U razdoblju između Prvoga i Drugog svjetskog rata Viroviticu pogađaju teške prilike u politici, a osobito i u gospodarstvu. Nastala je nova država, zajednica Slovenaca, Hrvata i Srba, a za tri mjeseca postala je država Srba, Hrvata i Slovenaca – buduća monarhistička Jugoslavija. Virovitica se našla na samoj granici s Mađarskom, pa je dosadašnje privredne tokove trebalo preusmjeriti drugim smjerom. Vlastelini su otišli, virovitički posjed se već raspao i prije provođenja agrarne reforme. Tadašnji najveći pokretači gospodarstva Virovitice i okolice su dvije pilane. Nepovoljni uvjeti seljaštva i radništva doveli su do napuštanja grada; društvene suprotnosti bile su sve veće, a stanovništvo trećega i drugoga reda sve više se počinje povezivati.

Tweet

Najveći gospodarski polet Virovitica je imala tijekom vladavine Schaumburg-Lippea – otvaraju se tvornice većinom prehrambene namjene (pića, šećer, brašno i sl.). Knezovi su u Virovitici izgradili i prvu ciglanu. U isto vrijeme Virovitica postaje prometno povezana s Pećuhom i Balatonom (1895.), zatim s Osijekom (1900.), a nešto kasnije i sa Zagrebom. Osnivane su brojne radne zadruge, bilo je mnogo zanatlija – gospodarstvo je bilo u punom jeku.

Takvo plodno tlo u gospodarskom i poljoprivrednom smislu privlačilo je i radnike iz nešto slabije razvijenih dijelova monarhije. Neki su sa sobom donijeli i nove ideje i ideologije. U listu Sloboda iz mjeseca listopada 1902. objavljen je članak kako je M. Šegregur, širio socijalističke ideje, te ga virovitički poslodavci odmah zatvaraju. Šegregurov potez pokazao je ostalim radnicima i seljacima kako nisu manjina u državi (napomenimo kako je tada samo seljaštvo činilo više od ¾ stanovništva!). Već 1904. virovitički zidari i tesari pobunili su se protiv ranoga vremena i niske satnice – tako je pisala Slobodna riječ.

U istomu listu seljaci pišu kako su veleposjednici postali pravi inkvizitori, mučitelji siromašne raje. Od tada radnici i seljaci počet će se okupljati. Radnici su predlagali seljaštvu da se organiziraju i prvo započnu s pregovorima. Ni u kojemu slučaju na pameti im nisu bili revolucionarni podvizi! Vlasti su radnje radnika i seljaka opravdavale, osiguravši samo nekoliko žandara kako bi pazili na javni red i mir. Kako su vidjeli da ipak ne mogu nastupiti sami, radnici i seljaci traže pomoć Socijaldemokratske stranke iz Zagreba. Sastanak predstavnika zagrebačkih socijaldemokrata i virovitičkog seljaštva i radništva, piše Slobodna rieč, održan je u dvorištu Mite Salajića u Bakačevoj ulici u kasno proljeće 1905. Ovaj je sastanak produktirao ogranak Socijaldemokrata u Virovitici koji je osnovan 30. lipnja 1907. S prekidom tijekom Prvoga svjetskog rata, socijaldemokrati imaju snažan utjecaj na Virovitičane, osobito na one zaposlene u drvodjelstvu.

Međutim, do Virovitice stižu vijesti o Ivanu Ferenčaku, osnivaču jugoslavenske komunističke grupe pri ruskoj komunističkoj partiji, a on je bio rodom iz slavonsko-podravskoga kraja. Ipak, Virovitičani i dalje žele promjene, ali ne putem revolucije nego već putem reformi. Vlasti su bile uplašene zbog govorenja o Ferenčaku pa su radi učvršćenja vlasti tek nastale države (Kraljevine SHS) u Viroviticu smjestili dosta vojnika. Unatoč tomu, ogranak Socijalističke radničke partije Jugoslavije, iz kojih će kasnije nastati Komunistička partija Jugoslavije, u Virovitici je osnovan 26. travnja 1919., a virovitički delegati dolaze na partijske kongrese i u Beograd i u Vukovar.

