Ovaj je članak napisan prema knjizi V. Posavec, Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota, Split 2007. (1) Polovicom V. stoljeća stvarna je vlast na Zapadu bila u rukama germanskih vojskovođa. Nakon smrti Valentinijana III. vizigotski je kralj Teodorik II. na carsko prijestolje postavio, jednog za drugim, dva svoja kandidata, Petronija Maksima (455.), (2) a zatim Marka Eparhija Avita (455.-456.). No, stvarnu je vlast u svojim rukama uspio usredotočiti magister militum Zapada, svemoćni Got Ricimer. On je godine 456. zbacio Avita i u dogovoru s istočnorimskim carem Lavom I. (457.-474.) zapadnim carem proglasio Julija Valerija Majorijana (457.-461.). Iako je on uspio prisiliti Vizigote da ponovno priznaju svoj federatski položaj prema Carstvu, Ricimer je već 461. zbacio Majorijana, dao ga ubiti, a na njegovo mjesto postavio je Libija Severa (461.-465.). Kad je i on ubijen, uslijedilo je na Zapadu dvogodišnje bezvlađe, koje nije uspio spriječiti ni istočni car Lav I. Tek nakon dvogodišnjih pregovora uspio je Lav postići da Ricimer prihvati njegova kandidata za prijestolje, ali je to bilo uvjetovano vojnom pomoći Istoka Ricimeru protiv Vandala u Africi. Tako je 12. travnja 467. Lavov čovjek Antemije (467.-472.) proglašen za cara na Zapadu i doveden u Italiju u pratnji velike vojske kojom je zapovijedao patricij Marcelin, namjesnik Dalmacije.

Tweet

Kad je godine 474. umro Lav I., naslijedio ga  je Lav II., sin Zenona i Lavove kćeri Arijadne, a Izaurijac Zenon je postavljen za suvladara svojemu maloljetnom sinu. Ubrzo je potom, u jesen iste godine, iznenada umro i Lav II., pa je prijestolje Istočnog Rimskog Carstva na kraju pripalo Zenonu.

Godine 472. došlo je do značajnih promjena i na Zapadu. Dana 11. srpnja umoren je car Antemije, a carsko dostojanstvo, uz privolu Senata, povjereno je Aniciju Olibriju (472.). Već idućeg mjeseca umro je Ricimer, a trinaest dana nakon njega smrt je odnijela i Olibrija. Ricimerov nećak i nasljednik Gundobad uspio je u ožujku 473. u nakani da comes domesticorum Glicerije preuzme carske insignije, ali Lav I., nezadovoljan Ricimerovim samovoljnim postavljanjem careva i stanjem u Italiji i na Zapadu, nije htio priznati Glicerija (473.-474.). Stoga je Lav odlučio, a nakon njegove smrti 18. siječnja 474. godine Zenon proveo njegovu nakanu, da u Italiju na čelu vojske pošalje dotad gotovo samostalnog upravitelja Dalmacije Julija Nepota sa zadaćom da ondje riješi pitanje vlasti.

Marcelinov položaj namjesnika Dalmacije preuzeo je njegov nećak Julije Nepot. Car Lav dodijelio mu je, pored časti magister militum Dalmatiae, i čast patricija, što ukazuje na činjenicu da je Lav nastojao održati, pa čak i ojačati svoj utjecaj u Dalmaciji. Potvrđuje to i kasnija Nepotova ženidba jednom od nećakinja carice Verine, čime je Nepot postao i članom carske obitelji.(3) Upravo je Julije Nepot bio povjerenik careva Lava i Zenona, sa zadaćom da sredi stanje na Zapadu. Naloženo mu je da na čelu vojske ode u Italiju i tamo riješi pitanje vlasti.(4) Lav je ipak morao odgoditi planiranu akciju jer je nastupila zima koja je onemogućila plovidbu i bilo je već prekasno da Nepot započne s operacijom.

Dana 18. siječnja 474. umro je car Lav I. No, čim se stanje u Konstantinopolu stabiliziralo nakon smjene vlasti, Nepot je u proljeće 474. na čelu manje vojske pošao u Italiju, zauzeo ju bez otpora te u Portu, rimskoj luci koja je od III. st. zamijenila obližnju Ostiju, uhvatio i svrgnuo Glicerija. U lipnju iste godine vojska ga je proglasila carem.(5) Novi je car Zenon slanjem carskog grimiza iz Konstantinopola priznao i potvrdio novo stanje.(6) Zbog proturječnosti sačuvanih izvora nejasno je na koji je način Nepot izveo svoju akciju, a vijesti nisu suglasne ni u dataciji Glicerijeva svrgavanja. No, ni jedan izvor ne sugerira da je Glicerije uopće pokušao pružiti ikakav otpor. Sve se, čini se, odigralo odveć brzo. Glicerije je na kraju uhvaćen u Portu, vjerojatno u pokušaju bijega iz Italije. Jedan od ključnih razloga Glicerijeve predaje mogao bi biti taj što je Nepota vojska izvikala za cara,(7) a Zenon slanjem carskog grimiza priznao takvo stanje. Glicerije, po svemu sudeći, nije raspolagao ni značajnijim vojnim postrojbama koje bi bile voljne boriti se za njega, niti financijskim sredstvima kojima bi ih pridobio.

Nepotova je operacija očito bila pomno planirana i vrlo uspješno izvedena. Činjenica da Glicerije nije ni pokušao pružiti otpor(8) upućuje na posvemašnje iznenađenje i brzinu, a tako brzo je Nepot iz Dalmacije mogao doći u Italiju jedino morskim putem. Njegov je prvi cilj mogla biti samo Ravena, iz koje je Glicerije pobjegao neposredno prije Nepotova dolaska. Nepotovi daljnji potezi nisu poznati. Najvjerojatnijim se čini da je iz Ravene u Rim krenuo najkraćim kopnenim putem.

Nije, međutim, potpuno jasno je li Nepot izvikan za cara prije no što je proveo Glicerijevo svrgavanje, ili je najprije bio svrgnuo Glicerija, pa je potom izvikan za cara. Fasti Vindobonenses donose kao datum Nepotova stupanja na vlast 24. lipnja, sugerirajući da se Nepot tek nakon Glicerijeva svrgavanja u Portu ili u Rimu dao izvikati za cara.(9) Consularia Italica, Auctarii Hauniensis ordo posterior za 474. godinu donosi isto viđenje, ali Nepotov nastup na carsku čast datira 19. lipnja.(10) Jordan, međutim, izričito kaže kako se ceremonija Nepotova priznavanja odigrala u Raveni i to prije, a ne nakon Glicerijeva svrgavanja.(11)

Zenon je Nepota poslao u Italiju opskrbljena samo vojnom moći i častima (magister militum i patricius). Nema naznaka da ga je doista i namjeravao proglasiti carem. Zenonov je postupak s Nepotom, dakle, bio istovjetan postupku Lava I. s Majorijanom. Zenon se, osim toga, možda i htio uvjeriti s kakvim će uspjehom Nepot izvršiti misiju i na koji će način provesti Glicerijevo svrgavanje. Njega Nepot nije dao umoriti, već ga je poslao u Salonu, zaredivši ga prethodno za biskupa te ga tako učinivši bezopasnim.(12) No, Zenon je i dalje bio oprezan. Iako ga je vojska izvikala za augusta, Zenon to u prvo vrijeme nije htio priznati, pa je Nepotu pripala samo čast cezara. Potpuno neočekivano, Nepot je tako stekao položaj i čast ravnu onoj što ju je donedavno obnašao Zenonov sin Lav II., pa u neku ruku i sam Zenon kao suvladar svojega sina.(13) Takav postupak bio je uobičajen. Stoga bi i u Nepotovu slučaju trebalo prihvatiti opširniji Jordanov izvještaj i zaključiti da je Nepot u Raveni priznat cezarom i prije Glicerijeva svrgavanja, a potom je u Rimu, nakon što je uhvatio i svrgnuo Glicerija, dobio čast augusta.

