Korejski rat - prizma različitih stajališta i strategija spram Sovjetskog Saveza i komunističkog bloka

Sovjetski Savez je odmah po završetku rata imao veliku i dobru volju da se ne ulazi u sukob sa Zapadom te je iskazna spremnost na određene ustupke s namjerom uspostave dijaloga za opće dobro, pozitivni signali su bivali namjerno ili ne neprihvaćani odnosno neprepoznavani s druge strane. U  tom je tonu i Staljinova izjava dana na dan kapitulacije Japana 2. 9. 1945. koja glasi: "Uvjeti potrebni za svjetski mir sada su postignuti"79 koja je isključila mogućnost sukoba sa saveznicima. Sovjetskom Savezu nikakvo daljnje zaoštravanje odnosa ne bi odgovaralo jer je upravo on imao najveće žrtve i podnio najveći teret njemačke agresije. SSSR je bio spreman i očekivao je velike kredite od Zapada posebice Sjedinjenih Država. SAD su u usporedbi sa Sovjetskim Savezom imale neusporedivo manji broj stradalih građana od oko 410 tisuća.80 Njihov teritorij osim Pearl Harbora bio je pošteđen ratnih razaranja, a cjelokupna američka ekonomsko-gospodarske struktura ostala je netaknuta te je čak i ojačala zbog pojačane ratne proizvodnje. U rujnu 1945. Staljin je američkom kongresmenu Williamu Colmeru pokušao ukazati da je primarni cilj Sovjetskog Saveza mirna rekonstukcija zemlje te na činjenicu da će biti potrebno čak pedeset godina da se podmiri 75 % razvojnih potreba.81 Nadalje u kooperativnom duhu istaknuo je da će njegova zemlja kredite vraćati u zlatu i sirovinama, da neće prisilno oduzimati imovinu i sirovine iz zemalja Istočne Europe pod sovjetskom kontrolom niti će tim zemljama ograničavati trgovinu.

Tweet

Važan pokazatelj želje za uspostavom normalnih odnosa iskazan je u namjeri povlačenja sovjetskih jedinica iz tih zemalja. Pozitivni znakovi sovjetskih vlasti bili su u povlačenju sovjetskih trupa krajem 1945. godine iz Skandinavije i u maju 1946. iz Mandžurije. Sovjeti nisu niti podržali grčki ustanak smatrajući ispravno da Britanija neće dozvoliti ugrožavanje svojih vitalnih interesa na Mediteranu. Sam Staljin nije podržavao niti jake socijalističke i liberalne opcije u Francuskoj (Leon Blum) i Britaniji (Harold Laski) bojeći se mogućeg ugrožavanja vodećeg položaja Sovjetskog Saveza kao lučonoše komunističkog pokreta kako je primijetio Resis Albert. Komunističke opcije u Italiji i Jugoslaviji nisu zbog autonomnosti i nepredvidljivosti uživale veliku podršku sovjetskog vođe. Lider Sovjetskog Saveza je po marksističkoj razvojnoj liniji bio uvjeren da će s vremenom doći do međusobnog sukoba imperijalističkih sila s time da će Sovjetski Savez ostati po strani i profitirati na konfliktu. Teorija o neizbježnosti anglo-američkog sukoba temeljila se je na  iskustvima XIX. i XX. stoljeća gdje su nesuglasice i netrpeljivosti velikih zapadnih sila dovele do brojnih manjih i dva velika rata. Jedan od glavnih sovjetskih vojnih analitičara i političkih stratega Eugen Varga bio je odlučan u svojim predviđanjima da će budućnost dovesti do interimperijalističkih, a ne do intersistemskih ratova. Razmišljanja Eugena Varge imala su jak utjecaj na politička promišljanja i prvotna stajališta Josipa Staljina. Sam premijer Sovjetskog Saveza smatrao je da bi Velika Britanija mogla čak postati mogući partner u obuzdavanju američke moći. Potvrda takvog viđenja situacije ubrzo se je i pojavila kada su Sjedinjene Države u govoru predsjednika Trumana na Dan mornarice SAD-a 27. listopada 1945. dale u dvanaest odrednica jasnu sliku svijeta. U toj američkoj viziji britanski i ruski interesi podređeni su američkoj supremaciji.82 Točke koje su naročito ozbiljno ugrozile izglede za probitak preostalih dviju velesila odnosile su se doslovno na američke upute. Instrukcije sadržane u naputcima jasno su poručile sljedeće: Sovjeti moraju odustati od planske ekonomije, moraju liberalizirati tržište i ono najmanje izgledno što bi ruska strana učinila moraju se odreći dobitaka nakon 1939. godine. Britaniji je upućeno da mora likvidirati svoj imperiji. Samo potpuno ispunjenje tih uvjeta dovelo bi do bliskog prijateljstva i pomoći od strane Sjedinjenih Država. Uvjeti su dakako sa sovjetske strane bili neispunjivi. Njihovo prihvaćanje promijenilo bi samu bit i prirodu Sovjetskog Saveza, dovedeći do preobrazbe u nešto ideološki neprihvatljivo. Velika Britanija je zbog velikih troškova rata, duga prema Sjedinjenim Državama i rastućeg nezadovoljstva u kolonijama bila manje spremna na konfrontaciju i otpor prema SAD-u.83

