Poraženi u Prvom svjetskom ratu od strane sila Antante, Nijemci su se početkom tridesetih počeli sve više okretati nacionalizmu koji je nudio izlazak iz duboke gospodarske i političke krize koju je proživljavala Weimarska Republika. Kada je 30.1.1933. Adolf Hitler dobio mandat kancelara, počelo je biti jasno da će se neki društveni slojevi naći na udaru njegove Nacional-socijalističke radničke partije. Među tim pogođenim pučanstvom našla se i židovska populacija koja je u Njemačkoj brojala više od 500.000 stanovnika. Već su u Hitlerovom “Mein Kampfu” Židovi optuženi za poraz Njemačke 1918. godine.

Nürnberškim zakonima iz 1935. Židovi su postali građani drugog reda. Do kraja 1937. njemački Reich je napustilo 118.000 Židova. Progonima nisu izbjegli ni austrijski Židovi (oko 200.000) koji su se uslijed Anslussa našli pod Hitlerovom vladom. U Kristalnoj noći (9/10.11.1938.) deportirano je više od 26.000 Židova i uništeno oko 600 sinagoga, a stradalo je mnogo židovskih dućana i stanova. Zaposjedanjem većine europskog kontinenta do kraja 1941., Židovi su postali najugroženiji sloj ljudi na svijetu. Hitler je jasno dao do znanja da se namjerava obračunati s višemilijunskom židovskom populacijom što se dalo iščitati iz njegovih govora: “Protiv Židova mora se voditi borba u svjetskim razmjerima! … Svaki je Židov zakleti neprijatelj njemačkog naroda! … Da židovstvo mora izginuti, to je naš ratni poklič za posljednjih 14 godina. Neka sada najzad izgine!” Za Hitlerove planove pobrinuli su se Heinrich Himmler, Reinhard Heydrich, Adolf Eichmann i drugi nacistički dužnosnici te pripadnici paravojnih SS odreda. U koncentracijskim logorima, masovnim stratištima i pojedinačnim obračunima poubijano je oko 6,000.000 Židova. Najviše ih je stradalo u logorima smrti Auschwitz i Majdanek. Od šest milijuna stradalih Židova, bilo je više od milijun djece. Ni kvislinška NDH nije odstupala od svojeg uzora 3. Reicha. Progoni Židova počeli su odmah u travnju. O situaciji koja je nastala u našoj Velikoj župi Zagorje govore kasniji izvještaji Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina: “…U Varaždinu je inicijator i organizator hapšenja bio neki Grögl (polužidov po majci). Gotovo su svi otpremljeni u logore, a bogatu imovinu su ustaše odmah opljačkali, ne ostavivši gotovo ništa za sobom. Ostalo je tek desetak Židova koji su potjecali iz mješovitih brakova ili su bili u braku s arijevcima i imali arijsku djecu … Kratko iza događaja u Varaždinu, slijedi jednako takovo masovno odvođenje čitavih židovskih porodica iz Ludbrega, Koprivnice, Bjelovara, Karlovca …” No, i u tim strašnim vremenima bilo je ljudi koji nisu marili za zabrane, protužidovske odredbe i naredbe.

Tko spasi jednu dušu, kao da je spasio čitav svijet…

Dan Flesch rođen je 1936. godine i živio je u Zagrebu sa svojim roditeljima Juliškom i Matijom kao i sa sestrom Dinom, rođenom 1941. Danovi roditelji bili su bogati ljudi. Nekoliko mjeseci nakon što je rat, saznali su da su na popisu Židova koje će odvesti u logor. Nema točnih podataka o tome što se dogodilo toga dana, ali se zna da su roditelji lijepo obukli djecu i izveli ih pred kuću. Danu su rekli da pričuva malu sestricu dok se oni ne vrate, a onda su sjeli u automobil koji ih je čekao i otišli. Nikada više nisu se vratili. Mnogo godina nakon rata saznalo se da je Juliška Flesch ubijena u Staroj Gradišci, a njezin suprug Matija u Jasenovcu.Uplakani Dan je čekao roditelje, a kada je shvatio da se neće vratiti otišao je susjedima koji su oboje djece odveli u crkvu. Nakon nekoliko dana provedenih na Kaptolu, Nadbiskupija je pronašla udomiteljske obitelji. To su bile dvije seoske obitelji iz Selnika kod Ludbrega koje su prihvatile djecu. Drago i Draga Šmidlehner, bračni par u četrdesetim godinama bez djece, prihvatili su Dana. Prema njemu su se odnosili kao prema svom djetetu i on ih je do kraja života doživljavao kao svoje roditelje. Šmidlehneri su imali malo imanje i Dan je, iako malen, mogao pomoći jer je bio visok i razvijen za svoju dob. Upisali su ga u osnovnu školu i brzo se sprijateljio s djecom svojega uzrasta. Dnevni raspored mu je izgledao ovako: ujutro škola i učenje, a popodne rad na imanju. Imali su svinje, krave, kokoši, malo zemlje. Dan je znao da njegova sestrica živi u istom selu u drugoj obitelji i da joj je dobro. Selnik je u toku rata nekoliko puta prošao iz ruka Nijemaca i ustaša u ruke partizana i obrnuto. No, iako je cijelo selo znalo da je bio židovski dječak, Dana nitko nije odao. Da su Nijemci saznali za njega, stradali bi i on i Šmidlehnerovi.

Drago i Dragica Šmidlehner, Selnik, oko 1945. godine

Nakon rata Danov i Dinin ujak je došao i želio povesti djecu sa sobom. Dan se u početku protivio jer se u selu osjećao kao kod kuće i ujaku je dugo trebalo da ga nagovori. Ujak ga je poslao u židovsko sirotište u Beogradu, a Dina je otišla obitelji Adamović, rođacima s očeve strane koji su živjeli u Rumi. Oboje djece emigriralo je 1949. u Izrael u sklopu programa omladinskog useljavanja i odgojeni su u kibucima. Dan nije imao nikakvih kontakata sa svojim spasiocima sve do 1990. godine kada je sa suprugom doputovao u Selnik i predstavio se kao Danko Flesch prvoj osobi koju je sreo i koja ga je odmah prepoznala. Stanovnici sela došli su vidjeti Dana; neki su ga se sjećali. Odveli su ga Dragi Šmidlehner u Hrastovsko (u kojem je tada živjela) koja je tada već bila udovica. Susret je bio izuzetno emotivan. U selu je proveo nekoliko sati i to mu je bio jedini susret sa svojom spasiteljicom jer je Draga preminula godinu dana kasnije. Tijekom te posljednje godine života Dan joj je poslao nekoliko paketa i nešto novaca.

Dragica Šmidlehner i Dan Flesh prilikom ponovnog susreta 1989. godine

2000. godine Dan Shelef dao je detaljan intervju za arhiv Yad Vashema. Tu je opisao svoje djetinjstvo, kako je ostao bez roditelja, kako je proživio rat u Selniku. O Hrvatskoj i Ludbregu imao je samo najbolje riječi. Pred kraj svog života zamolio je svoju sestru Dinu da pokrene postupak proglašenja „Pravednika među narodima“ za njegove spasitelje. Nakon godina čekanja i istraživanja, izraelski Vrhovni sud potvrdio je zahtjev i dodijelio je to visoko priznanje supružnicima Šmidlehner. Na prekrasnoj svečanosti u Gradskoj vijećnici u Ludbregu 14. ožujka 2012. Nj. E. Yossi Amrani, veleposlanik Države Izrael uručio je priznanje potomcima Ivici i Marijanu Šmidlehner.