ODLIČAN REZULTAT KOMUNISTA NA IZBORIMA 1920. GODINE

Važan polet socijalistima, tj. komunistima, daju općinski izbori 1920. godine. Od dvadeset i pet odbornika komunisti su dobili čak trinaest. Prije izbora SRPJ za Viroviticu izdavao je list Proletarac koji je imao samo kampanjsku ulogu. Tomu dokazuje njegovo kratko izlaženje – samo osam mjeseci. Tako se Virovitica uvrstila među najistaknutija središta SRPJ-a uz bok Sl. Brodu, Vukovaru, Vinkovcima i Osijeku.

Unatoč tomu komunisti nisu uspjeli u potpunosti iskoristiti izbornu pobjedu zbog Obznane – čina kojime je zabranjen rad komunistima u monarhističkoj Jugoslaviji. Osim toga, koristeći se nekim austro-ugarskim zakonom, vlasti su zabranile i sastajanje i okupljanje radnika. Tako radnici više nisu mogli otvoreno slaviti „Prvi maj“. Osobito se prati rad istaknutih virovitičkih komunista, osnivača ogranka SRPJ-a u Virovitici, Franje Bendaka, Rudolfa Kukolja i drugih.

Tijekom svih tih političkih previranja i izmjena raznih struja, virovitički nositelji gospodarstva doživljajau potpuni kolaps. Dosta je tvornica zatvoreno, neke su čak morale obustaviti svoj rad, a većina njih postaju dionička društva. Akcija oko proglašenja Virovitice gradom (1922.) završena je uspješno, ali podjela odbornika na zajedničare, radićevce, radikale i demokrate onemogućavale je uspješan rad gradske skupštine.

Najjača žarišta radničkih pobuna su pilane Virbo i Drach – ujedno su i najjače eksploatatori radnika u Virovitici. Upravo su ti radnici pokrenuli Radničku čitanonicu (osn. 1929.). Prvi predsjednik bio je Antun Španić, a tu se okupljaju i komunisti (Franjo Berdin, Josip Treber, Ivan Samboliček, Franjo Moslavac, Ivan Gregor, Rudolf Štajner, Dadid Kranjc, braća Bendak i ostali). Josip Bendak je bio jedan od najaktivnijih komunista „u zasjedi“. Osobito se zalaže za dijalektični razvoj društva. Kasnije je osnovan i radnički nogometni klub „Jadran“ čiji je predsjednik bio Antun Šimunović. Obojica, i Šimunović i Bendak su ubijeni – Bendaka su ubili uštaše (1941.) dok su Šimunovića ubili kraljevi podložnici oko 1937.

RADNIŠTVO

No, vratimo se k radnicima. Godina je 1929. Šestosiječanjska diktatura počinje zahvaćati sve dijelove monarhije i ne zaobilazi niti Viroviticu. Komunisti su ugušeni, sindikata nema, zadruga također. Radno vrijeme traje dvanaest sati, plaće su pale za trideset posto, stanarina je rasla. Tako virovitički radnici, prvenstveno pekari, počinju se organizirati u URSSJ – Ujedinjeni radnički sindikat sindikata Jugoslavije komunističke naravi.

URSSJ nije bio jedini sindikat koji je djelovao na području Virovitice, pa i monarhije. Njemu konkurentski bio je HRS – Hrvatski radnički sindikat koji su vodili haesesovci. Oba su sindikata poslali svoje predstavnike kako bi agitirali svoj program: komunisti Ivana Nasića, a haesesovci Ivana Peštaja. Nasićev je položaj s vremenom bivao sve teži i odnos vodstva HRS-a sve netrpeljiviji. Tijekom jeseni 1939. Povjereništvo radničke komore preuzimaju haeresovci, a Nasićč u veljači 1940. napušta Viroviticu. Unatoč tomu komunistički je pokret u Virovitici već obnovljen (1937.) i organizacijski postaje sve veći, učvršćeniji i utjecajniji; javlja se kao pravi branitelj interesa radničkih slojeva. Uspjeli su omesti socijaldemokrate, haesesovce pa čak i režimski sindikat Jugoras.

Prema popisu stanovništva 1931. Virovitica je imala 9 366 stanovnika. Bila je, prema zaključcima Ante Milušića, povjerenika za općinske izbore  Slavoniji (1920.) jedan od deset najvećih gradova Slavonije i Hrvatske. Vjerujući tim podacima, Virovitica je bila odličan teren za agitaciju različitih političkih frakcija među kojima su u uzletu upravo bili komunisti. Komunisti su osobito radnicima, pa i seljaštvu, podigli politički i socijalni moral te vrednotu koju kao izrazito veliko izborno tijelo posjeduju. Sve je snažnija socijalistička propaganda, s istoka dolaze informacije o uspješnosti sovjeta u Rusiji; više nitko apsolutno ne priznaje vlast Habsburgovaca, a ubrzo će stanovništvo ostati podvojena mišljenja i oko Karađorđevića. Takve su pojave produktirale rađanje različitih stranaka. Međutim, prema aktivnostima zasigurno će tek kasnije „profitirati“ komunisti.