Malo se zna o Nepotovoj vladavini i njegovu djelovanju u Italiji. Godine 474. Nepot je pod svojom vlašću imao dvije zemlje uglavnom sigurne od barbarskih provala, Italiju i Dalmaciju. No, bio je suočen s obnovljenim vandalskim napadima. Iz položaja u kojem se nalazio Nepot nije mogao učiniti ništa drugo doli priznati Vandalima područja koja su zauzeli u Africi, na Siciliji, Sardiniji, Korzici i Balearima.

Nepotov je položaj zapravo bio vrlo težak. Pod njegovom kontrolom bile su samo Italija i Dalmacija. Glavni je problem središnje vlasti bio nedostatak novca za plaćanje vojnih postrojbi. Iako su jedine veće vojne snage kojima je Carstvo još raspolagalo bile postrojbe u Italiji, prihodi od poreza nisu bili dovoljni za njihovo uzdržavanje. Stoga su ti vojnici bili vrlo nepouzdan oslonac carskoj vlasti.

Najbolje je poznata Nepotova politika u Galiji, u kojoj je stanje bilo vrlo teško jer su novome caru bili neskloni Burgundi, sunarodnjaci Ricimerova nećaka Gundobada. Veliku i stalnu opasnost u južnoj Galiji predstavljali su i Vizigoti. Tu je Nepot na položaj magister militum imenovao Ekdicija, sina cara Avita, dodijelivši mu također i čast patricija. Nepot je uspio spriječiti jedan upad Vizigota u Italiju, sklopivši nakon teških sukoba početkom 475. godine mir s njihovim kraljem Eurikom. Nastojeći očuvati ono što je Carstvu još preostalo u Galiji, car je bio prisiljen oslanjati se više na diplomatska sredstva negoli na vojnu silu. Ipak, zahvaljujući u prvom redu Ekdiciju i njegovim vojnim uspjesima, pristali su Vizigoti, koji su 473.-474. zauzeli veći dio današnje Provanse, na pregovore. Nepot je bio prisiljen pregovarati i zbog očevidne inferiornosti rimske vojske kojoj tadašnji rimski saveznici Burgundi nisu poslali pomoć koju je očekivao.

Kao pregovarače Nepot nije iskoristio carske službenike, već biskupe. U proljeće 475. poslan je u Toulouse Epifanije, biskup Pavije, koji je u Nepotovo ime sklopio mir s vizigotskim kraljem Eurikom (466-484).(14) Ubrzo nakon toga uslijedilo je još jedno poslanstvo četvorice biskupa koji su očito imali zadaću riješiti neka preostala sporna pitanja vezana uz razgraničenje s Vizigotima. Rezultat što ga je postigla delegacija, bilo je prepuštanje Arverna Vizigotima u zamjenu za njihovo povlačenje iz Provanse. Mirom je Nepot priznao Vizigotima vlast nad najvećim dijelom Hispanije i južnom Galijom. Time im je područje što su ga držali praktički priznato kao samostalan teritorij nad kojim je vlast imao vizigotski kralj. O postavljanju temelja Vizigotskog kraljevstva upravo u to doba svjedoči Codex Euricianus (Lex Visigotorum), sastavljen 475. godine, kojim je Eurik kodificirao vizigotsko običajno pravo, uz snažan utjecaj rimskog zakonodavstva. Ovaj će se mir na kraju za Nepota pokazati kobnim. Spasivši za Rim Provansu i Narbonu Sekundu, morao je žrtvovati zemlju i grad Arverna (Clermont), koji je hrabro izdržavao opsadu Vizigota. Ekdicije, koji je rodom bio iz Arverna, bio je osobito nezadovoljan sklapanjem toga mira jer se neposredno prije morao povući na sigurniji položaj. Nepot je, izgleda, nagradio Ekdicija za hrabar otpor, dodijelivši mu čast magister militum praesentalis, ali ga je zimi 474. morao opozvati s toga položaja jer je po svaku cijenu htio s Eurikom sklopiti mir, čime Ekdicije, nije, vjerojatno, bio zadovoljan. Zato ga je Nepot bio opozvao u Italiju, a na njegovo je mjesto odlučio poslati Oresta, imenovavši ga prethodno patricijem. Razlozi Ekdicijeva povlačenja s položaja i Orestova imenovanja, kao i odnos između napuštanja Arverna i sklapanja mira s Vizigotima nisu baš sasvim jasni. Vjerojatno je Nepot želio okončati sukob, dok je Ekdicije, koji se privremeno morao povući na pričuvne položaje, možda planirao izvršiti protuudar, što bi u konačnici moglo dovesti do propasti carevih planova. Zbog toga ga je Nepot bio opozvao u Italiju, a na njegovo je mjesto odlučio poslati Oresta, imenovavši ga prethodno patricijem.(15)

Nepot je, čini se, Oresta kanio uputiti s vojskom preko Alpa. Time je bio učinio veliku pogrešku jer je sam ostao bez dovoljno jakih snaga. Iskoristivši ovu priliku, Orest je, uz pomoć senata, pokušao svrgnuti Nepota, prisilivši ga da napusti Italiju, pa se Nepot 28. kolovoza 475. vratio u Dalmaciju.(16) U Jordanovu izvješću, međutim, upada u oči spominjanje nekih neprijatelja, koji se ne imenuju pobliže, i protiv kojih je poslan Orest na čelu vojske. Iz sačuvanih izvora nije posve jasno tko je Oresta poslao protiv neprijatelja, kao ni to gdje se Nepot u tim trenucima nalazio. Čini se ipak da ima dosta razloga za mišljenje kako je Nepot pao kao žrtva spletaka u rimskim senatorskim krugovima, i da je upravo on bio taj neimenovani neprijatelj.(17) U prilog senatorskoj uroti govori i činjenica da Nepot nije bio popularan ni prihvaćen u rimskom senatu zbog svojih veza s istočnim carskim dvorom.

Ni iz drugih vijesti ne saznaje se ništa preciznije. Consularia Italica, Continuatio Hauniensis ordo prior donosi podatak da je Nepot bio “u blizini grada” (Nepote apud urbem residente…) i da je Orest bio poslan protiv njega (…Orestes patricius cum robore exercitus contra eum mittitur.).(18) Nije jasno odnosi li se u ovom slučaju izraz “grad” na Rim, kako je uobičajeno, ili na Ravenu. Obrati li se pozornost na činjenicu da je Orest poslan protiv Nepota, nameće se zaključak da Nepot u tim trenucima nije bio u blizini.

Tko je mogao uputiti vojsku protiv zakonitog cara, ako ne Senat? U tom bi slučaju pretpostavka dobila čvršće okvire, i šture vijesti sačuvanih izvora lakše bi se uklapale u cjelinu. Rimski senat, dakle, vjerojatno na nečiji poticaj, možda upravo Orestov, proglašava Nepota neprijateljem države (hostis). Orest, kao rimski patricij, dobiva nalog i na čelu vojske kreće protiv Nepota, koji u tim trenucima vjerojatno nije bio u Rimu, nego u blizini Ravene.(19) On se, saznavši što se događa, povukao u Ravenu, gdje je, uz ravensko brodovlje, vjerojatno bio usidren i dio njegove flote kojim je doplovio iz Dalmacije. U bezizlaznoj situaciji Julije Nepot u Raveni, na vijest o Orestovu dolasku, odbacuje pomisao na otpor,(20) te sa svojim lađama napušta Italiju i odlazi u Dalmaciju.(21) Nije jasno je li Nepot napustio Ravenu prije ili nakon Orestova ulaska u grad. Čini se da ipak nije stavljao život na kocku, već je radije otplovio prije no što je Orest zauzeo Ravenu.(22)

Šturi podaci sačuvani o kratkoj Nepotovoj vladavini ostavljaju više otvorenih pitanja no što pružaju jasnih odgovora. S obzirom na razvoj događaja, moglo bi se pomišljati da je, poučen onim što se dogodilo carevima Avitu i Antemiju, Nepot, svjestan oporbe u rimskom Senatu, bio povukao Ekdicija iz Galije kako bi dobio podršku protiv nekoga domaćeg suparnika. Za Ekdicijeva je zamjenika odabrao upravo čovjeka koji je iskoristio prvu priliku da se okrene protiv njega. Možda ga je, prozrevši Orestove namjere, želio udaljiti od senatora koji su više ili manje otvoreno spletkarili protiv njega, pa ga je stoga odlučio uputiti u Galiju, gdje bi Orestove ruke bile vezane zbog barbarske opasnosti. U svakom slučaju, Orest je pruženu mu priliku munjevito iskoristio.

