U posljednjih šezdesetak godina gotovo da i nema ozbiljnije rasprave o ugroženim i izumrlim vrstama, a koja ne bi spominjala ptičju vrstu što je, uz pticu dodo, postala izumrli primjer pretjeranog ljudskog utjecaja na nekoć stabilne ekosustave i prostrana staništa sjevernoameričkog kontinenta. Uz nebrojene internetske crtice i usputne fusnote, i veliki spisatelji poput Alda Leopolda (1887-1948.) ili nedavno preminulog Petera Matthiessena (1927-2014.) u svojim se esejima bave stvarnim i simboličkim značenjem izumiranja najbrojnije ptice, ne samo tog kontinenta nego Zemlje u cjelini, a prije Kolumbove putešestvije i otkrića takozvanog Novog svijeta.

Tweet

Čak i izdanje Kraševog albuma „Životinjsko carstvo“ iz 2008. godine uvodi ovu pticu u galeriju pod naslovom “Životinje iz prošlosti”, pod rednim brojem 234, približujući tako današnjoj generaciji skupljača kultnih sličica pticu koja više nikad neće letjeti ovom jedinom Zemljom.

Golub selac njegov je hrvatski naziv, latinski Ectopistes migratorius. Amerikanci ga znaju kao “passenger pigeon”, a američki domoroci iz plemena Narragansett zvali su ga Wuskowhan, u prijevodu jednostavno – lutalica. Najstariji pronađeni fosilni ostaci ove ptice vremenski datiraju od prije 100.000 godina, a prvi pisani zapisi o ovoj vrsti zabilježeni su u srpnju 1534. godine, od strane jednog francuskog pomorca.

Preparirane primjerke goluba selca viđao sam u raznim prirodoslovnim muzejima, od Amerike do Europe, i upravo je tužno iza muzejskog stakla promatrati isto tako staklaste umjetne oči umetnute u duplje nekoć žive ptice. No, to je danas jedini način da se donekle dožive stvarne proporcije i ljepota goluba selca. Jedini zasad, jer možda će nekakva tehnologija u ne tako dalekoj budućnosti omogućiti reinkarnaciju ovog goluba, kloniranjem ili čime već. National Geographic već je pisao o tome (vidi hrvatsko izdanje iz travnja 2013.). Ipak, priča o golubu selcu je priča koja žestoko upozorava: sve ima svoj početak i konačni kraj!

Od najbrojnije do izumrle vrste

Uz bujnu maštu i nešto zapisa iz prirodoslovne literature, današnji čovjek može tek blijedo zamisliti kako je divljina sjevernoameričkog kontinenta izgledala prije europske kolonizacije. Duboke i mračne šume, nepregledne prerije s milijunima bizona, vukovi, medvjedi, pume, ali i još petstotinjak drugih vrsti koje su od otkrića Amerike 1492. godine pa do danas izumrle. Domorodačko stanovništvo, kasnije pogrešno prozvano Indijancima, tu je prirodu smatralo svojim domom, a životinje braćom, te su se prema svojem okruženju odnosili s (po)štovanjem kao prema duhovima prirode odnosno svojim inačicama bogova. Dostupnim resursima upravljali su, današnjim rječnikom rečeno, održivo. No, bijeli europski doseljenici zatečenu divljinu nisu doživjeli kao raj na Zemlji, već uglavnom kao tamni i zli pakao koji treba pokoriti i pripitomiti, podrediti svojim potrebama i vizijama života u novom svijetu. Povijest nam kazuje da su doseljenici čak i domorodačko stanovništvo tretirali kao “divljač”, a o posljedicama masovnog istrebljenja Indijanaca već su napisane mnoge knjige i snimljeni brojni filmovi.

Ako su, dakle, doseljenici skoro odmah po dolasku u Novi svijet zauzeli takav stav prema domorodačkom stanovništvu, prema ljudima, bioraznolikost je imala još manje šansi za opstanak. Komparativno gledajući, do vremena otkrića Amerike, Europljani su već dobrano uništili prirodnu divljinu matičnog kontinenta, a hrabri doseljenici u novi svijet (poznatiji kao pioniri) nisu sa sobom donosili ideju života u savršenom prirodnom edenu, već ideju boljitka za koji neće morati platiti punu cijenu dobivene vrijednosti. Na putu tim njihovim idejama razvoja, stajala je ogromna izvorna američka divljina, nešto što danas na ovome planetu postoji u izrazito malom postotku. No, iz tog šireg mozaika divljine, izvadimo sliku ptice koju vam ovdje želim približiti.

