Ekonomska kriza i pokušaji stabilizacije

Jedan od tri ključna događaja koji su oblikovali Jugoslaviju u osamdesetima bila je i dugotrajna ekonomska kriza, započeta sedamdesetih. "Od 1976. do 1980. Jugoslavija se zadužila za dvadeset milijardi dolara."(Matković, 2003., str. 377) Trgovinski deficit 1979. godine dostigao je 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijuna dolara, a inflacija je došla na čak 45%. Godine 1980. dolazi do manjka benzina i naftnih derivata, a uz to pojavljuje se i nestašica u namirnicama poput kave, čokolade, deterdženata. "Prvi koji su govorili o krizi jugoslavenske privrede i društva bili su ekonomisti i sociolozi. Sredinom sedamdesetih, oni su upozoravali jugoslavenske političare da se tri problema pojavljuju punom snagom: 1.) niska produktivnost jugoslavenske privrede; 2.) viska stopa inflacije i 3.) visoki inozemni dugovi."(Jović, 2003., str. 222–223) Ti inozemni dugovi bili su posljedica ograničenih investicija u sedamdesetima, koje su bile izraz politike i mentaliteta vladajućih struktura. Kroz investicije htjeli su steći legitimitet u narodu, a sami nisu imali stručnost potrebnu za takve pothvate. Završni udarac na nezavisnu politiku investiranja došao je izvana. "Potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala."(Bilandžić, 1999., str. 716) Naime, kamatna stopa na početku velikog zaduženja bila je povoljna, 5 i 6 %, no promjenom monetarne politike SAD–a, kamate su strelovito skočile; 1981. stopa je bila čak 16,8 %. Svjetska energetska kriza i restrukturiranje svjetskog gospodarstva u sedamdesetima uz nerazumnost političkih struktura te zaostalo gospodarstvo dovelo je do rečenog rezultata, ogromne gospodarske krize kao uvoda u sveobuhvatnu jugoslavensku krizu.

Tweet

TABLICA 1. Neki gospodarski pokazatelji razvoja Jugoslavije 1979.–1989. (Radelić, 2006., str. 498)

Godina	BND ukupni (milijarde $)	BND po glavi ($)	Godišnji rast (%)	Vanjski dug (milijarde $)	Inflacija (%)
1979.	68,0	3 070	5,8	3,7	21,4
1981.	58,3	2 591	2,2	18,4	39,5
1983.	53,9	2 067	-1,3	19,0	58,0
1985.	48,6	2 120	1,7	19,6	86,6
1987.	53,7	2 300	0,5	20,0	160,3
1989.	–	–	0,8	21,7	2 685,4

Trebalo je gotovo dvije godine da se kod političara razvije svijest o krizi te da se krene u  pokušaje sanacije. Prvi pokušaj rješavanja krize nastao je 1981. osnivanjem Komisije za ekonomsku stabilizaciju ili Kraigherova  komisija, po Slovencu Sergeju Kraigheru koji joj je bio na čelu. Nakon dvije godine izlaženja raznih dokumenata, 1983. nastao je konačni dokument s nazivom “Polazne osnove dugoročnog programa ekonomske stabilizacije”(DPES). U njemu je afirmirano tržište, ali bez privatnog vlasništva, dakle, središnji obrazac je i dalje društveno vlasništvo bez uzimanja u obzir utjecaja tržišta na to vlasništvo. Uz opću jugoslavensku ekonomsku krizu, sve veći jaz između razvijenih i nerazvijenih dijelova Jugoslavije dodatno je pojačao subjektivnu percepciju ekonomskih poteškoća i pogoršanja životnih uvjeta. Siromašni dijelovi osjećali su nepravdu zbog velikog nesklada u razvoju, a razvijeni dijelovi zbog velike količine novca kojeg su davali za pomaganje nerazvijenih dijelova. U vrijeme nastajanja DPES-a na čelo savezne vlade dolazi Milka Planinc, koja “je ubrzo shvatila da ideološke formule ne mogu biti odgovor na stvarnu ekonomsku krizu, niti mogu biti dobar recept za ozdravljenje jugoslavenske privrede.”(Jović, 2003., str. 235). Zajedno sa MMF-om započela je blage reforme sustava, no zbog protivljenja tim promjenama, u listopadu 1985. neuspješno je pokušala dati ostavku te je do kraja mandata bila tek figura na mjestu savezne premijerke. U ožujku ju je zamijenio bosanskohercegovački konzervativac Branko Mikulić. “Njegov konzervativni plan svodio se na rješavanje gospodarskih problema bez uplitanja u temeljne političke institucije sustava.”(Ramet, 2005., str. 31). Posljednji premijer, Ante Marković, pokušao je uz jaku pomoć Zapada spasiti gospodarstvo i time Jugoslaviju, ali dezintegracijski procesi doživjeli su svoj vrhunac i jedinstveno gospodarstvo više nije postojalo ni u svijesti ljudi ni kao fakticitet.

TABLICA 2. Visina razvijenosti republika i pokrajina Jugoslavije mjereno društvenim proizvodom po stanovniku 1955.–1988. (Radelić, 2006., str. 513.)