Dana 31. listopada dao je Orest, koji je imao dobre veze u visokim vojnim krugovima u Rimu, izvikati za augusta svojega sina Romula. Nije to učinio odmah nakon Nepotova protjerivanja, vjerojatno zato što je očekivao neku reakciju s Istoka, koja je očito bila izostala. Upravo u tim trenucima u Konstantinopolu je bio zbačen i Zenon, a na vlast je došao Bazilisk, pa je Nepot ostao bez podrške istočnog cara. Vjerojatno je to i potaknulo Oresta da se odvaži na takav potez. Tako su zbivanja na Zapadu bila trenutačni odraz stanja u Konstantinopolu.

U kolovozu 476. vratio se Zenon na prijestolje. Iako njegov položaj još nije bio čvrst, događaji na Istoku ipak su bili znakoviti. U međuvremenu svrgnut je Romul Augustul. Već u rujnu 476. Odoakar je naveo Senat da pošalje dva izaslanika u Konstantinopol. Njemu je bilo vrlo važno da svojoj vladavini oduzme izgled uzurpacije i da što više očuva rimsku tradiciju, pa je na najvažnija mjesta u upravi imenovao uglavnom Rimljane i nastojao se sporazumjeti sa Senatom. Istodobno sa senatskim poslanstvom odlučio je Odoakar poslati i svoje ljude. Odoakar je u prvo vrijeme za svoje postupke imao podršku i u Konstantinopolu jer je njegov brat Armat tada bio konzul u prijestolnici Istoka, a na prijestolju se nalazio njihov ujak Bazilisk. No, niti nakon Baziliskova svrgavanja i Zenonova povratka na vlast nije Odoakar morao suviše strahovati od Zenonove reakcije, bar u prvo vrijeme, jer je upravo zahvaljujući tome što je Odoakarov brat Armat prešao na njegovu stranu Zenon mogao svrgnuti Baziliska i vratiti se na prijestolje.

Članovi senatskog izaslanstva izjavili su da dolaze u ime Romula Augustula. Obrazloživši predaju carskih insignija Zapada, senatski su poslanici izjavili kako je jedan car dovoljan za obje polovice Carstva, te su za Odoakara zatražili patricijsku čast i ovlaštenja za vršenje vlasti u Italiji.(23) Senatskom poslanstvu Zenon je spočitnuo Antemijevo ubojstvo i protjerivanje Julija Nepota,(24) ne spominjući Romula Augustula, čiju vladavinu Istočno Carstvo nije nikada priznalo. Odoakaru je po senatorima poručio da je Julije Nepot zakoniti car Zapada(25) i ovlašten da mu podijeli čast patricija. Odoakarovim je osobnim izaslanicima pak odgovorio da Odoakar mora priznati Julija Nepota, koji će mu tada dodijeliti željenu čast.(26) Kasnija zbivanja daju naslutiti da je nekakav sporazum između Nepota i Odoakara ipak bio sklopljen i da je Odoakar od Nepota dobio čast patricija.(27)

U isto vrijeme kad je to učinio Odoakar, uputio je i Julije Nepot svoje izaslanike Zenonu, sa zamolbom da mu car omogući povratak u Italiju. U svojem odgovoru Zenon mu je obećao podršku, ali u tom trenutku nije bio u mogućnosti intervenirati na Zapadu zbog neriješenog ostrogotskog pitanja. U isto vrijeme i Verina se založila za pomoć Nepotu, podupirući tako svoju nećakinju, Nepotovu suprugu.(28) Dvojbeno je koliko je njezino zalaganje za Nepota moglo biti od koristi s obzirom na njezin status na dvoru nakon uloge što ju je bila odigrala u zavjeri protiv Zenona. Osim toga, međusobni odnosi Zenona i Verine nikad nisu bili srdačni.

Godine 477. Zenon je primio i poslanstvo iz Galije, koja se, naime, bila pobunila protiv Odoakarove vlasti, ali o tim nam zbivanjima nije ništa poznato. Obje su strane uputile poslanstva Zenonu, ali je Zenon iz političkih razloga podržao Odoakara.(29) Teško je u poslanstvu iz Galije vidjeti neku drugu svrhu, osim zahtjeva za Nepotovim povratkom u Italiju. Zenon je bio prisiljen odbiti galski zahtjev jer bi pristajanje značilo rat s Odoakarom, na što Zenon nije bio spreman.

Nepot je umoren između 25. travnja i 22. lipnja 480. godine(30) u Dioklecijanovoj palači, od ruku svoja dva časnika, Ovide i Vijatora. O načinu na koji je Nepot umoren ne izjašnjava se ni jedan od sačuvanih izvora.(31) Dioklecijanova palača nakon careve smrti ne služi više kao carska palača, jer malo koji car dolazi u nju stanovati, ali je to i dalje carski posjed. Osim Gale Placidije i malog Valentinijana, te Julija Nepota nakon njegova protjerivanja iz Italije, ni jedan car ili namjesnik nije, koliko je poznato, boravio u palači. Marcelin i Glicerije niti su bili carevi, niti su boravili u palači. Marcelin je zasigurno stolovao u palači namjesnika u Saloni. Ako je Glicerije kao ex-car i biskup i boravio u palači u vrijeme tzv. druge Nepotove vladavine, nije mu zacijelo tu bila rezidencija. No, palača je svakako imala ulogu ekskluzivnog pribježišta, kako za članove vladarske obitelji tako i za imućne Salonitance.

Podatak kako je Odoakar tek nakon Nepotova umorstva krenuo u osvajanje Dalmacije, upućuje na mogućnost da je ipak, možda posredno, priznao Nepota kao zakonita nositelja carske vlasti na Zapadu.(32) Susprezao se od vojnog zauzimanja Dalmacije. Postupao je tako svakako zato što mu je bilo potrebno priznanje njegova vlastitoga statusa u Italiji od strane cara Zenona. Ali Nepotov je položaj još uvijek bio dovoljno jak da se Odoakar nije mogao lako odlučiti na pokušaj vojnog zauzimanja njegove provincije. Julije Nepot bio je zakoniti vladar, a vjerojatno i sposoban vojni zapovjednik, koji je uz to još uvijek raspolagao i relativno jakom flotom. Na njegovoj je strani bio težak teren Dinarida, a posjedovao je i sve luke na obali. Istodobno se Odoakar nije mogao pouzdati u svoje ljude, a ni u rimske senatore u tolikoj mjeri da bi se odvažio napustiti Italiju ili nekome povjeriti značajnije vojne snage. Odoakar je, čini se, shvatio da je za njega korisnije da “prizna” Nepota kao cara Zapada barem na novcu, pa su tako tijekom Nepotova vladanja Dalmacijom u italskim kovnicama u Milanu i Raveni kovane zlatne tremise u ime Zenona i Nepota u vremenu od 477. do 480. godine.(33)

Nepotova je smrt samo kratko zabilježena u povijesnim izvorima, koji međusobno nisu suglasni u datumu umorstva. Najraniji datum spomenut u izvorima jest 25. travnja,(34) a najkasniji 22. lipnja.(35) U historiografiji je uglavnom prihvaćen treći datum zabilježen u izvorima, 9. svibnja.(36) Postoji i sačuvani podatak da je Nepot umoren nakon pet godina vladavine u Dalmaciji(37) što je gotovo nemoguće uskladiti s ostalim izvješćima kroničara. Ove varijacije datuma ne mogu se shvatiti drukčije nego kao posljedica trenutka kad su novosti stizale na različita mjesta. Prihvati li se takvo mišljenje, onda je najraniji spomenuti datum, 25. travnja, i najvjerodostojniji i, ako ne točan, svakako najbliži točnome.

