Sino-sovjetski odnos uspostava i razvoj kroz korejski sukob

Korejski rat utvrdio je i osnažio sovjetsko-kinesko savezništvo koje se je temeljilo na marksističkoj ideologiji, zajedničkoj obrani i nastupu spram Zapada i njegovih saveznika. Kina je poput Sovjetskog Saveza podnijela ogromne gubitke u II. svjetskom ratu, oko 12 milijuna kineskih građana izgubilo je život.91 S napomenom da se pored rata s japanskim agresorom vodio i građanski rat između prozapadnog, građansko-kapitalističkog Kuomintanga i radikalno-ljevičarske, komunističke opcije Mao Tse Tunga. Tijekom rata došlo je do prividnog, ali ne potpuno iskrenog primirja zbog organiziranja zajedničkog otpora protiv japanskog osvajača. S porazom carskog Japana stara neprijateljstva buknula su još većim žarom. Nacionalistička opcija unatoč značajnoj američkoj podršci u vojnoj tehnici, opremi, materijalima i novčanoj pomoći od tri milijarde dolara bila je preslab protivnik narodnom pokretu i kineskom preporodu na čelu s komunistima. U tim uvjetima stvorene su dvije Kine; Narodna Republika Kina i Republika Kina. Ta podjela nije bila toliko presudna i velika za kineski narod jer su utjecaj i moć sitnog Tajvana ovisili isključivo o volji Washingtona. Sam Tajvan nije mogao samostalno ugroziti sve stabilniji i efikasniji sistem u kontinentalnoj Kini.92

Tweet

Podjele Njemačke i Koreje bile su puno pogubnije i štetnije za njemački i korejski narod jer su umjetno stvorene protivničke države bile prilično jednake po snazi i opsegu te su mogle biti uvučene od svojih elita u krvavi sukob kao što se zbilo u Koreji. Ta prijetnja bila je konstanto prisutna tijekom Hladnog rata na području razjedinjene Njemačke.

Crvena Kina na kontinentu nije bila prihvaćena na Zapadu. Posebno su Sjedinjene Države zauzele neprijateljski stav prema njoj strahujući da će zbog nastanka još jedne velike komunističke države u Aziji njihov položaj biti još teži, ako ne i neodrživ. Velika Britanija pokušala je voditi samostalnu politiku te je iznenada i na čuđenje mnogih, a posebno Moskve u siječnju 1950. godine priznala Maovu Kinu.93 Spomenuta odluka bila je važna jer je ubrzala sovjetsku diplomaciju u pridobivanju Kine za saveznika. Odnos Sovjetskog Saveza prema Kini vrlo je interesantan i poučan jer pokazuje da svaka velika sila vodi politiku koja prvenstveno odgovara njezinim interesima. Sovjetski vrh, a naročito Staljin bili su sumnjičavi prema komunističkom pokretu u Kini jer je bio izvoran, originalan i nije potekao iz Sovjetskog Saveza kao izvoznika socijalističkih revolucija. Ruskoj strani je odgovarala u početku iz vlastitih interesa slaba, razjedinjena i neefikasna Kina. Na takvu Kinu su mogli lako vršiti vojni i politički pritisak da dobiju razne koncesije. Kuomintaška Kina bila je upravo takva ponižena i onemoćala Kina koja je 1945. sklopila za Sovjete povoljan Sino-sovjetski sporazum u kojem se priznaju područja interesa Sovjetskog Saveza u Mandžuriji i Xinjiangu te vojna baza u luci Porth Arthuru. Moskva je bila zadovoljna dobivenim, a smatrala je da će s vremenom postići još i više. Tijekom vremena možda i priključiti navedene interesne zone koje su predstavljale predmet teritorijalnih aspiracija još carske Rusije u XIX. stoljeću. S uspostavom Narodne Republike Kine situacija se izmijenila. Stvorena je nova ponosna Kina koja je bila odlučna da više ne bude objekt već subjekt međunarodne politike. Lider Sovjetskog Saveza imao je u početnoj fazi ambivalentan odnos prema vođi kineske revolucije Mao Tse Tungu. Bio je podozriv zbog njegove karizme i samosvijesti, strepeći da se ne ponovi epizoda s Jugoslavijom, gdje je odmetnuti režim pokazao da može postojati i drugi smjer neovisan i slobodan u odnosu na želje Moskve. Naklonost Moskve ipak je bila jača od sumnji i dvojbi. SSSR je dobio novog i snažnog saveznika na globalnom planu. Prvi susret dvojice apologeta komunističke vizije svjetskog poretka zbio se je 16. 12. 1949. godine u Moskvi.94 Staljin je na tom sastanku nastupio s pozicije većeg i jačeg partnera. Na uljudan način odbačena je Maova molba da se odbaci stari kinesko-sovjetski ugovor iz 1945. jer da ta Kina više ne postoji. Argument, obrazloženje Kremlja bilo je jasno i kratko s odgovorom da se to ne može učiniti jer bi se time doveli u pitanje svi međunarodni sporazumi Sovjetskog Saveza nakon II. svjetskog rata (Yalta, Potsdam i mirovni ugovor s Japanom). Staljin u osnovi nije htio napustiti sovjetske teritorijalne interese u Kini pa je u prozirnoj i neuvjerljivoj isprici pokušao opravdati sovjetsku stranu. Opravdanje nije bio potpuno točno jer su se do 1949. godine Sovjetski Savez i Zapad već više puta diplomatski konfrontirali i poništili bit sporazuma pogotovo odluka oko budućnosti Europe. Staljin je cinično savjetovao svog kineskog saveznika da zadovolji svoje nacionalističke ambicije u Tibetu i na Tajvanu. To bi bilo vrlo nepromišljeno jer bi Kinu uvuklo u sukob sa zapadnim silama budući da su ta područja bila njihove interesne zone (Velika Britanija, SAD).95

