Međimurci u Prvom svjetskom ratu

Posted on 26/03/2010 by Damir Horvat in Hrvatska u prvoj polovici XX. stoljeća, Regionalno

U Međimurju se za ubojstvo prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove žene Sofije saznalo 28. lipnja 1914. u 18 sati. To još nije značilo rat, ali je značilo jedno iščekivanje oko budućih događaja. Slijedili su zatim ultimatum Austro-Ugarske Srbiji od 23. srpnja i objava rata od 28. srpnja 1914. Prva stvar po kojoj je Međimurje osjetilo rat bila je mobilizacija vojnih obveznika. Taj događaj ostao je zabilježen i u narodnim pjesmama koje često točno spominju i točan datum mobilizacije. Meseca augusta, deneka drugoga ostavil sam para v srcu povoljnoga. Devetsto štirnajsto leto se pisalo da se moje ime od majke brisalo. Ob dvanajsti vuri počel cug fučkati nato je morala banda zaigrati.

Mobilizacija je bila samo djelomična jer se očekivao kratkotrajan rat protiv Srbije, a ne svjetski rat. Zbog toga su u vojsku pozvani samo muškarci do 30 godina. S obzirom da se redoviti vojni rok služio od 21. do 24. godine to je značilo da je u vojsku pozvano samo šest godišta. Muškarci su se skupljali na željezničkim stanicama Čakovec, Donji Kraljevec i Kotoriba, a odatle su specijalni vlakovima otpremani u Nagykanizsu. Tamo su ulazili u sastav 48. zajedničke regimente i 20. domobranske regimente, kao i godinama prije rata. Mobilizirani Međimurci tu su na brzinu naoružani i upućeni na frontu. I taj događaj ostao je zabilježen u narodnoj pjesmi.

Puno nas je bilo v Kralevci pre cugu,
al je svaki zmed nas imel misel drugu.
Vnogoga je žena pak za vrat prijela,
kaj ga ne bi rad od sebe pustila.
Domaj sam ostavil v zipki dete malo,
koje nigdar nebo japeka poznalo.
Kad v Kanižu varoš smo se dopelali,
mladi oficeri želno nas čekali.
Z magazina opravu smo sfasovali
major z oberstrom polek jesu stali.
Tam su nam dali pušku i baj’netu,
ž njom se naj branimo po širokom svetu.
Sto i dvajsti oštri v borđu nametali,
s kema su nas v rusku granicu poslali.

Pet mjeseci 1914. i početak 1915. vojnici iz Međimurja borili su se na različitim dijelovima istočne fronte. Sve narodne pjesme iz tog razdoblja spominju po zlu frontu u Rusiji, a često spominju i pojedina mjesta, osobito Lublin. Stalno se spominje težak život i borbe u kojima je bilo bezbroj žrtava.

Tri dni i tri noči mi smo se peljali
Na ruski granici doli s cuga stali.
Onda k regimentam svojim mašerali
Ki smo pre Lublinu tabora držali.
Javkanje se čulo, rane mi zaveži
Hodi pajdaš k meni, morti bo mi leži.
Ja sem išek k njemu kaj ga zdignem gori,
Al na moju žalost on več ne govori.
Jen se sem prehiti, drugi tam opadne
Nit’ ja tožen neznam de mi sonce zajde.

Ili drugi primjer:

Pre Lublinu z južne strani gore se kadiju,
de nit jedna kuglja neje dišla mimo.
Izmed dvajsti samo jednog neje pogodila;
Piši, pajdaš, dimo dragoj, već me na ljubila.

Kao što se vidi iz ovih primjera, a mogli bi se navesti i drugi, gubici na fronti bili su visoki, a potrebe za novim vojnicima s proširenjem fronta sve veće. Zbog toga je došlo do novih mobilizacija. Pod oružje su pozvana nova godišta rezervista, najprije do 42., a zatim i do 52. godine života. Istovremeno je snižavana i dobna granica za odsluženje vojnog roka s 21 godine na 19, a krajem rata i na 18 godina. Naravno da stanovništvo nije bilo zadovoljno s tim novim pozivima rezervista, ali to nije moglo izraziti drugačije nego u narodnoj pjesmi.
Evo jednog primjera iz 1915. godine.

Devetsto petnajsto leto meni jako je žalosno
Da ja moram nuter iti, tebe draga ostaviti.
Žalosten.
Međimurje kak si lepo, se si mi vu jednom cvetu,
Ružice pak svud dišiju, ke mi srce veseliju
Z radostjom.
Lepo cvetje si sadila, njemu si se veselila,
Ko je raslo vu obloku, dej mi draga desno roko,
Idem ja.
Dej mi draga desno roko, ve te ljubim zadnjo nočko,
Od ve pak bom puško, sabljo, ke bom nosil po orsogu
Hrvatskom.

Zbog sve većih potreba mobilizacije su provođene kad je to bilo potrebno za popunu jedinica. Zbog toga Međimurci više nisu popunjavali samo 48. zajedničku i 20. domobransku regimentu, nego one postrojbe koje su imale najviše gubitaka.

Od ljeta 1915. Međimurci su ratovali i na talijanskoj fronti. U to vrijeme na sočanski dio fronte stiže 20. domobranska regimenta, koja se kasnije borila u Tirolu. Slijedeće godine, 1916., na talijansku frontu stiže i 48. zajednička regimenta, najprije u Tirol, a kasnije na Soču.

Uvjeti života na fronti bili su užasni. Za vrijeme bitaka nije se na borbenu liniju dopremala hrana ni municija – da bi imali čime pucati vojnici su poginulima uzimali naboje, stajali su u vodi do koljena, u jurišu su se često spoticali na mrtva nepokopana tijela svojih suboraca. Zbog svega toga pao je moral pa je došlo i do predavanja neprijatelju, čak i čitavih jedinica.

Zbog proširenja područja na kojima su se vodila ratna djelovanja, kao i povećanih gubitaka, mobilizacija više nije mogla popuniti sve potrebe. Zato se uvode ponovni pregledi onih koji su na ranijim pregledima proglašeni nesposobnima. Uvjeti za proglašavanje nesposobnim za vojsku su se tokom rata sve više pooštravali da bi što manje ljudi moglo biti oslobođeno. Čak se desilo da su u vojsku pozvani i hromi. (Kapun: Međimurje 1918., str. 48.)

Međimurski vojnici ostavljali su svoje živote u Poljskoj, Galiciji, na Karpatima, u Bukovini, Rumunjskoj, na Soči i u Tirolu. Žrtve su bile ogromne, ali točan broj nije utvrđen jer su se neki nestali vraćali iz zarobljeništva i 10 godina nakon završetka rata.
U nemogućnosti da dobiju odsustvo i barem na kratko dođu kući preostalo im je jedino da se sa tugom sjećaju svojeg Međimurja, sumnjajući da će ga ikad više vidjeti. O tome govori i slijedeća pjesma:

Tožno vreme, boj krvavi, to je volja Božja,
Vnoga devojčica bo iskala para svojga.
Ali vnoga bode teško našla para svojga,
V togi plačuč bo iskala njegovoga groba.
Zabadav je njoj po svetu grobeka iskati,
Na tim bojnom polju grob se nemre prepoznati.
Sva je ova naša zemlja sem, tam sprekopana
I nas mladih Međimurcev domovina prava.
Zbogom, zbogom mi ostani moje rodno selo
Već me nigdar nebu vidlo Međimurje malo.