Tweet

Malo pitomo mjesto Lekenik smjestilo se u plodnoj i komunikacijski važnoj Turopoljskoj ravnici u blizini toka rijeke Save, Odre i Kupe. Danas je Lekenik središte općine i samo broji nešto manje od 2 000 stanovnika. Iako prve ostatke već iz prapovijesti nalazimo u široj okolici mjesta možda je najvažnije spomenuti da je u rimsko doba u blizini mjesta prolazila važna prometnica koja je spajala Andautoniju (preteču Zagreba, današnje Šćitarjevo) i Sisciju (današnji Sisak).

Prve pouzdane vijesti o Lekeniku nalazimo već 1217. kada Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. (1205.-1235.) potvrđuje zagrebačkom kaptolu neka imanja, a Lekenik se spominje kao gornja granica Dužice, jednog od tadašnjih kaptolskih posjeda. Iste 1217. godine Andrija II. daruje nekog Egidija i potvrđuje mu sve posjede koje je dotada uživao pa se i tu spominje ime Lekenik. Ime mjesta nalazimo u više oblika kroz cijeli srednji vijek: Quiquinik, Lihcinnihc, Lekanucz, Lakynyk, Lebenyck, itd. ali najčešće upravo u obliku Lekenik. Iz toga se izvodi da je ime mjesta došlo od biljke leken (Nymphaea alba – lopoč, lokvanj), možda zbog močvarnog tla na kojem je ta biljka rasla oko potoka Lekenčice koji i danas presijeca mjesto. U razvijenom srednjem vijeku feudalni gospodar mjesta bio je crkveni red Ivanovaca Priorata ugarske i hrvatske (Hospitalci, Rodski vitezovi, poznati i kao Malteški vitezovi). Oni su ovim svojim posjedima vladali iz svoje utvrde u Čiću. U drugoj polovici 13. st. u jednoj ispravi Ivanovci spominju Lekenik kao opustošeno i ispražnjeno mjesto. Da li je u pitanju bila posljedica nekog rata (npr. provale Tatara) ili neka od bolesti koja je u to doba harala teško je reći. Možda su oni doveli u ovaj kraj običaj štovanja vojničkog sveca sv. Jurja, ali su se na kraju odlučili napustiti svoja imanja i zamijeniti ih za imanja u Slavoniju 1328. godine.

Kao dio plemenite općine Turopolje Lekenik se spominje već 1487., često kao dio imanja Želin-Čiće, iako ima i naznaka da je došao u njihov posjed već do sredine 14. st. U nesigurnom dobu osmanskih provala i gospodarski i populacijski stradao je i Lekenik, osobito 1580.-ih i 1590.-ih kada su se vodile velike borbe oko Siska. Nakon toga posjed Želin-Čiće kupili su grofovi Erdödy te se tako nasuprot Turopoljskog Lekenika, gdje su živjeli turopoljski plemenitaši, sve više razvija Erdödski Lekenik. Oba Lekenika, Erdödski i Turopoljski i službeno su se administrativno spojili tek za popis stanovništva 1953. godine. Poslije kupnje ovoga dobra sredinom XVI. st. grofovi Erdödy nastoje sve više kolonizirati svoj novi posjed pa dolazi do novih naseljavanja. Sredinom XVIII. st., kada se odlučivao o sjedištima vojnih krajina Lekenik je trebao postati sjedište banske regimente. Ipak, nakon velikog otpora obitelji Erdödy vojska se morala odseliti u Petrinju koja je tako postala sjedištem Prve banske regimente. Godine 1837. grofovi Erdödy prodaju posjed drugoj plemićkoj obitelji, Thurn und Taxis, čuvenoj radi svojih zasluga oko reorganiziranja poštanske službe u Europi. Od toga doba pa do državnog razvlaštenja s kraja drugog svjetskog rata oni su bili pravi gospodari ovih imanja. Dok su se obični ljudi u to doba, kao i u srednjem i ranom novom vijeku, i dalje bavili unosnim svinjogojstvom, obitelj Thurn i Taxis se orijentirala na što bolje iskorištavanje bogatog drvnog potencijala lekeničkog kraja. Njihov posjed imao je gotovo 10 000 hektara šuma od kojih je većina bila vrlo kvalitetna hrastovina. Za bolje iskorištavanje šuma čak je između dva rata izgrađeno je nekoliko pilana od kojih je najveća stradala u požaru početkom 1930-ih. Izgrađena je i čuvena uskotračna šumska pruga, koje nažalost danas više nema.