Nadmoćan i dominantan položaj Kremlja spram Pekinga izmijenio se je u siječnju 1950. i to zbog vanjskih utjecaja odnosno priznanja Kine od strane Indije i Britanije. Priznanje je rezultiralo mišljenjem Moskve da bi se zbog tvrdog i arogantnog nastupa moglo izgubiti važnog saveznika. U Kini je bilo istaknutih partijskih pojedinaca koji su smatrali da Kina treba balansirati između Britanije i Sovjetskog Saveza i profitirati na takvome odnosu. Jedan od zagovaratelja tog političkog smjera bio je jedan od najboljih kineskih diplomata Zhou Enlai, vrlo visoko pozicioniran u partijskoj strukturi i vrlo blizak Mao Tse Tungu. Sovjetska strana vrlo je pomno pratila razvoj događaja te je već 22. siječnja 1950. dogovoren drugi sastanak dvojice komunističkih vođa.96 Na tom sastanku Staljin je obavijestio svog kineskog sugovornika da je stari kinesko-sovjetski sporazum mrtav. I u novom sporazumu o savezništvu Staljinovo političko lukavstvo i pronicljivost osigurale su bolje pozicije za sovjetsku stranu. Zadržane su jedinice u Porth Arthuru, osigurano je slobodno kretanje sovjetskih trupa kroz Mandžuriju te i dalje poseban položaj Sovjetskog Saveza u dvjema interesnim provincijama.97

Invazija sjevernokorejskih jedinica na Južnu Koreju dovela je do intenziviranja odnosa između Kine i Sovjetskog Saveza. Došlo je do zajedničkog djelovanja u kojem je Kina postala aktivni faktor. Glavni idejni organizator i manipulator postao je Sovjetski Savez koji je odobrio sjevernokorejski napad, a potom nahuškao Kinu na sukob. SSSR je sam nastojao na vidljivom planu izbjeći svaku odgovornost za nastalu situaciju. Nakon što se je sjevernokorejska vojska raspršila pod udarima snaga Ujedinjenih naroda i kada se činilo da je sjevernokorejski režim izgubljen Staljin je demagoški uvjeravao kinesku stranu na akciju. Pritom je iznosio razne strateške i teritorijalne faktore koji su navodno išli u korist komunističke strane. Staljin je oklijevanje Kine oko akcije u Koreji pokušao prekinuti izjavama podrške i obećanjima probitaka koji su bili sadržani u znamenitom telegramu upućenom 5. 10. 1950. kineskom vodstvu. U tom važnom telegramu Staljin je napisao sljedeće: “Sjedinjene Države nisu u ovom trenutku spremne na veliki rat, a Japan trenutno ne može biti od velike vojne pomoći, dakle ako bi se Sjedinjene Države suočile s prijetnjom takvog rata one bi morale Kini koju bi podržao njezin sovjetski saveznik prepustiti rješenje korejskoga pitanja”.98 Staljin je direktno prije kineskog angažmana obećao Pekingu pomoć želeći ga aktivirati, a u tom smjeru je bila i sljedeća rečenica koja se je ticala kineskih dobitaka u slučaju da se Kina aktivira -“Biti će također prisiljene odreći se Tajvana i podrške Japanu …bez ozbiljne borbe i novog impresivnog prikaza snage Kina neće dobiti te ustupke”.99 Vrhunac nastojanja da se pridobije Peking za djelovanje sadržan je završnom dijelu telegrama: “Naravno da sam računao s činjenicom da unatoč nepripremljenosti Sjedinjene Države ipak uđu u rat radi prestiža, posljedično Kina će biti uvučena u rat, a Sovjetski Savez koji se je obavezao Kini na temelju pakta o uzajamnoj pomoći će također biti uvučen u rat. Trebamo li se toga bojati ? Po mome mišljenju ne jer ćemo zajedno biti jači od Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Ostale evropske kapitalističke zemlje nemaju nikakav  ozbiljan  vojni značaj… Ako je rat neizbježan neka se desi sada, a ne za nekoliko godina kada će se obnoviti japanski militarizam… i kada će Sjedinjene Države i Japan imati spremno uporište na kontinentu u obliku Koreje Syngmana Rhea”.100 Ovim izjavama se je željelo pojačati tradicionalni kineski strah od obnovljenog Japana, a ujedno i ohrabriti Kinu obećanom sovjetskom pomoći. Staljin je strahovao da se taj i slični dokumenti ne povežu s njime pa se je u korespondenciji služio pseudonimima kao drug Filipov i Pheng Xi, iz čega se može zaključiti da je bio svjestan da su njegove akcije usmjerene ka konfrontaciji, a ne uspostavi mira i suradnje. Telegram je ispunio očekivanja i Kinezi su kao dobrovoljci (nota bene Staljinova ideja) prelaskom rijeke Yalu 19. 10. 1953. ušli u sukob.101