Trostruko suparništvo kako je poslijeratnu političku konstelaciju neposredno nakon II. svjetskog rata sagledavao Staljin riješeno je nepovoljno po Sovjete. Došlo je do anglo-američke suradnje. Tu soluciju su Sovjeti najmanje željeli. Kompromis ih je primorao da razvojna sredstva troše na naoružanje i vojna istraživanja, a ne na razvoj gospodarstva kojim bi zadovoljili osnovne potrebe svog napaćenog stanovništva. Sovjetski Savez je i dalje ustupcima nastojao pridobiti prihvaćanje od strane moćnih Sjedinjenih Država. Primjerice nije se suprotstavljao američkom zahtjevu za bazama u drugim zemljama, potvrđujući da Sjedinjene Države imaju pravo na obrambene mjere. Rezultat in facto je bio da su Sjedinjene Države do sredine šezdesetih okružile Sovjetski Savez i njegovog komunističkog partnera Kinu s ogromnim brojem vojnih baza i objekata (375 vojnih baza i 3000 objekata).84 Stav SAD-a bio je međutim isključiv i netolerantan jer ono što su dopuštale sebi iz pragmatičnih razloga nisu dopuštale Sovjetima što nije predstavljalo zdrave osnove za mogući dogovor. Sjedinjene Države su mogle postaviti raketne sustave u Turskoj pritom ne priznajući i ne uvažavajući višestoljetne ruske pretenzije i interese na tome području te rusku bojazan od zatvaranja izlaza na topla mora. Washington je to opravdavao mjerama potrebitim za sigurnost Amerike. Sovjetski pokušaj pariranja na Kubi završio je neuspješno i neslavno jer je Washington bio odlučan, spreman na najveći rizik i uporabu nuklearnog oružja da to spriječi (listopad 1962.).

Generalno dva ključna momenta su udaljila Kremlj od Zapada i ohladila odnose. Oba događaja su se dogodila 1946. godine, jedan je s američke, a drugi s britanske strane. Prvi događaj je vezan uz ime Georga Frosta Kennana (1904.-2005.) diplomata, jednog od najboljih američkih stručnjaka za Rusiju odnosno Sovjetski Savez. U diplomatsku službu stupio je već u drugoj polovici dvadesetih godina XX. stoljeća. Službovao je u raznim gradovima Europe; Ženevi, Beču, Hamburgu, Rigi i konačno u Moskvi. Godine 1933. Sjedinjene Države uspostavile su diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom.85 Tim diplomatskim aktom G. Kennan dobio je priliku da izbliza upozna narav i bit sovjetske države. Georgu Kennanu svidjela se je Moskva, ruski način života, bogata i slavna ruska literatura, ali je vrlo kritički s nepovjerenjem i strogom procjenom promatrao sovjetski politički život i njegove strukture. Negativna ocjena sovjetskog režima u to vrijeme bila je opravdana jer je Staljin provodio jednu opresivnu, surovu politiku čistki u kojoj su stradali ne samo brojni nepoznati nesimpatizeri sovjetskog vođe već i brojne i utjecajne civilne i vojne osobe. Tako je na primjer u političkom obračunu s lenjingradskom organizacijom 1934. život u montiranom procesu izgubio cijenjeni i perspektivni političar Sergej Kirov. Godine 1937. provedena su masovna odstranjivanja sumnjivih i nepoćudnih kadrova u armiji. Uz brojne oficire eliminiran je i sam vrh Crvene Armije (načelnik generalštaba Mihail Tuhačevski, trojica od petorice maršala i 13 od 15 armijski zapovjednika), tim likvidacijama borbena moć vojske opasno je smanjena.86 Brojne i nemilosrdne čistke i politička suđenja u kojima su stradali milijuni sovjetskih građana svakako nisu mogli dati pozitivnu sliku o sovjetskom ustroju. Poslije II. svjetskog rata i razvoja događaja u Istočnoj Europi sekepticizam G. Kennana u dobre namjere i normalne odnose sa Sovjetskim Savezom još je više porastao, a njegovo mišljenje je prema tim pitanjima bilo detaljno  formulirano u dugačkom telegramu iz veljače 1946. godine. U tom čuvenom brzoglasu dao je svoju viziju Sovjetskog Saveza, metoda i strategija koje prema njemu treba primjenjivati. Sam telegram i njegovo prihvaćanje od strane Washingtona potvrdili su Kennana kao vodećeg eksperta za Sovjetski Savez. Brzojav iz Moskve odredio je politiku Sjedinjenih Država prema Moskvi, a ta se je politika svodila na ograničavanje i sprječavanje širenja sovjetskog utjecaja bilo gdje u svijetu ne agresivnom razmetljivošću već strpljivošću i odlučnošću. Iduće godine G. Kennan objavio je pod pseudonimom Mr.X članak u vrlo utjecajnom časopisu Foreign Affairs. Tekst je dobio naziv članak X (Article X). U članku je sovjetski režim opisan kao neurotičan, paranoičan i autističan, režim s kojim se ne može pregovarati zbog njegovog urođenog straha od kapitalističkog okruženja i imperijalističke intervencije. Time su se daljnje zaoštrili odnosi dviju supersila. Decizivan zaključak svodio se na stav da je besplodno tražiti dugoročne sporazume sa sovjetskom vladom jer da Moskva vidi svoju sigurnost samo u “totalnom uništenju suparničke strane”.87 Arhitekt politike “containmenta” je zbog tih stajališta bio osuđivan i negativno doživljavan od strane Moskve koja ga iz tih razloga odbija  potvrditi za američkog ambasadora 1952. godine. Govor bivšeg britanskog premijera Winstona Churchilla na predavanju na sveučilištu Westminster u Fultonu 5. 3. 1946. dodatno je pogoršao i otežao odnose. Upotrebljena metafora o željeznoj zavjesi postala je paradigmom za gotovo sva stajališta prema Sovjetima. Riječi bivšeg britanskog premijera izazvale su veliku i burnu reakciju sa sovjetske strane. Sovjeti su govor u kojem se  osuđuje njihova politika u Evropi i ne pristaje na razmjenu znanja o nuklearnom oružju shvatili doslovce kao poziv na rat protiv sovjetske države. U službenom listu Pravda kratko su saželi govor u poruku “Prihvatite našu vladavinu dobrovoljno… inače je rat neizbježan“.88

