Začeci civilnog društva

U prethodnom poglavlju rečeno je da su ljudi pritisnuti ekonomskim i socijalnim nedaćama razvili tri odgovora na takvo stanje – aktivni, restriktivni i destruktivni odgovor. Upravo se iz aktivnih odgovora na krizu (uzajamne pomoći, reagiranje na nepravilnosti i nepravednosti) uz sve veći gubitak legitimiteta i shodnog popuštanja državno-partijske stege u određenim područjima (znanost, kultura, medicina) mogu razaznati oni elementi koji su polako oblikovali civilno društvo u osamdesetim. Za početak potrebno je odrediti koncept civilnog društva i njegovu strukturu, da bi se mogao dobiti odgovor o postojanju civilnog društva u osamdesetima.

Tweet

“Civilno je društvo prostor između obitelji, države i tržišta gdje se građani udružuju zbog promicanja zajedničkih interesa”.(Bežovan i Zrinščak, 2008., str. 18) “Osim što je specifičan prostor, ono je i vrednota i norma u kojem su aktivnosti građana prožete civilnošću i civilnim vrlinama.”(Bežovan, 2005., str. 10) Na civilnost bi se moglo gledati kao na specifičnu moralnost koju razvijaju slobodni građani u svojoj interakciji s drugima. “Civilno društvo uključuje različite organizacije koje se nazivaju dobrovoljačkim, neovisnim, neprofitnim, nevladinim i trećim sektorom.”(Bežovan, 2005., str. 17) “Kao antiteza državi podrazumijeva opozicijsku i kontrolnu organizaciju tog društva u odnosu na državu.”(Bežovan, 2005., str. 28) Civilno društvo proizvod je određenog povijesnog i društveno-kulturnog razvoja i ograničeno je u svojoj teritorijalnoj rasprostranjenosti. “Ono u pravilu nije postojalo izvan zapadnih država i osnovna mu je pretpostavka bilo stvaranje građanskog društva.”(Bežovan, 2005., str. 27) Kao politike koinona odnosno societas civilis, civilno društvo već se spominje u Antici, ali tu nije bilo razlikovanja između politike (države) i društva, što se može vidjeti u Aristotelovom određenju čovjeka zoon politikon (političko/društveno biće). “Tek je kod Hegela došlo do razlikovanja države kao političke zajednice i “građanskog društva” kao nepolitičkog društva, ali ne u smislu njihova razdvajanja nego integriranja putem javnosti i upravljanja građana.”(Pažanin, 2003., str 3) Upravo se tu vidi začetak one ideje koja na civilno društvo gleda kao na javnu sferu koja obuhvaća sve prostore, a ne spada ni u jedan. Uz proces oblikovanja civilnog društva važna je pojava civilne kulture kao specifične političke kulture(12) koja je također povezana sa zapadnim liberalno–demokratskim porecima. “Civilna je kultura miješana politička kultura”(Almond i Verba, 2000., str. 350) u kojoj su tri čista tipa političke kulture (parohijalni, podanički, participativni)(13) amalgamirani u novu vrijednost. Ta specifična politička kultura zajedno sa suvremenom kapitalističkom proizvodnjom te modernom obitelji (egalitarna, nuklearna, bilinearna, neolokalna) čini prostor i okvir u kojem se oblikuje civilno društvo. Ovaj okvir je nužan za razumijevanje prisutnosti, odnosno stupnja prisutnosti civilnog društva u Jugoslaviji osamdesetih.