ŠIRENJE IDEJE I IDEOLOGIJE U VIROVITIČKOME KRAJU

Glavni nositelji komunizma i učitelji marksizma i ostalih socijalističkih ideologija za Virovitičane bili su Franjo Bendak i Rudolf Kudelj. Oni su, između ostaloga, predstavljali „virovitičku socijalističku masu“ na Zemaljskoj konferenciji SDS-a Hrvatske i Slavonije. Oni su potaknuli opći štrajk u obije pilane 6. veljače 1918. – tada su radnici, točnije oni koji su bili opijeni komunističkom propagandom, po prvi puta stupili podno crvene zastave. Štrajk je nastavljen i 1919. godine, a okončan je povišicom nadnica za 17%.

Ista je godina bila izrazito važna za virovitičke komuniste. Oni pred Virovitičane dovode Đuru Cvijića, Gejzu Barbaša, Kamilo Horvatin i ostale istaknute komunističke ličnosti kako bi agitirali svoj napose politički, a zatim i revolucionarni program. Njihovi su sastanci, prema dr. Miri Kolar, održavani u kinu „Danica“ (nekadašnje Kino „Zvijezda“, danas caffe bar Melon u Gupčevoj). Nakon djelovanja među radničkim sredinama komunisti nastoje svoj pokret proširiti i na selo. U tomu su uspjeli: već u jesen 1919. osnovan je jedan od prvih ogranaka na ovomu području u Špišić-Bukovici.

Nakon izbora, spomenutih u prethodnoj povjestici, komunisti su dobili apsolutnu većinu u vijeću grada Virovitice prešavši 50-postutni udio među vijećnicima. Prema izvještajima u „Proletarcu“ ovdje je i popis vijećnika SRPJ-a. Bili su to:

Rudolf Kukolj, tipograf

Dragutin Korbelik, zidar

Viktor Bartolović, postolar

Antun Lazić, privatni činovnik

August Richter, zidar

Mate Šuprina, zidar

Franjo Hlavaček, stolar

Antun Majtanić, drvodjelac

Đuro Majtanić, zidar

Stjepan Mandić, tesar

Dranjo Mandić, brijač

Ante Ruttar, strojovođa

Ivan Veles, skladištar.

 

Iz ovoga popisa možemo ustvrditi da su komunisti uspjeli u svomu naumu. No, gdje su seljaci?

Ovih dana čitam knjigu Vladka Mačeka Memoari. Ako bi takvo djelo trebalo imati autobiografski karakter, moj mi je imenjak dokazao kako to uopće ne mora biti tako. Umjesto tih elemenata Maček poučava o političkoj povijesti svoga vremena. Vrlo malo govori o sebi. On u svomu djelu objašnjava kako seljaštvo isprva nikako nije prihvaćalo komunistički pokret. Dokaz tomu najbolje je prikazala Mara Matočec, žena-seljakinja virovitičkoga kraja napisavši sljedeće:

Seljak dakle već daje čim se rodi, i neprestano do smrti. To mu je u životu i kako se može nekoga od seljaka nazivati komunistom? Onoga, koji se veseli i svome blagu u štali, svome žitu u polju, svojoj travčici na livadi. Onoga nazvati komunistom, koji pozna svaku travku na međi svojoj, koji pokazuje veselo svome susjedu i prijatelju: to je moje, bilo polje bilo blago. I dok on sa ponosom pripovijeda o rodbini i djeci svojoj, tu ne ima komunizma, dok je ponosan na nje i dok ljubi sve svoje, dok je kod njega VISOKO: to je moja djedovina, a to sam privredio. Tu ne ima komunizma…

Upravo će uzlet seljačkoga pokreta dvadesetih godina drastično oslabiti moć komunista. Uostalom, i Obznana je učinila svoje. Na izborima 1920. za Viroviticu HSS je dobio čak 2975 glasova u odnosu na komuniste, koji su dobili 463. Unatoč tomu, djelovanje komunista u ilegali uvelike je omogućilo organizacijsko ustrojavanje organizacija i rukovodstva.

