![\"\"](\"https:\/\/povijest.net\/hpp\/wp-content\/uploads\/2026\/08\/Balkan_Wars_Boundaries.jpg\")
<\/figure>\n\n\n\nStvaranje Albanije izazvalo je konsternaciju u ju\u017enoslavenskom svijetu. Srpska vojska uspje\u0161no je osvojila ve\u0107inu Albanije, crnogorska vojska u\u0161la je u Skadar, a poni\u0161tenje tih vojnih uspjeha imalo je jak odjek u Srbiji, ali i u Hrvatskoj. Do\u0161lo je do niza prigovora na stranicama hrvatskog tiska (ve\u0107inski u rukama Hrvatsko-srpske koalicije) koji su uglavnom slijedili srbijansku argumentaciju prava na Albaniju. Isticalo se da Albanci nisu nikad pokazali da \u017eele svoju dr\u017eavu, da su ju uslijed ratova u kojima su balkanski saveznici iskrvarili dobili na poklon. Osim toga isticala se i \u201eneciviliziranost\u201c Albanaca te nesposobnost da imaju vlastitu dr\u017eavu. S druge strane u turskoj historiografiji su \u010deste optu\u017ebe za izdaju zajedni\u010dke ideje i zajedni\u010dke dr\u017eave od strane Albanaca. U ovom feljtonu poku\u0161at \u0107u prikazati razvoj albanskog pokreta i albanske ideje te opisati doga\u0111aje prilikom stvaranja Albanije i reakcije nakon njega.<\/p>\n\n\n\n
Prizrenska liga [1]<\/h2>\n\n\n\n
Albanci su u Osmanskom Carstvu bili razdijeljeni po mnogim osnovama. Nisu imali poseban milet[2] nego je ve\u0107ina (muslimani) smatrana ravnopravnima s Turcima, a dio ih je pripadao Rum-miletu (pravoslavni milet pod carigradskom ili gr\u010dkom patrijar\u0161ijom). Me\u0111u Albancima su postojale vjerske i jezi\u010dne razlike. U sjevernom dijelu, u Skadarskom i Kosovskom vilajetu, \u017eivjeli su Gege s jakom plemenskom povezano\u0161\u0107u i vendetom. To su bili uglavnom planinski krajevi u kojem je dio klanova ostao u katoli\u010dkoj vjeri dok je dio klanova prihvatio islam. Na jugu su bili Toske me\u0111u kojima je ve\u0107ina stanovni\u0161tva prihvatilo islam, dio ih je postao veleposjednicima, a dio vojnicima ili dr\u017eavnim slu\u017ebenicima Carstva. Dio stanovni\u0161tva je bio pravoslavne vjeroispovjesti, a me\u0111u njima nije postojala plemenska podjela (barem onako sna\u017ena kao na sjeveru).[3] Mnogi su prijepori srpske i albanske historiografije oko toga kada Albanci naseljavaju Kosovo. Srpska historiografija tvrdi da su se s planina spustili nakon turskog osvajanja i tako nastanili dotad srpske zemlje[4] dok albanska i kosovska historiografija tvrde da su oni konstantno bili tu.[5]<\/p>\n\n\n\n
Uz to, poku\u0161aj progona Osmanlija od strane Svete lige 1689-90. u kojem su Albanci vjerno slu\u017eili Osmanlijama, po srbijanskim povjesni\u010darima bitno je promijenio etni\u010dku sliku Kosova. Memli Krasniqi u svom tekstu \u201cThe roots of Balkan Wars 1912-1913: Serbian territorial claims towards lands inhabited by Albanians\u201d poku\u0161ava, prate\u0107i osmanske i austrijske izvore, dekonstruirati tu tvrdnju. On zaklju\u010duje da su Albanci bili ve\u0107ina na podru\u010dju Kosova tijekom sedamnaestog stolje\u0107a, a osim toga tvrdi i da su u velikom broju nastanjivali i jug Srbije. U ratu su sudjelovali na obje strane.[6]<\/p>\n\n\n\n
Suvremenik stvaranja Albanije, jedan od vode\u0107ih srbijanskih znanstvenika toga vremena Jovan Cviji\u0107 tvrdio je da su Albanci stolje\u0107ima bili u potpunosti izolirani u planinama odakle su se uz pomo\u0107 Osmanlija naselili po Kosovu i Epiru. On ih dijeli u tri skupine, ve\u0107 spomenute Toske koji su, po njemu, pravoslavne vjere i govore albanski, Malisore, mije\u0161ano albansko-srpsko stanovni\u0161tvo katoli\u010dko-muslimanske vjeroispovjesti koji govore srpskim jezikom te Mirdite koji su prihvatili islam.