Najbrojnija ptičja vrsta koja je živjela na sjevernoameričkom kontinentu do Kolumbovog dolaska i tijekom prva tri stoljeća nakon otkrića Amerike bila je golub selac. Oko toga se slažu prirodoslovci i povjesničari koji su analizirali dnevničke zapise pionira, posebno lovaca i avanturista kakvih uvijek ima pri osvajanjima novih područja. Okvirno pet milijardi jedinki goluba selca prije početka masovnog izlova i istrjebljenja, to je brojka oko koje se većina slaže. Iz tematskih zemljovida koji prikazuju rasprostranjenost određenih vrsti diljem kontinenta, vidljivo je da je golub selac naseljavao cjelokupni teritorij istočno od Stjenjaka, ljeti na cijelom području, a zimi uglavnom na južnim širinama.

Riječ je o izrazito društvenoj ptici koja je živjela u kolonijama, ponekad sastavljenim i od više milijuna jedinki! Na samo jednom stablu znalo je biti i preko stotinjak gnijezda goluba selca. Kolonije su pokrivale velika područja listopadnih šuma, a hranili su se šumskim plodovima, primjerice bukvicama, raznim bobicama, sjemenkama, žitaricama i drugim plodinama koje su prije dolaska doseljenika u divljini dijelili s domorocima. Kasnije su svoju hranu pronalazili i na obrađenim poljima bijelog čovjeka. Postoji teorija da je brojnost goluba selca u prvim desetljećima kolonizacije čak i porasla, jer su doseljenici počeli istrjebljavati domorodačko stanovništvo, pa je time u prirodi ostalo više hrane za ptice. Plodovi novoobrađenih polja su, dakle također, bili izvrsna hrana ovim pticama, ali je ptičja prebrojnost istovremeno povećavala i štete na usjevima, pa su ih doseljenici, posebno lovci, počeli masovno tamaniti.

Dva gniježđenja izrazite brojnosti ostala su posebno zapisana u prirodoslovnoj povijesti. Godina 1871. u središnjem Wisconsinu zabilježena je kao godina najbrojnijeg gniježđenja, gdje je u jednoj sezoni u jednoj koloniji bivalo oko 136 milijuna ovih ptica. Da, dobro ste pročitali. A 1878. godine na lokaciji Petoskey u Michiganu zabilježeno je posljednje veliko okupljanje goluba selca u povijesti. Masovnim izlovom, ubijanjem na sve moguće načine i za sve zamislive ljudske potrebe, brojnost se polako ali nezaustavljivo topila sve do razine kritične ugroženosti o kojoj, međutim, u ono vrijeme nitko nije ozbiljno razmišljao.

U drugoj polovici devetnaestog stoljeća, golub selac je, dakle, bio masovno ubijan na sve moguće načine, te distribuiran željeznicom (istim putem kojim su nešto ranije eksportirani i bizoni!) u sve dijelove Amerike, i to kao jeftina hrana za sirotinju, ali i kao hrana za svinje! Ta činjenica spominje se u zapisima različitih autora, i svi navode isti podatak; cijena za dvanaest (tucet) ubijenih golubova iznosila je svega između 15 i 25 centi. Sezona masovnog izlova obično je započinjala u travnju svake godine, a tijekom jednog dana iz pojedine se kolonije izlovilo i do pedeset tisuća jedinki. Nakon samo mjesec dana masakra, po poljima je ostajalo razasuto perje, te ponekad i brda trulih ptica koja nisu na vrijeme bila otpremljena na tržište.

