Rat je ozbiljna rabota koja razara ljudske živote ne samo smrću, već i teškom psihičkom traumom, kao i materijalnim gubitkom. Jedna tako ozbiljna i dalekosežna aktivnost mora imati valjan i značajan povod da bi dobila dogovorni pristanak javnosti, važne ne samo u demokracijama nego i u totalitarnim i autoritarnim sustavima.

Tweet

Koji će to povod biti i kako će biti artikuliran ovisi o puno čimbenika, tako da ih u različitim vremenima, odnosno u istom vremenu, a u različitim društvima nalazimo svakakvih, od oslobađanja Isusovog groba, preko Bismarckove „krize“ oko Schleswig-Holsteina, potonuća USS Maine u Havani, pa do Tonkinškog incidenta i Saddamovog kemijskog oružja, a sve su ih vladajuće elite ili proizvele, ili nerazmjerno napuhale uz bezobzirnu upotrebu (više ili manje) sofisticirane propagande. Hitler i nacisti nisu bili iznimka od pravila. Izlika za rat trebala im je zbog međunarodne javnosti koju se Hitler nadao još jednom prevariti bismarckovskim trikovima, a i zbog domaće javnosti tj. zbog stvaranja agresivnog ozračja i dizanja borbenog morala čitave nacije.

Hitlerova izlika za započinjanje rata bio je niz „poljskih oružanih napada“ duž njemačko-poljske granice, koje su zapravo izveli njemački operativci Sigurnosne službe (njem. Sicherheitsdienst, u daljnjem tekstu SD). Iako po važnosti ravan ostalima, najpoznatiji je incident u njemačkom pograničnom gradu Gleiwitzu (danas Gliwice u Poljskoj), tako da sam se odlučio samo njime pozabaviti.

Početkom kolovoza 1939. zapovjednik SD-a, SS-general Reinhardt Heydrich, poslao je po Alfreda Naujocksa, operativca s činom  SS-bojnika, kako bi mu povjerio izvedbu „crne operacije“ velike važnosti. Došavši u Heydrichov ured u berlinskoj Prinz-Albrechtstrasse Naujocks je odmah uočio veliku kartu srednje Europe s crvenom točkom na njemačko-poljskoj granici. Bez okolišanja Heydrich je pokazao na tu crvenu točku i rekao: „Ovo je Gleiwitz. Vaš zadatak glasi: ići ćete u Gleiwitz sa skupinom od 5-6 ljudi. U određeno vrijeme, koje će vam biti priopćeno, inscenirat ćete napad na radio-stanicu. Treba ostaviti dojam da su napad izveli Poljaci. Našoj je propagandi zbog stranog tiska potreban dokaz da je Poljska više puta povrijedila granicu. Jeste li razumjeli zadatak?“. Nakon što je Naujocks ponovio naređenje Heydrich ga je naputio da putuje kao civil i po dolasku u Gleiwitz stupi u dodir s Heinrichom Müllerom, šefom operacija Tajne policije (GESTAPO), koji će mu objasniti sve detalje operacije.

Naujocks je postupio prema naređenju i uskoro se u Oppelnu (danas Opole) sastao s Müllerom i  SS-brigadnim generalom Mehlhornom iz II. uprave SD-a. Mehlhorn je bio direktno podređen Mülleru, te je trebao koordinirati sve lažne napade čime baš i nije bio oduševljen. Mehlhorn je Walteru Schellenbergu, svom direktno podređenom u II. upravi, 26.8.1939. u povjerenju ispričao kako je invazija Poljske spremna, a da je on dobio zadatak isplanirati i izvesti „napade“ na njemačko tlo, kako bi Hitleru dao vjerodostojan izgovor za  početak rata. Schellenberg mu je predložio da se odmah bezglavo napije i pod izgovorom bolesti preleži nekoliko dana i tako izbjegne neugodni zadatak, ali Mehlhorn  je naposljetku odlučio odbiti izvršenje čime je razbjesnio Heydricha koji ga je odmah stavio na raspolaganje Ministarstvu unutarnjih poslova s preporukom za dodjeljivanje neke teške, ali beznačajne dužnosti. Kako je Schellenberg kasnije doznao zadatak izazivanja „pograničnih incidenata“ kodnog naziva „Himmler“ Führer je prvotno delegirao na Heydricha i admirala Wilhelma Canarisa (šef vojne obavještajne službe Abwehr), ali lukavi Canaris se izvukao izgovorom „puno babica – kilavo dijete“ uz napomenu da „Heydrich ima veće iskustvo u takvim rabotama“.