Republika/pokrajina		Društveni proizvod po stanovniku
		1955.	1988.
Bosna i Hercegovina		80	65
Crna Gora		80	71
Hrvatska		120	129
Makedonija		60	65
Slovenija		160	200
Srbija	Uža Srbija	80	100
	Kosovo	40	24
	Vojvodina	80	118
Jugoslavija		100	100

Nastanak sveobuhvatne društvene krize

Tri navedena događaja uzrokovali su krize u tri dimenzije, gospodarskoj (povećanje razlike među republikama, devalvacija dinara, veliki dugovi, visoka inflacija), političkoj (nesposobnost vodećih institucija, nerazumijevanje političkih elita, nedostatak vizije kod ključnih organa) i nacionalnoj (sve veća netrpeljivost između naroda i narodnosti, jačanje nacionalističkih zahtjeva, zatvaranje u okvire republika). Te tri krize, zajedno s postojećim strukturalnim procesima (industrijalizacija, urbanizacija) stvorile su sinergijski učinak i dovele do jedne sveobuhvatne krize jugoslavenskog društva, koja je bila glavno obilježje u osamdesetima.

Jedan od pokazatelja krize je nezaposlenost, “koja se od 1984. do 1992. udvostručila.”(Goldstein, 2003., str. 355) Osim te brojke puno je važnija kvalitativna strana nezaposlenosti budući da je poprimila neka svojstva koja prije nije imala, ali će ih i nakon raspada Jugoslavije zadržati. To su masovnost, permanentnost, depresivnost, tendencija postupnog rasta i produljenje trajanja u životnom vijeku pojedinaca, pogađa najviše one koji traže prvo zaposlenje te kvalificirane i školovane osobe, javlja se u pogoršanim općim uvjetima pada standarda, uz nju se javlja i sve manja stopa zapošljavanja, ona je diferencirano rasprostranjena i selektivna, čime pogađa one dijelove države i društvene grupe koje su od prije u inferiornom položaju i pojačava procese društvene diferencijacije te time ukazuje na svoje dublje društveno–strukturalne korijene.

S tim, povezana je i pojava socijalne ugroženosti(7) i socijalnog raslojavanja(8) kao dominantnih društvenih procesa u osamdesetima. “Socijalna se ugroženost u žešćem intenzitetu i dramatičnijim oblicima pojavljuje u manje razvijenim regijama i naseljima te u donjim dijelovima socijalne strukture”(Lay, 1989., str. 89) te zajedno s navedenim karakteristikama nezaposlenosti utječe na masovnu pauperizaciju i polarizaciju na osiromašujuću masu (izvršni i posrednički sloj odnosno kolokvijalno radnike i inteligenciju) i dobrostojeću upravljačku elitu.

Utjecaji krize i ovih procesa izazvali su različite tipove odgovora ljudi u lokalnoj zajednici, posebno gradskoj koja je doživjela strelovit rast do osamdesetih(9). “Razlikujemo slijedeće glavne tipove odgovora lokalne populacije: 1. Aktivni odgovor na krizu, koji uključuje pojačane napore kao nadomjestak za gubitke (dopunski rad, samopomoć, uzajamna pomoć, itd.), kao i proteste, pobune, agresivnost (u obliku štrajkova tvorničkih radnika, pojačanje javne kritike poput pisama čitalaca novinama, peticije). 2. Restriktivno ponašanje, odnosno adaptacija na promjenu (smanjenje potrošnje, smanjenje broja djece, pogoršanje ishrane, orijentacija na manje stanove itd.). 3. Destruktivni odgovori, čiji su primjeri destruktivno društveno ponašanje (delikventno ponašanje omladine u susjedstvu, krađe na okolnim poljima itd.) i samodestruktivno ponašanje (alkoholizam, mentalna oboljenja, samoubojstva ).”(Mlinar, 1998., str. 532)

Kriza društva jednako je  kriza legitimnosti, ali i suverenosti vlasti. Komunistička Jugoslavija bila je kvazilegitimna tvorevina koja je na različite načine(10) pokušala opravdati svoje postojanje i oblikovati svoj legitimitet(11), ali glavni razlog postojanja ovog prividnog legitimiteta bilo je obećanje da će potrebe pojedinaca biti zadovoljene. “Bez legitimnosti vlasti, ljudi joj se ne pokoravaju, gubi se autoritet, a suverenitet jest ideja postojanja konačnoga i apsolutnoga autoriteta u političkoj zajednici.”(Hinsley, 1992., str. 9) “Samo kada zajednica priznaje državu a država zajednicu može se raspravljati o političkoj moći u terminima suvereniteta”(Hinsley, 1992., str. 28), a ni jedno ni drugo tih godina nije postojalo. Osamdesete su bile period u kojem je država (Jugoslavija) polako nestajala, a sve njene funkcije i suverenitet prelazili su na republike, koje su već Ustavom 1974. tretirane kao suverene, a početkom novog desetljeća su tu suverenost i ostvarile.

Bilješke

(7) – “socijalna ugroženost je nepovoljno stanje pojedinca, koji nemaju relativno trajno i adekvatno zadovoljene potrebe za prehranom, stanovanjem, odijevanjem, osnovnim odmorom i rekreacijom, zdravljem i obrazovanjem i to u skladu sa standardima kulture i razinom razvoja datog društva”(Lay, 1989., str.  95)
(8) – “socijalno raslojavanje je proces povećavanja raspona i razlika u kvaliteti svakidašnjeg života između društvenih grupa (slojeva)”(Lay, 1989., str. 89)
(9) – Grad Zagreb porastao je 1948.–1991. za 334 917 stanovnika
(10) – lijep prikaz načina ovog legitimiranja je dat u Stojanović,1989., str. 486-488
(11) – “legitimitet se može promatrati kao trijada koju čine moralni legitimitet, politički legitimitet i ekonomski legitimitet”( Ramet, 2005., str. 421)