U Splitu je 18. kolovoza 1450. rođen, kako ga je nazvao Ivan Kukuljević „otac hrvatske književnosti“, Marko Marulić. Bio je najstariji od devetero djece Nikole i Dobrice Pečenić, plemićke obitelji koja je svoje hrvatsko prezime tijekom petnaestog stoljeća latinizirala u De Marulis ili Marulus. Marko Marulić školovanje je započeo u rodnom gradu kao polaznik humanističke škole, a nakon njenog završetka odlazi na studij u Italiju. Bilo je to jedno od rijetkih Marulićevih izbivanja iz Splita, grada u čijem je javnom životu na prijelazu iz srednjeg u novi vijek aktivno sudjelovao.

Svakako najpoznatije djelo ovog književnika i humanista je Judita, ep napisan 1501. godine, nadahnut biblijskom junakinjom te aktualnošću onoga vremena i turskih osvajanja. Većina Marulićeva opusa inspirirana je vjerom i kršćanskom moralnom etikom, što ne začuđuje s obzirom na njegovu duboku religioznost, a jezici kojima se u svom stvaralaštvu najčešće služio bili su hrvatski, latinski i u manjoj mjeri talijanski. Osim kao autor mnogobrojnih pjesama, priča i epova bio je i prevoditelj talijanskih te latinskih djela na hrvatski jezik, dok je istovremeno njegova pisana riječ također prevođena na mnoge europske i svjetske jezike, pa je Marulić i danas najprevođeniji hrvatski pisac renesansno – humanističke provenijencije. Veliki uzor i nadahnuće bio mu je Erazmo Roterdamski, nizozemski filozof, književnik i humanist, koji se isto tako referirao kao veliki protivnik moralnog licemjerja i bio poznat kao jedan od začetnika humanizma u Europi.

Osim Judite, Marulić je objavio niz respektabilnih djela među kojima se ističu Pouke za dobar život po primjerima svetaca, Davidijana i Evanđelistar na latinskom, te još jedan humanizmom prožet biblijski ep Suzana, pisan na hrvatskom jeziku.

Marko Marulić umro je u rodnom gradu 5. siječnja 1524. godine te pokopan u splitskoj crkvi sv. Frane ispod nadgrobne ploče koju su postavili njegovi nasljednici.