Naujocks o tim zakulisnim igram nije imao pojma, a i da jest, nisu ga zanimale – on je došao po instrukcije, a sve je opisao u svom pismenom svjedočanstvu nürnberškom tribunalu: „Müller je… …[razgovarao] s nekim čovjekom koji se zvao Mehlhorn, o planu za pogranični incident kojim bi se inscenirao napad poljskih vojnika na njemačke trupe. Plan je trebala provesti četa Nijemaca. Müller je rekao da će mu biti stavljeno na raspolaganje dvanaest ili trinaest osuđenih kriminalaca. Oni moraju odjenuti poljske uniforme, a njihove leševe treba ostaviti na mjestu okršaja. Kako bi se to izvelo trebaju dobiti injekciju od liječnika koji je za to dobio Heydrichovo naređenje. Osim toga treba im zadati rane vatrenim oružjem. Müller je prenio Heydrichovo naređenje da i meni stavi na raspolaganje jednog od tih kriminalaca za napad na Gleiwitz.“. Osuđenici na smrt nadalje su bili nazivani samo kodnim imenom „konzerva“ (njem. die Konserve), a lozinka za početak akcije bila je „Grossmutter gestorben“ (Baka [je] umrla). Povrh svega, Naujocks je trebao radio-stanicu držati dovoljno dugo da jedan od Nijemaca na poljskom jeziku ispsuje Hitlera i pozove u rat protiv Njemačke.

Iduća dva tjedna Naujocksov je tim bio osuđen na dosadu čekajući sudbonosni poziv. Napokon, 31. kolovoza u podne telefon je zazvonio, a Naujocks je začuo Heydrichov glas koji ga obavještavao o bakinoj smrti. Nakon izdavanja izvršne zapovjedi Heydrich je nastavio: „Zadatak izvesti večeras u osam sati. Za konzervu se javite Mülleru.“. Naujocks je potom otišao Mülleru i dogovorio gdje i kad da mu pošalje zatvorenika, a u nürnberškom svjedočanstvu je o tome napisao: „Zaista su mi poslali tog čovjeka na dogovoreno mjesto, a ja sam im rekao da ga polože pored ulaza u stanicu… …[Nisam] vidio rane od metka, samo mu je lice bilo krvavo. Zauzeli smo radio-stanicu kako nam je bilo naređeno.“.

 

Na radio-stanici Gleiwitz te je večeri bilo malo ljudi – u tijeku je bio glazbeni program tako da osim tehničara i portira nije bilo potrebe za drugim osobljem. Napadači su portira onesposobili udarcima pendrekom, a zatim ponovili isto s tehničarem i prekinuli glazbeni program. Umjesto Mozartovih nota eterom se prolomilo: „Ovdje poljska stanica Gleiwitz!“, a zatim je na mješavini poljskog i njemačkog uslijedilo psovanje Njemačke i nacista uz pozivanje poljske nacionalne manjine na ustanak. Kako konac djelo krasi, uništili su radijsku opremu i pobjegli vrišteći i pucajući u zrak, ostavivši za sobom mrtvog nesretnika iz Oranienburga s dovoljno „dokaza“ o njegovoj pripadnosti poljskoj vojsci. Istovremeno s napadom na radio-stanicu izvedeno je još 13 sličnih akcija, da bi se stvorio dojam o sustavnoj terorističkoj kampanji poljske vojske.

Iduće jutro u deset sati Hitler je sazvao zastupnike Reichstaga u Kroll-Operu kako bi im održao govor o ulasku u rat s Poljskom. Između ostalog diktator je izjavio: „Poljska je jučer prvi put pucala na nas, na našem teritoriju. Od 05:45 uzvraćamo vatrom. I od sada se bomba uzvraća bombom.“. Dok je Hitler dovršavao govor u Kroll-Operi, drugi svjetski rat trajao je već više od pet sati, a još će trajati daljnjih pedesetak tisuća sati.

Izvori:

B.Alink, C.Bauer, W.Kielich et al.: Drugi svjetski rat, Zagreb: 1980., Wolf Kielich: Gangsteri u Gleiwitzu
Walter Schellenberg: Memoari, Zagreb: 1985.
http://www.muzeum.gliwice.pl/en/radiostacja/
http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,958453-1,00.html
http://ww2.boom.ru/Polish/gleiwitz.html