Od 1983. , pojavljivanjem pojma “civilna družba” u Sloveniji, do 1989. u Jugoslaviji (točnije relacija Ljubljana – Zagreb – Beograd s naglaskom na Ljubljani) razvila se intenzivna rasprava o konceptu civilnog društva. Početak glavne faze rasprave je u nastanku zbornika Socijalistična civilna družba iz 1985., nakon koje ovaj koncept sve više ulazi u teoretski diskurs znanstvenika, ali i u medijski prostor. Časopisi i novine poput Mladine, Danas, Nin, Katedra, Nova revija i Knjižvne novine izdaju mnoge članke i prezentacije sa znanstvenih skupova. “Između stručnih sastanaka dvije konferencije su od prvotne važnosti: “Društvo i država u socijalizmu”, Beograd 10. 11. 1986., i “Civilna družba i država”, Ljubljana, 28-30. 10. 1987.”(Križan, 1989., str. 153) Središnje teme diskusija bile su historijska rekonstrukcija značenja koncepta civilnog društva, analiza modernog značenja koncepta, odnos između države i društva u socijalizmu (posebno problem konceptualizacije civilnog društva u okviru socijalističkog sistema), posebnosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, zahtjevi za slobodnom javnom sferom, pravna država u socijalizmu, kulturna povijest boljševičkog pokreta, socijalističko civilno društvo. “Krajem osamdesetih te rasprave zamiru a uzroke bi trebalo tražiti u dva pravca: 1. iznošenje i izdiskutiranost osnovnih argumenata, 2. snažni politički nastup slovenskog i srpskog nacionalizma tijekom 1988/89. koji je razotkrio svu zakašnjelost (a po drugima pak  preuranjenost) jugoslavenskih rasprava o građanskom društvu, destimulativno djelujući na njihovo daljnje vođenje i prelazak dijela sudionika građansko-društvene rasprave u nacionalne tabore(14) kao brži i sigurniji put obaranja stare vlasti.”(Pokrovac, 1990., str. 463) Sve ove rasprave pokazuju povećanu svijest kod ljudi (točnije znanstvenika i raznih stručnjaka) o promjenama i nužnosti promjena u Jugoslaviji, no da li to znači da je civilno društvo kakvo je postojalo na Zapadu u to vrijeme, bilo prisutno i u Jugoslaviji?

Odgovor je relativno jednostavan i prisutan je u odlomku koji govori općenito o civilnom društvu – ne. Pretpostavka civilnog društva nastanak je građanskog društva (točnije modernog građanskog društva), dakle nužna je distinkcija moderna država – društvo koja je rezultat procesa modernizacije koji je oblikovao novi društveni sustav iz starog ancien regime. Tek iz te distinkcije i procesa modernizacije mogao se oblikovati gore navedeni okvir (moderna obitelj, civilna kultura i tržišno gospodarstvo) iz kojeg se civilno društvo kao prostor i kao specifična vrednota može razviti. U Jugoslaviji nije bilo razlike država – društvo, niti razlike politička i društvena moć što odgovara marksističkom poimanju moći. Ne samo da nije postojala razlika država – društvo, nego sukladno tome nije postojala ni moderna država ni moderno društvo. Rahlf Dahrendorf  je analizirajući socijalizam, zapazio da je u pitanju modernizacija bez moderne. “Sociološki bi se to moglo, otprilike, reći ovako: imamo zajednicu, a ne autonomno društvo, pa uslijed toga nemamo ni razliku između društva i države.”(Hodžić, 1990., str. 572.) Problem nedostatne moderniziranosti može se vidjeti u komparativnom pregledu nastanka socijalističkih poredaka u svijetu (Rusija, Kina, Jugoslavija). Tu se vidi da su to bile sve seljačke, predmoderne zemlje u kojima je socijalizam odigrao ulogu prvobitne modernizacije i industrijalizacije kao što su to učinili kapitalizam i liberalna demokracija na Zapadu, sto godina ranije. Problem je što to nije dovršeno do kraja, pa je socijalizam u stvarnosti predstavljao međuperiod između feudalizma i modernosti, a ne kao što je Marx rekao između kapitalizma i komunizma. Tek je u osamdesetima, kad je Zapadna Europa počela ulaziti u drugu modernu(15), bio pri kraju taj proces u Jugoslaviji, ali sa prevelikim udjelima tradicionalističkih, patrijarhalnih, autoritarnih, etnocentrističkih, religioznih, dakle predmodernih elemenata. Naravno, to ne znači da neki temelji civilnog društva, koje će se oblikovati u devedesetim i prvom desetljeću 21. st., tad nisu postojali. “Te oaze građanskog društva, s visokim  stupnjem autonomije u okviru ograničenih sfera bile su: 1. privatno poduzetništvo, 2. ostaci nekadašnjih, odnosno novoformirane slobodne profesije, 3. Crkve i vjerski pokret odnosno sekte, 4. omladinske supkulturne grupe, 5. novi društveni pokreti, 6. privatno izdavaštvo i druge privatne kulturne institucije, 7. tzv. individualni poljoprivrednici.”(Pokrovac, 1990., str. 471–472)

