Svojedobno je Poljska u zajednici s Litvom bila jedna od najprostranijih država Europe. Poljsko-Litvanska Unija nastala je sporazumom 1358. u Krewu ženidbom Jagela - kneza Velike Kneževine Litve s Jadvigom Ugarskom, maloljetnom kraljicom Poljske i pokrštavanjem tada još poganske Litve. Unija se prostirala na području od 1,1 milijuna km2, a naseljavale su je razne etničke skupine: Poljaci, Litvanci, Nijemci, Ukrajinci, Rusini, Židovi, Tatari, Armenci, svaka sa svojim posebnostima. Od samog nastanka, Uniju su ugrožavale susjedne zemlje. U strahu od njenog jačanja, susjedi su ratovali su protiv Unije i oduzimali joj granične teritorije. Borbe su se vodile s Državom Njemačkog Križarskog Reda, Ruskim i Osmanskim Carstvom, Ugarskom i Češkom, Tatarima, Švedima, Prusima i Kozacima.

Vatrogasni brod među ostacima

Na prijestolju su se, nakon litvanske dinastije Jagelovića, smjenjivali vladari iz raznih europskih kraljevskih i domaćih kneževskih kuća, stupalo se u personalne unije te u vojne i političke saveze  s drugim državama. U 18. stoljeću Poljsko-Litvanska Unija prestala je postojati u tri podjele: 1772., 1793. i 1795. Rusko Carstvo, Pruska i Habsburška Monarhija podijelile su i anektirale cjelokupni teritorij Unije. Istočni dijelovi s Litvom pripali su Rusiji, zapadni dijelovi s Pomorjem – Pruskoj, dok je Habsburška Monarhija dobila Galiciju s glavnim gradom Lavovom (tzv. Crvenom Rusijom), zapadnu Galiciju s Lublinom (kasnije pripalo Rusiji), a nakon Krakovskog ustanka 1846. i područje Krakovske Republike. Austrija je dobila 18 % teritorija bivše Unije (oko 130 000 km2) sa 32 % stanovništva (oko 4 milijuna) i tako zavladala južnim dijelovima Unije dok je austrijski car sebi pridodao titulu “kralja Galičkog”.

Sa svojim najblažim političkim sustavom – prosvijećenim apsolutizmom (za razliku od despotske Rusije i militarističke Pruske), Austrija je zagospodarila Galicijom. Ustanci Poljaka potresaju prostor bivše Unije u toku 123 godina zavisnosti, a šljahti (plemstvo), svećenstvo, inteligencija i prosvijećeno građanstvo čuvaju stare tradicije te misao o poljskoj slobodi ne jenjava. Poljaci su naseljavali zapadni dio Galicije, a bili su i manjinsko stanovništvo u istočnoj Galiciji gdje su u većini prebivali Ukrajinci, te u austrijskoj Šleskoj – tzv. Tješinskom dijelu s glavnim gradom Opavom, u suživotu sa Nijemcima i Česima. 1851. u Galciji je uvedeno izvanredno stanje zbog revolucije 1846., 1848/49. i stanja u ruskom dijelu Poljske. Politički zatvorenici prebačeni su i zatočeni u tvrđave, a na Sveučilištu u Krakovu zabranjena je upotreba poljskog jezika. Izvanredno stanje ukinuto je 1854. godine.

U sklopu reformi u cijelom Carstvu, 1861. Poljaci dobivaju autonomiju. Međutim, poljski povjesničari, ali i velik broj inozemnih povjesničara složio bi se da to i nije bila autonomija u pravom smislu. Samouprava u najširem smislu riječi – da, ali to nije bila autonomija primjerice, Hrvatske i Slavonije u okviru Translajtanije za kakvom su Poljaci težili. 1868. ta je autonomija proširena. Prevlast u Galiciji imale su konzervativne stranke. Galicijom je “upravljao” galicijski Zemaljski sejm (parlament). Za sejm su vršeni izbori; izborni sustav bio je organiziran po načelu kurija, a prednost je davana šljahti. U sejm bi ulazili i rektori sveučilišta i biskupi po funkcijama. Sejmom je rukovodio Wydzial krajowy (njem. Landesausschuss) – Zemaljski odbor koji je bio i izvršni organ (vlada). Njega je nadziralo Carevinsko namjesništvo u kojem su sjedili Poljaci. 1867. sklopljena je Austro-Ugarska nagodba prema kojoj su se Austrijanci i Mađari sporazumjeli o podjeli države na 2 dijela. Svaka od država (Austrije i Mađarske) imala je svoju vladu, parlament i posebne poslove: unutarnji poslovi, promet, trgovina, tvornice, rudnici, poljoprivreda, sudstvo, školstvo, vjerski poslovi, a zajednički poslovi su bili: vanjski poslovi, vojska i vladar (car za Austriju, kralj za Ugarsku). Shodno podjeli ovlasti  podijeljen je i teritorij. Austrijski dio – Cislajtanija, obuhvatio je osim njemačkih zemalja Austrijanaca i slavenske zemlje: Češku, Moravsku, Sloveniju, Istru, Dalmaciju te Šlesku, Galiciju i Bukovinu (naseljenu Rusinima). Ugarski dio – Translajtaniju su osim tadašnje Ugarske sačinjavale Hrvatska sa Slavonijom i Erdelj. 1868. sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, naknadni sporazum o statusu, pravima i dužnostima Hrvatske u Translajtaniji. To nije bio slučaj s Poljacima. Nikad nije bilo ugovornog odnosa između bečke vlade i Galicije, odnosi su definirani na temelju carskih reskripta ili vladinih naredbi. Poljske interese je zastupao ministar za Galiciju – Landsmennminister (njem. – zemaljski ministar), odnosno, ministar bez lisnice u bečkoj vladi. On je ujedno predstavljao cara i vladu u Galiciji, predsjedavao Carevinskim namjesništvom, a njemu su bili podređeni načelnici kurija. Ministar je biran redovito do 1915. godine iz redova galicijskog plemstva. Poljaci bi još najčešće davali i ministre financija, poljoprivrede ili prosvjete. U bečkom parlamentu djelovao je klub poljskih zastupnika – Kolo Polskie (polj. – Poljsko kolo).

