“Mi hoćemo Hrvatsku, jedinstveno-cjelokupnu po zemljištu. Hrvatska je otoli bila, ka’ što je i dan danas, tu gdigodi stanuju Hrvati. Za kralja Krešimira, sedam primorskih gradova zvalo se Dalmacijom; i tim je gradovom Krešimir od velikodušja dao naslov kraljevine, da svojoj državi uzmnoži slavu i da se oni po latinsku uredjeni gradovi Hrvatskoj priljube. Danas, pod prazno ime dalmatinske kraljevine, tudjin se uvire, da nam hrvatsko more zanieče i da nam primorje otudji i zgodom pritisne; danas nema puka nehrvatskoga u nijednom primorskom gradu, u nijednom jadranskom otoku, nema već latinske naselbine na zemlji hrvatskoj, sve je pohrvaćeno. Vjekovi robstva, što su okovali pod Mletke u siromaštvo i u nesviest najvilovitiji dio hrvatske domovine, nek se nepominju u nazivu hrvatske države, imenom dalmatinskim, koje odnemaga sviesti hrvatskoga naroda. Turska sila otrgla je drugi dio Hrvatske i sunetila je pod ime Bosne, zemlju što se pere Vrbasom i Plivom, i kruni se Jajcem, i Kotorom (Hrvojinim), da se u njoj ni sam Turčin nikad nije ozvao do imenom hrvatskim. Dá, to je Turska, ali je Turska Hrvatska. Turska sila otrgla je još komad Hrvatske, pa se tu zbjeglo obće ime Slavonije; i Slavonija je više koljenâ u turskom robstvu porodila; pa se ti robovi navikli osamljenu imenu i žitku: brišimo to ime, što nam spominje magjarske vojvode i turske spahije, brišimo ga iz imena hrvatske države (…)”