Za povijest mjesta važno je spomenuti podatak da je 1848. hrvatski ban Josip Jelačić u ožujku 1848. upravo u Lekeniku slučajnošću saznao da je uzdignut na bansku čast. U XIX. st. desila se važna promjena kada je prva željeznička pruga Zidani Most – Zagreb – Sisak 1862. prošla i kroz mjesto Lekenik koji je dobio svoju željezničku postaju. Dobar prometni položaj na cesti i željeznici Zagreb – Sisak utjecao je na razvoj mjesta, kako populacijski, tako i gospodarski jer se tako omogućavao prijevoz ljudi, ali i robe (osobito drveta kojim okolica i danas obiluje).

Lekenik do polovice XX. st. sve više  dobivalo znakove urbanizacije. 1. veljače 1837. osnovana je pošta i čini se da je prvi poštar bio upravo Josip Klempaj, čovjek koji je Jelačiću uručio carsko pismo o imenovanju banom i koji za burnih događaja 1848. postao prvi Hrvatsko-slavonski vrhovni upravitelj poštu. Škola u Lekeniku započela je s radom 1. siječnja 1896. godine zalaganje, Izidora Kršnjavog koji je udovoljio molbi mještana Lekenika za posebnom školom. Prvi učitelj u Lekeniku bio je Tomislav Hanževački, koji je bio vrlo omiljen i aktivan u mnogim aktivnostima mjesta. Valja naglasiti da su već i prije osnivanja lekeničke škole djeca išla na nastavu u Pešćenicu gdje je bila 1854. osnovana škola za cijelo područje župe. Lekenik postaje općinom 1893., a negdje u to doba dobiva i žandarmerijsku stanicu. U sastavu općine su se nalazila mjesta Brežane, Lekenik Erdödski, Lekenik Turopoljski, Pešćenica, Poljana, Pustike i Vukojevac. Danas je općina Lekenik teritorijem mnogo veća. 1909. osniva se i dobrotvorno vatrogasno društvo, kojeg pomaže tadašnji veliki lekenički poduzetnik i dobrotvor židovskog podrijetla Julijus Mann (na žalost Julijus Mann i njegova obitelj kasnije su stradali u Jasenovcu). Mann financijski pomaže i rad nogometnog kluba osnovanog 1929. godine. U to doba djeluju i druge sportske udruge kao Hrvatski Sokol, itd.

Sredinom 1920. godine izbila je u okolici Lekenika velika pobuna radi žigosanja stoke. Pobunjeni seljaci sklonili su se u obližnji šumu prema Sisku iz koje su prekidali željeznički promet dizanjem pruge u zrak. Čak su napadali žandare koji su pratili radnike koji su popravljali prugu dolazili popravljati prugu. Vlasti su se bojale širenja ovoga ustanka na pa je poslan odred vojske koji je ipak ugušio pobunu nakon nekoliko dana. U doba Kraljevine Jugoslavije Lekenik su posjetila dva bana. Bili su to ban Savske Banovine dr. Ivo Perović, kasnije jedan od namjesnika umjesto malodobnog Petra II. Karađorđevića. On je posjetio Lekenik u ljeto 1931. i bio je svečano dočekan od mještana. Drugi, još oduševljeniji i «vatreniji» doček doživio je HSS-ov ban Banovine Hrvatske (poslije sporazuma Cvetković-Maček) Ivan Šubašić koji je posjetio mjesto i općinu u jesen 1939. godine.

Što se tiče sakralnih objekata u mjestu treba istaći Kapelicu Presvetog Trojstva izgrađenu 1926. na mjestu starije, drvene kapelice kojoj se spomeni mogu pratiti od sredine XVII. st. Današnji oltar te kapele prikazuje Presveto Trojstvo, ali ima i kipove sv. Ladislava i sv. Stjepana kralja. Oltar je u novije vrijeme restauriran, nabavljen je u Mađarskoj u prvoj polovini 18. stoljeća. Zatim je tu kapelica Gospe Lurdske koja je izgrađena 1903. kao zavjetni dar gospođe Ljubice Dobrić što joj je Gospa spasila trogodišnju kćer Mariju od utapanja padom u bunar. Gospođa Dobrić je svoj zavjet ispunila, a u to joj je pomoglo više od 300 donatora iz Lekenika koji su dali novac za izgradnju kapele (Lekenik u to doba imao oko 900 stanovnika). Današnja crkva Presvetog Trojstva i svetog Ivana izgrađena je te posvećena 2002. a radovi na njoj i danas su u tijeku.