Izidor Velikanović, pisac, prevodilac. Rođen u Šidu 29. ožujka 1869. godine. Mladost provodi u Vin­kovcima gdje završava gimnaziju 1887. Studirao je filozofiju i medicinu u austrijskim sveučilišnim cen­trima. Premda ne stječe diplomu fakultetskog obra­zovanja, Izidor je čovjek s velikom erudicijom i poliglot Govo­rio je mnogo evropskih jezika što mu je omogućilo bavljenje prevodilačkim radom. Velikanović u pre­vođenju nije imao uzora, sam si je bio uzor, sam je kročio trnovitim prevodilačkim putem, prvi koji je to znalački radio. Zato je postao velik, zapravo, jeda:n od naših najvećih prevodilaca. Preveo je svjetske kla­sike: Gogolja, Cervantesa, Balzaca, Tagoru, Goethea, Puškina, Gravesa, Gončarova, Dostojevskog, Tolsto­ja, Mickiewicza i dr. Prevodio ih je, ali ne i osiroma­šio, već prepjevao. Unaprijedio je našu umjetnost prevođenja (I. G. Kovačić).

U osobnom životu nesretan, omiljen u društvu, uvijek vedar, duhovit i orginalan. Generacije i gene­racije hrvatske čitalačke publike učinio je sretnim približava­jući im ono najvriednije iz svjetske literature. Posjedovao je veliki književnički talenat ali ga je svjesno žrtvovao prevodilaštvu. Pisao je da bi svom velikom duhu dao malo oduška. Velikanovi­ćeve humoreske, kozerije i komične dijaloge što ih je objavljivao u humorističko-satiričnom listu Knut (1904-1906. Sr. Mitrovica), prepričavali su Srijemci i Slavonci sve do prvog svjetskog rata. Objavio je komedije „Prosci“ (1896), „Posvatovci“ (1900), koje su premijerno prikazane u HNKu, humoristički ep „Otmica“ (1901), „Sri­jemske priče“ (1915), „Žene i vrag i druge priče“ (1924). Živio je od prevodilaštva i pisanja. Umro je u Zagrebu 21. kolovoza 1940, a posljed­nju počast su mu odali svi tadašnji velikani hrvatske književnosti.