Nepotova je smrt označila konačan kraj Zapadnog Rimskog Carstva utjelovljenoga u osobi vladara. Slanje carskoga grimiza Nepotu u Ravenu predstavljalo je službeni čin priznanja carske vlasti nakon što ga je vojska već bila izvikala za cara. Pokušaj njegova svrgavanja što ga je proveo Orest, bilo je oskvrnuće carske vlasti, a Orestovo postavljanje Romula na Nepotovo mjesto uzurpacija. Činjenica da je nakon bijega iz Italije Nepot još uvijek upravljao prostranom provincijom u uvjetima kad se Zapadno Rimsko Carstvo i onako raspalo na provincije nad kojima su vlast držala pojedina germanska plemena, dopušta zaključak da je Dalmacija u razdoblju od 475. do 480. godine bila zadnji preostatak Zapadnoga Rimskog Carstva kojim je vladao posljednji zakoniti nositelj carske vlasti na Zapadu. Iako se u srednjoj Galiji između Somme i Loire do godine 486. uspio samostalno održati na vlasti rimski upravitelj Siagrije, njegov se je položaj razlikovao od položaja Julija Nepota, kojega je Istočno Rimsko Carstvo do smrti priznavalo legitimnim vladarom Zapada.

Nejasno je koji su razlozi naveli Nepotove ubojice Vijatora i Ovidu da se odvaže na takav čin. Samo jedan povijesni izvor navodi da je do umorstva došlo na poticaj bivšega cara i salonitanskog biskupa Glicerija,(38) ali, osim eventualne mržnje ili želje za osvetom, teško je naći ikakav drugi motiv za takav Glicerijev postupak.

Glicerijevu težnju za povratkom na vlast isključuje činjenica da je primanjem tonzure bio posvećen, te se time odrekao svjetovnog života. Da samim činom posvećivanja nije postao bezopasan, najvjerojatnije se Nepot ne bi bio zadovoljio samo time da ga zaredi za biskupa, već bi ga dao umoriti. Stoga ovu vijest treba prihvatiti samo kao pretpostavku ili vlastito mišljenje kroničara, a ne kao izravnu tvrdnju. Dvojbeno je i je li Glicerije još uvijek bio živ u vrijeme Nepotova umorstva, kako se dade naslutiti iz riječi Marcelina Komesa.(39) Eventualno Glicerijevo spletkarenje protiv Nepota ne bi stoga moglo biti presudni čimbenik u uroti dvojice časnika. U tom činu prije bi trebalo vidjeti njihove osobne razloge, u prvom redu pretenzije na visoki položaj, kako je razvidno iz daljnjeg slijeda povijesnih zbivanja.

Nakon Nepotova umorstva krenuo je Odoakar u Dalmaciju protiv Ovide i Vijatora. Nije nam poznat omjer snaga, ali činjenica je da su se Odoakarovim snagama gotovo dvije godine opirale postrojbe u Dalmaciji kojima su zapovijedali Nepotovi ubojice.(40) Vijesti o tim zbivanjima malobrojne su i nejasne, ali iz njih se dade naslutiti da Odoakarove snage nisu bile dostatne za laku i brzu pobjedu.

Iz činjenice da je Vijator poginuo u borbi, vjerojatno u listopadu 480. godine, a Ovida ili 28. studenoga ili 9. prosinca 482.,(41) proizlazi gotovo sigurno da je Odoakar morao poduzeti više od jednog pohoda na Dalmaciju kako bi je podložio. Teško je, naime, povjerovati u to da bi on Italiju ostavio bez nadzora zamalo dvije i pol godine ratujući u Dalmaciji i pritom se izvrgavajući opasnosti da izgubi kraljevsku vlast. Bit će vjerojatnije da je u prvim sukobima 480. godine poražen Vijator, a nakon toga, ne mogavši te godine izvojevati konačnu pobjedu, povukao se Odoakar da prezimi u Italiji. Mišljenje da je Odoakar došao sa znatnom vojskom u Dalmaciju kako bi što prije slomio otpor urotnika ponajprije radi odnosa prema Istoku, ne čini se uvjerljivim. On je već četiri godine vladao u Italiji i njegova je vladavina u Konstantinopolu de facto već bila priznata. Osim toga, Odoakar nikad nije raspolagao značajnim postrojbama, pa ni prilikom kasnijeg ostrogotskog dolaska nije imao snage braniti istočne granice,(42) tako da je Dalmacija u ruke Ostrogota pala praktički bez borbe. Uvjerljivijom se, dakle, čini pretpostavka da je Odoakar dva, pa čak možda i tri puta kretao u Dalmaciju na čelu trupa koje nisu mogle biti osobito jake, to prije što ni njegov preostali protivnik u Dalmaciji, Ovida, pod svojim zapovjedništvom nije mogao imati značajnijih vojnih snaga.(43) Nakon Ovidina poraza u studenome 482. godine Dalmacija je potpala pod Odoakarovu vlast, a nakon njegova umorstva 15. ožujka 493. godine, od strane Teodorika Amala, našla se u sastavu Ostrogotskog kraljevstva.

Uvriježeno je mišljenje da su i Marcelin i njegov nećak Julije Nepot rodom iz Dalmacije.(44) No, ni jedan sačuvani izvor ne donosi neki izričit podatak u prilog takvoj tvrdnji. Marcelina izvori uvijek spominju u svezi s njegovom čašću namjesnika provincije Dalmacije ili uz neki položaj (comes, patritius).(45) Prema nekim autorima, indicij da je Dalmacija zemlja njegova odgoja, ako i nije bio rodom iz nje, mogla bi biti činjenica da je Marcelin vojskovođa koji u svim vojnim pohodima zapovijeda ratnom flotom. Kao zapovjednik flote morao je nedvojbeno biti iskusan i izrazito spretan pomorac, a prema navedenim je mišljenjima Dalmacija u antici bila na glasu kao zemlja sposobnih mornara.(46)

Kao glavni argument za Marcelinovo galsko podrijetlo navodi se inače nedovoljno rasvijetljeno sudjelovanje Marcelinova šogora Nepocijana u pokušaju da se iz Galije riješi pitanje carske vlasti na Zapadu. Ta se zbivanja zbog sličnosti imena sudionika dovode u svezu s Marcelinom. Naime, nakon svrgavanja cara Avita u listopadu 456. godine(47) u Galiji se među galskim plemstvom formirala stranka koja je možda na carski tron željela vratiti Avita ili, vjerojatnije, postaviti na nj nekog od svojih domaćih ljudi. Sidonije Apolinar naziva ju Coniuratio Marcelliana,(48) a ne Marcelliniana, kako je postalo uvriježeno u literaturi.(49) U tu je «zavjeru» vjerojatno bila uključena i osoba imenom Marcellius ili Marcellus, kojih je nekoliko posvjedočeno u Galiji tog vremena, a možda i čovjek koji se također zvao Marcelin. Radilo se svakako o pretendentima na carsko prijestolje umjesto svrgnutog cara Avita. Dvojbeno je i može li se govoriti o uroti u pravom smislu riječi, kad u tim trenucima nije na Zapadu bilo zakonitog cara. Pokret se ugasio sam od sebe kad je Lav I. dodijelio Majorijanu čast magister militum, a ovaj se potom, uz Ricimerovu podršku, dao izvikati za cara. Svaku vezu ovog pokreta s Marcelinom trebalo bi odbaciti.

Zahvaljujući tome što je postao car, o Majorijanu ima više podataka. Dana 28. veljače 457. dodijelio mu je car Lav I. čast magister militum i upravu nad Zapadnim Carstvom. Iskoristivši pobjedu nad Alamanima u ožujku, Majorijan je, svakako u dogovoru s Ricimerom, uredio da već 1. travnja iste godine kraj Ravene od vojske bude izvikan za cara.(50)

Prvi spomen Nepocijana u izvorima bilježimo u godini 457. kad ga Majorijan šalje u Galiju.(51) Poslije Majorijanova stupanja na vlast Nepocijan postaje njegov magister militum praesentalis. Dana 6. studenoga 458. Majorijan na čelu velike vojske kreće preko Alpa u Galiju. Iako nema spomena o Nepocijanu, on je u tim trenucima gotovo sigurno bio uz cara.(52) Djelovao je najprije u Galiji, a potom u Hispaniji. Nakon Majorijanova umorstva Nepocijan se nije priklonio novome caru Liviju Severu. Vjerojatno ga je zbog toga Teodorik II. tada lišio časti magister militum.(53) Marcelin i Nepocijan vjerojatno su se upoznali upravo preko Majorijana, koji je s obojicom bio u prijateljskim odnosima. O tome je li Nepocijan bio rodom iz Dalmacije, može se samo nagađati. Mnogo je, međutim, vjerojatnija pretpostavka da je podrijetlom bio iz Galije.