U Kini je jedna jaka struja u partiji podupirala obračun sa Zapadom, a predvodio ju je upravitelj pokrajine Mandžurije Gao Gang. Položaj Mao Tse Tunga da se nije odazvao sovjetskom bojnom pokliču bio bi podosta oslabljen ovom prosovjetskom partijskom opcijom. U drugoj godini rata u proljeće kada su snage Ujedinjenih naroda odbile kinesko-korejske snage  Kina se je pozvala na sovjetsko obećanje o pomoći. Kineskog diplomatu Zhou Enlaia zaprepastio je i začudio Staljinov odgovor koji je bio suprotan prethodnim uvjeravanjima i koji je izbjegavao uključenje Sovjetskog Saveza u ratna zbivanja u Koreji. Odgovor se može sažeti u niz opravdanja i isprika zašto Sovjetski Savez ne može participirati u sukobu. Tako se navodi da Sovjetski Savez ne može ući u veliki rat na Dalekom istoku tako brzo nakon završetka II. svjetskog rata što je bio opravdan razlog. Neka opravdanja su bila smiješna i potpuno neuvjerljiva podcjenjujući ispravno logičko razmišljanje i zdrav razum kao na primjer da je granica Sovjetskog Saveza sa Sjevernom Korejom premala za uspješno vođenje velikih operacija. Staljin je nadalje sav teret i odgovornost za ishod prebacio na Peking ističući da je Kina glavni sovjetski saveznik u Aziji i hegemon azijskih revolucionarnih procesa. Moskva je poručila Pekingu da je njegova zadaća suzbijanje regionalnih imperijalističkih aspiracija dok je misija Sovjetskog Saveza opća borba u mogućem globalnom sukob. Promjena politike sovjetskog vođe otkriva pravu prirodu njegovih ideja Staljin je bio voljan pomoći Kim Il Sungu da ujedini Korejski poluotok, ali je za ostvarenje te svoje zamisli nastojao iskoristiti Kinu, a ne potencijal Sovjetskog Saveza jer bi to dovelo do svjetske katastrofe. Uvidjevši da korejsko-kineska strana trpi poraze bio je čak spreman prihvatiti regionalni poraz samo da izbjegne sukob s Ujedinjenim narodima. Jedino čime je mogao pomoći Kini i Koreji bile su vojna tehnika i zračna potpora odnosno davanje velikog broja borbenih letjelica i obučavanjem kineskih pilota.

Crta Staljinove okrutnosti, nehumanosti i ciničnosti koja ljudsko biće tretira samo kao objekt i sredstvo za ostvarenje cilja može se iščitati iz dopiske Staljina i Mao Tse Tunga iz lipnja 1951. godine. U toj korespondenciji Josif Visarionovič objašnjava kineskom kolegi korist produženog ratovanja činjenicom da će se kineski vojnici naučiti modernom ratovanju te da to slabi Sjedinjene Države i Zapad da negdje drugdje pokrenu neprijateljske akcije.102 Bezosjećajnost kao karakterna crta ličnosti Josipa Staljina najbolje je iskazana u rečenici koja se odnosi na brojne kineske i korejske žrtve, a koja glasi: “oni nemaju što za izgubiti osim svojih ljudi”.103 Kinesko vodstvo nije uviđalo manipulatorski i egoizmom orkestrirani odnos Kremlja prema njima već je tom staljinističkom pravcu ostalo čvrsto vjerno čak i u vrijeme kada su se i u Sovjetskom Savezu počeli kritički promatrati lik i djelo Josipa Staljina (Hruščovljevo doba, 18. 03. 1956., čuveni XX. kongres KPSS koji je najavio početak destaljinizacije104). Rigidna odanost i nesalomljiva vjernost kineske strane idejama Staljina i Lenjina dovela je do zaoštravanja odnosa između dva saveznika koji su kumulirali krajem šezdesetih i sedamdesetih godina kada je čak dolazilo i do pograničnih sukoba. Odnosi između Kine i Sovjetskog Saveza koji su nastali tijekom korejskog sukoba determinirali su razvojni put i Kine i samoga Sovjetskog Saveza. Nivo visoke suradnje koji je postojao za vrijeme Staljina nije u budućnosti više postignut, a svaki od komunističkih giganta krenuo je svojim putem prema vlastitoj sudbini.