Ipak su komunisti uspjeli javno djelovati na sljedeći način: osnovali su Radničku čitaonicu. Organizacija „prosvjetna karaktera“ u Kraljevini Jugoslaviji bila je u potpunosti legalna, iako o prosvjeti na njezinim sastancima gotovo da nije bilo niti govora. Organizacija je djelovala do 1940. kada je u potpunosti ukinuta.

Zanimljivo je kako se u komunističkim dokumentima zametnuo jedan zanimljiv podatak. Godine 1939. iz virovitičke je gimnazije u Vinkovačku premješten profesor Vladimir Babić zbog širenja komunizma među učenicima. Osim njega, kaznu je dobio i učenik Žarko Marijanović, koji je izbačen iz škole te sekretaj virovitičkih gimnazijskih skojevaca Dragan Volner.

Te se godine tajno obnavljaju komunistički ogranci diljem okolice Virovitice. Uoči rata Virovitica je imala 70 registriranih članova Komunističke partije Jugoslavije. Kotarski je komitet u potpunosti konstituiran 1940. u Čemernici. Usporedno s njim jačaju i skojevske organizacije.

Nekoliko dana nakon sporazuma Cvetković-Maček kojime je stvorena Banovina Hrvatska, autonomna jedinica Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, započela je operacija Fall Weiss – invazija njemačkih nacističkih vojnih snaga na Poljsku. Tim je događajem započeo Drugi svjetski rat, do sada najveći u povijesti. Strah se, naravno, osjećao i na našim prostorima. Maček, koji je bio vođa hrvatskoga naroda (osobito seljaka) vodio je „politiku čekanja“. „Tako mi je Radić savjetovao: Malima je mjesto pod stolom dok se veliki tuku.“, pisao je u svojim Memoarima. Međutim, 6. travnja 1941. započela je jedanaestodnevna invazija na Kraljevinu Jugoslaviju. Kraljeva vojska za rat još nije bila potpuno spremna, a komunisti su samo čekali gdje će netko potaknuti iskru za rat.

Virovitica je također, kao i većina gradova unutrašnje Hrvatske, imao tajne sekcije komunista, ali već i otvorenih ustaških formacija. Dva dana nakon početka Travnjskoga rata, njemačke su snage stupile i na virovitičko tlo. Haesesovci su podržavali Mačeka, nisu se željeli ni za koga vezati. Maček je prije 1939. izjavio kako s komunista ne želi imati posla, a Pavelića također nije prihvatio. Unatoč tome, neki su haesesovci prišli partizanima, a neki ustašama.

Virovitički ogranak Komunističke partije s Borovom, Čemernicom, Cabunom i Špišić-Bukovicom brojio je više od 70 aktivnih članova koji su agitirali revolucionarni program osobito seljacima. Usporedno s time, komunisti su u mlađim generacijama pronašli ljudstvo koje će zasigurno poći za njima „za oslobođenje domovine“. U prošloj sam povjestici pisao o aktivnostima u gimnaziji: o profesoru Babiću i gimnazijalcima koji su isključeni iz škole zbog komunističkih ideja. Virovitički su gimnazijalci-skojevci u „Štampariji“ Ivana Plevnika ilegalno tiskali lekte. Milan Neff u svojoj studiji o Narodnooslobodilačkoj borbi u Virovitici hiperbolično piše kako je Plevnik zažmirio na jedno oko, praveći se kako ništa ne vidi i nije se bunio.

Na čelu Kotarskoga komiteta Komunističke partije Hrvatske u Virovitici bio je Josip Bendak, dugogodišnji član partije od njezinih početaka. Osim njega, od istaknutih članova valja nagasiti Boška Buhu (skojevac), Vaclava Vostrela Vasu i Mirka Fiketa, koji su proglašeni virovitičkim narodnim herojima.