Ni jedan izvor ne donosi podatke o životnoj dobi Marcelina, Nepocijana i Majorijana, pa je stoga nemoguće preciznije rekonstruirati njihove uzajamne odnose i podrijetlo. Sigurno je da su svi bili vojnici. Marcelinovo i Nepocijanovo poznanstvo svakako je dulje trajalo. Poznanstvo Marcelina i Majorijana moglo bi datirati iz Aecijeva vremena jer su obojica vojevali pod Aecijevim zapovjedništvom.(54) Iako to nije moguće dokazati, vrlo je vjerojatno da je i Nepocijan službovao pod Aecijem. Nepocijanovo je poznanstvo s Marcelinom i Majorijanom moglo, dakako, uslijediti i preko Marcelinove sestre i buduće Nepocijanove supruge. Realno je pretpostaviti i to da su Marcelin i Nepocijan zajedno vojevali pod Aecijevim zapovjedništvom protiv Huna.(55) Godine 454. Marcelin je već upravljao Dalmacijom, ali na taj je položaj morao stupiti prije te godine.

Julije Nepot, Marcelinov nasljednik u Dalmaciji, bio je sin Marcelinove sestre nepoznata imena i Nepocijana. Podatak da poslije Marcelinove smrti 468. godine Julije Nepot preuzima njegovu službu i položaj u Dalmaciji, pokazuje da se i on odlučio za vojnički poziv. Morao je, stoga, u tome trenutku imati i određene godine i iskustvo, što dodatno argumentira pretpostavku da je Marcelinovo i Nepocijanovo poznanstvo dulje trajalo. Nepotovu sposobnost i dob potvrđuje i veliko povjerenje koje mu ukazuju carevi Lav i Zenon. Ženidbom s nećakinjom carice Verine on postaje i članom carske obitelji, a njegov uspon s velikom vjerojatnošću upućuje na to da sam Marcelin ili nije imao sina ili je ovaj prerano umro, jer bi ga inače, vrlo vjerojatno, umjesto nećaka naslijedio vlastiti sin.

O vjerskim opredjeljenjima Nepocijana i Julija Nepota ne znamo ništa. Motiv Viktorije na novcu Julija Nepota ne bi mogao biti indicij za mišljenje da je i Nepot bio nekršćanin jer je ovaj znak na novcu samo trebao simbolički označiti Nepotovu carsku nepobjedivost.(56) Odraz je postupnog prijelaza s poganstva na kršćanstvo, koji se najsporije očituje upravo na novcu jer su se poganski motivi na njemu najdulje zadržali. U tom smislu Nepotov novac uopće ne odstupa od uobičajene prakse V. stoljeća. Kršćanski motivi, isprva kristograma, a od solida Gale Placidije i križa, postaju standardna ikonografija na novcu zapadnorimskih careva. Motiv križa na novcu u svakom slučaju mogao bi biti argument u prilog tome da u Nepotu ipak treba vidjeti kršćanina. Njegova ženidba i ulazak u carsku obitelj, makar to tumačili ponajprije političkim razlozima, dodatno osnažuje ovo mišljenje.

Kako je poslije smrti svojega ujaka stupio na njegovo mjesto, ne bi trebalo sumnjati u to da se Nepot za Marcelinova upravljanja Dalmacijom nalazio u toj provinciji. Možda je čak bio i vršio neku službu s koje je izravno nastupio na položaj upravitelja provincije. Salona, u kojoj je Nepot zacijelo boravio i gdje je vjerojatno bio i odgajan, bila je najjače središte kršćanstva u Dalmaciji, sjedište biskupa i crkvena metropolija, pa već i stoga ne bi trebalo dvojiti da se Nepot još u mladosti imao prilike vrlo dobro upoznati s novom religijom.

Iako čvrstih argumenata nema, povjerenje što ga carevi Lav i Zenon u jadranskom prostoru ukazuju Marcelinu i Juliju Nepotu u više nego složenim političkim okolnostima, dopušta pretpostavku da su obojica bili podrijetlom iz Dalmacije. Ovakvo mišljenje zastupaju gotovo svi hrvatski povjesničari.

Upravo je Marcelin pripremio teren Nepotu za njegov uspon. Ne smije se pritom, dakako, isključiti ni mogućnost da je Nepot i za vrijeme Marcelinove uprave Dalmacijom obnašao neku službu, a da je i on bio osoba velikih sposobnosti, razvidno je iz kasnijeg razvoja događaja. I Julije Nepot je nosio čast magister militum Dalmatiae kao i njegov ujak, a tu mu je dužnost mogao dodijeliti samo car.(57) Time je Lav I. očigledno nastojao dati i pravnu podlogu Nepotovoj upravi u Dalmaciji. Godine 473. Nepot se pismom bio obratio caru za pravnu pouku, na što mu je 1. lipnja iste godine Lav odgovorio zakonom koji se odnosio na pitanja imovinskog prava.(58) Nepot je, dakle, osim vojne već otprije obnašao i civilnu vlast. To bi pak čvrsto govorilo u prilog mišljenju da je Dalmacija i u doba Nepotova namjesništva bila sastavni dio Istočnoga Rimskog Carstva jer se nikako drukčije ne može objasniti Nepotovo obraćanje istočnom, a ne zapadnom caru.

U prilog tvrdnji kako je Julije Nepot, kao i Marcelin prije njega, uživao ugled i veliko povjerenje na dvoru u Konstantinopolu, govori činjenica da mu je bila povjerena misija svrgavanja Glicerija i rješavanja pitanja carske vlasti u Italiji. U tu je svrhu Nepotu podijeljena i čast patricija. Nepot je između 19. i 24. lipnja 474. u Italiji izvikan, a potom i priznat za cara, čime je postao zakoniti vladar preostatka Zapadnoga Rimskog Carstva. Kad je iduće godine bio protjeran iz Italije, vratio se u Dalmaciju, gdje je nesmetano nastavio vladati do smrti u travnju 480. godine. Nepotov je položaj sada ipak bio bitno drugačiji od njegova položaja prije proglašenja carem na Zapadu, kao i od nekadašnjeg Marcelinova statusa. Dok je Marcelin s pravnoga gledišta bio podanik istočnorimskoga cara, ali pritom stvarno nezavisan gospodar Dalmacije, dotle je Nepot kao zapadnorimski car pravno bio potpuno samostalan vladar Dalmacije kao preostatka Zapadnoga Rimskog Carstva, ali je u biti potpuno ovisio o podršci istočnog cara u Konstantinopolu. Položaj je Dalmacije pritom bio specifičan. Ona je opstojala kao nezavisna upravna jedinica pod ekskluzivnom carskom kontrolom, formalno predana na upravu članu carske obitelji kao patrimonium.(59)

Marcelinovo je sjedište bilo u samoj Saloni, gdje se nalazila namjesnička palača i ostale administrativne službe. Mišljenja da je Marcelin stolovao u Dioklecijanovoj palači nisu utemeljena(60) jer je Palača bila vlasništvo carskoga fiska. Marcelin, osim toga, nije imao nikakva razloga ni potrebe prelaziti iz namjesničke palače u carsku. Njegov nasljednik Julije Nepot, naprotiv, kao legalni car Zapada i nakon što je bio protjeran iz Italije, vratio se u Dalmaciju, pa mu je Dioklecijanova palača sada i osobno pripadala kao carski posjed. Nepot je, dakle, nedvojbeno stolovao u palači, gdje je na posljetku i umoren.

