Tweet

Čak i veliki pijanisti poput Arthura Rubinsteina u jednom periodu svog života nisu baš najmarljivije vježbali. Rubinstein je već u mladosti bio dosegao određenu slavu, ušao u društvo u kojem je volioboraviti i zabavljati se, i zapravo se oslanjao na svoj ogromni talent za brzo učenje, pri tome zanemarujući vježbanje tehnički zahtjevnih dijelova i koristio desni pedal za ‘maskiranje’ nekih nečistoća i grešaka u samom notnom tekstu. Međutim, kako sve dolazi na naplatu, kritičari su ga oštro osudili, opisavši ga kao nezrelog i nespremnog pijanistu, ali mu priznavajući talent. Nakon Drugog svjetskog rata i nakon ženidbe, u dobi od 45 godina odlučio se ozbiljnije time pozabaviti i prestao je javno nastupati kako bi usavršio svoje sviranje. Intenzivno je radio na svojoj pijanističkoj tehnici, proučavao je skladbe s puno više preciznosti i zahtjevnosti prema samome sebi, nakon čega se vrlo uspješno vratio na koncertnu scenu i ostvario veliki uspjeh. Uspjeh koji je opstao do njegovih zadnjih dana.

Zahtjevi za izvedbu na klaviru su vrlo visoki, pogotovo danas u vrijeme prisutnosti sve savršenijih uređaja za snimanje i reproduciranje zvuka, gdje svaka pa i najmanja greška može ostati zabilježena. Ne samo radi snimaka, već i na koncertima – publika očekuje puno. Korektno tehnički izvedeno djelo i točne note su najosnovnija stvar, bez koje se sviranje ne uzima za ozbiljno.

Osim procesa učenja pojedine skladbe kojeg sam opisala, važno je znati da postoji još jedan vrlo važan aspekt u dobrom i lijepom sviranju klavira – tehnička pripremljenost ili kondicija odnosno forma. Najsličnije tehničkoj kondiciji jest opća fizička sprema kod bavljenja sportom – bavili se mi košarkom, rukometom ili tenisom, svakako je važno da osim specifičnih vještina toga sporta vježbamo i cijelo tijelo kako bi bilo izdržljivo, gipko i fleksibilno – trbušnjaci, leđnjaci, kondicija trčanja itd.

I mi na klaviru imamo niz općih vježbi koje održavaju prste i ruke gipkima i čine ih psremnom platformom za bilo koji izazov unutar skladbe. Zovemo ih tehničke vježbe. Osim ljestvica s raznim elementima i varijantama vježbanja tih elemenata od najjednostavnijih do najsloženijih, postoje i posebno izrađene vježbe za pojedine tehničke zahtjeve – tzv. tehničke vježbe – neke od poznatijih su Schmitt, Pischna i Hanon, a postoji i niz drugih zbirki tehničkih vježbi za različite stupnjeve pijanističke spremnosti poput Cortotovih, Lisztovih vježbi i mnogih drugih.

Za ljestvice kod nas je nedvojbeno  zasluženo već generacijama na prvom mjestu legendarni i vrlo kvalitetan te naširoko korišten priručnik Ladislava Šabana pod nazivom ‘Priručnik prstometa skala i akorada’. Ladislav Šaban (1918-1985) bio je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, istaknuti pedagog i znanstvenik, suradnik hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Svojim pedagoškim radom i brojnim didaktičkim klavirskim izdanjima, ali i mnogim znanstvenim radovima, te osnivanjem kolegija metodike klavira na Muzičkoj akademiji, a također i postavljanjem temelja suvremene hrvatske glazbene arhivistike zadužio je sve generacije nakon sebe.

Na portalu grada Ivanca, u rubrici znameniti Ivančani  pronalazim i ove detalje iz života profesora Šabana:

Djetinjstvo je proveo u ivanečkom dvorcu uz djeda Božidara Kukuljevića i baku Klaru (barunicu rođenu Maroičić). Njegov otac dr. Josip Šaban otkupio je ivanečki dvorac. Ladislav je istraživao ivanečku povijest i ostavio neprocjenjivo vrijedne zapise o ivanečkom starom gradu na temelju izvorne dokumentacije i osobnog poznavanja obiteljskog stanja. Završio je studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koncertni i pedagoški smjer kao student prof. Svetislava Stančića. Posvetio se je pedagoškom radu i do kraja života bio profesor klavira i metodike tog instrumenta na Muzičkoj akademiji. Neumorno je istraživao hrvatsku glazbenu baštinu i kulturnu povijest, a posebno su ga privlačile orgulje. Napisao je brojne radove iz glazbene prošlosti Varaždina i okolice, povijesti muzičkog školstva u Hrvatskoj i djelovanju Hrvatskog glazbenog zavoda.