Prvi sastanak na kojemu su virovitički komunisti službeno započeli plan dizanja ustanka održan je 18. svibnja 1941. u kući člana Komiteta partije Valenta Gazdeka. Kuća je i danas postojana, a nalazi se u Strossmeyerovoj ulici uz virovitičku ciglanu. Na tomu je sastanku bio prisutan i Pavle Gregorić, zvan Brzi Pajo, član Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Osim njega na tomu su sastanku bili i sljedeći članovi: Josip Bendak, Mato Abalić, Benedikt Audi, Vaclav Vostrel, Mato Brozović, Franjo Feketija, Miško Kovačević, Dragutin Mađarević, Josip Murat, Mato Vrekatić, Julije Vuković, Adam Bergman, Albert Lacman i dakako Valent Gazdek. Ako ste čitali prethodne dijelove ove povjestice, lako de dade uočiti kako su među ovim imenima i osnivači Komunističke partije u Virovitici i okolici. Na tomu je sastanku Brzi Pajo naredio virovitičkim komunistima da obavezno obavještavaju bjelovarski komitet o stanju na virovitičkom području. Odmah nakon sastanka komunisti su rezervirali papir i tintu i knjižari Stj. Velesa i Marijana Gorića za promidžbeni materijal. Tijekom 1941. Brzi je Pajo boravio u Čemernici u kući Vaclava Vostrela.

Virovitički ustaški dužnosnici uočili su kako komunisti pripremaju plan za ustanak. Tako su, kako bi ih obezglavili, u noći između 4. i 5. kolovoza 1941. uhapsili Josipa Bendaka, a ubili ga osam dana kasnije. Četiri dana nakon Bendaova uhićenja uhapšen je i Valent Gazdek te je ubijen u šumi nedaleko Šarenih mostova. Nakon Bendakove pogibije novi vođa virovitičkih komunista postaje Vaclav Vostrel koji se od tada koristi nadimkom Vaso.

Tijekom ljeta ustaška je vlast iz Virovitice deportiala u logore između 120 i 130 Židova i sve Rome s virovitičkoga područja. U Srbiju je čak deportirano oko 4000 Srba.

Prema uputama Brzoga Paje, KK KPH Virovitica širi svoje djelovanje na područja Slatine, Orahovice, Našica, Donjega Miholjca i Požege.

Prva veća oružana akcija bila je 21. studenoga 1941. na području Slatinskoga Drenovca koji je izveo Papučko-krndijski partizanski odred. U Virovitici prva borba između komunista i „neprijatelja“ vodila se 3. listopada 1941.

AKTIVNE RATNE GODINE

Godine 1942., sada već partizani, grade svoje tabore na prostorima šumovitoga Papuka i Bilogore – ta mjesta postaju njihovi novi domovi. U bitci koja je održana na tom području uhapšen je virovitički kom. vođa Vaclav Vaso Vostrel te je 6. veljače 1942. ubijen. Za novoga sekretara KK KPH Virovitica postavljen je Benedikt Audi Grga.

Tako na virovitičkom području osnivaju se prve seoske ilegalne komunističke jedinice koje će do 1943. postati moćna vojna sila. Godine 1943. ostvaren je i prvi napad na Viroviticu.

Prema pisanju Milana Neffa, autora brojnih novinskih članaka i studija o Drugom svjetskom ratu u Virovitici te sudionika NOB-a, 1943. je prijelomna ratna godina na našemu području. Prva organizacija partizana osnovana je na sam Božić 1942. u Lozanu. Nakon Lozana sljedeća partizanska organizacija osnovana je u Budrovcu. Iako su tada brojili toliko članova da ih se na prste obiju ruku dade izbrojati, do rujna 1943. okupilo ih se više od stotinu. Prva akcija koju su vodili lozanski i budrovački partizani izvedena je u Terezinom Polju (travanj 1943.). Svega dvadeset i dva partizana uspjeli su razoružati financijsku stražu i carinu na dravskome mostu prema Barcsu (Mađarska). Nakon toga izveden je i prvi napad na Viroviticu kojom su tada vladale vlasti Nezavisne države Hrvatske. Osim muškaraca od trideset do četrdeset godina partizani su okupljali i mladež, tada zvanu omladina, kako bi pristupili borbi. Osnivane su i brojne SKOJ-evske organizacije. Čak je početkom godine osnovan i AFŽ – Antifašistička fronta žena.

Drugi partizanski napad na Viroviticu izveden je tijekom noći 6. studenoga 1943. Oko 720 vojnika, što domobrana, što snaga SS-a, branilo je Viroviticu. Postoje podaci o regrutaciji domobranskih snaga poslije ovoga napada: trinaest oficira, trideset podoficira, petsto vojnika. Zaplijenjeno je i oružje: osam mitraljeza, dvanaest puškomitraljeza, tri laka minobacača, tri stotine mina, dvadeset šmajsera, šesto pušaka, četiri stotine tisuća metaka, osamdeset konja, stotinu dvadeset sedala, radijska postaja i dosta prehrambenih namirnica. Tada je poginulo osam vojnika SS-a, a dvanaest ih je zarobljeno. Neki su domobrani i Nijemci pokušali bježati prema Terezinom Polju, no snage NOV-a uspjele su ih ustaviti i zarobiti. Nije poznat broj koliko ih je bilo.