Bilješke uz tekst:

1. V. Posavec, Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota, Split 2007.
2. Fast. Vin. prior., 303-304, 572-575, s. a. 455.; Petronije Maksim sudjelovao je u svrgavanju i umorstvu Valentinijana, nesumnjivo uz znanje i podršku Teodorika II. Valentinijanova udovica, carica Eudoksija, pozvala je tada protiv Petronija Maksima u pomoć Vandale iz sjeverne Afrike, nakon čega su oni zauzeli i opljačkali Rim.
3. Iord. Rom., 338; PWRE  XVI 2, Stuttgart, 1935., Enßlin, sv. Julius Nepos, col. 2506; Usp. Zmajić, n. dj., 19, koji donosi tumačenja koja nisu zasnovana na povijesnim izvorima. O Nepotu ne znamo ništa do 1. lipnja 473. kad se po prvi puta spominje u izvorima (Cod. Iust. VI 61, 5). Stoga se Zmajićeva tvrdnja, koju ničim nije potkrijepio, da je Nepot pratio svoga strica (ujaka, op. aut.) “… na svim bojnim pohodima sve do njegove smrti” ne može prihvatiti kao sigurna.
4. Ioh. Antioh., fr. 209.2.
5. Ioh. Antioh., fr. 209. 2; Bury, n. dj., 343; Također i Ž. Demo, The Mint in Salona: Nepos and Ovida (474-481/2), Studia numismatica Labacensia Alexandro Jeločnik oblata, Situla 26, Ljubljana, 1988., 247 i bilj. 2.
6. Iord., Rom. 338, (occisoque Romae Anthemio Nepotem filium Nepotiani copulata nepte sua in matrimonio apud Ravennam per Domitianum clientem suum Caesarum ordinavit.); Budući da je Nepotova zadaća bila vrlo delikatna, njegovo je formalno priznanje trebalo biti i javno manifestirano pa se sam čin priznanja, nakon što ga je vojska već izvikala za cara, odigrao 24. lipnja 474. u Raveni.
7. Cont. Haun. ordo post., 307, 474, (Glycerius de imperio deiectus a Nepote patricio in Portu urbis Romae episcopus ordinatur. Nepos patricius in Portu urbis Romae imperii iura suscipit…).
8. Ioh. Antioh., fr. 209. 2. Glicerije se još prije Nepotova dolaska sklonio u Rim, a o namjeri da se odupre Nepotu mogao bi svjedočiti srebrni novac kovan u Rimu s natpisom na aversu D N GLYCERIUS P F AUG. Kovanica kovana s takvim natpisom u trenucima dok su se Nepotove snage iskrcavale u Raveni indicira da se Glicerije možda ipak namjeravao oprijeti svome rivalu. Međutim, kad je Nepot u lipnju stigao do Rima, Glicerije je pobjegao iz Rima i u Portu se predao bez otpora.
9. Fasti Vindob., prior., 613-614, (his consul. de imperio Glicerius in Portu urbis Romae. eo anno levatus est d.n. Iulius Nepos VIII kald. Iulias.).
10. Auct. Haun. ordo post., 307, 474, (Glycerius de imperio deiectus a Nepote patricio in Portu urbis Romae episcopus ordinatur. Nepos patricius in Portu urbis Romae imperii iura suscipit.); Slično i Anon. Vales., 7. 36, 474., (igitur imperante Zenone Augusto Constantinopoli superveniens Nepos patricius ad Portum urbis Romae deposuit de imperio Glycerium et factus est episcopus et Nepos factus imperator Romae.).
11. Iord. Rom. 338-339, (occisoque Romae Anthemio Nepotem filium Nepotiani copulata nepte sua in matrimonio apud Ravennam per Domitianum clientem suum Caesarem ordinavit. qui Nepos regno potitus legitimo Glycerium, qui sibi tyrannico more regnum inposuisset, ab imperio expellens in Salona Dalmatia episcopum fecit.)
12. Iord. Rom., 338-339; PWRE XVI, col. 2506; Nikolanci, n. dj., 15; Zmajić, n. dj. 20; Taj događaj spominje i Toma Arhiđakon, splitski kroničar iz XIII. stoljeća u V. poglavlju svoje Kronike naslovljenom “O solinskim biskupima Gliceriju i Natalisu”. Toma brka Julija Nepota s Lavom mlađim, mada zna da je Nepotov otac bio Nepocijan i da je Nepot dobio za ženu nećakinju cara Lava. O Gliceriju kao biskupu Toma međutim ne govori ništa, osim da je na biskupsku čast postavljen kako bi bio uklonjen od vladarskih poslova. Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, V, 2.
13. Iord. Rom., 338. «Nepotem … apud Ravennam per Domitianum clientem suum Caesarem ordinavit»; I Zenonov sin Lav II. bio je 473. godine proglašen cezarom, a iduće godine, nakon smrti Lava I., augustom. Slično je bilo i u slučaju Valentinijana III. koji je proglašen cezarom 424. godine, dok je još u Rimu vladao Ivan, a tek nakon njegova svrgavanja 425. godine uzdignut je Valentinijan na čast augusta. Stein, n. dj., 584, smatra da je neposredno nakon preuzimanja purpura u Raveni Nepot «… auch in Rom zum Augustus proklamiert.» U bilj. 3. poziva se, međutim, na Jordana, Rom. 338., iako na citiranome mjestu Jordan Nepota izričito titulira cezarom («… Caesarem ordinavit»). U Get. XLV 241, Jordan Nepota titulira imperatorom («… audiens Nepus imperator…»). Drukčije Wilkes, n. dj., 421, koji tvrdi: «Nepos marched to Italy, deposed Glycerius, and was appointed Augustus with the approval of Leo.». No, Lav je u to vrijeme već bio mrtav, a Nepot je kao vladar priznat tek od strane Zenona, i to samo u rangu cezara, a tek je kasnije, u okolnostima koje nisu pobliže poznate, dobio čast augusta. Iako je Lav još krajem 473. kanio Nepota proglasiti carem na Zapadu, (Demandt, n. dj., 188), nakon Lavove smrti Zenon je u svezi s tim vrlo oprezno postupao pa je Nepotu časti dodjeljivao postupno, ili je naknadno priznavao već postojeće stanje. Demo, n. dj., 247, s pravom uočava da je ovo priznavanje cezarske časti Nepotu bilo neka vrsta pripreme za kasnije uzdizanje na čast augusta. Titula augusta na novcima Julija Nepota potvrđuje da je on tu čast i dobio. Samo na jednome primjerku zlatnog tremisa milanskoga stila, datiranog vrlo ranim razdobljem Nepotove vladavine između lipnja i srpnja 474., ne naziva se Nepot titulom augusta;  Mimica, n. dj., 250; O Nepotovu novcu usp. Zmajić, n. dj., 21-23; Demo, n. dj., 249-267; isti, Nov Nepotov solid salonitanske kovnice, Numizmatičke vijesti 1 (42), Zagreb, 1989., 41-43;
14. Ennod., Vita Epiphanii 91.
15. Iord. Get., XLV 240-241. (huius ergo filius Ecdicius, diu certans cum Vesegothis nec valens antestare, relicta patria maximeque urbem Arevernate hosti, ad tutiora se loca collegit. quod audiens Nepus imperator praecepit Ecdicium relictis Galliis ad se venire loco eius Orestem mag. mil. ordinatum…)
16. Iord. Get., XLV 241, (quo conperto Nepus fugit Dalmatias ibique defecit privatus a regno, ubi iam Glycerius dudum imperator episcopatum Salonitanum habebat.); PWRE  XVI, col. 2508.
17. Tako sugerira i Anon. Vales., 7, 36, 474., (mox veniens Ravennam, quem persequens Orestes patricius cum exercitu, metuens Nepos adventum Orestis, ascendens navem fugam petit ad Salonam). Jordanov izvještaj sugerira da se Orest s vojskom upućenom protiv Vizigota okrenuo protiv Nepota, iako se to izravno ne kaže, što je u suprotnosti s Cont. Haun. ordo pr., 307, 475, gdje se izričito navodi da je Orest poslan protiv Nepota.
18. Cont. Haun. ordo pr., 300, 475.
19. Anon. Vales. 7, 36, 306, s. a. 474.
