Tweet

Ivan Gorički rodio se oko 1280. godine vjerojatno u okolici današnjeg Daruvara. Studirao je na sveučilištu u Padovi. Kao zagrebački kanonik spominje se već 1319. godine. Bio je arhiđakon Gorički. Tada je zagrabačka biskupija bila podijeljena na 14 arhiđakonata (Gora, Zagorje, Gušće, Svetačje, Katedralni, Dubica, Komarnica, Kalnik, Vaška, Čazma, Bekšin, Vrbovec i Varaždin).  Kasnije je uz arhiđakonsku službu bio kancelar biskupa Ladislava i generalni vikar biskupa Jakoba iz Piacenze. Ivan Gorički je utemeljitelj Nove Vesi, onda nazivane Lepa Ves. On je 1344. godine utemeljio župu Sv. Ivana Krstitelja i kao patron postavio župnikom svoga nećaka Blaža. Kao kaptolski opunomoćenik obavljao je mnoge imovinsko-prvne poslove, a posljednji se puta u dokumentima spominje 1353. godine.

Bio je autor znamenitog djela “Statuti zagrebačkog kaptola”. To je hrvatska knjiga iako je pisana latinskim jezikom. Nastala je na biskupov poticaj za potrebe Zagrebačke Crkve, a vrijedila je kao pravilo stotinama godina. Danas je jedan od najznačajnijih izvora za povijest Zagrebačke biskupije u srednjem vijeku. Ova knjiga je bila toliko važna za Kaptol da su novoimenovani kanonici stoljećima uz Evanđelje i nad njom polagali prisegu obdržavanja njezinih propisa. Kaptol ju je čuvao na originalan način u sakristiji katedrale bila je okovana s dva lanca u posebnoj ladici. Promovirana je na prvom zabilježenom predstavljanju knjiga u Zagrebu, 9. kolovoza 1334. godine, a predstavio ju je osobno zagrebački biskup Ladislav Kobol (1326-1343).

Knjiga započinje sa kronotaksama ugarsko-hrvatskih kraljeva do Ludovika I, i zagrebačkih biskupa do Nikole I. Kronotaksa je važna za povijest zagrebačkih biskupa jer je to najstariji poznati popis zagrebačkih biskupa od utemeljenja biskupije do sredine 14. stoljeća.

U prvom dijelu Statuta sa 66 poglavlja obrađeno je ustrojstvo Kaptola, utvrđen broj zagrebačkih kanonika, pravo zagrebačkih biskupa na njihovo imenovanje, način održavanja sjednica, glasovanje, čuvanje kaptolskih tajni i kazna za one koji tajnu izdaju, te zajednički posjedi Kaptola i način kako njima treba upravljati. Opisuje se djelatnost Kaptola kao “Vjerodostojnog mjesta”. Zanimljivo je uredba biskupa Kažotića o čuvanju velikog kaptolskog pečata koji se imao čuvati u sakristiji u ormaru sa sedam brava. Prigodom pečaćenja listina moralo je doći svih sedam kanonika koji su posjedovali ključ. Razrađene su vrlo različite kaptolske djelatnosti, od Popovog tornja, uzgoja vinograda, o dekanu i španu, prebendarima, predijalcima i ubiranju kaptolskih desetina.

Drugi dio od 13 poglavlja govori o duhovnosti i liturgijskim obvezama kanonika i prebendara u stolnoj crkvi i o međusobnoj slozi među kanonicima i prebendarima, o pojedinačnim posjedima te o diobi zajedničkih prihoda.

Osobito je zanimljiv treći dio posvećen opisu prava i dužnosti kaptolskih dostojanstvenika i arhiđakona. Prema ustrojstvu Kaptola zagrebački su kanonici (kojih je prema odredbi biskupa Ladislava Kobola iz 1329. godine bilo 33, ali se kasnije njihov broj ustabilio na 32 kanonika) podijeljeni na tri razreda: dostojanstvenici (kolumne), arhiđakoni i magistri. Prvi čovjek kaptola je bio prepozit ili prepošt. Zagrebački kaptol je u svojem sastavu imao dva prepošta: velikog, ili prepošta zagrebačkog i malog, ili prepošta Čazmanskog kaptola. Veliki prepošt je bio prvi po časti i vlasti u kaptolu, a u koru je imao prvo mjesto do biskupa. On je uživao najveće prihode i pšosjede među svim kanonicima, a predstavaljao je Kaptol u javnosti. S njegovom čašću trajno je povezana arhiđakonska služba u arhiđakonatima Gora i zagorje, a s njegovom titulom je kasnije trajno spojen naslov Priora vranskog, a bio je virilni član Hrvatskog sabora.

