Katedra Klimenta Ohridskog

Barun Josip Šokčević, hrvatski ban, podmaršal. Rođen je 7. ožujka 1811. godine u poznatoj graničarskoj obitelji u Vinkovcima, koja je Monarhiji dala veći broj podčasnika i časnika. Nakon pučke škole i dva razreda realke  (gimnazije) 1823. odlazi iz rodnog grada na vojnu akademiju u Bečko Novo  Mjesto, koju završava izvanrednim uspjehom 1830. godine. Vojna karijera u Habsburškoj monarhiji bila mu je sjajna; počeo je službu kao zastavnik u pješačkoj pukovniji, brzo je napredovao u mirnodopsko i ratno vrijeme, u ljeto 1848. postaje pukovnik i zapovjednik 37. pješačke pukovnije u Lavovu, sastavljenom većinom od Mađara; s njom opsjeda i osvaja Veneciju te slama talijansku protutaustrijsku pobunu krajem godine. S 38 godina dobiva čin generala bojnika, dok u 46. godini svoga života postaje podmaršal pa je sa službovanja iz Slavonske vojne granice premješten u Vrhovnu vojnu komandu u Grazu. Kada je obolio tadašnji hrvatski ban Josip Jelačić (1858.) car Franjo Josip I. ga imenuje banovim zamjenikom i šalje  u Zagreb. Poslije smrti bana Jelačića premješten je za zapovjednika Banatskog generalata sa sjedištem u Temišvaru. Uz brojna carska vojnička odlikovanja 1860. uzvišen je u stalež austrijskih baruna.

U ljeto 1860. car ga imenuje za novog hrvatskog bana na preporuku bosansko-srijemskog biskupa J. J. Strossmayera. To je godina velikih promjena u habsburškoj politici. Car odustaje od neoapsolutizma koju je provodio ministar Bach te narodima pod Austrijom obećava slobodni razvitak. Zato im za politiku prema Hrvatskoj odgovara podmaršal Šokčević koji ima obostrano povjerenje i narodno i austrijsko. Ban Šokčević je početkom srpnja svečano dočekan u Zagrebu. Odmah počinje politiku ponarođivanja službenog jezika u upravi koji je zadnjih 10-ak godina bio njemački. Činovnici moraju učiti hrvatski i prema narodu se ophoditi obzirno, u protivnom im prijeti otpust. Ta odredba vrijedi i za učitelje i profesore u školama, pa i u našoj vinkovačkoj Gimnaziji. Odmah se mijenja i stil odijevanja jer ban ukida zabranu narodnog odijevanja. Ban obećava svoje banovanje u Jelačićevu duhu.

Na osnovi carske Listopadske diplome, ban Šokčević saziva najprije Bansku konferenciju od 55 hrvatskih uglednika da urede novi izborni zakon za Hrvatsku i daju hrvatske prijedloge o preuređenju Habsburške Monarhije. Hrvatski su zahtjevi isti kao i narodni zahtjevi 1848. godine, a to su cjelovita Hrvatska i federativna Monarhija. U duhu demokratizacije u cijeloj državi i u Hrvatskoj obnavljaju se političke stranke. No, car se predomislio početkom 1861. izdavši tzv. Veljački patent, kojim osniva Carevinsko vijeće u Beču i upravu državom ponovo centralizira s manjim ovlaštenjima uspostavljenim zemaljskim saborima. U tom se duhu održavaju Hrvatski sabori 1861. i 1865. pod predsjedanjem bana Šokčevića. Hrvatski sabornici nisu jedinstveni kako urediti odnose s Mađarima i Austrijancima, a pojavila se i starčevićanska opcija o samostalnoj Hrvatskoj.

Iako je Hrvatska razjedinjena u njoj se polako budi gospodarski život ponajviše u gradovima Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Osijeku, Vukovaru i Zemunu. Rijeka Sava je glavna žila kucavica, grade se željezničke pruge, sam ban Šokčević predlaže trasu Vukovar-Vinkovci-Zagreb-Rijeka. U Zagrebu je 1864.godine organizirana Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba na prostoru gdje je današnji HNK, koja je pokazala da je Hrvatska krenula putem industrijalizacije, a na veleposjedima u Slavoniji pojavljuje se prva mehanizacija u obradi polja.

Na Šokčevićevim putovanjima kroz Hrvatsku narod piše transparente: “Dao Bog dao Šokčeviću bane, da nam sreća sad po Tebi svane, zdravo bane, zdravo diko naša, u Tebi je prava nada naša!”.

Ban Šokčević je često svraćao u Vinkovce kako kao vojnik tako i kao ban. Kao banski zamjenik i ban 1858.,1860. i 1861. je svraćao majci Elizabeti, a posjećivao je i Gimnaziju. Tom je prilikom obilazio učionice, propitivao učenike sam ili s nastvanicima, raspitivao se o radu i poteškoćama. Izvori bilježe da je u svakom razredu dočekan kratkim učeničkim pozdravnim govorom a na izlasku bio počašćen uzvikom: Živio. Na kraju bi se ban zahvalio gimnazijskim nastavnicima na njihovom radu na oživljavanju narodnog osjećaja.

Godine 1866. Austrija gubi rat s Pruskom i definitivno je izbačena iz igre oko njemačkog ujedinjena. Cijela je Monarhija u krizi, država se raspada, želeći opstati nosioci vlasti, Austrijanci pribjegavaju nagodbi s Mađarima. Hrvatska je prepuštena dogovoru s Mađarima. Car Franjo Josip I. bit će okrunjen za mađarskog kralja u Budimu. Na svečanost je pozvana i hrvatska delegacija na čelu s banom Josipom Šokčevićem. Ban se smatrao izigranim od Austrijanaca i podnosi ostavku. Dana 27. lipnja 1867. razriješen je banske dužnosti. Iduće je godine umirovljen od Vojne komande i cara, povlači se iz političkog i javnog života Hrvatske, seli  u Graz, potom u Beč.

Jednom je rođaku kasnije izjavio: “Takve nepravde nijesam mogao više trpjeti i zahvalio sam se; jer – kada ne mogu kako hoću, neću ni kako drugi hoće…Ovako je poštenije i časnije po mene”.

Umro je u Beču 16. studenog 1896. godine gotovo zaboravljen. Krajem svibnja 2002. posmrtni ostaci bana Šokčevića preneseni su u rodni grad Vinkovce, te sahranjeni u grobnoj  kapelicu sv. Magdalene koju je dala sagraditi njegova majka Elizabeta.