20. Consul. It., Auct. Haun. Ordin. posterior. Margo, 307, 309. (Qui cum desperatae rei negotium resistendo sumere non auderet, ad Dalamtias navigans fugit V k. Septemb.)
21. Cont. Haun. ordo pr., 307, 475., (Nepote apud urbem residente Orestes patricius cum robore exercitus contra eum mittitur. sed cum desperatae rei negotium resistendo sumere non auderet, ad Dalmatias navigiis fugit.); Cont. Hauniensis ordo post., 307, 475, (Nepos cum ab Oreste patricio cum exercitu persequeretur, fugiens ad Dalmatias usque navigavit.)
22. Drukčije Fasti Vindob. prior. 306, 615, s. a. 475., (his cons. introivit Ravennam patricius Orestes cum exercitu et fugavit imp. Nepos ad Dalmatias V kl. Septemb.)
23. Malch., fr. 10.; Nikolanci, n. dj., 17 i bilj. 38 i 39; PWRE  XVII, sv. Odoacer, col. 1891; Zmajić, n. dj., 20-21.
24. Malch., fr. 10.
25. Malch., fr. 10.
26. Malchus, fr. 10, 14; Stein, n. dj., 586. Romula Augustula nije priznavao ni Bazilisk, koji je, zbacivši Zenona, vladao upravo u vrijeme Orestove uzurpacije carske vlasti na Zapadu. Nije ga priznavao ni Siagrije, praefectus praetorio Galliarum;  Nikolanci, n. dj., 17; Demandt, n. dj., 178; Drukčije Rogošić, n. dj., 141, koji tvrdi «Ne može se dakle reći, da je rascar Nepot u Solinu bio priznavan u Carigradu kao car zapadnog dijela carstva (Ferluga 23).»
27. Malchus, fr. 14. Heather, The fall of the empire, 428.
28. Malchus,  fr. 10.
29. Candidus,  fr. 1.
30. Demandt, n. dj.,  PLRE II, 90; F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., 165, bio je mišljenja da je Nepot umoren «po svoj prilici» na poticaj Glicerija, ali je to malo vjerojatno jer, prema Marcelinu Komesu, Chron., 474, Glicerije bi ubrzo umro, možda još iste godine nakon što je zaređen. (Glycerius ex Caesare episcopus ordinatus est et obiit.). Moguće je, dakako, i da Marcelin Komes iz svoje perspektive projicira kasnije događaje u ovo vrijeme, ali toj vijesti u osnovi treba pokloniti povjerenje, jer se Glicerije u izvorima posljednji put spominje kod Jordana (Get. 241) u vrijeme Nepotova dolaska u Salonu (Nepus fugit Dalmatias ibique defecit privatus a regno, ibi iam Glycerius dudum imperator episcopatum Salonitanus habebat). Drukčije Zmajić, n. dj., 21, koji smatra da je Odoakar možda naručio Nepotovo ubojstvo, a da je Zenon upravo u to vrijeme planirao pokrenuti akciju za Nepotov povratak u Italiju. Moguće je da je Odoakar znao za Teodorikovu ponudu Zenonu da mu stavi na raspolaganje 6.000 svojih najboljih vojnika koji bi zajedno s carskom vojskom intervenirali u Italiji. Heather, n. dj., 292; Suprotno tome, Rogošić, n. dj., 142 doslovno uzima Malkovu vijest, fr. 18, s podatkom o Teodorikovoj ponudi Zenonu da pobije sve Gote Teodorika Strabona u Trakiji ili da, ako to car želi, istjera Nepota iz Dalmacije. No, iz te se vijesti razabire tek Teodorikova ponuda sklapanja pogodbe, pri čemu je on vjerojatno više pretpostavljao što bi caru preko poslanika Adamancija mogao ponuditi, nego što bi se radilo o nekoj stvarnoj Zenonovoj namjeri. Ipak je malo vjerojatno da bi Odoakar naručio Nepotovo ubojstvo, niti postoje neke čvrste indicije za mišljenje da je Zenon 479. godine donio odluku o akciji u Italiji u Nepotovu korist. Činjenica da je i Odoakar kovao novac u Nepotovo ime govori ipak u prilog mišljenju da je i on priznao Nepota. Usp. Demandt, n. dj., 179, «In seiner Münzprägung hat Odovacar bis zum Tode des Nepos dessen Autorität respektiert.» Drukčije Wilkes, n. dj., 421, koji tvrdi: «Odovakar ignored Nepos in Salona, who lived on in Diocletian’s Palace until he was murdered in 480, the last legal emperor of the western Empire.»; Usp. i Demo, Nepotov solid, 42 i bilj. 9 i 10.
31. J. Belamarić, Split – od carske palače do grada, Split, 1998., 30. Osim što je sina Gale Placidije, Valentinijana III., preimenovao u Valerijana, Belamarić bez potvrde izvora iznosi i tvrdnju kako u Dioklecijanovoj palači «… Nepot padne 480. žrtvom otrova.» Ovaj je proizvoljni navod razlog što se po internetskim stranicama, pa i u literaturi koja se tog događaja tiče, proširilo uvjerenju o Juliju Nepotu kao žrtvi otrova.
32. Nikolanci, n. dj., 17; Potpuno drukčije mišljenje Ostrogorski, n. dj., 31, prema kojem je Odoakar «izričito priznavao vrhovnu vlast istočnorimskoga cara. Tako je novi vladar Italije imenovan carskim magister militum per Italiam i upravljao je zemljom takoreći kao carev opunomoćenik».
33. J. P. C. Kent, The Roman Imperial Coinage. Vol. X, London, 1994., 204-207, 427-434.
34. Cont. Haun. ordo post., 311, 480, “Nepos imperator cum in Dalmatiis imperii sui sceptra firmare conaretur, a suis occiditur VII k. Mai”.
35. Cont. Haun. ordo pri., 311, 480, “Nepos imperator cum Dalmatis imperaret et sumpti honoris sceptra firmare conaretur, a suis improvisis ictibus confossus interiit X k. Iul.”.
36. Fasti Vindob. prior. 626, 480., “his cons. occiditur Nepos imp. VII idus Maias”.
37. Anon. Vales., 7, 326, “et ibi mansit per annos quinque, postea vero a suis occidi”.
38. Malchus (apud Photium), 78; Usp. o tome PWRE suppl. VII, Suttgart, 1957., B. Saria, s.v. Dalmatia (als spätantike Provinz), col. 30.
39. Marcell. Com., Chron., 474., (Glycerius ex Caesare episcopus ordinatus est et obiit.); E. Marin, Starokršćanska Salona, Zagreb, 1988., 85, tvrdi da je Glicerije biskupovao u Saloni od 474. do 480. godine, ali ni jedan povijesni izvor ne donosi bilo kakav podatak o dužini Glicerijeva biskupovanja pa nije jasno na temelju čega je autor odredio upravo 480. godinu kao godinu Glicerijeve smrti. Posredno se ipak daje zaključiti da je 480. godinu preuzeo iz Bulić – Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa, Zagreb, 1912., 41, u kojoj je pak takva datacija Glicerijeva biskupovanja preuzeta iz takozvanog Rimskog kataloga, kako ga je nazvao D. Farlatti. Međutim, sâm je Bulić postojeće kataloge splitskih biskupa kojima se koristio svrstao u izvore drugog reda (n. dj. 7), a zatim je upravo tom Rimskom katalogu sebi svojstvenom lucidnošću argumentirano odrekao pouzdanost ustvrdivši: «Da još bolje dokažemo, kako ovaj Rimski Katalog nije sastavljen po Aktima iz rimskih Arkiva, istaknuti ćemo i činjenicu, da u Arkivima vatikanskim nije nitko ni prije ni kasnije Farlatija našao kakvih podataka za kronologiju solinskih biskupa, ni za onu poznijih vijekova, a kamo li za prvo doba kršćanstva.» (n. dj. 81).
40. Cont. Haun. ordo pri., 482. (Odoachar rex in Dalmatiis proficiscitur, cui cum obsistere cum exercitu Ovida conaretur, ab Odoachre oppressus interiit V id. Decemb. Odoachar devicto Ovidam atque interfecto regnum late proeliis et ferro extendit); Nikolanci, n. dj., 18; S. Antoljak, Zadar unter ostgotischer Herrschaft, Diadora 6, 1973., 207-221., 210 i bilj. 23; V. Posavec, Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji, Historijski zbornik XLIX, Zagreb, 1996., 1-15., 1, 7.