Grb Galicije

Pošto je u siječnju 1863. u ruskom dijelu Unije izbio ustanak koji je bio velikih razmjera, u veljači 1864. Austrija uvodi izvanredno stanje u Galiciju da bi spriječila mogućnost širenja ustanka u Galiciju. Uhvaćen je Romuald Trangutti, vođa ustanka i s ostalim ustanicima pogubljen u Varšavi. Ruski dijelovi podvrgnuti su carskim represijama, a ratno stanje potrajalo je do Prvog svjetskog rata. Osamdesetih godina 19. stoljeća galicijski Poljaci i austrijski liberalni krugovi počinju izrađivati plan o ujedinjenju svih poljskih zemalja pod krunom austrijskog cara. Time bi Austro-Ugarska prerasla u trijalističku monarhiju – Austija-Ugarska-Poljska, a austrijski car bio bi uz titulu ugarsko-hrvatskog kralja postao i poljski kralj. Tome se, međutim, protive Mađari zbog rušenja koncepcije državnog dualizma u kojem su oni imali veliku prevlast. Mađari su predložili autonomiju poljskog područja unutar Cislajtanije po uzoru na Hrvatsku u Translajtaniji. No ako bi se stekli i ostali dijelovi Poljske pod stranom upravom, Mađari bi tražili da se Dalmacija (u Cislajtaniji) i Bosna i Hercegovina (zajednička uprava) priključe Translajtaniji kako se time ne bi ugrozila ravnoteža u veličini teritorija. Plan o ujedinjenju Poljske dolazi sve više do izražaja zbog suprotstavljenih odnosa Rusije i Austro-Ugarske na Balkanu, a osobito nakon 20. svibnja 1882. kada je sklopljen Trojni savez Njemačke, Austro-Ugarske i Italije. Time se polako počinje napuštati Trocarski savez (sa Rusijom).

Poljaci su 1910. sačinjavali 17,8 % Cislajtanije ili više od 5 milijuna i imali su više nacionalnih prava nego Poljaci u Njemačkoj ili Rusiji. Uz službeni jezik njemački upotrebljavao se poljski: u sudstvu, školstvu, administraciji, samoupravi – Zemaljskom sejmu (uz teoretski ravnopravan ukrajinski jezik) te djelomično u željezničkom prometu (dvojni nazivi postaja). Službeno se upotrebljava austrijska crno-žuta zastava i habsburški grb, a nacionalni amblemi i zastave bili su dopušteni, ali ne na državnim zgradama. Katolička crkva, proganjana u Pruskoj i Rusiji, u Galiciji je nesmetano djelovala i čak uživala privilegije zbog većinske, rimokatoličke vjeroispovijesti stanovnika Austro-Ugarske. Katolički svećenici sudjelovali su u općem obrazovanju stanovništva. 1885. u Austro-Ugarskoj počinju progoni Židova (u Rusiji naizmjence prisutni). Uz poticanje austrijskih vlasti zaoštreni su poljsko-ukrajinski odnosi. U drugoj polovici 19. stoljeća seljaci se počinju politički emancipirati. Izbori za Zemaljski sejm pružali su im mogućnost sudjelovanja u politici i borbi za vlastiti društveni napredak. Za ukrajinske seljake tu je bila presudna i borba za nacionalna prava. Razvijao se i tisak. Svećenici, Stanislaw Stojalowski, a kasnije Boleslaw Wyslovich izdavali su časopise koji su u Galiciji organizirali nastanak Poljskog seljačkog pokreta. 1893. osnovana je Nacionalna liga, osnovana je Poljska socijalno-demokratska stranka (stranka radničkog pokreta) na čelu s I. Daszynskim i J. Moneczewskim, a djeluje i Poljska socijalistička partija. 1895. osnovana je Seljačka stranka. Na čelu s Akademijom umjetnosti djelovale su brojne znanstvene ustanove, a poljska sveučilišta – u Krakovu i Lavovu, privlačila su inozemne studente. Razvijale su se društvene znanosti: povijest, geografija, etnologija, lingvistika, veliki uspjesi postignuti su u kemiji (1883. kondenzacija kisika i dušika Wroblevskog i Olszenskog). Procvat je doživjela književnost i slikarstvo. No zbog gospodarske zaostalosti i općeg siromaštva seljaštva prisutna je masovna emigracija u razvijene zemlje. Znatan broj inteligencije odlijevao se iz Galicije i Austro-Ugarske i u svijetu pridonosio ljudskom napretku (M. Sklodowska-Curie, dobitnica Nobelove nagrade 1903.-1910., B. Malinovwski, J. Conrad-Korzeniowski).

Karta Galicije u Austro-Ugarskoj