I godine 1944. nastavljene su slični zaplijenjivački napadi. Osim toga, bile su izvedene i diverzantske akcije. Primjerice, kod mjesta Čemernica partizani su postavili bombu. Kada je naišao njemački vlak, skliznuo je s tračnica i poginula su četiri vojnika. Milan Neff za taj podatak ne navodi točan datum. Uz pomoć omladinaca iste je godine uklonjeno više metara pruge prema Virovitici i Pitomači.

Partizani su počeli pripremati konačan udar – oslobođenje Virovitice od okupatora. Virovitička udarna partizanska brigada je od 26. rujna do 5. listopada 1944., kada je grad i oslobođen, nastojala onemogućiti Nijemcima i domobranima kontakt s ostalima te su ih nastojali zarobiti u ljudski partizanski obruč. Konačna borba zbila se 4. i 5. listopada iste godine. U njoj su sudjelovale čak osječka i čehoslovačka narodnooslobodilačka brigada. Neff o tomu piše i točan vremenski interval: od 3,30 sati 4. listopada do 17,00 sati 5. listopada. Nakon pada dvorca, uporišta Nijemaca i domobrana, pala je i Virovitica. Zarobljeno je 220 partizanskih neprijatelja, a 330 ih je poginulo.

Nakon što su partizani dobili Viroviticu ubrzo su razvijani i narodnooslobodilački odbori. Do 9. veljače 1945. partizani su držali Viroviticu nakon čega su ju ponovno domobrani okupirali. Unatoč tomu, 25. travnja 1945. u 22,00 sata Virovitica je u potpunosti oslobođena.

Prema procjenama Save Velagića, Virovitica je brojila 5500 partizana, od kojih su 834 poginuli, 950 ih j eproglašeno invalidima, a 1250 ih je poginulo kao žrtve neprijateljskoga terora. Među njima pogubljeni su gotovo svi Romi i 130 Židova. Ukupno je u svim okolnim organizacijama, zajedno s Viroviticom, djelovalo više od 10 000 deklariranih partizana.

Virovitica je, kao i ostatak bivše države, imala svoje narodne heroje. O Vaclavu Vostrelu već znamo iz prethodnih povjestica. Međutim, tu su još i Boško Buha te Mirko Fiket Mesarić.

Boško Buha rođen je 1926. u mjestu Gradina. U lipnju ratne 1941. Interniran je u Srbiju. Poginuo je kod Pljevalja 1943., a za narodnoga heroja proglašen je 1951. O njemu je snimljen i film koji se može naći na YouTubeu.

Mirko Fiket rođen je 1899. u selu nedaleko Vrbovca. Zanimljivo je kako uopće nije pohađao školu. Prije Drugoga svjetskog rata doselio se u Levinovac. Ondje je radio kao šumarski radnik. Za narodnoga heroja proglašen je 1953., a preminuo je 1976. Prema pričanjima moga pokojnoga oca, Mirko Fiket je obilazio virovitičke osnovne škole i djeci pričao o svojim ratnim danima života. Bio je oštar na jeziku, zanosan u izrečenim mislima; izražavao se vrlo jasno i jezgrovito, često je koristio i pejorative.

Izvori:

dr. Mira Kolar: Klasna borba u Virovitici, Zbornik CDISB, v. 20, Slavonski Brod, 1983.

Savo Velagić: Virovitica u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, Virovitica, 1979.

Savo Velagić: Virovitica u NOB-u i socijalističoj revoluciji, Virovitica, 1979.

Dragiša Jović: Aktivnost SRPJ(k) odnosno KPJ u Slavoniji, Drugi kongres KPJ, zbornik radova, Slavonski Brod, 1972.

Mile Konjević: Radnički pokret u Slavoniji 1929. – 1941., Slavonski Brod, 1981.

Dr. Pavle Gregorić: Narodnooslobodilački pokret u zapadnoj Slavoniji, Moslavini i bjelovarskom okrugu 1941. godine – Sjećanja, Slavonski Brod, 1969.

Milan Neff: Za našu sreću, Zagreb, 1981.

Milan Neff: Prvi gradski NOO Virovitice; u: Virovitički list, br. 678-679, 2. listopada 1969., str. 3