Sporazum u Panmoujonu

Ugovor o primirju potpisan je u Panmunjonu 27. 7. 1953. i istog dana stupio je na snagu. Sporazum je bio na engleskom, kineskom i korejskom. Potpisan je u 10 sati, a stupio je na snagu u 22 sata. Sastoji se od 63 točke.

Najveći broj točaka posvećen je uspostavi i održavanju demilitarizirane zone koja je trebala postati garantom mira. Točka pod brojem jedan ugovora govori o uspostavi fiksne demarkacione linije, o obavezi povlačenja obiju strane 2 km od te linije te o odredbi u kojoj stoji da niti jednoj vojnoj ili civilnoj osobi neće biti dopušten prelazak bez dozvole posebne vojne komisije. Zanimljiva je i točka broj 13 kojom se naređuje da se u roku od 72 sata sprovede kompletno povlačenje iz zone. Hitnost i kratki rok možda ukazuju na strah da bi u bliskom kontaktu mogao ponovno planuti sukob između protivničkih strana. Utvrđeno je i pravilo o razgraničenju, uspostavi i održavanju primirja putem vojnih komisija.

Sporazum o primirju jer dogovor o miru i kraju rata nikad nije ostvaren potpisan je od strane:

1. Kim il Sunga (vrhovnog komandanta Korejske narodne vojske)
2. Peng Teh Hwaia (zapovjednika kineskih dobrovoljaca)
3. Marka W. Clarka (generala američke vojske,glavnog zapovjednika UN-a)
4. Nam Ila (generala korejske narodne vojske,viši delegat)
5. Williama K. Harrisona (višeg delegata Un-a)105

Sporazum nije potpisala Južna Koreja pa se i danas na tom području dešavaju česte provokacije i s jedne i s druge strane, a mir se održava samo uz nadzor velikih sila i međunarodne zajednice. Nakon malo manje od godine dana nakon proglašenja primirja suparničke strane su uz pomoć i poticaj Ujedinjenih naroda pokušale postići trajno mirovno rješenje. Konferencija u Ženevi (26. 4. 1954.) okupila je devetnaest zemalja od kojih je šesnaest (osim Južne Afrike) sudjelovalo pod zastavom UN-a u suzbijanju sjevernokorejske agresije. Sjeverna Koreja, Kina i Sovjetski Savez predstavljali su drugu stranu. Susretu u Ženevi prisustvovala je i Južna Koreja. Sam ishod konferencije završio je neuspjehom jer se oko tri temeljna pitanja nije mogao postići dogovor. Tri sporna pitanja bila su:106

1. Potvrda autoriteta i kompetencije Ujedinjenih naroda u Koreji
2. Princip slobodnih izbora
3. Povlačenje stranih trupa

Slom pregovora dogodio se kada komunistički trio nije pristao na prvi postulat zahtijevajući da narod Koreje sam rješava svoje probleme bez uplitanja stranih sila uključujući i međunarodne organizacije. Sjedinjene Države odbacujući taj prigovor nisu pristale povući trupe smatrajući ih garantom mira dok se ne pristane na mjerodavnost Ujedinjenih naroda u korejskom pitanju. Dogovor nije postignut i jedini zaključak konferencije koja je prestala s radom 15. 6. 1954. bio je da se rješenje nije postiglo.107 Naglasilo se je da je cilj Ujedinjeni naroda stvoriti mirnim putem neovisnu i demokratsku Koreju, taj plemeniti cilj koji bi smanjio patnje korejskog naroda do danas još nije ostvaren.

Bilješke

91 Painter, 23.
92 Grolier encyclopediacd-rom
93 www.chinapage.comhistory, 30.6.2005.
94 Zubok/Pleshakov, 58.
95 isto, 45-80.
96 isto, 61.
97 Grolier encyclopediacd-rom
98 Zubok/Pleshakov,  66.
99 isto
100 isto,  67.
101 www.korean-war.com, 3.6.2005.
102 Zubok/Pleshakov, 70.
103 isto, 71
104 Kronolgija
105 United States Treaties and other International Agreements,Volume IV,Part I,255
106 Handbook of Korea
107 Handbook of  Korea