Aloys Scmitt (1788-1866) bio je njemački skladatelj, pijanist i pedagog, Charles-Louis Hanon (1819-1900) bio je francuski pedagog, pijanist i skladatelj, a Josef Pischna 81826-1896) bio je češki pijanist, pedagog i skladatelj.

Osim tehničkih vježbi postoje i skladbe s ciljano sastavljenim tehničkim problemima namijenjenima svladavanju tih tehničkih zahtjeva, a poznate su pod nazivom ‘etide’ od francuskog ‘étude’ što znači ‘studija’ odnosno ‘vježba’, a vuče korijene iz latinskoga ‘studium, studia’.

Za razliku od tehničkih vježbi tipa Hanona koje su nizovi tehničkih zahvata bez cjeline koja čini skladbu, etide su skladbe s nerijetko zanimljivim muzičkim razvojem, što ih čini i privlačni(ji)ma za vježbanje. Neke etide, poput Chopinovih ili Lisztovih, da spomenem samo njih dvojicu, su estetski toliko superiorne i glazbeno toliko lijepe da se izvode ravnopravno s bilo kojim drugim glazbenim djelom.

Neki od poznatijih skladatelja etida – didaktički ciljano osmišljenih i vrlo korisnih skladbi su Czerny, Bertini, Cramer, Moscheles, Moszkowski, Busoni, a mnogi su se skladatelji izvrsno iskazali upravo u takvim – obično u tom slučaju vrlo zahtjevnim, ali i umjetnički sjajnim djelima – Prokofjev, Skrjabin, već spomenuti Liszt, Chopin, Debussy, Brahms, Schumann i drugi.

Već vrlo rano u poduci klavira uključujemo etide i neke tehničke vježbe kako bi se prsti i ruke razvijali u tom smjeru. Okvirno rečeno, naravno u ovisnosti o individualnom napretku učenika, jednostavne etide i tehničke vježbe te ljestvice mogu se uključiti i nakon godinu dana ili godinu i pol dana učenja klavira. Uvođenje ljestvica trebalo bi biti usklađeno s glazbenoteorijskom podlogom o ljestvicama, kako bi učenik znao, uistinu znao – razumijevao, što on to zapravo svira. Bez obzira na pojednostavljeni prikaz što je ljestvica, kvintni i kvartni krug, potrebno je uključiti te spoznaje te ih prenijeti učeniku jer samo znanje koje se temelji na objašnjenoj materiji i razumijevanju principa koji su u osnovi onoga što se vježba donose trajno znanje.

Ima različitih stavova o tome kada se ljestvice ili etide izbacuju iz rutine vježbanja – ima čak i nekih koji ih nikada neće htjeti uključiti u rutinu vježbanja, naime, izbaciti se ne moraju nikada, a u slučaju da su izbačene ili nikad uključene, uvijek se nalazi neka zamjena za njihovu ulogu – pa su to obično skladbe s određenim tehničkim zahtjevima, koji se onda svladavaju unutar tih skladbi. Učinkovitije je, po mom mišljenju, imati platformu sastavljenu od redovito i sustavno uvježbanih raznoraznih tehničkih zahvata, fleksibilne, snažne i gipke prste, spremne na sve izazove sviranja, i to upravo na način da se vježbaju ljestvice, etide i tehničke vježbe, neovisno o umjetničkom repertoaru koji se obrađuje u ostalo vrijem,ali paralelno s vježbama za kondiciju, nego vježbati samo te zahvate koji se nađu u nekoj određenoj skladbi.

U svakom slučaju, izazov vježbanja klavira ostaje izazov. Disciplina, strpljenje i energija kojom se posvećujemo svakodnevno svladavanju kaskada glazbe, kroz koju su skladatelji izrazili svoje ideje, fascinantni su i treba ih poštivati. Vrijedni su poštovanja, kao i svaki napor usmjeren ka plemenitom cilju – a glazba jest plemenita i konstruktivna aktivnost.

O prostornim uvjetima vježbanja, te toleranciji susjeda na vježbanje glazbenika – jednom drugom prilikom.