Centralizacijom i modernizacijom do suvremenog društva

Veliko stoljeće – Francuska

Vladavina Louisa XIV predstavlja jedno od najsjajnijih i najuspješnijih razdoblja francuske povijesti, razdoblje u kojem je Francuska bila dominantna sila u Europi s najvećim političkim i vojnim utjecajem. U toj epohi Seicenta ostvaren je jedan od najvećih poleta francuske monarhije. U periodici termin za to razdoblje je „Grand Siecle“ (Veliko stoljeće). Za vrijeme „Velikog stoljeća“ vođeni su gotovo neprestano ratovi za prevlast u Europi. Unatoč tome to je bilo i sjajan period za umjetnost i znanost koje su usprkos tim burnim vremenima prosperirale.

Tweet

U slučaju bourbonske monarhije usprkos vanjskom sjaju i blještavilu državne mogućnosti bile su napregnute do krajnjih granica. Bilo je pitanje vremena kada će se to velebno zdanje države (posjeda) jednog monarha urušiti samo od sebe. Znakovi propadanja i dekadencije uočljivi su već i pred kraj vladavine Louisa XIV. Vrhunac, klimaks katastrofe loše vođena državna politika doživjela je sudbonosne i revolucionarne 1789. godine.

Kralj Sunca – Louis XIV, najsjajniji vladar apsolutizma

Louis XIV svrstava se među europske monarhe s najduljom vladavinom. Vladao je sedamdeset i dvije godine u razdoblju od 1643. do 1715. godine. Sam kralj nije bio osoba posebne vanjštine, ali se isticao i nadmašivao svoje suvremenike jakom voljom, snažnim duhom, osjećajem za dostojanstvo, diplomatskom umješnošću te onim što je najvažnije za sposobnog vladara – političkim instinktom.

” U vladanju uživa, o njemu stalno govori, u njemu traži veličinu i slavu.  Malog je rasta i uspravan, nosi visoke cipele i periku, što mu daje osjećaj nadmoćnosti. Odličnog je zdravlja, aktivan… u vrijeme velikih dvorjana, on je najveći dvorjanin.” (D.Živojinović,Uspon  Europe,str. 256.)

Za njegove vladavine institucija apsolutne monarhije dovedena je do potpunog ostvarenja.

Francuska za Louisa XIV

Vladavina Louisa XIV može se podijeliti u tri ključne faze.

U prvoj fazi do godine 1661. ključnu ulogu u upravljanju državom imao je kardinal Mazarin. U tom vremenu Louis je bio premlad za samostalnu vladavinu. Kardinal je porijeklom bio talijan rođen kao Giulio Raimondo Mazarino (1602.- 1661.) u Pescini u tadašnjem Kraljevstvu Napulj. U zreloj dobi taj je okretan i sposoban talijan vrlo brzo napredovao u papinskoj službi pape Urbana VIII. Zbog prevelike suradnje i otvorene podrške kardinalu Richelieu papa ga je na pritisak Habsburgovaca otpustio iz službe. Nakon otpuštanja iz papinske službe Mazarin je ponudio svoje usluge kardinalu Richelieu 1636. godine. U travnju te iste godine frankonizirao je svoje ime u Jules Mazarin i potpuno se naturalizirao. S vremenom je postao i nasljednik sive eminencije Richelieua te je s njegovom potporom što uz pomoć novca što uz politički pritisak i sam postao kardinalom. Uživao je veliku naklonost kraljice Ane Austrijske (majke Louisa XIV) i de facto kao regent nakon smrti Luja XIII ima gotovo neograničenu moć.

U srednjem periodu svog života do godine 1685. kralj vlada sam i to se smatra najboljim razdobljem njegove vladavine. Idući period poslije 1685. pa do monarhove smrti 1715. državu su opterećivali brojni unutrašnji i vanjski problemi i poteškoće. U toj posljednjoj vladavine uočavaju se elementi postepene, ali sigurne degradacije sustava.

Kralj Louis XIV rođen je 5. 9. 1638. godine. Njegovo rođenje smatrano je božjim blagoslovom jer su nakon dugog vremena kralj Louis XIII i kraljica Ana rođena Habsburg dobili nasljednika na kraljevskom tronu. Budući da mu je otac rano umro, Louis je još kao dječak od svega četiri godine postao kraljem. Francuska je u to doba bila pretežno agrarna zemlja s oko 20 miliona stanovnika. Ogromni udio od 70% stanovništva gotovo ¾ populacije činili su seljaci.

“Devet od deset Lujevih podanika rade teško kako bi jednom buržuju, plemiću ili ljenivcu omogućili ugodan život“. (D.Živojinović,Uspon Evrope , str. 265.)