41. Cassiod. Chron. 1309, 481 (Odovacar in Dalmatiis Odivam vincit et perimit); Cont. Haun. ordo prior., 313, 482, donosi kao datum Ovidina poraza i smrti 9. prosinca 482. Cont. Haun. ordo post. Ovidin poraz također smješta u istu godinu bez pobližeg datuma. Prema Kasiodoru Ovida je poražen za konzulovanja Bazilika Mlađeg, dok Consularia Italica Odoakrovu pobjedu datira konzulovanjem Severina Mlađeg i Trokundita. Vrijeme Vijatorove smrti preuzeto od Nikolanci, n. dj., 18-19 i bilj. 50, koji ne navodi od kuda mu taj podatak. Ni u izvorima ni u literaturi koja ne ovisi o citiranome Nikolancijevu radu nisam uspio naći potvrdu tome datumu, iako ne vjerujem da je listopad 480. godine kao vrijeme Vijatorove pogibije tek puka autorova pretpostavka; Fasti Vind. prior., 312, 628, 630, oštećene su upravo pod 481. i 482. godinom. Možda su upravo reci koji nedostaju sadržavali imena Nepotovih ubojica.
42. Šišić, n. dj., 166; Posavec, n. dj., 3, 7. Prvi ozbiljan otpor Ostrogotima Odoakarove su snage pružile tek na rijeci Soči i tu su doživjele poraz.
43. Posavec, n. dj., 3, 7.
44. Šišić, n. dj., 163-165;  Usp. i  Zmajić, n. dj., 19; Nikolanci, n. dj., 9; Ž. Demo, The Mint, 247-270.
45. Marcell. Com., Chron., 468; Iord., Get., 239; Hydat., Chron., 34, 234; Čast patricija uveo je Konstantin Veliki, a Gracijan kao najviši rang uvodi čast konzula i patricija. Od Stilihona i Flavija Konstancija na Zapadu, a zatim i na Istoku, vrhovni vojni zapovjednici Zapada i Istoka redovito su nosili čast patricija.
46. Nikolanci, n. dj., 11; G. Novak, Pogled na prilike radnih slojeva u rimskoj provinciji Dalmaciji, HZ I, Zagreb 1948., 140.
47. Greg. Tour., Historia Francorum 2.11, (Avitus enim unus ex senatoribus et, valde manifestum est, cives Arvernus, cum Romanum ambisset imperium, luxoriose agere volens, a senatoribus proiectus, apud Placentiam urbem episcopus ordinatur. conperto autem, quod adhuc indignans senatus vita eum privare vellit, basilicam sancti Iuliani Arverni martyris cum multis muneribus expetivit. sed impleto in itinere vitae cursu, obiit, delatusque ad Brivatensem vicum, ad pedes antedicti martyris est sepultus, cui Maiorianus successit. In Galliis autem Aegidius ex Romanis magister militum datus est); Chron. Gall., a. DXI., 457, 627-628, (Marcianus obiit, et Avitus occisus est a Maioriano comite domesticorum Placentiae); Hydat., Chron. 183, (Avitus, tertio anno posteaquam a Gallis et a Gothis factus fuerat imperator, caret imperio Gothorum promisso destitutus auxilio, caret et vita).
48. Sid. Apol., Epist. I 11, 6, (de capessendo diademate coniuratio Marcelliana.).
49. Sid. Apol., Epist. I 11, 6; O “Marcelinskoj zavjeri” opširno Gaggero, n. dj., 251-255; PLRE II 709; Nikolanci, n. dj., 8, naziva ju Coniuratio Marcelina, što se ni po kojem kriteriju ne može prihvatiti kao točno.
50. Iord., Rom. 335; Get., XLV, 236. Lav, koji mu je povjerio upravu nad Zapadom, nije mu htio priznati čast augusta, već samo položaj cezara.
51. Hydat Chron., 31, 197.
52. Tome u prilog govori i činjenica da ga Majorijan šalje u Hispaniju.
53. Hydat., Chron., 32, 213; PWRE XVI, Stuttgart, 1935., Stein, sv. Nepotianus, col. 2513; PLRE II 778; Nepocijan umire 464. godine pod pobliže nepoznatim okolnostima. Njegovu smrt Hidacije je popratio kratkom bilješkom «Nepotianus recedit e corpore.»; O Nepocijanu usp. Gaggero, n. dj., 253-258.
54. Majorijanov je otac bio Aecijev prijatelj i upravljao je njegovom ratnom blagajnom. Majorijan sâm istaknuo se također vojnim uspjesima (Sidon., Carm., V, 207-227), ali je u najboljoj dobi 454. godine bio otpušten iz službe zbog ljubomore Aecijeve supruge (Sidon., Carm., V, 126-128). Čini se da Majorijan nije sudjelovao u bici protiv Huna na Katalaunskim poljima, jer bi učešće u toj bici njegov panegiričar sigurno naveo. Poznato je da je Majorijan službovao s Ricimerom i Egidijem, dvojicom kasnijih istaknutih i moćnih vojnih zapovjednika. Marcelin je, pak, bio veliki Aecijev prijatelj i, mada ni jedan izvor to izričito ne navodi, ne bi trebalo biti dvojbe da je i on službovao pod Aecijem.
55. Nepocijan je očito bio iskusan i sposoban vojni zapovjednik kad ga je Majorijan, nakon što je bio postao car, poslao u Hispaniju da pripremi teren za predstojeći sukob s Vandalima. Sudeći po njegovu poznanstvu s Majorijanom, koji je vojevao pod Aecijem, i prijateljskim i rodbinskim odnosima s Marcelinom, morao je i Nepocijan ratno iskustvo stjecati pod Aecijevim zapovjedništvom.
56. Viktorija je inače bila jedino od poganskih božanstava koje je bilo zadržano kao personifikacija na novcu i nakon prihvaćanja kršćanstva, a nestaje tek početkom VI. stoljeća. Na Nepotovu se novcu, osobito na tremisama, vrlo često javlja i motiv križa unutar lovorova vijenca. O novcima Julija Nepota v. Demo, Nepotov solid, 41-43. i The Mint in Salona, te rad istog autora Another tremissis from the Salonitan mint of Iulius Nepos, Illyrica antiqua, Zagreb, 2005., 188-190.
57. S tom je titulom Nepot po prvi puta zabilježen 1. lipnja 473. u Cod. Iust., VI, 61, 5; Usp i Zmajić, n. dj., 19; Također i Demo, The Mint, 247; Wilkes, 421; Do tog prvog spomena o Nepotu se ne zna ništa, ali s obzirom na to da se obratio caru morao je Nepot u nekom svojstvu već upravljati Dalmacijom. Je li on odmah poslije Marcelinove smrti preuzeo upravu i vojnu i civilnu vlast u Dalmaciji, što mu je Lav naknadno i priznao 473. godine, ili je Nepot najprije imenovan samo civilnim upraviteljem provincije, a potom i vojnim, nije poznato.
58. Cod. Iust., VI, 61, 5, De bonis, quae liberis in potestate constitutis, ex matrimonio vel aliter adquiruntur, et eorum administratione. Impp. Leo et Anthemius AA. Nepoti magistro militum Dalmatiae.; Nikolanci, n. dj., 15; Prema Wilkesu, n. dj., 421, Nepot «… was recognized by Leo in 473 as «commander of forces in Dalmatia» (magister militum Dalmatiae)»; Rogošićeva tvrdnja, n. dj., 140, da je Nepot «… dobro poznavao pravo i zanimao se je da riješi sumnju, kad je netko “muž” i “žena”, ako se radi o imovini.» predstavlja puku pretpostavku, jer o Nepotu nema nikakvih spoznaja prije toga prvog spomena u izvorima. Najvjerojatnije je i car Lav tek na temelju Nepotova obraćanja njegovu carskom autoritetu spoznao tko uistinu obnaša vlast u Dalmaciji, a toj je vlasti svojim odgovorom praktički dao legitimitet.
59. Demo, The Mint, 257; Jones, The Later Roman Empire, 255.
60. Novak, Povijest Splita I, 37; Cambi, Antička Salona, 443; Wilkes, Diokletian’s palace, 84.