Marcato je glazbena oznaka za način izvođenja, ili artikulaciju – u klavirskom slogu znači naglašeno, istaknuto, a kod artikulacije također naglašeno, istaknuto samo što se artikulacija proizvodi donekle drugačijim sredstvom – načinom sviranja koji ulazi u dubinu tipke i pritom koristi i snagu i težinu. Biti koncertni pijanist, ako govorimo o profesionalnom bavljenju koncertnim pijanizmom, dakle, da su koncerti jedini ili glavni izvor prihoda pijanistu, što je to? To je puno vježbanja, puno discipline, puno odricanja, puno adrenalina, puno emocija, puno senzibiliteta...i puno sreće.

Tweet

Puno vježbanja – zašto? Skladbe koje pijanist prezentira na koncertima su zahtjevne. Zahtijevaju dugotrajne pripreme – osim dugogodišnjeg školovanja i usavršavanja, pojedini nastup može se pripremati od 6 mjeseci pa do godinu ili dvije. Osim samih skladbi pijanist održava i svoju kondiciju – kondiciju prstiju i ruku – gipkost, kombinatoriku, izdržljivost, snagu, sve vrste udaraca, tehniku – tehničke zahvate ( razne vrste skala, rastvorbi, dvohvata (oktava, duplih terci, kvarti, kvinti i sl.), akorada, koncentraciju, memoriju. Održavanje pijanističke kondicije vrlo je osjetljivo, jer kondicija pada već nakon jednog propuštenog dana vježbanja, tako da ni subota ni nedjelja, ni ljetni odmor za aktivnog pijanista nemaju neko posebno značenje – bolje rečeno, ne odvlače ga od vježbanja. Nema potrebe naglasiti da pijanist mora silno voljeti klavir (drugi glazbenici također silnu ljubav prema svom instrumentu ili području djelovanja), do granice s opsjednutošću, da bi postojala osnova za motivaciju prema vježbanju. Slično kao i kod sportaša, za izdržavanje napornih treninga i rigoroznih pripremi za natjecanja, sportaš mora voljeti svoj sport više nego što mu treninzi i pripreme teško padaju, jer on ili ona to onda može izdržati i čak to postane nešto normalno, dio svakodnevice.

Puno discipline – zašto? Za višesatno svakodnevno vježbanje, pogotovo nakon završenog školovanja, potrebna je disciplina, ali prije svega samodisciplina tvrda poput dijamanta. Bez tutora, pijanist mora sam u sebi pronalaziti inspiraciju i motivaciju za vježbanje – odupirući se lošim danima, umoru, svakodnevnim problemima, utjecajima društva.

Puno odricanja – zašto? Zato što puno discipline i puno vježbanja traži i uglavnom dobija stanovita odricanja. Od razdoblja školovanja koje, u standardnoj varijanti, znači (za sad) pohađanje dviju škola paralelno (‘obične’ općeobrazovne škole i muzičke škole), više dnevnih zadataka, manje izlazaka, manje odmora. A i kasnije, vježbanje uvijek zahtijeva određeni dio dana, nauštrb možda nekih drugih aktivnosti ili razonode.

Puno adrenalina – zašto? Svaki nastup nosi svojevrsnu napetost, koja je čak i neophodna, kao što je oprez neophodan pri hodanju po mraku, budi naša osjetila. Pijanisti, a i ostali glazbenici imaju različite načine svladavanja treme – autogeni trening, yoga, meditacije različitih vrsta, hodanje niz hodnik, čitanje, dubljenje na glavi i sl.

Puno emocija – zašto? Glazba je sama po sebi niz osjećaja, glazba je izražavanje osjećaja – skladatelja i pijanista, koji nastoje prenijeti te emocije slušateljima. Nemoguće je svirati skladbu posvećenu bolnom rastanku s voljenim bratom ili neizvjesnom iščekivanju rezultata medicinskog nalaza o kojem ovisi život, ili skladbu o ponovnom sjedinjenju u ljubavi nakon 3 godine odvojenog života, a da se te emocije ne percipiraju, ne prožive i ne izraze sviranjem. Zapravo, moguće je, ali to nije ono pravo. Publika to odmah primjećuje i nezainteresirano prati nastavak koncerta ili odlazi s koncerta – u težim slučajevima. Kaže se da svira ‘prazno’ ili ‘dosadno’, ili u protivnom kaže ‘ dirnulo me’ ili ‘oduševilo me’.

Puno senzibiliteta – zašto? Imamo vrlo lijepu riječ – tankoćutnost – koja je kod profesionalnih glazbenika vrlo primjetna, osjetljiviji su, lakše ih je povrijediti, plahiji su, ‘naštelani’ su tako da percipiraju vrlo tanke nijanse osjećaja, promjene osjećaja i raspoloženja kod drugih i kod sebe, da ih i prožive, jer su trenirani da ih znaju kroz glazbu potom izraziti. Bez senzibiliteta nema pravog umjetnika. Kako u glazbi, pa tako ni u drugim umjetnostima.

Uobičavalo se reći, da primjerice Chopina ne može svirati onaj tko nije iskusio gorčinu odbijanja u ljubavi, nesretnu ljubav, sladostrast ljubavnog sjedinjenja, melankoliju, tugu, patnju tijela i duha. Drugim riječima, Chopina ne mogu svirati djeca od 12 i 15 godina, potrebna je izvjesna zrelost. I nije rijetkost da pijanisti tek sa 50 ili 70 godina dožive zrelost potrebnu za izvođenje nekih skladbi onako kako je to autor zamislio i potpuno ponirući u sve razine shvaćanja odnosno iščitavanja glazbenih izraza. Često u tumačenju djela treba u samom pijanistu postojati i poznavanja povijesti, i filozofije, i ostalih umjetnosti u to vrijeme, i teologije i psihologije. Usporediti to možemo sa nekim zahtjevnim književnim djelom, koje nije puki opis situacije ili događanja, razgovor ili putopis, već od čitatelja zahtijeva određenu mentalnu aktivnost, zaključivanje, razmišljanje, stvaranje ideja.