Mladi i subkulturne skupine

Nužnost ovog poglavlja jest u dočaravanju opće klime među mladima krajem 70-ih i početkom 80-ih koja je dovela, ne samo do stvaranja novih supkulturnih grupa kao oaza građanskog društva, nego i do formiranja posebnog mentalnog sklopa kod nekih pojedinaca koji su kroz umjetnost stvorili djela koja izražavaju nezadovoljstvo i oronulost sistema (posebno Johnny Štulić) te neprilagođenost na urbane promjene u velikim gradovima (npr. Jura Stublić). U okviru projekta “Položaj, svijest i ponašanje mlade generacije Jugoslavije”(16) provedena je anketa (1985/86) na 6125 mladih (učenici, studenti, zaposleni, nezaposleni i zemljoradnici) iz koje se mogu vidjeti gledišta mladih na društvene probleme, problematična područja i činitelje promjene. Najvažnije probleme cijelog društva vide u ekonomskim (50,2%) te u problemu nezaposlenosti (40,2%), a kod mladih u nezaposlenosti (68,3%). To odgovara prije navedenim tvrdnjama o sve većoj nezaposlenosti te njenoj selektivnoj prirodi, a ova anketa se vršila baš na pojedincima koji su stasali u vrijeme nastanka te nove nezaposlenosti. Od područja koja se percipiraju kao najteže promjenjiva su državni aparat (32,1%), ponašanje rukovodilaca i funkcionara (23,7%), politika uopće (23,0%) te kadrovska politika (22,2%). Najviše zainteresirani za promjene su omladina (71,8%), članovi SK uopće (28,2%) te svi radnici (NKV, PKV, VKV – 32,9%). Ovi interesenti, osobito SK i radnici izraz su ideološke indoktrinacije jer se SK tumači kao avangarda, a radnici kao tradicionalno zainteresirana klasa za promjene, odnosno boljitak. U prihvaćanju ovih ideoloških gledišta odražava se manifestna podrška struji mišljenja i razvojnom toku propagiranom od strane rukovodećih vrhova. U kontrastu sa velikom zainteresiranošću za promjene stoji suzdržani angažman u promjeni (23,7% ne razmišljaju o tome, a 9,3% nisu spremni) te percepcija osobnog i generacijskog utjecaja (62,5% smatra da ima mali, odnosno neznatan utjecaj, a 53,6% gleda tako na utjecaj mladih uopće). Iz ovog se može zaključiti da su mladi svjesni i jako zainteresirani za probleme i njihovo rješenje, ali da na sebe ne gledaju kao na ključni subjekt promjene. Ovakva kritična svijest u okviru još nedovoljno olabavljenog sustava (ipak je to vrijeme neposredno prije i par godina nakon Titove smrti) te široko zastupljene apatičnosti kod mladih – “Mi djeca iz središta grada držali smo se podalje od političkih aktivnosti i smatrali smo da je politika poligon za seljake”(Mirković, 2004., str. 21) – morala se negdje izraziti. I jeste, izrazila se upravo u području umjetnosti (glazba, strip, televizija(17)) i svakodnevnog života mladih – oblikovanje supkulturnih skupina, orijentiranost na tipične zanimacije mladih (glazba, ples, djevojke odnosno dečki) te pobuna protiv mladenačkih nepravednosti (slučaj Big Ben). Neko istraživanje iz recimo 1990. godine, koje bi nam dalo nalaze o promjeni percepcije i stavova mladih ne postoje, ali na temelju određenih aktivnosti (posebice za Sloveniju, primjer lista Mladina) nam govori da su se ove brojke mogle povećati bar što se tiče angažiranosti i percepcije vlastitog utjecaja.