[7]<\/p>\n\n\n\n \u010citaju\u0107i ponu\u0111ene interpretacije mo\u017eemo zaklju\u010diti da je te\u0161ko povu\u0107i crtu koja bi ozna\u010davala jasan rez kada je i gdje ve\u0107inu imao jedan ili drugi narod u tako izmje\u0161anom podru\u010dju.<\/p>\n\n\n\n Nakon osmanskih osvajanja brojni ljudi albanskog podrijetla su igrali bitnu ulogu u administraciji Osmanskog Carstva te nisu postojali pokreti za autonomijom Albanije sve dok nije do\u0161lo do Velike isto\u010dne krize. Tada okolne dr\u017eave kre\u0107u u osvajanja, a poraz Osmanskog Carstva od Rusije omogu\u0107uje velikim silama da iscrtaju novu kartu Balkana.<\/p>\n\n\n\n U tim trenutcima, neposredno prije po\u010detka Berlinskog kongresa, me\u0111u albanskim intelektualcima, uglavnom stacioniranim u Carigradu, uo\u010dava se potreba za partikularnim albanskim istupanjem i spa\u0161avanjem jedinstva albanskog naroda. Stvorena je Prizrenska liga koja je kao glavni cilj imala o\u010duvanje albanskog etni\u010dkog teritorija u Osmanskom Carstvu te stvaranje autonomne Albanije unutar istog. U rukovodstvu pokreta bili su intelektualci Abdul i Sami Frasheri te Vaso Pash\u00eb Shkodrani. Uz njih tu su bili i feudalci Ali-pa\u0161a Gusinski, Odo-beg i Abedica-pa\u0161a.<\/p>\n\n\n\n Vaso Pash\u00eb Shkodrani je napravio program borbe za oslobo\u0111enje Albanaca u 6 to\u010daka, a glavni zahtjevi su mu bili da se nijedan dio albanskog podru\u010dja ne pripoji nekoj drugoj dr\u017eavi, da se od 3 vilajeta stvori jedna provincija, da u albanske ruke do\u0111e upravljanje i sudstvo, da albanski postane slu\u017ebeni jezik uprave i sudstva te da se stvori nacionalna policija.[8] Program je pisao u tipi\u010dnom duhu nacionalizma 19. stolje\u0107a, a ono na \u010demu je inzistirao bila je autohtonost Albanaca i njihov kontinuitet na tim podru\u010djima od antike. U njegovom konstruktu na podru\u010dju Tesalije i Epira nije bilo Grka nego Pelazga koji su prema njemu, pretci tada\u0161njih Albanaca. Samim time i gr\u010dka mitologija zapravo albanska. Time je do\u0161ao do tvrdnje da su Albanci stvaratelji gr\u010dke kulture. On sam bio je katolik, \u0161kolovao se u Italiji, \u010dak je sudjelovao i u ustanku Venecije protiv habsbur\u0161ke vlasti 1849. godine. Njegov projekt i\u0161ao je prema ujedinjenju svih Albanaca bez obzira na vjersku pripadnost, a kako je za glavnog protivnika u tome vidio gr\u010dku patrijar\u0161iju i sudjelovanje Albanaca u sukobu s muslimanskim Albancima, jasni su razlozi za\u0161to je toliko pa\u017enje posvetio teoriji o Pelazgima.[9]<\/p>\n\n\n\n Razlog za nastanak Prizrenske lige bilo je dijeljenje zemlje na Berlinskom kongresu koju su Albanci smatrali svojom i koju su nastanjivali. Tu se radilo o dodjeli Gusinje i Plava Crnogorcima.[10] Zanimljivo je da je ba\u0161 to podru\u010dje bilo nastanjeno Albancima kr\u0161\u0107anima i da je ono bilo izabrano i od strane osmanskog dr\u017eavnog vrha kao podru\u010dje oko kojega se moglo cijenkati i koje se moglo prepustiti pobjednicama rata. Rusija, Srbija i Crna Gora su inzistirale na tom podru\u010dju zbog blizine mora, a Osmanskom Carstvu je bilo bitno o\u010duvanje Novog Pazara.[11] Vodstvo Prizrenske lige je poslalo protest velikim silama, a nakon neprihva\u0107anja njihovih zahtjeva dolazi do otvorenog ustanka.[12] Liga je poslala \u010detiri zahtjeva sultanu u kojima je tra\u017eila ujedinjenje Skadarskog, Kosovskog i Janjinskog vilajeta gdje bi vladao upravitelj Albanac, te mjesnu policiju s nacionalnim karakterom, formiranu od kr\u0161\u0107ana i muslimana Albanaca kojoj bi Porta imenovala \u010dasnike.[13]<\/p>\n\n\n![\"\"](\"https:\/\/povijest.net\/hpp\/wp-content\/uploads\/2026\/08\/Ernst-Ravenstein-Balkans-Ethnic-Map-1880.jpg\")