Paranoju i strah Kremlja od ponavljanja događaja iz vremena revolucije i kontrarevolucije dodatno je pojačao i nešto raniji govor W. Churchilla početkom 1946. na  sveučilištu u Zurichu. U tom govoru je nekadašnji prvi čovjek britanske politike i jedan od trojice velikih izjavio: “…da će gorko žaliti zbog greške koju su učinili germanski narodi time što su se podijelili i izazvali rušenja i pustošenja“.89 Zapanjujuće, ali britanski političar koji je bio dobro poznat po svojoj mržnji prema komunizmu u tom govoru kao da je žalio zbog takvog ishoda II. svjetskog rata u kojem je Sovjetski Savez preživio. Sukladno tomu treba imati na umu da je glavni i primarni cilj njemačke agresije bio usmjeren na Istok (Drang nach Osten) te na činjenicu da je Treći Reich u početnim godinama rata vjerovao u mogućnost dogovora s britanskim imperijem.

Drugačiju sliku o Sovjetskom Savezu koja nije bila prihvaćena od strane visoke politike prvenstveno Washingtona dao je britanski obavještajni stručnjak Frank Roberts. Njegovo viđenje odnosa spram Sovjetskog Saveza bitno je u nekim segmentima odudaralo od stavova G. Kennana čiji je inače bio poznanik i prijatelj. Frank Roberts također je obavljao diplomatsku misiju u Moskvi. Smatrao je da je dogovor o mirnom suživotu  ostvariv, ali uz velike napore i trud. Pozicija s koje je Roberts promatrao odnose bila je britanska (ne Churchillovska) i ona se je razlikovala od američkog stajališta u nekoliko elemenata. Prvo Roberts je uviđao znakove dobre volje koje je pokazivao Kremlj i nije bio uvjeren u neizbježnost sukoba između Istoka i Zapada. Drugo smatrao je da na globalnom planu mogu egzistirati samostalno anglo-ruski odnosi u kojima bi čak  “jedna strana ostavila drugoj slobodu od interferencija i kritika u određenim zonama”.90 Robertsovi stavovi su na svojevrstan način afirmirali, promicali politiku velikih sila iz XIX. stoljeću kada su svjetske sile samostalno vodile politiku savezništva ovisno o svojim interesima i potrebama, to međutim nije zaživjelo. Položaj Sjedinjenih Država bio je suviše snažan i dominantan da bi dopustio policentričan razvoj središta moći na Zapadu. Korejski rat je konačno potvrdio ispravnost i valjanost za Zapad Kennanove strategije na kojoj su se temeljile sve akcije i postupci Sjedinjenih Država i njezinih saveznika prema Sovjetskom Savezu. Sama strategija je proročanski dovela do ostvarenja konačnog cilja u totalnom uništenju suparničke strane. Pobjeda je postignuta iscrpljivanjem, a ne oružanim sukobom. U finalu Sovjetski Savez doživio je kolaps, a Zapad trijumf i potvrdu ispravnosti svoga puta.

Bilješke

79 Resis, 2.
80 Painter, 16.
81 Resis, 2.
82 Resis, 45.
83 Resis, 2.-18., Grolier Encyclopediacd-rom
84 Painter, 63.
85 Kronologija
86 Taylor, 143.
87 Resis, 20.
88 isto, 24.
89 Doddoli/Maradei, 9.
90 Resis, 20.