I sad, ako kao godinu “početka kraja” goluba selca uzmemo 1800., a kao kritično desetljeće 1870.-e godine, možemo točno izračunati koliko je godina bilo potrebno da se jedna vrsta trajno izbriše s lica Zemlje. Jer, golub selac je jedna od rijetkih vrsti, ako ne i jedina, za koju se zna točan datum i sat izumiranja! Nakon što je 24. ožujka 1900. godine prema službenim zapisima upucan zadnji primjerak goluba selca (ženka) u slobodnoj prirodi (na farmi u državi Ohio), nekoliko je primjeraka još uvijek egzistiralo diljem zoo vrtova. Na kraju je broj sveden na svega tri primjerka (dva mužjaka i jedna ženka) u zoo vrtu Cincinnati, Ohio. Mužjaci su uginuli 1910. godine, a ženka poznatija pod imenom Martha pronađena je uginuta u svojem kavezu prvog dana mjeseca rujna 1914. godine u 13.00 sati.

Tako je još jedna životinjska vrsta zauvijek izbrisana s lica zemlje. Ironično, ali jedan od ključnih razloga izumiranja (u terminalnoj fazi vrste) jest bila i percepcija da ta ptica, zbog svoje prevelike brojnosti, nikako ne može biti istrjebljena. Iako je bilo i određenih usputnih pokušaja legislativne zaštite te vrste, odredbe se nisu strogo ili uopće poštovale, te se broj ptica sveudilj smanjivao. Treba podsjetiti i na činjenicu da je golub selac postao kritično ugrožen i naposljetku izumro puno prije pravog začetka zaštitarskog pokreta u Americi.

U vrijeme konačnog nestanka goluba selca, svijet je bio na početku I. svjetskog rata, te je imao prečih briga od žaljenja za još jednom izumrlom vrstom. Međutim, razvojem zaštitarskog pokreta u Americi i diljem svijeta, te dubokom analizom i racionalnim tumačenjem svih uzroka zbog kojih vrste nestaju s lica Zemlje, golub selac je do današnjeg dana postao simbolom divljine koja nestaje zbog ljudskog preagresivnog ponašanja, te ozbiljna opomena cijelom čovječanstvu kako priroda nije neiscrpna.

Početkom rujna svake godine prolazi još jedno ljeto bez goluba selca. Ovog rujna 2014. godine obilježava se i stota godina od izumiranja goluba selca, pa se javlja logično pitanje: Jesmo li iz toga izvukli kakvu pouku? Kao pojedinci, zaštitari divljine i prirodoslovci, možda i jesmo. Kao ljudski rod u cjelini – nismo! Jer i danas vrste izumiru nevjerojatnom brzinom i po logici stvari jednom će morati doći red i na našu “razumnu” vrstu, na vrlog sisavca Homo sapiensa.

Simbol divljine koja nestaje

Prirodoslovni opisi i literarni zapisi o golubu selcu uvijek su pisani s mnoštvom superlativa. Bila je to prekrasna ptica velike brojnosti, “biološka oluja” koja se obrušavala na žitorodna polja američkih nizina, što je u konačnici platila nestankom na razini cijele vrste. John James Audubon (1785.-1851.), jedan od najpoznatijih ikad živućih ornitologa, i sam je upucao nekoliko ovih ptica, tvrdeći da se tako brojna vrsta ne može ugroziti, kamoli istrjebiti. Bio je u krivu! Na temelju uočenih detalja na mrtvim pticama, naslikao je jednu od najpoznatijih slika živog goluba selca koja prikazuje par tih ptica tijekom zajedničkog hranjenja. Aldo Leopold je nepuno stoljeće kasnije parafrazirao Audobona, napisavši da će, nestavši s lica Zemlje, u ljudskim mislima te ptice živjeti zauvijek. O golubu selcu pisao je i John Muir (1838-1914.), američki zaštitar prirode škotskog podrijetla. U svojoj biografiji (pod naslovom “The Story of My Boyhood and Youth“) na čak pet stranica opisuje svoju očaranost golubom selcom.

Diljem SAD-a tijekom proteklih stotinjak godina postavljeni su brojni spomenici golubu selcu koji su istovremeno na neki način i opomena o ljudskoj gluposti ili prošlovremenom neznanju. Facebook je prepun objava na temu goluba selca, brojni se edukacijski projekti provode diljem škola i udruga, snimaju se dokumentarni filmovi… Bilo kako bilo, ovim kratkim tekstom želim oživjeti sjećanje na pticu koja u hrvatskom jeziku, slučajno ili ne, ima iste inicijale kao i autor ovog in memoriama.