Za vrijeme njegovog infantstva kao regent vladala je kraljeva majka uz pomoć sposobnog, mudrog, ali i beskrupuloznog kardinala Mazarina. Kardinal je brutalnom silom uspio ugušiti ustanke plemstva – Frondu. Ustanici su dva puta protjerali kraljevsku obitelj iz Pariza, a sam mladi kralj i kraljica majka su neko vrijeme bili zatvoreni od strane ustanika u glavnom gradu kraljevstva. Kardinal je uspješno uništio Frondu i tim činom Francuskoj je vraćena unutrašnja stabilnost.

U vrijeme kada je zemljom upravljao kardinal Mazarin sklopljena su dva značajna mira. Prvi i značajniji je Westfalski mir iz 1648. godine njime je okončan Tridesetogodišnji rat (1618.- 1648.). Taj rat predstavlja prvi totalni rat u novijoj europskoj povijesti. Drugi mir je također značajan i njime je okončano dugotrajno ratovanje s još tada Habsburškom Španjolskom. Spomenuti Pirinejski mir iz 1659. godine označio je prekretnicu u odnosu snaga između Španjolske i Francuske. Nakon tog mira Španjolska više nikad nije bila prava velika europska sila. Posljedično nakon tih mirovni sporazuma Francuska je postala vodeća europska sila. Pirinejski ugovor je potvrđen ženidbom između Louisa XIV i Marije  Tereze, kćeri španjolskog kralja Filipa IV Habsburškog. Spomenuti brak će kasnije imati dalekosežne posljedice za sudbinu Francuske i Španjolske, ali i čitave Europe.

Prava vladavina kralja i provođenje dalekosežnih reformi

Smrću Mazarina kralj se osamostaljuje i preuzima svu vlast u svoje ruke. Time se prekida duga i do tada uobičajena vladavina kardinala-ministara koji su vladali gotovo poput ministara predsjednika. Sličan scenarij s Francuskom za vrijeme Richellieua i Mazarina odvijao se je u Ujedinjenom Kraljevstvu u 18. stoljeću (od dolaska dinastije Hanover), a pogotovo u 19. stoljeću kada su kraljevi svedeni na razinu marioneta, glavnih glumaca s jako malo stvarne moći. Istinsku vlast u Britaniji nakon 17. stoljeća imali su i imaju premijeri (Pitt Mlađi, Pitt Stariji, Benjamin Disraeli…). Francuski kraljevi su za Louisa XIV i nakon njega slomili i onemogućili to pokroviteljstvo, tutorstvo premijera (ministra-savjetnika) nad kraljevima. Pobjeda je osigurala apsolutnu vlast kralja, ali dalekosežno završila je detronizacijom Bourbona. Apsolutna vlast u konačnici rezultirala je apsolutnom krivnjom.

Kraljevo poimanje vlasti oslikava se u rečenici:

“Vi ćete mi pomagati savjetima ako ih budem tražio” (D.Živojinović,Uspon Evrope, str. 266.)

U tom navodu kao i u sličnoj izjavi koja se pripisuje Kralju-Suncu: “L’ etat c’est moi-država to sam ja” uočljivo je stapanje odnosno identifikacija države s osobom vladara.

U razdoblju od 1661. godine kralj u potpunosti preuzima vlast, otpušta iz kraljevskog vijeća to jest iz visokog državnog vijeća članove svoje obitelji, visoko plemstvo kao i staro vojno plemstvo (noblesse d’epee). Uklanjajući iz državne uprave gotovo sve pripadnike vladajuće klase i postavljajući sebi odano niže plemstvo i činovništvo Louis XIV je promijenio vladajuću klasičnu piramidu srednjovjekovne monarhije. Hijerarhiju u kojoj je na vrhu bio kralj, a ispod velikodostojnici iz redova krupnog plemstva koji su zbog svoje moći i utjecaja često prkosili i oponirali monarhu. To je predstavljalo svojevrsnu bolnu, neuralgičnu točku klasičnih srednjevjekovnih monarhija.

Novi poredak je očuvao poziciju kralja dodatno ju učvrstivši. Vladar dobiva veće ovlasti i moći. Upravna hijerarhija biva direktno podređena samo i jedino kralju koji je mogao po volji imenovati i otpuštati pojedine službenike. U skladu s tom novom podjelom vlasti plemstvo je doduše zadržalo svoj privilegirani status, ali je izgubilo političku moć. Navedena činjenica može biti jedan od razloga zašto jedan značajan dio plemstva nije podržao Louisa XVI kada je sazvao Generalnu skupštinu. Nakupljeni otpor i gorčina prema kraljevoj diktaturi i samovolji rezultirali su zabludom i krivom procjenom kod dijela plemstva koje je smatralo da će sada moći ucjenjivati kralja za stara prava. Međutim ni kralj niti plemstvo nisu bili svjesni moći i snage trećeg staleža i činjenice da je njihovo vrijeme Ancieme Regima stvar prošlosti.