Drugi dostojanstvenik u kaptolu je bio kanonik lektor, voditelj kaptolske škole i “Vjerodostojnog mjesta”. Biskup Kažotić je propisao, a Kaptol usvojio da siromašni đaci budu oslobođeni plaćati učitelja, a on ih je bio dužan učiti gramatiku, logiku, bogoslovlje i latinski jezik te crkveno pjevanje. Treći dostojanstvenik je kantor (pojac), zadužen za bogoslovlje u katedrali. On je određivao dnevne i tjedne službe kanonicima i prebendarima, brinuo se za crkveno pjevanje, liturgijske priručnike i sve što se odnosi na bogoslužje. Nije bio arhiđakon kao ni lektor, a poput njega je uživao dvostruki dio zajedničkih prihoda Kaptola. Zagrebački kustos (čuvar) je zauzimao po dostojanstvu mjesto iza arhiđakona. On je vodio brigu o uzdržavanju stolne crkve, gradnjama, popravcima i tekućim potrebama, vodio je katedralnu riznicu, bdio je nad rukovanjem kaptolskim pečatom, a posebno je bio zadužan za čuvanje kaptolskog arhiva.

Drugi red po dostojanstvu u Kaptolu činili su arhiđakoni koji su svaki u svojem arhiđakonatu vršili u ime biskupa jurizdikciju. Oni su bdjeli nad vjerskim životom, crkvenom stegom među svećenicima i vjernicima, vodili su brigu o materijalnom stanju župa i župnika. Magistri su najniži stupanj kanonika, obično su zamjenjivali više dostojanstvenike u bogoslužju, bili njihovi pratioci u kanonskim vizitacijama ili izaslanici Kaptola pri djelatnosti “Vjerodostojnog mjesta”, pod kojim su se sklapali ugovori, pisale oporuke, prosvjedi, uvođenje u posjed imanja, vršile sudske istrage itd. Prebendarski zbor je brojio 12 svećenika, a Kaptol mu je darovao u Novoj Vesi kuće prebende. Glavna služba prebendara je bila služba u katedrali, a bili su i izaslanici pri djelatnosti “Vjerodostojnog mjesta”.

Najveći dio trećeg poglavlja Statuta posvećen je arhiđakonima i arhiđakonatima, a u opisima svakog arhiđakonata nalazi se glasoviti popis župa kao dragocjeni izvor za hrvatsku povijest. Prema ovom popisu u biskupiji je tada bilo 412 župa uz napomenu da sve župe nisu mogle biti upisane.

U četvrtom dijelu Statuta cjelovito je ispisano 28 povlastica, koje su Kaptolu dijelili pape, kraljevi, biskupi i velikaši. Taj je dio dopisivan u kasnijem razdobljima. Općenito se može reći da su Statuti koje je napisao Ivan Gorički jedan od najvažnijih izvora za hrvatsku pravnu, crkvenu, ali i gospodarsku povijest te povijesnu geografiju srednjeg vijeka. Danas se čuvaju u Kaptolskom arhivu.

Postoji mišljenje da je Ivan Gorički napisao još jednu povijesnu raspravu o odnosima između Hrvatske i Ugarske u vrijeme Petra Krešimira IV. i Dmitrija Zvonimira, koju literatura zove Fragment ili Odlomak kronike iz 11. stoljeća. Podatke o tome je prvi iznio B. A. Krčelić, ali većina današnjih povjesničara odbacuje autorstvo Odlomka kronike Ivana Goričkog, ali i vjerodostojnost tog djela, za razliku od Statuta Zagrebačkog kaptola, kojim je zadužio buduće generacije.