Kraj 70-ih i 80-e razdoblje je jačanja djelovanja i prisutnosti supkulturnih(18) skupina kako u svakodnevnom životu tako i u javnom prostoru (znanstveni radovi, mediji). “To je  razdoblje u kojem nastaje jedna scena (čiji su počeci prisutni već krajem šezdesetih) koja je naglašeno adolescentska, ne politična, vezana uz glazbu, “slobodno vrijeme”, potrošnju i različite životne stilove.”(Perasović, 1999., str. 121) Šminkeri, hašomani i štemeri su tri osnovne supkulturne grupacije koje su obilježili drugu polovinu i kraj sedamdesetih godina. Mladi su se međusobno razlikovali po odijevanju i frizurama, glazbi koju slušaju, mjestima na koje izlaze, a jednim dijelom i po različitim pristupima agresiji, načinu provođenja vremena, ulozi spolova, vrijednostima. “Supkulturni stil hašomana nesumnjivo proizlazi iz šireg određenja rock kulture i povezanosti te kulture s pokretima i životnim stilovima koji su označili kraj šezdesetih u Americi i V. Britaniji, oglašavajući svoju prisutnost u većoj ili manjoj mjeri širom urbanih središta svijeta, čak i s one strane tadašnje željezne zavjese.”(Perasović, 1999., str. 143) Važnost hašomana očituje se kroz dva razloga, od kojih se prvi odnosi na slučaj s Big Benom. Big Ben bilo je okupljalište za ovu supkulturnu skupinu kao što je npr. Saloon bio za šminkere, no uprava kluba odlučila se riješiti hašomana. To je bilo i doba Poleta koji se kao omladinski časopis profilirao sa suvremenim urbanim rock temama. Kroz pisma čitalaca indirektno je pozvao na demonstracije protiv kluba, što je tada (1979.) bilo nezamislivo. Ništa se nije dogodilo, osim što je uredništvo snosilo odgovornost za huškanje, no tu se vidi primjer kritičnosti i osviještenosti kod mladih (u ovom slučaju omladinskog časopisa, a i nekih hašomana, jer su namjeravali demonstrirati) te utjecaj medija (on je postao integrativan element za hašomansku scenu i upoznao javnost s problemima) koji će se kroz osamdesete polagano razvijati. Drugi razlog je u njihovoj povezanosti s novim punk skupinama. “Punkeri s njima dijele osnovni resurs vlastitog identiteta i neupitnu otpadničku strukturu vlastitog imagea, no, upravo zbog zajedničkog ishodišta u rock kulturi, čiji su žestoki kritičari, nastupaju dobrim dijelom simbolički protiv hašomana, gdje je šišanje vlastite kose(19) samo jedan vidljivi i upečatljivi simbol raskida s tradicijom.”(Perasović, 1999., str. 188) Uz punk koji je završio “službeno” 1979., no trajao i dalje (posebno u Sloveniji) početkom osamdesetih stupa na scenu i new wave (novi val) koji je bio raznovrsniji i privlačniji široj publici. “Ono što je također veoma važno, to je bila uronjenost punka i novog vala u svoju sredinu, a do tada neslućeni oblik političkog angažmana, otvorene kritike sistema i govora o konkretnim, svakodnevnim problemima života, donio je i veće probleme s cenzurom nekih pjesama i često napet odnos s vlastima”(Perasović, 1999., str. 190-191), no o tematici pjesama i njihovom odnosu prema sustavu više u sljedećim dijelovima.

Bilješke

(12) – definicija političke kulture kao “posebnih političkih orijentacija (stavova) prema različitim objektima politike”(Vujčić, 1998., str. 100)
(13) – detaljniji opis u Vujčić, 1998., str. 101
(14) – npr. Kermauner, više u Križan, 1989., str. 159
(15) – ima mali milijun radova koji se bave problematikom moderne, postmoderne, modernizacije, a tu ću navesti samo tri prominentna autora – Beck, U. 2001. Rizično društvo-u susret novoj moderni. Beograd: Filip Višnjić.; Touraine, A. 2007. Kritika modernosti. Zagreb: Politička kultura.; Giddens, A. 1998. Posljedice modernosti. Beograd: Filip Višnjić.
(16) – podaci preuzeti iz Ilišin, 1989.107 110-119
(17) – npr. Top lista nadrealista
(18) – “supkultura je skup normi, vrijednosti i obrazaca ponašanja što razlikuje grupu ljudi od ostalih članova društva”(Fanuko, 2005., str. 69)
(19) – hašomani su imali dugu kosu kao svoj distinktivni vanjski simbol