Suvremenik iz redova plemstva za vrijeme Louisa XIV vojvoda de Saint-Simon opisao je novu vlast kao “vladavinu sitne buržuazije“. (O.Bernier,Louis XIV., A royal life, str. 86.). Uspjeh kraljeve nove politike uvelike je ovisio i o nekolicini vrlo izuzetnih i uspješnih savjetnika- ministara. Ministar za unutrašnja pitanja postao je Jean Baptist Colbert, a markiz de Louvois savjetnik za vojna pitanja. Kralj je nastojao uvesti unutrašnji red u državu i nametnuti svoju volju preko službenika koje je on sam postavljao.

Francuska je do Louisa XIV  bila razjedinjen i vrlo specifične zemlja u kojoj su pojedine pokrajine imale veliku autonomiju i prava (Bretanja, Normandija, Provansa…). Kraljeva vlast najviše se osjećala i priznavala u prijestolnici Parizu i u dolini Loire.  Periferija je bila slabo vezana uz centralnu vlast i krunu. Preuzevši u potpunosti vlast kralj je nastojao izmijeniti to staro, uvriježeno stanje koje je slabilo i razjedinjavalo Francusku. Reformama unutrašnje politike željelo se stvoriti jaku centralističku državu kojom će se upravljati i rukovoditi iz jednog centra. Taj jedinstveni centar za cijelu državu bi naravno bio i središte političke moći. U skladu s tim nastojanjima kralj je 1673. godine izdao jedan vrlo važan zakon. Navedene godine donesena je odluka po kojoj su svi lokalni, provincijski parlamenti morali priznavati kraljevske dekrete što im je doslovce oduzelo političku moć i tradicionalna prava.

Preobrazba iz srednjovjekovne u modernu državu

Nastupila je era reformi, promjena i transformacije srednjevjekovne političke tvorevine u modernu državu. S novim poretkom kraljevi ministri onemogućavali su bilo kakve zlouporabe vlasti kao i financijske malverzacije. Provincijski guverneri birani su na tri godine čime se nastojala spriječiti lokalizacija moći u rukama pojedinaca.

Preustroj vojske

Bitne reforme odnose se i na vojsku. Stari oficirski kadar iz redova plemstva čije je vojničko umijeće bilo upitno zamjenjuje se profesionalnim kadrom. Na taj način se stvara moderna armija. Profesionalna vojska postala je glavno kraljevo oruđe u vanjskoj, ali po potrebi i u unutrašnjoj politici. Francuska vojska u tom razdoblju je najjača i najbrojnija vojna sila u Europi. Vojska iz onog vremena je za tadašnje prilike predstavlja ogromni vojni potencijal. Godine 1688. imala je francuska vojska blizu 300.000 vojnika. (Povijest  svijeta, str. 505.) Da bi se tako velika vojska mogla uzdržavati bilo je potrebno srediti državne financije i urediti unutrašnje prilike u zemlji.

Nova ekonomska politika

Za vrijeme ministra Colberta trgovina, manufaktura  i prekooceanski posjedi su razvijani uz pomoć državnih povlastica i visokih zaštitnih tarifa. U državi je vođena intervencionistička politika. U funkciji generalnog kontrolora financija Colbert je uspješno riješio godišnji državni deficit. Boljom poreznom politikom povećan je dobitak od posrednih poreza kao što su  porez na sol, na alkoholna pića, na monopol duhana … Takva porezna politika međutim pogađala je najviše seljaštvo i sitno građanstvo dok su plemstvo, svećenstvo i neki pripadnici krupne buržoazije i dalje zadržali povlašten položaj (oslobođeni poreza, ali bez političke moći).  Povlašteni su bili oslobođeni većine davanja što je na dugoročnom planu moralo završiti kolapsom i propašću državne blagajne. Kako su rasli državni troškovi običan puk sve je više osiromašivao, a bogatstvo plemstva je raslo. Kulminacija takve nepravedne i ekonomski neodržive politike bila je potpuni slom državnih financija i bankrot države koji je na kraju doveo i do pogubljenja kralja 1793. godine. Glavni problem bio je u činjenici da najbogatiji sloj, društva elita nije financirala državu već je živjela na teret ogromne većine koja je bila temelj cijelog sustava. Društvena elita determinirala je život narodu koji nije imao nikakvog utjecaja na zbivanja u zemlji. Narod je imao samo obaveze, ali ne i prava.

Da bi osigurao stabilnost i red u središtu države kralj je uveo u Parizu cenzuru štampe, policijske ophodnje, a da umiri siromašne pučku kuhinju (socijalne mjere). Sličan obrazac uveden je i ostale gradove kraljevstva.

Drugi dio članka pročitajte na ovom linku…