoda M. Đujić. Na svom inspekcijskom putu u Obrovac, početkom listopada 1944., zapovjednik Prvog ličkog četničkog korpusa Milivoje Vuksanović, naišao je na loš moral kod boraca od kojih je veliki broj bio prešao u partizane. Dalmatinski Osmi korpus NOVJ zadavao je velike gubitke četnicima zbog čega je dolazilo do rasula čitavih četničkih brigada, iz kojih je dio bio prešao u partizane. Zbog opasnosti da bude okružen od partizanskih snaga Đujić radi na planu povlačenja prema Istri. Tako je 21. listopada 1944. iz «Štaba Dinarske četničke oblasti» izašla zapovijed o prikupljanju četnika na prostoru dalmatinskog Kosova, gdje su se trebale okupiti sve četničke postrojbe oblasti. S obzirom da Nijemci, prema ocjeni Đujića, napuštaju Jugoslaviju potrebno je izvršiti pripajanje svih manjih i odvojenih jedinica Dinarske četničke oblasti. Zbog spoznaje da će brzo doći do oslobođenja Dalmacije od strane Osmog korpusa NOVJ, krenulo se najvjerojatnije već 1. prosinca 1944. u povlačenje iako su četničke postrojbe sudjelovale u obrani Knina. Zbog toga,  za razliku od njemačkih i ustaško-domobranskih postrojbi, četnici Dinarske oblasti na Kninu nisu pretrpjeli veće gubitke (četnika je tada na širem području Knina bilo oko 5.000). (2)

Četnička grupacija na čelu sa Đujićem povlačila se pravcem Pađane-Velika Popina-Srb-Dobroselo-Donji Lapac. Odatle su 10. prosinca 1944. nastavili kretanje pravcem Nebljusi-Skočaj-Zavalje, te pored Bihaća na pravac Ličko Petrovo Selo-Drežnik-Saborsko, da bi 21. prosinca stigli u Gacku dolinu. To je povlačenje organizirano uz podršku njemačkih vojnih faktora, kao i ustaških vlasti jer je Pavelić izdao 21. prosinca 1944. zapovijed kojom se omogućava Đujićevim četnicima siguran prolazak kroz Hrvatsku. U Gackoj dolini se Đujićevim četnicima pridružila i grupacija četnika iz gornje Like, pa su zajedno 26. prosinca 1944. nastavili povlačenje u pravcu Brlog-Žuta Lokva-Prokike, te preko Velebita na Krivi put, a odatle su se spustili u Novi i Bribir, krećući dalje pored Crikvenice i Bakra u Škrljevo. Ondje su ih dočekali četnici koji su im pošli u susret iz Slovenije, a među njima Jevđević i Ljotić. Iz Škrljeva je 1. siječnja 1945. ova grupacija preko Grobnika došla u Sv. Matej (danas Viškovo). Na putu od Gacke doline preko Hrvatskog primorja četnici su provodili teror nad hrvatskim stanovništvom, vršeći ubojstva, pljačke i paleći kuće.(3)

Đujić je od Jevđevića i Ljotića upoznat sa situacijom na tom području i planovima za daljnju akciju. Obaviješten je i o nastojanju Ljotića da se i D. Mihailović sa svojim snagama povuče iz Bosne u Sloveniju, odakle bi zajednički trebalo povesti borbu za oslobođenje Jugoslavije od komunista. Prema Ljotićevim riječima, u Prvom svjetskom ratu je «oslobođenje otadžbine» počelo od Soluna, a sad bi trebalo početi od Triglava. U toku ožujka 1945. glavnina četnika iz Istre prebacila se u Sloveniju, na područje između Ilirske Bistrice i Gorice.(4)
Ljotić je zapravo htio da se uspostavi federalna jedinica Kraljevine Jugoslavije na tom prostoru. Vojnu snagu te federalne jedinice činili bi Nedićev Srpski dobrovoljački korpus, Dinarska četnička divizija i domobranci Lea Rupnika. Računalo se s potporom anglo-američkih snaga uz pretpostavku da će one stići u Istru i Slovensko primorje prije vojnih snaga NOP-a.(5)

Četnici u Sloveniji su se ubrzo sastali sa engleskim snagama, ali samo u funkciji zarobljenika jer su četničke snage imale izbor ili da se bore ili da se predaju. Na svoju sreću su se ipak predali u svibnju Englezima. Razoružani su u logoru Palmanova na Soči 5. svibnja 1945., ali  su poslije prebačeni u Cesenu u Italiju, u novi logor.(6)

Bilješke:

1. F. Butić-Jelić, Četnici u Hrvatskoj,  n. dj., str. 237.
2. Isto, str. 239.
3. Isto, str. 240-241.
4. Isto.
5. Antun Giron, Zapadna Hrvatska (Istra, Kvarnersko primorje i Gorski kotar) u Drugom svjetskom ratu (Zadar, 1997.), str. 396.
6. Ravnogorska istorija (priredio Radovan Kalabić),  Beograd,  1992.
7. Isto, sve četiri slike