Puno sreće – zašto? Uz sav talent i sav trud tijekom mnogih godina rada, vrlo je rijetko da pijanist može živjeti samo od koncertnih nastupa ili ozbiljnih ugovora za snimanje nosača zvuka. Najčešće su koncerti tek rjeđa pojava, a stalan posao je poduka u nekoj školi, akademiji ili drugoj ustanovi. Poneka snimanja nosača zvuka ili emisija, nastupi u komornim sastavima, u prosjeku vrlo često se kombiniraju s osnovnim solističkim koncertnim nastupima – pri ‘solističkim’ mislim na solo klavir ili solo klavir uz orkestar. U nas je još jedna otegotna okolnost što imamo malo tržište i nedovoljno razvijenu strukturu koja prati industriju klasične glazbe. No niti u svijetu nije lako uspjeti kao pijanist, čak i uz veće tržište i razvijeniju strukturu. Uz naravno osnovne pretpostavke da imate natprosječan talent, natprosječnu tehniku sviranja, natprosječnu marljivost i posvećenost pijanizmu, da fantastično svirate i aktivno se bavite upravo time – sviranjem.

Ako pokušamo procijeniti koliko pijanista godišnje izlazi iz većih muzičkih akademija, konzervatorija i visokih škola za glazbu u Europi (geografski gledano, ne politički), uzevši samo primjera radi da možda ima oko 200 takvih obrazovnih ustanova, pa da u prosjeku samo 50 diplomiranih pijanista na godinu izađe iz svake od ustanova, to je već pozamašna brojka od 10.000 pijanista godišnje. S time da treba uzeti u obzir i godine prije i godine poslije vlastite diplome – dakle ako je Pero Perić diplomirao 2005. godine, 2004 i 2006 diplomiralo je daljnjih 20.000 pijanista, a da ne spominjemo i sve ostale godine i generacije pijanista koje također treba uzeti u obzir. Jer Pero Perić će biti u istom brodu sa pijanistima koji su diplomirali i 1995. godine i 1985. godine, dakle računamo sa još najmanje 200.000 pijanista. Jasno je da neće svi ti pijanisti krenuti istim putem – neki će odmah početi raditi u školama, neki će odustati od pijanizma, neki će se zaposliti kao korepetitori, ali je ipak i podosta onih koji će se pokušavati probiti u sferu pravog pijanizma, ići će na natjecanja, borit će se za nastupe. Tim više treba poštivati one koji su uspjeli – dakle one pijanističke zvijezde, premda se oni sigurno ne vole takvima nazivati – one pijaniste koji su postali priznati, poznati i koji mogu živjeti od svoje profesije. Takvih je u geografskom prostoru Europe možda tek trideset ili najviše pedeset, slobodna procjena. U ovom članku ću ih navesti samo nekoliko.

Od najmlađih, obećavajućih to je svakako još relativno nepoznati poljski pijanist (rođen 1985) Rafał Blechacz, koji je kao prvi Poljak, 2005. godine, nakon 30 godina odnio prvu nagradu na prestižnom Chopinovom pijanističkom natjecanju u Varšavi. Prije njega, to je 1975 bio Krystian Zimerman.

U mlađoj generaciji to su primjerice Hélène Grimaud (rođena 1969), mlada pijanistica rođena i obrazovana u Francuskoj, a trenutno s boravištem u Americi, koja je sa 15 godina osvojila visoku francusku nagradu za svoju snimku djela Druga Sonata Sergeja Rahmanjinova, što ju je lansiralo u orbitu uspjeha. Poznata je i po svojoj brizi za vukove, za koje je osnovala Centar za očuvanje vukova u državi New York, u Americi.

Finski pijanist Olli Mustonen (rođen 1967) koji se intenzivno bavi i skladanjem i dirigiranjem te koncertnim pijanističkim nastupima. Njegove snimke djela Šostakoviča i Alkana također su nagrađene visokim nagradama. Kao pijanist nastupao je i sa svim većim svjetskim orkestrima.

U srednjoj generaciji primjerice Maurizio Pollini (rođen 1942), talijanski pijanist. Njegove uspjehe i nastupe teško je nabrojati u samo nekoliko rečenica, a pogotov odabrati samo neke snimke kojima je ostavio duboki trag u pijanizmu dvadesetog stoljeća.

Mađarski pijanist Zoltán Kocsis (rođen 1952) također je već legenda pijanizma 20. stoljeća, koji uz raznovrsni repertoar, mnogobrojne nagrade, nastupe i organizacijsko-umjetničke pothvate (osnivanje Budimpeštanskog festivalskog orkestra) naročito impresivno tumači djela svog sunarodnjaka Béle Bartóka (1881-1945).

U starijoj generaciji svakako Paul Badura-Skoda (rođen 1927), austrijski pijanist koji se specijalizirao za izvođenje djela Bacha, Mozarta, Beethovena i Schuberta, te koji je snimio više od 200 LP nosača zvuka različitog repertoara i nastupao također na mnogobrojnim koncertima.

Također legenda pijanizma Alfred Brendel (rođen 1931), koji je rođen u Češkoj, a jedno vrijeme je živio i u Zagrebu. Vrlo zanimljivog životnog puta, kasnije je živio i nastupao gotovo samo u Austriji. Posebice je cijenjen u tumačenju cjelovitog opusa Beethovenovih sonata.